Neću ja tu puno mozgat. San svake mame je da bude dobar roditelj. I san i strah. A ja?

Dovoljno je da kažem da Juniorka ima crno na bijelo da nikad nije kažnjavana.

Znači, bila sam dobra mama.

Identitet je vražja stvar. Teško se dolazi do njega. Ponekad ti trebaju novci da bi došao do njega, a vrlo često dobiješ (i ne samo) materijalni podstrek kao nagradu za ispoljavanje istog.

Identitet je rak rana hrvatskog društva danas. Prepoznaju te jedino ako si čistokrvni Hrvat, ako si, makar i u najmanju ruku na papiru, HDZ-ovac, ucjenjuju te ako nisi, namjestit će ti sve što mogu ako nisi, a nagradit će te svime ako postaneš.

Čistokrvnost u svim pravcima djelovanja pojedinca, od profesionalnog, znanstvenog, individualnog, artističkog, tehničkog, je vertikala od koje se ne odustaje, koja je imperativ bilo kojeg djelovanja i tu nema mjesta apsolutno ni jednom vidu tolerancije.

Pluralizam, tolerancija, demokracija, .. to su u današnjoj Hrvatskoj samo riječi na papiru. To su samo deklarativni pojmovi koji pune usta upravo onih kojima je identitet strana riječ.

Posljednijh nekoliko dana u Hrvatskoj se moglo vidjeti kako je identitet od presudnog značaja za sve. Identitet Hrvata, sa velikim H, identitet Hrvata sa izbrojanim i prebrojanim etički i etnički čistim krvnim zrncima, identitet Hrvata sa prepoznatom i priznatom i vjerom i religijom je modus operandi i modus vivendi današnje Hrvatske. Sve što nije u tom pravcu i unutar zadanih linija je svetogrđe, blasfemija, krivovjerstvo, poganstvo, i treba ih uništititi, zatrti, dotući, onemogućiti, izbaciti....

Jer za to su se borili oni koji su štitili ovo predziđe kršćanstva. Oni su jedini pravovjerni, oni su jedini koji znaju što i kako, oni jedini imaju pravo razmišljati, odlučivati, djelovati, oni će jedini biti priznati i prepoznati, i adekvatno biti nagrađeni. Foteljom iz koje se više neće dati izbaciti.

Identitet je lako kvarljiva roba, može se kupiti, može se nabaviti, ali i preprodati u trenu. Sve može kako u datom trenutku treba. Obrazloženje? Opravdanje? Svi smo mi krvavi ispod kože?

Integritet se u današnjoj Hrvatskoj mjeri istom mjerom, istim aršinom. Drugim riječima, ne postoji. Sve i svatko ima svoju cijenu. Jedino je problem u tome ako se neće milom. Tada se može silom. I to ne snagom argumenta, već jedinim platežnim sredstvom. Hrvatstvom.

Ne, ne, ne, ne i ne. Ne priznajem to. Ne opravdavam. Ne razumijem.

Bit će da je do mene. Jer, vjerujem, da ljudima koji nemaju problem s identitetom zaista nije bitno da li osoba do njih ima zelenu ili plavu krv....

Sjeća li se još tko Karamarka? Svojedobno je kazao da će ljudi u Hrv smjeti misliti svojom glavom samo unutar svoja četiri zida.

E pa sad ću ja, tako, svojom glavom, unutar moja četiri zida.

Živio govornik!!

Bila je nedjelja, sunčana i topla. Vraćali smo se s Raba, otoka na kojem smo redovno provodili prvomajske praznike.

Ja sam im se najviše radovala zbog alergije na nepokošenu travu u cvatu koja je zavladala Zagrebom. Ne samo te godine. Svake godine.

Seniorka je sjedila za volanom, glasno razmišljajući o svemu što nas čeka sljedeći tjedan.

Sjedila sam odozada, zadubljena u svoje misli oko obaveza na fakultetu, slušajući je s pola uha.

Negdje oko Gornjeg Zvečaja stvarala se kolona, da bi pred Dugom Resom potpuno stali. Zašto i zbog čega bilo je potpuno nepoznato. Vjerojatno neka nesreća, kazala je Seniorka, neuspješno tražeći stanicu s obavijestima iz prometa na tranzistoru sa ugljenim štapićima kao elektrodama.

