Kom' je suđeno, njemu se gaće same skidaju....

Kako bih ja podijelila kipiće:

glavne uloge: Rami Malek i Glenn Close

sporedne uloge: Mahershala Ali i Marina de Tavira

kostimi: Mary Poppins Returns

montaža: Bohemiah Rhapsody

originalna muzika: Mary Poppins Returns

redatelj: Spike Lee

dokumentarni film: RBG

strani film: Roma

najbolji film: Bohemian Rhapsody

adaptacija: Blackkklansman

originalni scenarij: Green Book

originalna pjesma: Mary Poppins Returns

Za nešto više od 24 sata vidjet ćemo koliko sam pogodila ukus Akademije i njenih glasača.

Juniorka me zašpotala. Kaže, kako to da nisi pogledala The Vice do kraja, a stalno pričaš kako voliš biografske i političke filmove?!

Donekle je u pravu, pa eto prisilih se da pogledam The Vice.

E sad, svašta bih ja tu mogla reći.

Tehnički gledano, film je odlično napravljen, Christian Bale - nominiran za glavnu ulogu, Sam Rockwell i Amy Adams - nominirani u sporednim ulogama, odlični....

Ali!

Da li je film kritika američkog sistema? Da li je film fikcija? Koliko sve prikazano odgovara istini? Ako je istina, koliko će i da li će američki sustav doživjeti promjenu i može li?

Da li je to hvalospjev korporativnoj politici i umreženosti američke visoke politike?

Da li je moguće da jedan takav čovjek prođe nekažnjeno? Da li američko pravosuđe ima namjeru kazneno procesuirati sve one koji iz vlastitog materijalističkog oportunizma, makijavelizma i karijerizma uništavaju tuđe živote? Da li američko pravosuđe ima snagu za tu i takvu promjenu?

Nakon takvog iskustva, da li je opravdano čuditi se i osuđivati Trumpa za njegovu politiku i način vođenja?

Da li je moralno od USA (a znamo da nije) da osuđuju druge za sve ono što i sami direktno koriste? A pri tom mislim i na koruptivnost sustava i sistema i diskirminaciju i rasizam.

I onda je sasvim logično i apsolutno razumljivo da je USA dostigla Hrvatsku (tj. izjednačila se s RH) u političkim i građanskim slobodama - https://freedomhouse.org/report/freedom-world-2018-table-country-scores/ 

Ova dva filma imaju jednu jedinu zajedničku točku u vjeri kao ishodišnoj točki, no međusobno nemaju ništa slično.

BOY ERASED otkriva stereotipe i dogme ne samo vjere i vjerovanja, već i roditeljstva, ali i žrtvu i žrtvovanje, manipulaciju, i na koncu evoluciju. To je kompleksan film, i (p)ostavlja brojna pitanja, koja jedino svak za sebe može odgovoriti.

Tu je i pitanje identiteta, kako roditelja (i kumulativno i pojedinačno), tako i djeteta.

Nicole Kidman je australska akademija nagradila za sporednu ulogu, Lucas Hedges je nominiran za glavnu mušku ulogu na Golden Globe.

Lucas Hedges se posljednih godina pokazao vrlo talentiranim mladim glumcem, od MANCHESTER BY THE SEA, preko THREE BILLBOARDS, do BEN IS BACK. Sviđa mi se.

Film vrijedi pogledati.

S druge strane, FIRST REFORMED, govori o crkvi koja ima svoju historiju i povijest, koja slavi godišnjicu svog postojanja, i koja je odigrala veliku ulogu u mreži poznatoj kao Underground Railroad.

Za one koji ne znaju, to je naziv za mrežu ljudi i institucija koje su pomagale odbjeglim robovima s američkog juga.

Film prikazuje psihološku borbu svećenika čiji je sin stradao kao američki vojnik u ratu, i njegovu tranformaciju u teroristu? Ne mogu reći da mi je film jasan. I čak štaviše, nešto što je možda i obećavalo, srušilo se k'o kula od karata.

Ethan Hawke je možda dao dobru ulogu, ali to je sve što bih mogla pozitivno reći o tom filmu.

