beats by dre cheap

NE DAJ DA TE DIRA - 6

Krenuh, put Prominga. Istog trena uslikam to mjesto.... nek se zna da sam bila... opet vodim rat s playerom... potražih Esta Balada..  i nastavljam... u glavi na brzinu odvozim put do granice.... nema nepoznatih mjesta... veselim se kanjonu Vrbasa iako kiša i dalje pada..
Emmy Lou Harris – If I Could Only Win Your Love.. poznati ritam... pokušavam plesat za volanom...
Rebekah del Rio – Llorando... Almodovar mi zaokupira misli... kad sam zadnji put gledala neki njegov film? Tražim u sjećanjima.... Banderas i Koža... trebala bih ponovo gledati njegove filmove... odredim tempo vožnje i mislim na muziku...
Đorđe – Ljudmila... ubi me ova... ali puštam je na repeat... nek svira.... Noć kad je Tisa nadošla... a pored mene i Bosna i Vrbas nadošli... refren me udara tamo gdje najviše boli... ispred mene kamion, uspori mi tempo... dovoljno da me podsjeti da krenem dalje s muzikom
Jadranka – Muzika je svirala... ima li neka tajna veza između svih ovih događaja? Uzroci i posljedice?
Zdravko – Zločin i kazna... otkud Z ovdje? Neka svira... provjerim broj pa da se vratim ....
Đorđe – Ne volim januar ... ko ponedjeljak... ima li iko da ga voli? Puštam muziku da svira... ne remetim red... ne pritišćem repeat... Odavno sam prošla Donji Vakuf.... Vozim uz Vrbas, prolazim Jajce, bez nakane da uđem i stanem... kiša remeti sve moje, inače obavezne, stanice.... Podmilačje... upoznah nedavno nekog iz Podmilačja... i rekoh mu da mi se ova crkva nimalo ne sviđa... rimokatolička, čini mi se da je Svetog Ivana... betonska... crkveni toranj omotan u betonski plašt koji se svija uz njega dižući se u visinu... nekako nezgrapno me podsjeća na La Familia Sagrada iz Barcelone, iako nema apsolutno nikakve sličnosti.... smjenjuju se Đoletove pjesme.... koja god da dođe, ubije me...
Đorđe – Otilija.... pjesma uz koju se nadah da će moja dracena, nesuđeni poklon, ona ista o kojoj pisah već u dva navrata, početi rasti.... devet godina ima, a pet kako ne raste...  ona i dalje nema pola metra.... kako dođe koja riječ, tako i ona dobije list..... pokušavam zamisliti šta ću ako dođe rečenica...
Zdravko – Pjesmo moja... konačno pustih glas... repeat, repeat... živnula sam malo.... da bi me već slijedeća vratila na isto mjesto...
Đorđe – Pred zadnji sneg.. obeć'o Đole, obećah i ja... no badava.... zajedno s njim, urlam „al jebeš ga“... jel mi dosta deset repeata? Ne, nije, ni nikad neće.... gdje sam, nemam pojma... tražim neku tablu... Bočac...
Đorđe –... O da mi je da se još samo jednom zaljubim, opet bih gledao niz kej kao niz prugu, i opet bih znao da se u oblak zadubim, i čekao bi samo nju, nijednu drugu.... repeat, repeat, repeat...  Znaš li da Chagal još uvijek čeka na tebe? Čeka tebe?
Đorđe – Ringišpil... baš kao u pjesmi, rešilo nebo da potopi svet... taj ringišpil u mojoj glavi.... april, isto doba, prije nekoliko godina... da, historija zaista ima tendenciju ponavljanja.... samo što mi zaista ništa ne učimo iz nje....
Đorđe – Requiem.... dragi stihovi, barokni finale.... razmišljam o H.-ovim riječima... ima li itko u Sarajevu da za svoju ideju, za ono u što vjeruje, zaista riskira sve, pa čak i život? .. „na barikadama su opet zastave, svet ide ko na praznike, i decu izvode s jutarnje nastave, da vide gladne radnike“.... u čemu je razlika? Ima li je? Siromašniji smo za nepregledne kolone ljudi, ideja, znanja, vještina, a zašto? Za koga? Opsujem, i pustim repeat... Kojekakve spodobe i danas nam pune dan svojim idiotizmima, a mi dovoljno glupi da ih i dalje puštamo da rade po svom. Svi mi gotovo da šutke puštamo. Da, sami smo krivi. Sjetih se i Dennisa od petka.... ne treba deset, dvadeset zahtjeva... jedan, samo jedan je dovoljan.. pa ko hoće, nek izvoli... ali tada odgovara svima nama... jedan krivi korak, ćao! Nema više lavabo! A ni bide! Ako je mogla Irska, što mi ne bi mogli? Po čemu smo gluplji, bedastiji, manje vrijedni i sposobni... zaboravih na repeat svadeći se sa svijetom u sebi...
Gdje sam uopće? Aha, Banja Luka... ok....
Đorđe – Regruteska... čim je čujem dolazi mi slika sa Đoletovog koncerta u Sarajevu i djevojke čijim licem teku suze,
Bajaga – Ruski voz... da se volimo ruski... može... ja uvijek volim ruski..
Emmy Lou Harris – Save the Last Dance For Me... sjetih se D, i okrenem odma slijedeću pjesmu....
Evo me na granici.... ne mogu vjerovati?! Nigdje nikoga! Izašla iz Bosne u roku sekunde, petnaestak minuta da uđem u Hrvatsku....
Zovem kući, javljam se.... za dva sata sam kući... hajde, čekamo te s kolačima... super...
Kiša ne prestaje.... mobitel počinje zvrndati... mailovi, poruke, chatovi... redom odgovaram...
Olivera Katarina – Sedim u jednom pariškom lokalu... aaaa gdje me nađe... nemam još puno, upravo odgovorih na chat da imam još pedesetak kilometara....
Đorđe –  Svetom smo se rasipali ko đerdani, Nosili nas nebom ćilimi, Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?, Nekad smo se bratimili po pogledu, Sluteći da isto sanjamo, I bogu je prosto bilo krstimo l' se ili klanjamo... ima li istinitijih riječi?
Zdravko – Ti si mi u krvi... ne daj da te dira! Ne daj!!! Vraćam na Otiliju – Lakonogu.. repeat do kuće.....
Postupno podižem raspoloženje... moram...
Parkiram auto, izlazim, skupljam stvari, i slobodnom rukom stavljam masku na lice....
Otvaram vrata i, kao i uvijek, izgovaram samo „Ja“

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
30/04/2014 19:14