Kretali smo se puževom brzinom, sve dok i same nismo došle na čelo kolone. Razlog zastoja u prometu bio je prolazak jedne od mnogobrojnih štafeta koje se baš tada započinjale svoj put prema Beogradu.

Tih smo godina imale jedan televizor u kući. Bio je dovoljan za sve nas. Jer, meni, tada studentici televizor nije ni trebao. Gramofon i Radio Luxemburg su, osim studija, bile glavne preokupacije. Jedini trenuci, kad sam mojom jednoglasnom odlukom preuzimala vlast nad tim aparatom, bili su sportski prijenosi. Nijedna utakmica nije mogla proći bez mene.

Te nedjelje utakmice su prošle bez mene, jer smo bile na putu.

Za nekih dva sata bile smo kod kuće, svaka sa svojim poslom.

Seniorka je, po običaju, ubrzo upalila tv i glasno me počela dozivati.

Spustim se na pola stepenica i ostanem sjediti na stepenicama slušajući vijest koja je odzvanjala sa ekrana.

Na stepenicama sam ostala sjediti satima gledajući i slušajući sve što se prikazivalo.

Kroz glavu su mi prolazile slike štafete koju smo vidjele taj dan i mnogobrojnih ljudi koji su pljeskom pratili njen prolazak.

Tko je tada mogao znati da će se dešavati sve ono što nam se svima i desilo? Sjetih se tada mojih Graham i Janet iz Folkestone, Kent, England, koji su već tada znali da ćemo proći ovo kroz što smo prošli... Sjećam se, k'o danas, i mog naivnog odgovora.

Stepenice i danas pamte sve što je desilo..

Stepenice i danas služe kao osmatračnica, kad zatreba...

Zadnjih nekoliko dana imam samo jedno zaduženje. Kositi travu.

Osjećam se k'o radnici na Golden Gate Bridge. Taman kad završe trebaju krenut ponovo sa uljepšavanjem i farbanjem. Tako ja sa košnjom trave.

Došlo je do toga da sam i vlastite prste zamijenila travom, pa krenula i prste rezat...

https://rezovibwphotos.blogger.ba/arhiva/2017/04/26/4057323

Sunce, ono proljetno, obasjalo je grad. Baš kao u subotu, no to nije bila garancija za lijep i sunčan dan.

Naspavane i odmorene, nakon doručka, spakirale smo stvari u auto. Uživajući, poput guštera na suncu, odgađale smo trenutak polaska koliko god smo mogle. U jednom trenu, Maya upita, „što je ovo?“. Ispratih njen pogled i padnem u smijeh.

Pet godina ima kako dolazim na ovo mjesto i nijednom još nisam primjetila ime ispisano na fasadi kuće do samog hotela. Maya progovara smijući se, „sad je meni jasno kud si ti odlazila nakon doručka. Cigareta je bila samo izgovor.“ „joooj, prokljuvila si me“. Na fasadi je, plavim sprejem ispisan nadimak kojim i mene mnogi zovu. Pa sad ispada, da sam ja to ispisala. Naravno, da nisam .. Ja, kad bih i pisala po zidovima fasada, sigurno bih napisala svoj nick sa blogera :D

Prva stanica – Hadžići. Obično sam petkom, al pravila su tu da se mjenjaju. U buregdžinici i dalje nema bureka, ali ima kafe i kolača.

Vozeći natrag u grad, shvatih da već zaista dobro poznajem i prepoznajem neke lokacije, kako doći do nekih ulica u koje sam dosad zalazila rijetko. Dosad sam uglavnom koristila one glavne i nisam se usuđivala koristiti paralelne ulice ili pronalaziti prečice. Shvatih da sam počela obilato koristiti tranzit. I shvatila sam njegove prednosti. Tako da mi nije bio nikakav problem doći do Čika Jove i njegovog udruženja „Obrazovanje gradi BIH“.