Prvi film kojeg sam gledala u kinu bio je "Mary Poppins" s Julie Andrews u glavnoj ulozi, prije gotovo 50 godina. Moja baka je bila vrlo moderna žena i dovoljno je bilo jednom da joj se kaže - odvedi dijete u kino.

Ne treba spominjati da filmove Julie Andrews, a naročito "Mary Poppins" i "Sound of Music" mogu uvijek, ali uvijek mogu gledati.

Stoga me činjenica da se snima film "Mary Poppins Returns" posebno radovala, tim više što je glavnu ulogu dobila Emily Blunt.

Znala sam da ovaj novi neće biti remake već nastavak i to me posebno veselilo.

Za sve one koji vole "Mary Poppins", ovaj nastavak je po mom skromnom mišljenju jednostavno must-do.

Uživala sam beskrajno, a šlag na torti je svakako i pojavljivanje legendarnog Dick van Dykea. Čovjek u devedesetima i dalje stepa! Jednom rječju - legenda!!

Od navedenih pet filmova, s punom fokusiranošću pratih (samo) Beautiful Boy, Green Book i Blackkklansman.

Beautiful Boy - film o iskustvu oca i sina u borbi protiv droge, ispisano u knjigama koje se obojica napisali i pretočeno u film.

Gdje počinje nestabilnost, nesigurnost, potraga za idealnim svijetom? Ili možda nesvjesno zanemarivanje i sebičnost? Poučno za onoga ko zna čitati između redova.

Green Book je film o 60-tim i oblicima i posljedicama rasizma američkog Juga, ali isto tako i o mentalnom odrastanju. Volim takve filmove.

Blackkklansman je film koji se svojom temom i pričom nadovezuje na Green Book, iako međusobno nisu nikako povezani. Ponovno priča o američkom društvu i očiglednom ali i prikrivenom rasizmu koje egzistira usprkos svim zakonima i promjenama američke svakodnevice.

Najviše mi se dopalo prisustvo Harry Belafontea, živog svjedoka i aktivnog učesnika borbe protiv rasizma.

Tha Favourite i The Vice su filmovi koji mi se jednostavno nisu dali gledati, iako su oba filma nominirana u brojnim kategorijama. Možda jednom odlučim i prisilim se pogledati ih do kraja.

Onaj osjećaj kad uštediš minimalno 2000 eur samo zato što se menzes nije pojavio....

Kaže se, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Hm...

Kroz historiju ta se fraza pokazala točnom u brojnim prilikama i situacijama, ali vrijedi i obratno...

Glenn Close, The Wife, i Keira Knightley, Colette, imaju donekle slične uloge. Colette je film koji govori o jednom dijelu života francuske književnice, dok je The Wife pomalo fikcija, no vjerojatnost da su takve priče moguće, postoji. Likovi obiju glumica su bile primorane da pišu, a istovremeno uživale su u svakom trenu. Malo mazohizma, malo Stockholmskog sindroma.

Keira Knightley ima glavnu ulogu u filmu o poznatoj francuskoj književnici Colette. Moram priznat da mi je film godio prvenstveno zbog činjenice da, ako sam i išta znala o Colette, a trebala sam tokom gimnazijskih dana, sve sam uspjela zaboravit. Tako da mi je sama priča mnogo toga vratila iz odavno zatvorenih ladica.

Ono što me zaista smeta kod tog filma je činjenica da je film o francuskoj književnici, glume britanski glumci, film je na engleskom, a Keira, kad ispisuje stotine stranica piše na francuskom. Malo nezgrapno, zar ne?

Glenn Close, s druge strane, kao supruga Nobelom nagrađenog pisca, zahvaljujući seksizmu društva, bez obzira o kojem vremenskom periodu govorimo, potiskuje svoju nadarenost i maštovitost pretpostavljajući je muškarcu, suprugu. Glenn Close je odradila, možda, ulogu života.

S druge strane, dokumentarni film o Ruth Bader Ginsburg, sutkinji Vrhovnog suda u USA, pokazuje da i iza uspješne žene stoji muškarac, ispunjen samopouzdanjem i vjerom da spol ne igra ama baš nikakvu ulogu kad je riječ o talentu, znanju, sposobnostima... Preporučam ovaj dokumentarac. Vrijedi ga pogledati.