beats by dre cheap

OGLEDALO GODINA - 2

 
BKC i Amira Medunjanin. Kad god da je slušam, gdje god da je slušam, svaki puta je to vrijeme beskrajnog uživanja u njenom glasu, načinu izvođenja, sevdahu....
E da, Bojan Zulfikarpašić me upita, kako to ja iz Zagreba potegla... ha čuj, u Zagrebu ne mogu nabavit karte, veća konkurencija :D, zajedno se smijemo tome dok hodamo do bine.... Kupih cd, dobih potpis, iza bine naravno....
Petak ni izdaleka nije gotov... Dođoh mojoj domaćici, dočekala me kasna večera, čaj, puding, ... i kroz razgovor nismo ni primjetile da je vrijeme za spavanje odavno prošlo.
Subota ujutro, iznenada dogovoren iftar donio promjenu planova, i slobodu za druženje tokom cijelog dana...
Krećem za Dobrinju, dogovoreno mjesto polaska.... nema još 11, vrijeme sunčano, toplo, nebo vedro, grad je nekako tih, rijedak promet.... no u zraku se osjeća užurbanost, nekakvo pomalo nervozno iščekivanje.... oko Vijećnice još jučer dosta policije, moje uobičajeno mjesto za parking nedostupno, oko Pozorišta također... sve je spremno za obilježavanje stogodišnjice... evo me na Alipašinom, policija nakratko prekida promet.. dolazi i prolazi neka delegacija, nekih sedam osam crnih vozila s rotirkama...
Odlazak u Pazarić, gotovo na cjieli dan.... uživanje u suncu, prirodi, zvukovima tišine, ljudima, razgovorima....
Interesantne su ljudske sudbine... nekom zlatne kašike, nekom kamen oko vrata cijeli život... nekom život lagodan, nekom težak...
Jel to dijeljenje uloga ide po nekom smislu ili je nasumično? Ima li tih nekih redova čekanja ili se dijele onako bacanjem pa koga šta dopadne?
Upitah se, slušajući Zumru, da se kojim slučajem igramo Kraljevića i prosjaka, da li bih ja mogla obući njene cipele? Ona moje bi, toga sam svjesna, no da li bih ja mogla njene? Onako kako treba? Da li bih mogla obaviti, uraditi, sve ono što ona tokom dana uradi? Da li bih znala? Da li bih imala snage za sve to, ne jedan dan, nego svakog dana? Da li bi juniorka mogla pronaći smisao u ovakvom svijetu? Pristala ne bi, toga sam svjesna.... prisjetim se zgode iz Juniorkinog djetinjstva, imala je nekih 11.... na putu za more, prolazimo kroz Trilj, gradić na Cetini, gledajući centar gradića, sva važna izjavi „ja ovdje ne bih mogla živjet“, pitam zašto, „pa vidi, imaju samo jedan kafić“, ja se nasmijem pa pitam, a otkad si ti sa svojih 11 mjerodavna za kafiće? Ili, drugi primjer, maj 2008, došle u Tučepe da upoznamo Almu, odmah po izlasku iz auta i dolaska na rivu, kaže „e tu bi se moglo ljetovati“, ja se nasmijem i shvatim poantu i prije nego je i izgovorila....
Gledam joj ruke.... nokte, laktove, koljena... gledam joj lice, kosu ... pokušah joj odrediti dob... nisam uspjela, čak štaviše saznala sam da je nekih desetak mlađa od mene... Kraljević i prosjak, ženska postava, Pazarić way....
Još jedan od načina da shvatim koliko znam biti bahata, ne cijeniti ono što imam, koliko bit trebala biti sretna s onim što imam, što imam sreću da živim ovako kako živim... još jedan dokaz da nisam dovoljno ponizna, da nisam dovoljno svjesna okoline i ljudi koji me okružuju.....
Povratak u Sarajevo... zahvaljujem mojim domaćicama na divno provedenom danu, na prilici da upoznam i jedan sasvim drugačiji život, tu nadomak grada....
Vrijeme za iftar i susret s dragim ljudima... Mala kuhinja, odnedavno iznad Velikog parka... malo sam zakasnila, ali još uvijek došla dovoljno rano, baš kako se i pristoji kad se iftari....
Uz topu nađoh mir i poniznost..
 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
01/07/2014 08:58