Prokljuvila sam i kako lako doći do Skenderije, i onda opet, ničim izazvana, skrenem na tranzit. Hm.... shvatih da sam sve to mogla drugačije izvesti, ali se razveselim, jer znam da ću opet vidjeti staru zgradu stanice na Bistriku. Još jedna prilika da je fotografiram, tim više što sam morala stati baš na tom semaforu. Razveselih se i još jednom prolasku oko čaršije i Vijećnice.

Javile smo se našoj Lunjo, očekuje nas.

U Zenici nisam pila kafu čini mi se četiri godine. Znam da se napravio novi, sad već stari, rotor na južnom ulasku u grad. Znam doći samo do Multiplexa i tu ćemo piti kafu.

Od mog zadnjeg boravka u Zenici, puno toga se promijenilo. Sve je u kružnim tokovima, rotorima, ima i fontana, baš kao da se i ovdje Bandić udomaćio. S našom Lunjo vrijeme je zaista brzo prošlo. Prisjećajući se nekih događaja, razgovarajući o životu, blogu, poslovima, penzijama, djeci... Vrijeme za odlazak se brzo primaklo, brže nego što smo htjele.

Umor je konačno bio jači od Maye, opustila se i zaspala. Blago njoj... ja sam morala vozit :D Na granici nismo dugo čekale, možda petnaestak minuta i vrlo brzo, dobrih petnaest minuta ranije od predviđenog, bile smo ponovno u Zagrebu.

~~~

S mnogima smo se srele, mnogi su imali obaveze koje im nisu omogućavale da se vidimo, s mnogima susret nije bio moguć zbog naše koncepcije boravka u Sarajevu, Tuzli, Zenici.

Doći ćemo mi opet... ako ne prije, onda u augustu....

Nedjelja. Dan kad smo mogle spavati dulje. Ali ne!

Grijanje u hotelu je radilo cijelu noć i bilo je nesnosno toplo, i jednostavno od vrućine se nije moglo spavati. Zid iznad Mayine glave bio je topao, očito su radijatorske cijevi prolazile baš tuda. Moji zidovi su bili hladni, ali je zato pod bio topao. I to ne svuda, nego mjestimice. I štos je kad ustaneš, za jednu nogu je toplo, za drugu hladno.

Program za nedjelju je sadržavao samo dvije „must be“ točke: War Child Museum, u kojem trebam (konačno) podići moj lifetime pass, i blogersku kafu u kući sevdaha.

Sve drugo je bilo optional i moglo se mijenjati u hodu. Tako nam je uletila i kafa u Parkuši. Naravno, bez auta. I, pokazalo se, dobrom odlukom.

Jer, baš kod BBI-a je bio start/cilj proljetnog maratona?, i policije je bilo na svakom raskršću, od Čaršije do Parkuše. Drugim riječima, da smo kojim slučajem odlučile autom, morale bi vozat okolo naokolo.

Ušle smo nakratko u Staru pravoslavnu crkvu. Muzej ikona još nije bio otvoren, ali da je bio, vjerojatno bi ušle da ih pogledamo. Ovako smo samo razgledale crkvu.

Do Parkuše smo začas došle, i dok smo pričale sa Mayinim školskim kolegom, počela i kiša. Divno!. To je jedna od stvari koju zaista ne volim u zimskom periodu. Nekako mi zaista ofirno kad pada kiša, a svuda oko tebe snijeg. Raskvasi se taj snijeg, rastopi i nastane hrpa blata. Dobro, u gradu nije bilo snijega, ali pod dojmom subotnjeg planinarenja i snijega na planinama, ta mi se kiša nikako nije uklapala.

Da se donekle spasimo kiše, nadajući se da će prestati, svratile smo u „Zlatnu ribicu“, kafić u ulici Kaptol, koja me svojim imenom podsjetila na Zagreb. Da mi je neko kazao da u Sarajevu ima ulica Kaptol, ne bih mu vjerovala.

U trenutku ulaska, ušli smo u potpuno novi svijet. Kafić ispunjen fotografijama raznih ljudi iz raznih perioda, knjigama, raznim predmetima, novinama, časopisima.... svaka, ali baš svaka stvar koju zamijetiš ima svoju priču i jednostavno ne dozvoljava da se baviš nekom svojom pričom.

