beats by dre cheap

HRABROST

 

Lako ćemo. Šta god da se desi, lako ćemo. Ako mi ide, super, lako ćemo. Ako mi ne ide, opet super, lako ćemo.

Šta je bolje? Pokušati utjecati na tok i tijek vremena, preduhitriti, predosjetiti probleme, ili se jednostavno prepustiti i čekati da netko ili nešto riješi te naizgled nepremostive prepreke za mene? Ne mogu baš shvatiti motiv koji vode ljude da jednostavno šutke gledaju i čekaju da im se problemi riješe. Takav pristup nije u opisu mog radnog mjesta. Možda mi je zbog toga i neshvatljivo.

S druge strane, postoje ljudi, poput, evo danas čitam, žene lavljeg srca. Jelena Trikić. Nažalost preminula. 2007-me dijagnosticiran tumor na mozgu. S tom i takvom dijagnozom diplomirala, s tom i takvom dijagnozom odlučila se za obitelj, s tom i takvom dijagnozom usprkos savjetima i predloženim terapijama da spasi svoj život, odlučila se roditi dijete. Rodila zdravog Nikolu .. i preminula nakon četrdesetak dana…..

Da je čekala, kalkulirala, razmišljala o sebi, bi li ikada išta uradila? Ili, je volja za životom, ljubav prema partneru, želja za obitelji, ono što jedino vrijedi? Hrabrost kojom je žrtvovala svoje zdravlje i svoj život je nešto o čemu mnogi od nas mogu samo sanjati.

Kad pokušam usporediti ta dva načina razmišljanja, ta dva oprečna stava o životu i žrtvi, istog trenutka dajem glas i podršku osobama poput Jelene. Borcima. Srčanosti i spremnosti da se i pogine pokušavajući promijeniti tok događaja koji utječu na naš život.

Zato, prijatelju moj dragi, kad bi ti ovo ikako mogao pročitati, zanima me…. Šta je potrebno da se desi, a da te probudi iz tvoje izabrane letargije u kojoj živiš ko bubreg u loju? Šta je potrebno da se pomakneš i pokušaš sam pronaći rješenje za svoju situaciju? Šta je potrebno da onako muški lupiš šakom i stol i kažeš ono jednostavno „neću“? Šta je to nužno potrebno da shvatiš da tvoje probleme moraš rješavati sam? Da moraš sam okrenuti volan da bi se promijenio smjer i karakter situacija u kojima se nalaziš? Dokada misliš čekati Godota?

Da, život je i pozorište i teatar i kazalište, sve u istom trenu, ali ti si taj koji režira. Mi smo samo glumci u toj predstavi, i sporedni smo, i većinom smo jedna obična didaskalija… ti si režiser… ako ti ne znaš kako ta predstava treba ići, shvati da nema nikog da je za tebe režira….

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
19/11/2012 09:00