beats by dre cheap

JA vs AC

Prvi radni dan. Poslije godišnjeg.

Samo što sam ušla u zgradu, namrštih se. Ovih nekoliko tjedana uživala sam u zraku, bez obzira kakva temperatura bila, sparno ili ne, ali uživala sam u zraku. Onom iskonskom. A ulaskom u zgradu shvatih da se zrak nije mijenjao od mog odlaska. Osjećala se sparina, zasićenost, neprozračenost.... Bljak!

Pred liftom zastadoh na sekundu... sjetih se Splita... no svejedno uđoh.

Samo što sam ušla u sobu, čula sam onaj pištavi šššššššššššššššššš puno jače nego što sam ga upamtila. Do mog stola su dva koraka. Prosječne veličine.

Kava me dočekala na stolu. Moj coffee boy je znao kad dolazim i, mislim da mi se i razveselio. Tim više što je tu cijelo ljeto. Iz niza razloga. No nećemo o tome.

Zadnja dva tjedna bio je sam u sobi. Slobodan ko 'tica. Kaže, šefovi ga rijetko trebali, još rijeđe dolazili u sobu.

Spustih svoje stavri na stol, i osjetih hladan vjetar u leđima. Pogledam iznad sebe i shvatim otkuda vjetar puše. Neko je iznad mog stola upalio AC.

Pitam coffee boya, otkud i otkad to... kaže ne zna.... nije baš da mu vjerujem, ali ne krivim ga. Soba koju dijelim s njim i još jednom kolegicom okrenuta je jugoistoku. Drugim riječima, sunce udara u stakla i prozore praktički za cijelo vrijeme radnog vremena. Prozor se ne isplati otvarat jer vrelina zagrebačkog asfalta i sparina prodire jedva dočekavši negdje rupu kroz koju može prakticirati zakon spojenih posuda. Da bi se spasio te vrućine u sobi, neko je (a bit će da je on sam, samo se nije usudio priznati) pustio u pogon i taj otvor AC sistema.

Hajd, dobro, prešutim, ne žalim se, odlučih se pomaknuti tako da mi, razgovarajući s njim to puhanje ne smeta.

Btw, nisu mi dali odmarat od godišnjeg. Odma su me zaposlili. To je možda i bolje, bar će mi vrijeme brže proć, pomislim.

No, negdje oko podneva, jednostavno više ne izdržah. Puhanje mi zaista smeta. Kažem li vam, da sam davno nekad zaradila kroničnu upalu mastoidne kosti, a uzrokovanu AC, i da je barem kod mene, jedan od simptoma upale, glavobolja  i uhobolja koju nikom ne bih požella, onda će vam biti jasno kolika je moja averzija prema tom uređaju. Čak ni u autu ne koristim AC u namijenjenu svrhu. Tada, u tom nekom trenu odlučim ugasit to čudo.

Jedini problem je što nisam dovoljno visoka. Zakoračim nogom i popnem se  na obližnji stolić. Uzela vješalicu, pokušam s njom, s tri različite verzije istog predmeta, bezuspješno.

E tada, tehnička strana moje osobnosti dođe do izražaja. Stavim stolić na stolić. Napravim piramidu visoku skoro pa metar. E sad se treba popet. Nakon nekoliko minuta premišljanja, šta i kako, eto mene na vrhu svijeta, nadomak onog plastičnog zareza kojeg treba pomaknut iil tamo ili vamo. Pomaknuh na jednu stranu i siđem. Na izgled nikakve koristi. Naravno ne gasi se AC za sekund kako sam ja to poželila.

Popnem se gore, prebacujem amo-tamo, i u jednom trenu shvatim, ako je na ovu stranu i puše, onda će prestat puhat ako prebacim to nešto plastično na drugu stranu. Prebacim i siđem dole.

Sjednem i čekam. U nekom trenu će se morat nešto dogodit. Moja instalacija piramide i dalje stoji, za svaki slučaj budem li se morala ponovo uspinjati. Btw, dobro bi mi došao neki planinarski tečaj ili tečaj slobodnog penjanja iliti veranja, ali mislim da sam prestara za te neke marifetluke, pa se stoga penjem onako baš seljački. K'o da je to važno, tako i onako me niko nije vidio.

Sjedim ja i prebirem po glavi te neke misli, kad eto ulazi coffee boy. Pogledom se pita šta li sam to naumila i smije se.

Fino mu dadoh do znanja da ne mogu sjedit tu gdje sjedim a da mi to puše. Ne rekoh mu da me u tom trenu uho već boljelo nekih pola sata, ako ne i sat.

"Izvini, ali ja moram to ugasit. Ne mogu sjedit ovdje bude li to nastavilo puhat."

Moram priznat da se malo smrknuo... al ne mogu mu ja pomoć. Jednako ćemo se kuhat na toj južnoj strani, sve dok nas on, jednom nekad, kad postane šef, prebaci na sjevernu stranu zgrade.

Eeeee, tada ćemo imat otvoren prozor povazdan.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
19/08/2013 20:45