Na stolu, za kojim smo sjedile, ispod stakla, nalazili su se razni papirići, posjetnice, kovanice, novčanice iz raznih zemalja, od raznih ljudi, sa datumom kad su potpisane i gurnute pod staklo. I mi smo se pridružile. Tražeći neki papirić na kojem ćemo se potpisat, nađoh u svojoj tašni dva puta po 10 kn. Ostala sam iznenađena našavši te novčanice, i istog trena odlučila, žrtvovat ću jednu novčanicu. Potpisah Mayu i sebe, i stavih datum. Za sjećanje.

Slikale smo se s konobarom. Sama ideja je potekla vidjevši ga sa šeširom. Pored šanka na vješalici ima čini mi se sedam-osam raznih šešira. Od damskih do muških. Ja izabrah žensku fedoru, Maya damski. Pođe li netko od vas koji ovo čitate da provjerite, naši potpisi su na stolu lijevo od šanka.

Kiša je i dalje padala, a mi bez kišobrana. Imam ja dva u autu, ali ta nam činjenica nije nikako pomagala. Uspinjući se Logavinom, užurbanim korakom, jedva smo dočekale da stanemo ispod jednog doksata. Da malo odmorimo i da dođemo do daha. Muzej nije daleko, od tog doksata možda stotinjak metara, i zbog kiše uletile smo u njega k'o da nas policija ganja :D.

Muzej ratnog djetinjstva rezultat je ideje Jasminka Halilovića, davne 2010 godine, akcijom da se ratno djetinjstvo opiše jednom rečenicom. Prvo je nastala http://www.djetinjstvouratu.com/, a ove godine u januaru, nakon mnogo muka i prepreka, otvoren je i muzej. Svakako ga posjetite.

Za vrijeme našeg boravka u muzeju, kiša je konačno prestala i, nakon Mrkve i ćevapa, vrijeme je za blogersku kafu.

Tko je bio na kafi, zna da nam je bilo lijepo. Tko nije došao, nek mu bude žao. Tko nije htio doći, super nam je bilo i ne zna što je propustio :D

Za one koji su zainteresirani kako Tihi izgleda, mogu vam reć da me iznenadio bojom kose i špičastim cipelama. Mislila sam ja da je to neki mlađi tip, na osnovu tekstova kakve piše, no to je čovjek mojih godina... ne znam zaista šta bih rekla na to, al' bože moj, puberteti znaju i kasniti. Za mene je napisao da sam zlobna osoba, pa sam morala nadopisati navodnike oko riječi „zlobna“ i dopisati „ovdje laže koliko je visok/širok“. Eto, nek se zna.

Dan tu nije završio.... Poput dama smo taksijem otišle do hotela Holiday. Tu sam prvi put. Dosada nikada nisam imala prilike a ni razloga da uđem u taj hotel.

Čim sam ušla, osim sjećanja na Olimpijske igre i važnosti tog hotela za vrijeme rata, preplavile su me slike iz posljednjeg filma Danisa Tanovića „Smrt u Sarajevu“, jer veći dio filma se odigrava baš tu, u hotelu. Kud god da sam skrenula pogled, prepoznajem sve što se oko mene nalazi.

Za nas su i nacionalni restoran otvorili. O da, jer svjetla u restoranu su tek tada palili, grijalicu tek tad donijeli-

Znala sam što to znači. Imam iskustvo rada u restoranu. Kuhinja do tog trenutka nije radila, što znači da su štednjaci i peći hladne, upitno je koliko je hrane pripremljeno, stoga je odluka bila vrlo jednostavna – pileća prsa i povrće sa grilla. Vrlo jednostavno i brzo.

Lagana šetnja do hotela donijela je i iznenadnu želju za čajem, stoga svratismo do Džirle i Huseina. Čaj broj 20 je bio naš izbor. Čaj u kojem ima argentinskog mate čaja. Okrepljenje čajem i ugodnim razgovorom s Huseinom, bez pol muke uspjela sam se popeti na Kovače. Naravoučenije: ako hoću u jednom potezu izvući taj uspon, prvo moram popiti čaj. Broj 20.

Treći dan našeg boravka u Sarajevu tim je bio završen. Program za ponedjeljak nije bio težak, tri kafe, tri druženja, tri grada. Ali o tom sutra :D