beats by dre cheap

1964

  

Moja prva sjećanja nose neke datume iz, sada davne i daleke, 1964.
Kutina, iza kuće, ispred podrumske garaže, bijeli plastični čamac kojeg je tata tjednima sređivao, dovoljno dugo da mi miris tog ljepila i danas zna zamirisat i zasmetat. Začudo, ne pamtim gdje je taj čamac završio i šta je bilo s njim.
Laganom nizbrdicom, kroz nikad šišanu travu moglo se do, u mojim sjećanjima uvijek bezimenog, potoka iz kojeg smo uvijek, u svako doba godine slušali veseli kreket. S druge strane potoka, uzbrdo, moglo se do Buce. Igrom slučaja, s njegovim ocem, hiljadama godine kasnije, čak sam i radila.
Tu, u istoj takvoj, susjedovoj, kući, sam i prvi put, a čini mi se i zadnji put, skakala po krevetu. Nisam bila jedina, sva djeca iz susjedstva su bila tu. Znam, znam, čudno zvuči sva djeca, ali istina je. Koliko nas je bilo? Brojkom? Nas četiri, sestra i ja, i njih dvoje, brat i sestra, Zvonko i Suzana. Tu i tada sam prvi put letila. Zbog tog leta i ružnog slijetanja, pljoštimice, na nos, zamrzila sam posteljinu s otvorom za navlačenje na sredini. I danas, toliko godina poslije, ne želim takvu posteljinu u svojoj blizini.
Nisam bila pretjerano zločesto dijete, ali ne mogu reći ni da sam bila bubica. Jer, pamtim, kažnjavanja. Znači ako ih je bilo, mora da nisam bila dobra mjereći po standardima mojih roditelja. Razlozi za kažnjavanja? Hm, trčanje po potoku usprkos vjerojatno očitim zabranama, igranje po okolnim brdima i nedolazak kući na vrijeme, klasično pronalaženje svih mogućih lokvi i bara, što je bilo vrlo lako jer, oko nas je bilo dosta kuća u gradnji, no gotovo nijedna useljena, iskreno ne sjećam se, ali pamtim načine kažnjavanja. Stajanje u kutu, klečanje na raznim vrstama podloga, od parketa, tepiha, preko kukuruza do grubog kulira na terasi. Ne sjećam se da sam dobivala batine. Vjerojatno jesam, jer pamtim da me bilo strah batina. Sve je bilo bolje od udaranja po guzici, ali i klečanje je znalo bit bolno. Bila sam sretna ako sam prošla samo sa stajanjem u kutu.
Pamtim i moje prve injekcije, antibiotici, doktor je dolazio nama u kuću, ne znam zašto nismo išli u dom zdravlja. Upala mokraćnih kanala koja me pratila nekoliko slijedećih godina i kao jednu od brojnih terapija donijela prve dijete i omogućila razvijanje sposobnosti da u određenim periodima života jednostavno ne konzumiram ono što mi tog trena padne na um. Te terapije omogućile su i da izgubim osjećaj slano/neslano. Tako lako mogu jesti neslano, bez ikakvih problema. Ako mi netko ne kaže da je nešto neslano, ja sama primijetila ne bih.
Te mi injekcije nisu donijele strah od injekcija, barem tako danas mislim, ali sjećam se da sam izbjegla školsko cijepljenje u prvom osnovne, lažući i mami i tati i učiteljici. Roditeljima sam kazala da taj dan neće biti škole, jer učiteljica mora u Zagreb, a učiteljici sam kazala da taj dan neću moći doći jer baš tada idemo u Zagreb. Sve bi to i prošlo, da naravno, onako naivno dječje ne napravih grešku u koracima. Tog dana, sa terase, ugledavši Đurđu kako ide u školu, fino joj viknuh, maknuh, a ona, ne znajući moje konstrukcije, kazala učiteljici da me vidjela kod kuće. Danas kad o tome razmišljam, mislim da je u tom trenu, frustracija oko samog pojma i onoga što predstavlja injekcija bila odlučujući faktor za moje priče. Mislim da sam i za to bila kažnjena, ali nekako ne pronalazim taj dio u memoriji.
Kutina tih godina nije imala pitke vode. Dobivali smo je, vjerojatno, iz cisterni, i čuvali smo je u bocama. Tu i tada desio se moj prvi pokušaj alkoholizaranja. Prvi moj, sveukupno drugi. Za prvo alkoholiziranje je bio kriv sestrin krsni kum dajući mi gemišt kriomice. Moje prvo alkoholiziranje je bilo posljedica nerazlikovanja boca u kojima se čuvala pitka voda i boca u kojima je bila rakija. Ožednivši ustala sam iz kreveta i nasula u čašu ono za što sam smatrala da je voda. Urlik i suze koje su poput vodoskoka nagrnule onog trena kad je rakija dotakla nepce i želudac probudilo je i mamu i tatu i rezultiralo općim rusvajem. Mislim da upravo zbog toga nikad nisam voljela rakiju. Svaki drugi alkohol je mogao proći u mom kasnijem životu, ali rakija ne.
Mlijeko. Mlijeko je, baš kao u Engleskoj, dolazilo na vrata. U staklenim bocama. To je jedini period mog djetinjstva u kojem sam još koliko toliko mogla, željela i usudit ću se reći i voljela piti mlijeko. Nikad poslije mlijeko mi nije bilo prijatelj. Nije ni danas. Oduvijek je bila potrebna velika snaga volje da tu bijelu tekućinu ulijem u sebe. Ubrzo sam ga potpuno prestala piti svojevoljno. Prisiljavali su me na razne načine, uvijek uz viku, galamu, prijetnje, kažnjavanje. Sve što je imalo mlijeka u sebi – bijela kava, kakao, nije moglo proći u tišini. Vrhunac je bio nekoliko godina kasnije na Rabu, gdje se uveliko koristilo kozje mlijeko. Mislim da mi nije bilo veće muke od tog. Prkosno sam odbijala, a za uzvrat sam dobivala zabrane i kazne. Dok jednom nekad nisu shvatili da je sve to u rangu nemogućih misija. No do tog trenutka prošle su hiljade i hiljade u sudoper prolivenih šalica mlijeka, bijele kave i kakaa, stotine „pukim slučajem“ razbijenih šalica, cjeđenja, procjeđivanja, pecanja, šta sve nisam izvodila samo da se spasim te bijele tekućine....
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
18/07/2014 10:03