beats by dre cheap

GDJE PRESTAJE VEZA IZMEĐU PATRIOTIZMA I TERORIZMA

Moje gledanje televizije svodi se na to da upalim neki sportski program, najčešće nogomet, i slušanje boje glasa komentatora. Bude li gol, tv dobije moju pažnju. Dok se to ne desi, vrtim se kući, po netu, prevodim, dopisujem se, skupljam bodove...

 

U jednoj od pauza poluvremena, jučer, okrenem na domaći program i odlučim pogledat makar teletext, da pročitam šta se dešava u državi i svijetu. I pročitam, ubio se Zvonko Bušić. Ok. Zašto li je ta je vijest na teletextu? Otipkam broj stranice teletexta i povežem činjenice.

 

Zvonko Bušić  je prije gotovo četrdeset godina, sa ženom Julienne, i još nekima oteo avion želeći skrenuti pažnju tadašnje svjetske javnosti na osjećaj određenog dijela hrvatskog naroda nezadovoljstvom (u najmanju ruku) stanjem u Jugoslaviji. Otmica se dešavala iznad američkog tla, avion je prizemljen u Americi, uhapšen, suđen, kažnjen. Ne samo on, već i žena mu Julienne, i ostali pripadnici te grupe. Ne samo zbog otmice, već i zbog smrti američkog policajca u pokušaju da deaktivira bombu. Dobio je visoku vremensku kaznu. To su činjenice koje je američko pravosuđe odradilo. Juliene je također dobila vremensku kaznu, no puno kraću, koju je odslužila i došla živjeti u Hrvatsku.

 

Tokom godina, hrvatska politička emigracija s gotovo ustaškim predznakom povlači po novinama njegovo ime tražeći da se čovjek pusti na uvjetno, no naravno bezuspješno. Nakon devedesetih i osamostaljenja, Hrvatska traži i piše peticije da se Bušić oslobodi, odnosno odsluživanje kazne makar prebaci u domovinu. Prije pet godina, to konačno uspjeva i Bušić biva oslobođen i protjeran iz Amerike. Vraća se u Hrvatsku, da bi se jučer ubio.

 

Eto. to su činjenice. Hrrvatska javnost ga je objeručke dočekala, dajući mu gotovo status heroja.

 

E sad. Gdje i kada se sustav vrijednosti, kriterija, pravednosti u Hrvata mijenja?

 

Na potpuno isti način stavlja se i Zvonimir Boban na pijedestal, jer je u maju 1991, udario policajca. Nogom, da je to ko biva vrlo bitno, nije rukom, nije šakom, nego nogom.

 

Svaka pravna država kaznila bi  Bobana jer je udario policajca, čovjeka zaduženog za održavanje reda i mira. Apsolutno nebitno da li je ta i takva policijska vlast, dobra, loša, rasistička, ili bilo kakva druga. No, Hrvatska država ga postavlja na pijedestal, baš kao i Bušića, čovjeka koji svoj postupak objašnjava i argumenitra ljubavlju prema domovini.

 

Bušićeva argumentacija da niko od putnika nije stradao, da nije mislio aktivirati bombu, da je policajac stradao prilikom pokušaja deaktivriranja bombe, da je (Bušić) ostavio upute kako deaktivirati bombu, da su oteti putnici pisali peticije da nikome nije naudio su obična tlapnja i šuplja priča.

 

Da je kojim slučajem to učinio danas, američka avijacija bi ga skinula s neba dok si rek'o keks.

 

I onda, nakon svega, Bušić eto biva oslobođen, dolazi u Hrvatsku, vraća se kući, uživa u čemu uživa. Dokumentarac nedavno prikazan na hrvatskoj televiziji, pokazuje zrelog muškarca, ostarjelog, fizički aktivnog, načitanog (šta će drugo u zatvoru radit nego čitat i bildat) ali i čovjeka potpuno nesvjesnog i nespremnog da živi tempom i standardom koji je prisutan u današnjem svijetu, apsolutno nebitno da li je Hrvatska, USA, Njemačka ili bilo koja druga zemlja na svijetu.

 

Njegov romantizam i entuzijazam, očekivanja nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Njegova zasljepljenost nekim idealnim svijetom, nekom idealnom slobodom nemaju nikakvog temelja.

 

Na koncu, pobjegao je iz Jugoslavije tražeći idealnu pravdu, idealnu istinu koja ne postoji. Biti pripadnikom bunta šezdesetih i ranih sedamdesetih i ustrajati na tome je neargumentirana iluzija.

 

NIkad nisam niti neću podržavati patriotizam, ljubav prema domovini, na temeljima kako ih je sebi postavio Zvonko Bušić. Njegov čin je i tada i danas teroristički. No Zvonko Bušić nije jedini.

 

 Miro Barešić, atentator na jugoslavenskog ambasadora Rolovića u Švedskoj, osuđivan i u Jugoslaviji i Švedskoj.

 

Bože Vukušić, osuđen zbog politički motiviranog ubojstva u Njemačkoj na doživotni zatvor, pušten u proljeće 1991 na zahtjev Hrvatskog društva političkih zatvorenika i podršku hrvatske tadašnje Tuđmanove vlasti.

 

Ne mogu objasniti sebi kako ova država, koja prihvaća i podržava borbu protiv terorizma, sebi dozvoljava da istovremeno podržava i traži oslobađajuće presude za teroriste iz vlastitih redova, iz vlastitog naroda.

Nešto tu ne štima. Naravno, opet dvostruki aršini, dvostruka mjerila.

 

Licemjernost do srži. To the core.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
02/09/2013 10:25