beats by dre cheap

BRDO

Snijeg je prekrio prvo brdo … nije ono daleko…. Desetak minuta hoda za naše dječje noge… a bilo nas je dvadesetak… svaki je vukao svoje sanjke…. Brinuli smo da ne ostavimo tragove, ali badava kad je snijeg svuda okolo…. Nitko od nas nije razmišljao da svi, ama baš svi, ostavljaju tragove u snijegu… i cipela i sanjki koje smo vukli…. Jedino što smo brinuli da nas čuvar ne primjeti…. Jer onda bi morali bježati… kroz groblje smo prolazili do našeg sanjkališta…. Padina duga gotovo stopedeset metara… nešto drveća, bjelogoričnog…. Bar na toj strani brda…tamo dalje bilo je i crnogorice…. Al tamo nije bilo dobre staze za spustit se… spuštali smo se po nekom redu…. Ko će dalje… a imali smo granicu… nju nismo smjeli preći… puno važnija stvar nego remećenje mira i tišine groblja preko kojeg smo svaki dan išli…. Po sredini, između brda i ceste za Pionirski grad, išao je potok… ne dubok, ne širok, ali potok…. S vodom… zaleđen…. Tankog leda…. Prvi koji se spuštao uvijek je imao zadatak da provjeri debljinu leda… imali smo sakriven štap, debelu batinu, dugačku oko metar s kojom se provjeravala debljina leda… ako probije, onaj odozdo vikao je nama gore, gdje je granica, do kud smijemo sa sanjkama… pobjednik je bio onaj koji je uspio doći najbliže potoku a da ne upadne u njega…. Ja nikad nisam bila ni blizu pobjede…. Priprema sanjki je bila najvažnija stvar… ja još nisam znala da se saonice moraju dobro namazat slaninom….. da bi lakše klizile po snijegu…. Tek kasnije su mi rekli i pokazali kako se to radi.. pa smo roditeljima krali komade slanine…. I prije prvog spusta imali kolektivno mazanje slaninom…. Trebala nam je samo kožica, meso smo davali izgladnjelim psima kojih je bilo dosta…
I u Kutini, iz koje smo se vratili, imala sam brdo za sanjkanje… moje brdo, gdje smo imali kuću, bilo je malo, ali ono preko puta je bilo veliko… i tu je bio potok u sredini…. Ali ako si išao na veliko brdo, morao si završit u potoku…. Zato se nismo išli spuštat na veliko brdo… malo je bilo jedino mjesto gdje smo to mogli radit….
U šumi u Pionirskom gradu, sjedile smo sestra i ja, i naša Lesi… tata nas je vukao… Lesi je uživala… sjedila između nas, naslonjene njuške na rame moje sestre koja je sjedila prva… tamo je bilo vrlo maleno brdo… i Lesi se spuštala sa nama… kad smo se vraćali na brdo, Lesi je bila prva …
Godinama poslije, kad više nije bilo djece u mojoj obitelji, vratila sam sanjke mom stricu…. To su bile njegove… još kad je on bio dijete…. Ni danas nemam sanjke…. I one koje sam dobila na posudbu, kad se rodila moja kćer, i njih sam vratila….
Nema više onog brda iza groblja…. Groblje se proširilo i brda više nema…  Al nema ni snijega… a nemam ni sanjke…

Gracias a la Vida
http://graciasalavida.blogger.ba
30/12/2011 10:50