beats by dre cheap

RA I NJEGOV POST

 

Izgleda da se Ra i ja međusobno pišući postove dopunjujemo, jedno drugom dajemo ideje...

Da pokušam odgovoriti na njegovo pitanje, da malo detaljnije opišem susret s Nicom Placido, spomenuh ga u jednom od postova:

U augustu, po planu, spuštam se iz Pule prema Splitu. Dilema je bila da li do Splita autocestom ili magistralom. Prva solucija koja se nudila bila je da iz Rijeke odem do Bosiljeva, gotovo više od pola puta prema Zagrebu, pa da onda skrenem prema Splitu. Ta mi se solucija nikako nije dopadala, iz dva razloga: prvo što košta i mrzi me po ljeti vozit po autocesti gdje u 99,99 % slučajeva moraš igrati lovice, ne mogu vozit onako kako ja želim, i drugi, glupo mi da dođem na pola puta do Zagreba da bih išla za Split.

Druga solucija je bila da iz Senja odem na autocestu.... taj dio je već imao smisla, ali mi se ni ta ideja nije svidjela iz istih razloga kao i prva.

U samom Senju, na samom raskršću odlučim po magistrali. All the way. Na tom istom raskšću vidim autostopera, koji ide do Splita.

Zaista nemam naviku uzimati autostopere. Ako ih uzimam, onda je to jedino i samo na otoku Rabu, gdje uglavnom uzimam starije ljude koji na suncu čekaju autobus kao Godota.

I eto usprkos toj navici, ničim izazvana stanem i kažem momku neka sjedne. U tom trenu jedino što mi je bilo u mislima, imat ću s kim pričat do Splita.

Ulazeći u auto, dečko se predstavi. Argentinac, iz Rosaria, i on i supruga talijanskih korijena, on treća generacija, ona šesta,... nakon što smo ustanovili da se ne možemo sporazumijevat na španjolskom i talijanskom, nađemo se na engleskom.... putuje sa suprugom i prijateljima, no za njega u kombiju nije bilo mjesta, pa on odlučio da stopira. Kaže naći će se na splitskoj rivi.

Od Senja do Splita ima brdo kilometara, magistrala prazna, ako je bilo desetak vozila, onda sam puno rekla. Imali smo vremena pričat o svemu, ali zaista o svemu.. od evropske povijesti, preko Evite, Perona i Falklandskog rata, našeg rata, do muzike....

Evo što mi je ispričao:

Nico i supruga su trenutno na putu po Evropi. Do, u tom trenu, prije nekoliko mjeseci bili su u Aziji, prošli Vijetnam, Laos, Tajland, Kambodžu, Koreju. Plan je svoj put oko svijeta završe u Sjevernoj Americi. Na moje pitanje otkud im novac, da nisu možda djeca bogatih roditelja, kaže, i on i supruga su radili i po tri posla istovremeno da bi zaradili za put kojeg su planirali četiri godine. On sam je proveo godinu dana živeći na neki način pod šatorom na meksičkim plažama prodavajući srebrni nakit silnim turistima. Kroz sve države prolazili su ili autostopom ili najjeftinijim prijevozom, spavali po hostelima. Ovo ljeto provode u Evropi. Između pojedinih gradova i država putuju na isti način, autostopom ili vlakovima. Jedini avionski prijevoz imaju prilikom dolaska, odnosno odlaska sa kontinenta.

Pitam, imaju li djece, kaže ne, s djecom to ne bi nikako mogli, ali njihova ideja je da prođu svijet, pa da po povratku porade na djeci.

Po dolasku u Split, dovezoh ga Rivi što sam bliže mogla. Razmijenili fb nickove, postali fb frendovi, i sad preko fb pratim kuda i kamo putuje...

E sad, prevedeno na naše uvjete.... Istina je da se sa malom djecom ne može daleko i ne može puno, no s druge strane, tko kaže da ne može?

Imam prijatelje, kumove, koji cijeli život ljetuju sa šatorom. I moji su roditelji, dok smo sestra i ja bile manje, imali šator, i vrlo dobro pamtim način na koji smo ljetovali. Šator možeš postaviti gdje god hoćeš, u kojem god mjestu hoćeš, hoćeš li na dva tri dana, na tjedan, pa se fino preseliš, sve ti ja ne volju, jednostavno sam biraš gdje ćeš i kako ćeš.

U tom sam periodu dobila želju, koju vjerojatno nikad neću ostvarit, da imam onu autokućicu u komadu, nemam pojma kako se to zove, ali vučeš svoj dom sa sobom. S obzirom na količinu kilometara koje godišnje radim vozikajući se po našim ex-yu državama, dobro bi mi došla, no novac kojeg bih trebala dati, jednostavno nemam. A s druge strane,  financijski se ne isplati imati dva vozila, od kojih jedno trebaš praktički samo mjesec dana u godini. Budući da ja ne koristim godišnji u komadu, nego sve po 5-6 dana, pa tako bezbroj puta, onda je i notorna glupost imati takvo vozilo.

Da, Ra je u pravu. Volim lutati, tumarati, sretati ljude, upoznavati ih.. na koncu i broj ljudi koje upoznah ove godine dovoljno govori.

Kuda bih voljela? Voljela bih ponovo u Englesku, nisam bila od 1998, i nedostaje mi jako.

Voljela bih do Sjedinjenih da vidim tri stvari: The Eternal Flame na Arlington Cemetery, JFK Library in Boston, Dallas - Dealey Plaza, i da, četvrto Death Valley. I Salt Lake, kao peto.

Voljela bih na Machu Pichu. Voljela bih na Fidji Islands. Voljela bih u Irsku.

Neke će stvari ostati u snovima, neke su ostvarive. Budućnost je preda mnom.....

 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
17/12/2012 13:17