beats by dre cheap

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA

 

Vratih se. Svakodnevici. Povratak rutini nije grub kao prethodnh godina. Ovaj put ostavih sebi jedan dan za sabiranje sjećanja, iskustava, impresija. Jel to možda prvi znak, osim iskazane mudrosti na vrhovima kose, starenja? Ili možda potreba za odmorom jer usprkos neiscrpnoj energiji koju osjećam, počinjem tražiti tu minutu više?
Prethodna tri tjedna provedoh i na moru i na kopnu i na planini i na jezeru. Odvozih bezbroj kilometara, negdje sam biizu 3000. Lagala bih kad bih rekla da nisam brojala.
Upoznavanje Hrvatske i BIH. To je ipak ono što uvijek radim. Nisam puno odstupila od sebe. Impulsivnost i spontanost je opet uzelo maha. U punoj svojoj veličini.
Bakovića Greblje – Vrlička krajina. Potraga za stećcima u Vinaliću. Tko pita ne skita, uzrečica s kojom vrlo često, gotovo uvijek, pronalazim ono za čim tragam. Uzjogunih jedan bračni par, u rano sunčano, toplo, sparno poslijepodne. Stećci su zaklonjeni travom, dubokim hladom tri hrastove krošnje. Žena se ponudila da me odvede do mjesta koje tražim. Nije prošlo ni deset minuta, stiže i muž na svom motoru. Odnos lokalne vlasti prema spomeniku kulture je poražavajući. Na greblju se ne nalaze samo stećci, već i grobovi neznanih ljudi, stari stotinama godina. Usprkos svemu, kroz ovaj spomenik kulture izgrađen je vodovod. Muškarac mi govori o svemu tome, a projektant u meni urla zbog neprofesionalnosti, neznanju, drskosti, bezobrazluku, netoleranciji nekih tamo projektanata kojima je jedini cilj bio da nezaobilaženjem kulturnog spomenika uštede desetak tisuća kuna. Sramota!!
Vrlika i utvrda Prozor – utvrda iznad samog grada, relativno lako dostupna, no iako sam neustrašivo otišla do samog vrha, strah i nelagodu sam osjetila puno kasnije, razmišljajući kako sam se sama, bez da sam ikog od mojih obavijestila o naumu, uzverala, poput divokoze, do samog vrha utvrde. Ćup ispod duge će uvijek biti privlačniji i ne znam hoće li ikad biti trenutka da mu odolim. Pogled koji se pruža na vrličko-cetinsku krajinu, rijeku Cetinu koja se ovdje ulijeva u jezero Peruča, ljepota netaknute prirode koja oduzima dah.. sve je to jače, i bit će uvijek jače, od mene.
Vrelo Cetine - poput vrela Bosne, nema onaj jedan vodeni tok koji se može nazvati izvorom, ima više.... ono što me interesiralo, osim pločastog mosta, najviše je ranoromanička crkva Sv. Spasa, njeni ostaci, oko koje je danas pravoslavno groblje s mnogo višestoljetnih grobova koji se mogu nazvati stećcima. U centralnom dijelu, u samom središtu groblja prekrasna stara građevina. Divno mjesto za ljubitelje povijesti. Do pločastog mosta može se i pješice, no ne i za vrijeme ljetnog, vrućeg dana koji u ovom dijelu Cetinske krajine uvijek donese suhi zrak i visoke temperature. Pločasti most je izgrađen od kamenih ploča sa stećaka iz okolice. Mislila sam da je to jedini još takav most, no na ploči pored samog mosta pročitah postoji još jedan. Iduće godine idem u potragu za njim. Voda rijeke Cetine - ugodna, hladna, bistra, osvježih se ne samo pranjem ruku, već i gutljajima šakom donešene nadaleko poznate cetinske vode.
Novigradski kastel Zrinsko-Frankopana – godinama ga gledam sa autoceste, godinama ga pokušavam uloviti fotoaparatom u letu, no ove godine, zahvaljujući izlazu napravljenom čini mi se lani, odlučih u trenu, hajde u potragu. Izgrađen u 15. stoljeću, na litici, s pogledom na rijeku Dobru, uz Karolinu, cestu izgrađenu u vrijeme Marije Terezije, u šumi i trenutno u fazi rekonstrukcije. Djeluje impresivno i impozantno. Most preko rijeke Dobre je također impresivan. Prvobitno izgrađen kao drveni, negdje tokom 18-tog stoljeća izgrađen je ovaj, današnji, kameni most. Još jedan spomenik graditeljstvu i umješnosti arhitekata iz perioda Josipa II.
U jednom od postova prije odlaska za Sarajevo, rekoh da sam zahvaljujući dr Saši Božović, promijenila davno utvrđen itinerar. Odlučih se za put kojim, u većem dijelu, još nisam išla.
Iščekivanje, uzbuđenje, radost zbog odlaska u Sarajevo dobilo je novu dimenziju promjenom odluke i novog, preko noći, odlučenog itinerara.
Kišobran, kojeg je neki gost donio iz Sarajeva, sa čaršije, kojeg se morao „riješiti“ jer ga ne može unijeti u avion, i kojeg sam praktički otela iz ruku recepcionera, jer sam spomen Sarajeva i Baščaršije je u meni stvorio ogromnu ratobornost i nesavladivu želju da ga imam, spremno je čekao u autu. Jer, prognoza na mobitelu najavljuje grmljavinske pljuskove za vrijeme cijelog boravka u Sarajevu. Hajd da doživim i sarajevsku kišu. Konačno.
Vrijeme je za pokret.
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
24/08/2014 12:41