beats by dre cheap

NE DAJ DA TE DIRA - 3

Na obali gužva, kolone, ljudi s kišobranima, ljudi bez kišobrana... pogled na most i ALU, Latinska ćuprija.... smjenjuju se slike proteklih godina .... vozim napamet, tu i tamo primjetim da postoji i semafor...
Vijećnica.... veličanstvena u svojem novom ruhu izaziva divljenje... brisači mi smetaju za slikanje i hvatam vrijeme i prostor ...
Skrećem desno i krećem uzbrdo prema Kovačima.... Rezidencija onakva kakvom sam je ostavila jesenas...
Armando Gama – Esta Balada Que Tu Dou na repeatu od Zetre... pjesma o nama.... o ljubavi... o nama....
Parkiram. Dočekuju me poznata lica, radujem im se... i oni meni... Pitanja što me nema, kako me nema, vidiš da sam došla.... da ostanem bruji u glavi....
Kakvu sobu si mi spremio? Lijepu, divnu. S pogledom na more ili planine? Kolegica odgovara, na more. Bravo, hvala! Malik sa smijehom na licu pita, gdje je Big Ben? Evo ga, parkiran....
Prenosim stvari u sobu. U glavi nabrajam prijatelje i naručeno, dijelim donešeno.... Otvaram sobu. Sobu? Apartman! I divan pogled na more. Miljacku. No dobro, smetaju neki krovovi, ali bitna je moć imaginacije. A imam i planine. Park prinčeva izvire između oblaka vodene pare.
Ezan.
Zvoni mobitel, gdje si? Na Skenderiji sam, daj mi deset minuta. Ok. To je znači pola sata. Pravim plan. Blogerska kafa na jednu stranu, ostale posjete na drugu stranu. Prebacujem u vrećice i krećem.
Malik pita, hoću li trebati pomoć sa snalaženjem u gradu... Upitam samo, neka mi pokaže u kom je pravcu Sebilj.... Grohotom smijući se, izlazi i kaže kreni ovuda.... Ne, ne, ja ću ipak ovuda...
Kupujem razglednice. Klasika. Sa mnom su na kafi uvijek i oni koji su daleko.... Svi oni koje volim, bez obzira gdje su....
Ulazim u Kuću sevdaha. Poznato lice me dočekuje... Smajo, uskoro završava smjenu, Almedin je poslijepodnevna smjena.
Prva kafa i zagrljaj, osmjeh, smijeh, radost i veselje smjenjuju se s trenucima ruženja zbog nejavljanja, ali i razumijevanje situacije....
Krenemo na čaršiju.... treba se jest..... Zeljanica i sirnica... i povratak u Kuću sevdaha...
Stiže mi poruka... „k'o da sam na iglama“.... smijemo se...
Naše mjesto zauzeto, ali brzo će one.... sjednemo do njih, i minutu nakon što su djevojke otišle prebacujemo se u naš kut, samo naš kut...
Kafa počinje... Po(t)pisivanje prisutnih.... Svi iščekujemo papirnatu vrećicu u kojoj se nalazi ono što smo mjesecima iščekivali... barem neki... mnogima je bilo iznenađenje...
Do nas, promocija neke knjige.. upitnici oko, i ne samo, moje glave, otkud ovi? Mi smo bili prvi... no hajd, postat ćemo neugodno glasni kad pretjeraju s dužinom....
Sevdalinke cijelo vrijeme sotto voce... no ne čujem ih... društvo je veselo, pričljivo... tema pregršt.... no sjecani burek je definitivno ono čemu se radujemo..... još samo da riješimo pitanje datuma...
Večer ni izdaleka nije gotova....

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
29/04/2014 11:10