Počele su kondicijske pripreme za jubilej. Sva sreća da imam pokusne kuniće, koji se btw ne bune biti pokusni kunići.

Visinske tek slijede.

Treba sve probat prije nego stignu konzumenti, tj. auditorij i publikum.

Zar nije vrijeme da ideš kući?

Nešto iz arhive neobjavljenih postova... Još da samo znam što je bilo povod, uzrok i razlog ovakvom postu :)

Šta znači zabiti nož u leđa? Tko može zabiti nož u leđa? Od koga najviše boli?

Od nekog nepoznatog sigurno ne... jer, on ni ne zna gdje su leđa koja će zaboljeti kad udari nožem.....

Boli od onoga tko zna gdje ga treba zabiti ... boli od onoga tko zna kada ga treba zabiti..... boli od onoga tko zna kako ga treba zabiti.....

Znaš, da sam samo znala gdje je nož i otkuda dolazi..... okrenula bih ti srce... bilo bi bolje.. i tebi i meni.....

Kako prepoznati predatora?

Dovoljan je paper-cut.... osjetit će krv....

Petak 13 mi je oduvijek bio sretan dan.

Baš da vidimo što će mi današnji dan donijeti.

I danas, nakon toliko godina, još uvijek je prekrasan osjećaj biti s tobom u istom gradu. Pa makar na tren.

Da mi je samo čitati tvojim očima.

Da mi je biti poput one muhe na zidu.

Svi putevi vode u Rim.

Naročito i pogotovo kad si Medici. Ili barem jedna od njih.

Premda.... iako u mom genealoškom stablu ima minimalno 25% Talijana, nijedan Medici na horizontu...

Moram izgleda ispočetka.

Priča započeta postom ĆIRO , prije nešto više od sedam godina, ovih dana je dobila svoju završnu sliku.

Taj prvi post na tu temu bio je ispunjen pitanjima i donekle netočnim saznanjima. Proteklih sedam godina istraživala sam beskonačno i konačno došla do istine, do točnih podataka i informacija.

U Tuzli je održana promocija knjige “Italijani u Tuzli 1880-2019”, autora Tihomira Knežičeka.

Cijelo ljeto sam se posebno radovala zadnjem danu augusta, upravo zbog te promocije i veselila se činjenici da sam uspjela doznati sve što sam mogla o mojoj baki i njenoj obitelji.

Ovom prilikom sam odlučila do Tuzle putem kojim još nisam išla. Autoput Laktaši – Doboj. Po prvi put prolazim tim dijelom autoputa. Svih ovih godina vrlo često sam prolazila kanjonom Vrbasa i donekle pratila izgradnju autoputa, a sad je konačno došlo vrijeme i da Jurilica projuri.

Promet rijedak, što je dozvoljavalo razgledavanje okoline. Po prvi put sam prošla, istinu govoreći pored Prnjavora. Kako nikad nisam prolazila ovuda, svakako ništa nisam ni znala, pa me sve ono što sam vidjela s autoputa dovoljno zaintrigiralo da jednom nekad prođem kroz Prnjavor. Možda već idućeg proljeća.

Ono što vidim kao minus je činjenica da uz autocestu Laktaši – Doboj nema nijedne pumpe. Nije da sam trebala gorivo u tom trenu, jer sam svakako uzela gorivo u Srebreniku, ali čini mi se da bi se već moglo sagraditi pumpu, uz tu pumpu bi trebao i neki, ako ne restoran, onda barem kafić ili mjesto gdje se može odmoriti, okrijepiti, pojesti….

Od Doboja prema Gračanici malo gušći promet, malo prometne policije koja se smjestila taman na prilazu Etnoavlije u Klokotnici. Čudno mjesto za zaustavljat pa makar radi rutinske provjere dokumenata vozača.

Prođoh ponovo Gračanicom. Koliko god da imam vremena za zvjerat pogledom, čini mi se da kasnim. Jer, u Srebreniku me već čekaju. Nema vremena za istraživanja i lutanja.

Nakon kafe i razgovora, vrijeme da produžim prema Tuzli. Odem na pumpu, uzmem gorivo, platim, vraćam se u auto, i dok se smještam, Jurilica se počne tresti. Nije mi jasno šta se dešava. Pogledam ljude oko sebe, razgovaraju. Izgleda sve apsolutno normalno. U tom trenu, oglasi se auto alarm preko puta ceste. Svi, pa i ja gledamo šta se dešava, a Jurilica se i dalje trese. Nakon minutu dvije krenem dalje. Do Tuzle i dogovorenog mjesta gdje ću čekat moju rodicu prošlo možda 45 minuta.

Sjedim ispred Mercatora, pijem ness, uhvatim wifi i stiže mi poruka – “Jesi ti dobro? Evo čitam da u Tuzli bio potres.” Tek tada, dobrih sat vremena kasnije shvatim da se Jurilica tresla zbog potresa. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se Jurilica tresla zbog potresa. I auto alarm na onom autu je proradio samo zato što smo se zatresli. Eto, idući put ću znat. Kad Jurilica zapleše dok stoji, mora da je potres.

Do Talijanuše, mog konačnog odredišta, provozasmo se Tuzlom, da razgledam i uvidim ima li promjena od mog zadnjeg boravka u Tuzli. Iskreno rečeno nema. Sve po starom, sve gotovo isto.

Jedino smo mi stariji.