beats by dre cheap

DAN DRUGI

Probudih se dosta rano. Prvi pogled kroz prozor pokazao promjenljivo sunčano. To mi odgovara. Najavili kišu, ali bolje je dok je nema. Spustih se na doručak. Sjela sam uz prozor i uživala u pogledu na Lašvu i njene malene brzake.

Imam dogovorenu kavu u Zenici. Sad već znam kako doći do centra. Znam i gdje parkirati. U jednom navratu naučih ono bitno. I sad, odsad kad sam na kavi u Zenici, fino znam kako i kuda. Moram reći da sam po dolasku u grad, i u srijedu i u četvrtak, razmišljala samo o društvu koje ću imat na kavi, da bi eto jučer, nakon jednog pitanja, počela razmišljati o samom gradu. I da, zaista, sad kad odvrtim film, primjećujem u sjećanju da sam zapazila da je grad čist, uredan, barem ovaj dio centra u kojem sam bila.... Volim kad mi je sve nadohvat ruke, ili da mogu sve što treba odraditi pješice... Bit će da je to potreba mog organizma koji silom prilika uglavnom miruje, pa mu onda godi kretanje. Volim te uvjetno rečeno male sredine, one imaju svoj poseban duh, svoju prepoznatljivu dušu....

Znam gdje ću na bozu, salep, gdje na ćevape, gdje na net ako mi zatreba. U kratkom periodu naučih ono bitno. Dvije blogericu su odigrale glavnu ulogu. Od svake naučih nešto, i hvala vam obje.

U rano poslijepodne krenuh za Sarajevo. Po drugi put proučavam radove na autocesti. Znam šta ćete reći: predugo traje. Da, s vaše točke gledišta točno, s projektantske strane, a s tim očima sam ja gledala, radovi teku jedinim mogućim tokom i tempom. Trasa je iznimno teška. Vjerovali vi to ili ne. Ne znam jel iko razmišljao naprimjer, koliko puta postojeća cesta od Broda do Sarajeva prelazi rijeku Bosnu? Juniorka i ja smo jednom brojale: 28 puta, a da ne govorim o drugim rijekama. Hajd sad zamislimo kako je teško bilo napraviti ovu cestu sa barem 40 mostova, nekih 5-6 tunela. Autocesta ne može tako, mora imati blaže zavoje, jer se projektira uglavnom za brzinu od 130 km/h. Prema tome trebalo je pronaći trasu sa blagim zavojima, a ispunjenje takvog zahtjeva neminovno traži pregršt nadvožnjaka, vijadukata, tunela, mostova. Nadalje, zaboravlja se da osim same autoceste treba napraviti desetine kilometara cesta koje će koristiti mehanizacija da bi izvodila radove, a i pri tome se cijelo vrijeme mora odvijati promet na postojećim prometnicama. Dosta toga sam uslikala, tako da mogu usporediti količinu izvedenih i dovršenih radova za nekoliko mjeseci kad ću ponovo dolaziti. (ko će me poželiti dotle? )

Evo me na Kobiljoj glavi. Od pogleda na grad, na Koševo mi uvijek zastane dah. I mojim tijelom zavlada neka posebna unutrašnja toplina. Evo me u Šeheru. Do hotela sam došla brzinom munje. Da, točno je da sam ga malo tražila, i naravno morala upitat za smjer. I naletim baš na dva makedonca. Rekoše onu zlatnu „nisam ja odavde“, ali nakon što su se potrudili da međusobno porazgovaraju i sami pokušaju odgonetnuti kuda bih ja to trebala ići. Nastavih dalje, do vrha, ali shvatila sam na vrijeme da sam pogriješila i lijepo, sad pametnija, ulovila jednog starijeg gospodina. Na pitanje, jel odavde, odgovori potvrdno i objasni mi kako da dođem do Abdesthane. On iskoristi priliku da me upita za auto, jer ima isti. Zaključili smo da smo oboje zadovoljni kvalitetom i godinom proizvodnje, a i potrošnjom.

Imam dogovoren susret kod Sebilja. Imam još vremena, odoh pogledat mezarje na Kovačima. I staro i novo. I turbe. Prekasno mi je za potražit amfiteatar. To ću sutra. Odoh do Sebilja. I Četiri sobe gospođice Safije. Naravno, s mojom dragom blogericom.

Poslije večere krenuh pješice do hotela. Znam već put. I nije mi daleko. Divna, tiha, mirna, pomalo prohladna, sarajevska aprilska noć. U Parkuši opet zastanem. Na minutu. Samo tjedan ranije ovuda je tekla rijeka. Ona crvena. I nastavim dalje, do Vatre, Ferhadijom, do Morića hana, do Sebilja, i onda Kovačima do hotela.

Zaspala sam gledajući film na televiziji. Nemam pojma koji je bio. Dan pun susreta s dragim ljudima učinio je svoje.

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
17/04/2012 23:21