beats by dre cheap

PRIČAM 3

Prvi put smo selili.... Za Zagreb, tu hrvatsku banovinu udaljenu gotovo hiljadu kilometara.... V. ima osam godina, M. šest, N. četiri…
 
Dobili smo stan…. Fini, lijepi stan, al smo se svejedno u iduće tri godine, koliko smo živjeli tu, selili tri puta… sve u bližoj okolici... sve unutar petnaest minuta hoda....
 
Razveselila me činjenica da sam našla Lizu, rodicu, udanu, majku četiri sina…. Konačno neko koga znamo…. I Tetka se veselila…. Konačno netko ko mi može pričati o mojem bratu i sestri… o Tuzli, o Siminom Hanu, o Ilinčici..  o našima iz Trente… puno ih je umrlo, puno ih se vratilo… puno ih je ostalo i oženilo se…
 
Tetka je svojim novcem kupila komad zemlje, tu smo zajedno sa Lizom radile vrt.. imale obavezu, imale radost, imale svoj mali svijet….
 
V. i M. su krenuli u školu… a N. je i ovdje radila što je htjela…. Nikad mi nije bilo jasno, kako je mogla s četiri godine u snijegu, visokom metar, prepoznati i pronaći put do kuće u kojoj je bila jednom ili dvaput…..
 
Ne samo da sam ja doživjela šok vidjevši je na Lizinim vratima, nego je i T., koji je ostao spavati, umoran od posla, probudivši ustanovio da mu kćeri nema, da je dijete koje je trebalo ostati s njim, jednostavno nestalo….
 
Iz Maksimirske smo se selili u Harambašićevu, i onda poslije u Hirčevu…. tu smo upoznali Lerševe… tek po povratku u Zagreb, 1947. saznala sam kako poznanstvo i poštovanje ljudi može donositi dobro, a na njegovom pogrebu i tko je on u stvari bio… po zanimanju, Lerš je bio šnajder… imao je svoj salon… kod njega smo davali šiti odjeću… za sebe, za djecu..
 
T.  je odlazio u Sućuraj… tražio svoje… osim majčinog nekog nakita, prstena, minđuša, nije puno toga ni ostalo…. Zemlju mu nisu htjeli dati…. A ni rodnu kuću mu nisu dali…. Otkad ga je i sestru mu Gabrijelu tetka Tere uzela kao siroče, govorili su im da nemaju ništa.. i ono malo što su imali uzeli su im… Sestra mu se ubrzo udala u Metković.. zbog dote prodala ono malo zemlje… Viđali smo se sa Gabrijelom povremenom… ona se dobro udala… za kraljevog oficira.... prvo je bila u Metkoviću.. a onda su otišli za Kragujevac… imala je troje djece…. Kseniju, Bosiljku i Nikolu… njen muž je nestao u aprilskom ratu…. Sjećaš se Senke? Dolazila je sa Gabrijelom dok si kod nas išla u školu….
 
Rat u Zagrebu… u početku nisam ni osjetila neku promjenu.. a onda je počelo.. iz dana u dan sve teže, neprimjetno, trebalo je paziti što govoriš, kome govoriš, kada govoriš….. srećom, danas to znam, Lerš je bio taj koji mi je pomagao.. koliko on nama, toliko mi njemu….. Bili smo mu dobar paravan, njemu ilegalcu, to sam saznala na njegovom pogrebu… poslije rata, upravo zahvaljujući tome, po povratku u Zagreb, Lerš je pomogao da dobijemo stan…. T. je kao policajac ne sluteći dao dobru zaštitu… poznavajući T.-ja i da je znao čime se Lerš bavi, zaštitio bi ga…. Znaš, sad kad mislim o tome, čini mi se da je Lerš bio taj koji je mog muža zamolio da učini što može da Krešo Rakić bude pušten…. Nije to bilo jednostavno tada uraditi… T. je ponovo dobio premještaj… trebali smo seliti, ali nismo…. T.-jeva žalba na tu odluku je uvažena, odluka o premještaju u Gospić ukinuta… usprkos svemu, premještaj u Zemun… ponovo selidba….
 
Tetka je oduvijek bila pronicljiva, promućurna…. Da nije bilo njene odluke da kupi komad zemlje gdje smo radili vrt, ne znam bih li mogla prehraniti obitelj samo s T.-evom plaćom… i sad, kad je došla odluka o premještaju, … jesam li imala izbora…. Ne tada, danas možda, ali tada ne… nisam imala druge, nego ponovo pakirat i slagat odjeću, obuću, slike, dokumente, posuđe, ….

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
02/04/2012 10:01