beats by dre cheap

HAJMO SE SMIJAT

 

Jučer mailom dobih ove slike..... nešto iz mojih studentskih dana...

Sve crno bijele slike su iz 1980, terenska praksa, školsko radilište u Ivanić Gradu, gdje smo učili, vježbali, trenirali kako raditi i kako se ponašati na bušotinama nafte i plina. Mjesec dana smo svakodnevno verali se po školskom tornju, baratali lančanim kliještima, bušaćim šipkama, vrtaćim stolom.

Najveći strah, koji je trajao možda prvih sedam dana, uzrokovala je činjenica da se moramo uzverati na plato visok čini mi se tridesetak metara s kojeg se pružao predivan pogled na okolinu. Kad nas je prošao prvi strah, prepirali smo se ko će prvi ići gore... jer gore nisi imao baš puno posla..... dole, kod vrtaćeg stola, je bilo fizički puno teže. Nabacivali smo se lančanim kliještima, teškim oko 100 kg, obješenim na konstrukciju. Beskrajno mnogo puta smo uvježbavali iste pokrete, tako da mi se čnii da bih i danas znala raditi taj fizički, vrlo iscrpljujući posao.

Moja malenkost se nalazi u prvom planu na lijevoj slici u najdonjem redu.

Srednja slika u najdonjem redu je snimljena 1982, terenske vježbe na tada našoj jedinom bušaćoj podmorskoj platformi. Helikopterom, vojnim, smo došli do nje... iz Pule, na otvoreno more. Naravno morali smo izaći iz države, proći pasošku kontrolu. Vožnja helikopterom nije bila strašna, nimalo... ali buka... buka je bila nesnosna.... Na tu istu lokaciju došla sam proljetos, oni koji prate moj blog, sjetit će se da sam pisala o tome. Ove godine na tu smo lokaciju došli brodom, bilo je i slika. Život na platformi ni tada a ni danas nije lak. Ženama se ne preporuča raditi na tim i takvim mjestima. Sjećam se da smo svi imali želju raditi na platformi. I dečki i cure. Na godini nas je bilo 12. Onih redovnih studenata. Ponavljača ili padobranaca je bilo dosta, no terenske vježbe su bile organizirane samo za nas redovne studente. Od tih 12 redovnih, bilo nas je šest cura.

Desna slika u najdonjem redu, snimljena je na Petrovaradinskoj tvrđavi, 1982 godine. Imali smo terenske vježbe u trajanju od pet dana. Obišli smo kompletnu Slavoniju i Vojvodinu, uglavnom naftno-plinska polja i stanice. Te večeri, rekoše nam, Janika neće biti, međutim, ipak ga je bilo. Uživanje u čardašima je bilo neopisivo. Meni, zaljubljenoj u čardaše, to je bila predivna večer. Momak s lijeve strane je jedini Iračanin koji je s nama sve odslušao do kraja, diplomirao je godinu i nešto više dana kasnije nego mi, ali on je naša generacija. On je jedini izdržao do kraja, uz našu pomoć i oko jezika i oko samih predmeta. Ovdje se i oženio.

Slika ima i u mojoj  arhivi. Trebalo bi ih skenirati. Uskoro idem na godišnji, pa ću se imat čime zabavljati....

 

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
12/12/2012 11:26