beats by dre cheap

KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2

 

Kako opisati protekli vikend?

Bijah od Hrvatske, preko Danske do Sarajeva i natrag. Najviše se zadržah na Balkanu, zahvaljujući predivnoj, dragulju BIH, Amiri Medunjanin. Koncert u sklopu Sarajevo Sevdah Festa, održan u subotu, je nešto što je obogatilo moju dušu, ionako ispunjenu našim balkanskim melosom.

Sastav, neko bi rek'o, skupljen zbrda-zdola, prvenstveno za promociju naše balkanske regije na prošlogodišnjim olimpijskim igrama, sastavljen od članova iz devet (sa Amirom deset) balkanskih država, i doveden da i u Sarajevu pokaže šta Balkan zna i može, je nešto što se nije smjelo propustiti. Deset država, deset instrumenata. Deset država, jedan ritam. Ritam duše i srca kojeg jedino sevdah poznaje.

Amira je dragulj. Najvrjedniji dragulj Bosne i Hercegovine. Slušam je i pratim punih pet godina, i u meni ima definitivno, odavno, i u nekoliko navrata potvrđeno, velikog i trajnog obožavatelja. A SSF redovnog gosta.

Bis i „Jovano Jovanke“… uz nju mi uvijek noge same kreću, ruke udaraju poznati ritam „jen dva jen dva jen dva tri“…. Mogla bih tako do zore….

~~~~~

Vrijeme čekanja da uđem u Bosnu u trajanju od sat do sat i pol, sad već postaje standardno….u jednom trenu izgledalo je da sva Evropa „bježi“ iz te iste u Bosnu… al dobro, već sam navikla da na mostovima preko Save sjedim i razmišljam, srcem se veselim onome što me čeka..... i u prkos dosadnom čekanju uživam u mislima na ono čemu se veselim..

Po prvi puta ulazim u novom ruhu…. Osjećam se važnom, osjećam da mi novo ruho pristaje, volim ga na sebi i u sebi…. U sebi izgovaram ono što naučih proteklih dana…. I ugodno sam iznenađena da ih nisam zaboravila….

Kafa u Turbetu….koliko god duga, prekratko traje… prekratko za sve ono što želim…. Dobih i poklon…. Nije slikovnica, ali nije ni daleko…. :D… bez obzira na sve, ljepši poklon nisam mogla dobiti….

Večera u Skive…. Malom mjestu, pored velikog grada…. Da bih došla do njega, napravih i prometni prekršaj, uočen od lokalnog stanovništa i domaćice, ali oprošteno mi je jer sam ko biva furešt, u prevodu turist…. I ja sama shvatila šta sam uradila, al haj kad sam već krenula u „grijeh“, nek budem dosljedna…..

Ponuđeno jelo će ostat zauvijek u sjećanju… a i ja po iskazanoj želji da je jedem iznova i iznova….prevagu su dali kikiriki i pistacija…. Nakon prespavane noći, prvo pitanje je bilo gdje su kikiriki i pistacija? Nema li ih, neću jest! :D

Poslijepodnevna kafa na starom mjestu…. Dobih poklon… opet. J… al ovi pokloni  pristaju uz moje novo ruho i prekrasno mi stoje… a i ja s njima… Riječi koje mi stižu, poruke koje dobivam sa svih strana na momente su neobjašnjive, a opet potpuno shvatljive i razumljive..

Subotnja večer u Sarajevu donijela je kišu…. Koja je kao u stihovima slijevajući se sa krovova sarajevskih džamija sakrila sve što je trebala sakriti…. Tada, i u tom trenu, ipak, kako god, ali ipak osjetih radost, veselje, sreću…. Nadasve sreću… ne možeš pojmiti koliko je lijep bio razgovor s tobom, koliko je godio srcu i duši… nakon trinaest mjeseci…

I pade mi napamet Pandorina kutija…. Makar na dnu, ali nada je oduvijek tu… i ostat će, čak i kad ništa drugo neće biti moguće ni nadohvat ruke…. Jedna gesta, ton, pogled, osmijeh …. Slika urezana, upamćena…..

Nedjelja…. Spuštam se u grad… tabla pokazuje put za Pionirsku… nisam bila punih pet godina… kupujem kartu.. ispred mene otac i dvoje djece, jedno u kolicima, drugo hoda… daje kupljenu kartu sinu koji s velikim iščekivanjem razmišlja koja li je životinja na ulaznici. Razočarano izgovara „opet zebra! Zašto opet zebra?“

Dođe i na mene red…. Plaćam i konstatiram „i ja sam dobila zebru. Nemate neku drugu životinju?“ Obje žene u kućici prasnu zajedno sa mnom u smijeh…

Punih sat vremena provedoh šečući i slikajući životinje….

Vrijeme je za BH Radio 1 i mog prijatelja…. Slušajući radio, odvezem se do Bijele tabije… prekrasan pogled na dijelom u sjeni i dijelom suncem obasjano Sarajevo…  Kafa i kremšnite na Dobrinji…

Vrijeme za povratak… pravac Skenderija… odjednom lom…. Meni s lijeve strane…. Šta mu bi, pojma nemam, valjda je stisnuo gas namjesto kočnice…. I naniže ih još dvojicu… ne pokušavajući ni pogledati kolika je šteta, produžih …

Zvoni mob… „ne čekaj me… i da dođeš, ne znam hoću li stići… a i ona će se naljutit ne stignem li na promociju….“

Napuštam suncem obasjano Sarajevo…. Javim se u Turbe…. Poželih razgovor… da pokušam objasniti neobjašnjivo…. Da pokušam izreći neizrecivo…  „ne trebaš… ne trudi se…. Ko zna, shvatit će….“

Ljepših riječi, i prije toga pročitanu poruku na pp, pisanu još ljepšim riječima neću zaboravit, kao ni sms koji je stigao za vrijeme koncerta….

Hvala vam, dragi moji :)

 

Vozeći, sjetih se svog obećanja od prije mjesec dana… valjda ću sad bit bolje sreće i pronać to groblje tenkova….. nađoh ga… ne znam šta sam očekivala, ali na neki način jesam razočarana… sam naziv „groblje tenkova“ navelo me da pomislim da ih ima desetak…. A kad tamo… dva tenkića (pomalo liče na onaj tenkić iz „Allo, Allo“, sve sam se nešto okretala očekujući da mi se negdje i Herr Flick pojavi…) i jedno oklopno vozilo…

Hajd, ima i spomen ploča…. Objašnjava otkud tenkovi i zašto….  Ipak, usprkos svemu, bilo je interesantno pogledat…. I uslikat…. Btw, slike su na fb… pa ko voli nek izvoli :)

Osjetih glad.. nisam ni jela gotovo ništa cijeli dan… osim banane ujutro i one kremšnite… etno selo Kotromanićevo… tu sam česti gost… kokošja supa i mali ćevapi… i onda granica…. Iz Bosne izađoh dok si reko keks… e sad se čeka na hrvatskoj strani….

Ne znam šta su mislili i/ili očekivali od mene, ali pretresli su mi auto :D   Sve što sam imala bila je šteka cigareta…i pet-šest polulitrenih boca s vodom….. mislim da sam je razočarala… tu carinicu, na nju mislim.. ko zna šta je očekivala.. možda je pomislila da se vraćam iz šopinga? Bila je u pravu… bila sam u šopingu duha…. No to mi nitko ne može carinit…

To je samo moje :)

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
01/07/2013 18:01