beats by dre cheap

OGLEDALO GODINA - 3

 

S iftara krenuh pješice kući.... topla, ljetna noć, ... hodam Kranjčevićevom.... razmišljam o proteklom danu i s pola uha slušam troje ljudi ispred mene, Austrijanci, vjerojatno članovi Bečkog simfonijskog orkestra .... kod željezničkog kolodvora ih prestigoh...
Domaćica moja me čekala da čuje moje današnje doživljaje... na samom ulasku u stan, shvatih koliko sam umorna, koliko me noge bole od cjelodnevnog pogona.... Zumra, tvoje cipele ja nikad ne bih mogla obući.. ne zato što su velike ili malene.... nisam dostojna da ih obučem.... pripremim si ležaj, ... smijemo se da nisam dobar musafir, jer ne kuham mojoj domaćici.. iako mi sama kaže ne bih te ja pustila u moju kuhinju, ali da znaš, zato što mi ne kuhaš, imaš minus :D
Nisam ni trepnula, već sam zaspala...
Nedjelja... vozim na čaršiju... vrijeme sunčano, toplo, neki mir vlada Sarajevom, .... upalim radio i tražim Kozmopolita.... tema aktuelna, aspekti obljetnice, s kritičkim osvrtom na Andrićgrad... kao da slušam moje riječi iz augusta prošle godine, rečene u postu STRADUN NA DRINI....
Sve je dogovoreno, još samo da popijem kafu i pojedem tufahiju koja mi je naručena i plaćena... s Almedinom u kući sevdaha razgovaram prije odlaska...
Hotel Bristol i bašta... uz bosansku, moj Kozmopolit i ja razgovaramo o Amirinom koncertu, predstojećem intervjuu, o obljetnicama... kako atentata, tako i našoj....
Gdje smo danas u odnosu na 2008? Koliko smo se promjenili, jesmo li, na bolje ili na gore? Jasno, smireno, racionalno analiziramo proteklo vrijeme prisjećajući se divnih trenutaka iz istog perioda prije šest godina, našeg upoznavanja u bašti Kolobare, tada prisutnih osoba, prijatelja koji to danas na neki način više nisu, a opet su prisutni u svakom trenu mog života.... prisutni kao konstanta, kao centar, kao Sunce oko kojeg se vrtimo na uvijek jednim te istim trajektorijama...
Možda je upravo u tome poanta... približim li se previše Suncu, izgorit ću... a možda i samo Sunce izgori... možda je zato bolje da levitiramo u tišini koliko god ta tišina meni nikad neće odgovarati..
Postavljeno mi je pitanje na šta sam sve spremna.. jesam li isto toliko spremna kao i prije šest godina? Danas znam koji su mi limiti, do kuda smijem, šta ne smijem, ali da, i dalje sam spremna sve učiniti.... zrelija sam, odraslija, svjesnija sebe, spoznala sam sve što sam trebala, sad to mogu racionalizirat... trebam samo znak...
Drugo pitanje, zašto strah? Čemu to? Na greškama se uči, jednom kad si to odradio, ne bi trebalo više biti straha...
Pa zatim, šta je sreća? Bio-kemijsko objašnjenje je vrlo jednostavno, ali hajde da prevedemo to na naš jezik...
Nekad davno napisah:
Sreća je poput daha
dolazi i odlazi,
mjenja se neprestano,
nekad je plitka,
nekad je duboka
puput sunca
izlazi i zalazi.
Nekad je ko nebo plava
nekad je jarka i velika
a ipak, da bi bio sretan,
nije dovoljno da samo dišeš
i nije dovoljno
da sunce samo gledaš
Da bi bio sretan
moraš pomoći
i dahu i suncu
jer svaki novi
dah i sunce
donose i novu sreću
sreću sto si živ
i što znaš da još možeš disati
http://graciasalavida.blogger.ba/arhiva/2009/08/30/2297426
 
Refleksija godina u ogledalu kojeg držimo u rukama, ispijajući kafu, je radijalna... ide u svim pravcima, i opet se, poštujući pravila loma svjetlosti kroz staklenu prizmu, vraća uvijek na jedno te isto mjesto.. i danas, toliko godina kasnije, sve se vrti oko Sunca.... još uvijek... baš kao i treći kamenčić....
Hvala Koperniku, koji mi dozvoljava da se vadim na njega.... na heliocentrični sustav... da ga nije bilo, vjerojatno bih završila kao staklena boca kokakole u filmu „Bogovi su pali na tjeme“, bila bih bačena na kraju svijeta....
Vremenski stroj sjećanja na protekle godine, na trenutke sreće, na trenutke koji jesu bili vječnost trajući možda nekoliko sekundi prekinut je zvonjavom mobitela koji nas vraća u stvarnost...
Englezi su stigli, posao zove....
Rastajemo se uz dogovor za slijedeću kafu..
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
02/07/2014 07:32