beats by dre cheap

OGLEDALO GODINA

 

Moja klasična priprema za put donijela je ogromno iznenađenje i svijest o ogromnoj količini moje gluposti i svojeglavosti koja eto srećom nije imala neželjene posljedice.
Zadnja lijeva guma na autu već duže puštala. Najjednostavnije mi bilo otić na pumpu i napumpat je, potpuno smetnuvši s uma da su mi na kontroli špura sugerirali da čim prije promjenim tu gumu. Naravno ne mjenja se jedna, ili obje zadnje ili sve četiri.
Dečko s pumpe kaže, hajte vi kod vulkanizera nek vidi možda je treba zakrpat, tim više što kažete idete na put. Hajd ne budi lijena, poslušam. Dođem kod vulkanizera imam šta za vidjet.... Unutrašnja strana gazne plohe ćelava, vanjska donekle prihvatljiva no ne i za iduću zimu.
Ja problijedim, i shvatim da sam s takvom gumom napravila, od tehničkog do danas gotovo 3000 km..... koliko glupa mogu biti?
Hajd stavimo rezervnu, dotad nevoženu i spremna sam za put.
Petak jutro osvanuo sunčan, topao. Radujem se suncu za koje se nadam da će me pratiti cijeli vikend. Ne smeta mi kiša, ali ljepše je....
Promet slab, petak prijepodne je, uglavnom samo kamioni. Reuma cd playera nije dugo gnjavila i ubrzo se čula muzika, moja kompilacija Lare Fabian, Maria Frangoulisa, Ive Gamulina Giannija, ..
Samo što smo krenuli čujem „blip“. No krasno, kažem i u sebi i na glas. Tog trena se sjetih kako sam donijela divnu odluku prije polaska: „napuni baterije i mobitela i fotoaparata“. Obećanje ludom radovanje. Bit će da sam bila sretna što sam se dosjetila da bi to trebalo uradit, no nisam se dosjetila da to zaista uradim.
Sad već u glavi vrtim moguća mjesta gdje ću popit kavu i usput prvo punit mobitel, a bude li sreće istovremeno punit i baterije za fotoaparat.
Pojavila se još jedna dilema: Stara Gradiška ili Slavonski Brod. Ljeti vrlo često idem preko Banja Luke i Skender Vakufa (Kneževa), pravo na Turbe, a mogla bih i do Broda. Ubrzo odustanem od brodske solucije, ne plaća mi se autocesta. Odluka je pala čim se pojavila tabla sa imenom Banja Luke. Sad više ne mogu mjenjat odluku... glupo je.... a da, zanima me kako izgleda onaj nekad drveni, sad betonski, novi most preko Vrbasa za Karanovac, na putu za Skender Vakuf. Ali... jel bilo tamo odrona? Pokušavam se sjetiti jesam li išta čitala o odronima u tom dijelu.... opet dilema – Skender Vakuf ili Jajce? Ako se odlučim za Jajce, da li u Donjem Vakufu da skrenem za Bugojno pa preko Rostova u Lašvansku dolinu i zaobiđem Turbe i Travnik, ili da idem preko Karaule, pa stanem u Vlašićkoj kući? A možda nisam trebala preko Banja Luke....
Evo me u Banja Luci. Ovaj put i na autocesti vozim propisno, više razmišljajući o gumi, jel dobro zašarafljena, jel ovo, jel ono...
Nerviram samu sebe svojom neodlučnošću.
Skretanje u Karanovac. Most preko Vrbasa širok, prostran, sušta suprotnost mostu kojim sam još prošle godine u ovo doba vozila.
Počinju serpentine. Uglavnom sam sama, nigdje nikoga, poveselih se tome, da bi se iste sekunde razočarala. Ispred mene se stvori vozilo na četiri kotača i piše da se zove Caravelle, Karavela. Ta me karavela gnjavila punih pet kilometara svojom beskrajno sporom brzinom kretanja. Kakva vražja karavela kad te i puž prestigne! Srećom, vozač je našao neki šumski put kojim je trebao...
Vozeći iza karavele razmišljam kako je cesta sasvim solidna. Ne vide se tragovi odrona. Samo što sam to pomislila evo prvog mjesta. Vanjski, nasuti dio ceste u dužini od 4 metra propao za metar. Znači, tako. Mogu još toga očekivati.
I dalje sam sama na cesti, vozim kako hoću, baš onako kako mi uvijek odgovara. Pogled mi bježi s ceste na prirodu oko mene, na predivan pogled.
„blip“ me uporno podsjeća da negdje moram pronać struju.
Ispred Vlašića počinje se pojavljivati kamenje na cesti. U sve većim količinama i sve većim oblicima. Sjetih se februara 2010 i usredotočih se na mimoilaženje svakog pa i najmanjeg kamena. Nema jahanja.
Vlašićka kuća. Tamo ću. Tamo ima struje. Prvo mobitel. I kafa i kokakola i begova čorba.
Zastanem na dva mjesta odakle se pruža divan pogled na Turbe...
Izađem na glavnu cestu, imam još 100 m do Vlašićke kuće, kad vidim policajca kako samozadovoljno pravi korak prema kolniku želeći podignuti onu kuhaču. E nećeš, ja ću ovamo pa ti vidi. Nasmijem se u sebi.
Dok sam čekala bosansku, počinju prva javljanja. Javim svoj položaj i ETA, estimated time of arrival. Prva kafa je gdje drugdje nego u kući sevdaha. Drugo javljanje je potvrda preliminarnog dogovora o susretu u subotu. Točno vrijeme druženja dogovorit će se u sutra, u subotu ujutro, s obzirom da me večeras čeka Amira. I BKC.
Vlašićka kuća preuređena, proširena, kroz razgovor s konobarima shvatih da nisam bila pune dvije godine. Vrijeme zaista brzo leti.
Vrijeme za pokret. Izađem na glavnu cestu, nema više policajaca. Prepali se mene, bit će.... Promet kroz Lašvansku dolinu podsjeti me na Zagreb. Prometna gužva u kojoj niko ne poštuje punu crtu, skretanja, prestrojavanja, .... taj me put više iscrpi nego sve ostale stotine kilometara koje napravim. Te pazi lijevo, te pazi desno, .. kao i uvijek, uđoh u Ahmiće....
Evo ih, bit će da su to oni moji policajci... neka austrijska registracija se zabila u ovog ispred, i policajci me više nisu mogli čekat. Zvalo ih ovamo... da ureduju i urede stvar. Odustanem od mahanja im, i produžim....
Ubrzo sam na spustu u Sarajevo, prema Zetri i Koševskom brdu.
Ciglane, drugo javljanje. Dogovaram subotu ujutro, javljam se za kuću sevdaha da stižem navrijeme, dogovaram nedjelju.
U kuću sevdaha ulazim s pitanjem: „Smajo, imaš li struje? Koji stol? Gdje da sjednem?“ baterije za fotoaparat definitivno moram napunit.
Ubrzo stiže i prijateljica s mužem. Prvo kafa, pa ručak, pa opet kafa.
Prepričavam svoj put i svoje nesmotrenosti, dileme, doživljaje....
Optuže me u najmanju ruku za nemar, bilo je tu još štošta navedeno u optužnici – gdje god dođem punim baterije i provlačim se lišo, samo ljudima trošim struju.
Kako bi inače znali da sam tu?

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
30/06/2014 17:10