Hoće l' ko na kafu?

Tamo negdje krajem drugog tjedna, kad se eto opet ukažem u Šeheru.

Davis Cup kakav znamo odlazi u povijest... s imenom Hrvatske na usnama!!

<3 <3 <3 <3 <3 <3 <3

Ako sam “Argentinski roman” pročitala u dahu, “Povratak Adolfa Pilsela” sam pročitala u pola daha.

Ako je “Argentinski roman” pisan kao autobiografija s posebnim naglaskom na, rekla bih, radikalnu I dijamentralnu promjenu čovjeka koji je odrastao pod štitom i slikom jedne (propale) ideologije, onda je “Povratak Adolfa Pilsela” pisan kao biografija s posebnim naglaskom na ukorijenjenost te iste ideologije i njenu nepromjenljivost u čovjeku koji je cijeli svoj život (ne)svjesno podvrgnut toj istoj ideologiji.

No, da li je to baš sve i baš tako?

Adolf Pilsel, i da je htio, promijenit se više ne može. Prevelik je jaz između zabačenog sela u Paragvaju i koliko-toliko civilizirane, sređene, tehnički i tehnološki uznapredovale Evrope i Hrvatske.

Nemogućnost protoka informacija uzrokovana nizom faktora je korito, temelj, kolijevka beskrajno dubokog klanca na čijim stranama se nalaze Pilseli, s jedne strane Drago, s druge Adolf.

Njihovi međusobni susreti tokom gotovo proteklih pedeset godina liče mi na viseće mostove napravljene od užadi iz doba Inka koji povezuju litice. Vise, tu su, ali ne omogućuju siguran kontakt dviju strana, a ako do kontakta i dođe, opasnost od pucanja užadi i trulost dasaka na visećim mostovima uslijed opterećenja garantiraju jedino pucanje i apsolutni raskid, kako mostova tako i veze između dviju strana.

Drago je učinio sve što je u njegovoj moći da bi se našao s ocem na istoj strani. Svakako njegovoj, Draginoj, jer Drago se vratiti na očevu stranu klanca i da želi, više ne može. Ne zbog sebe, već zbog “Argentinskog romana”, zbog promjene u njemu samom, koju je htio omogućiti i svom ocu.

Činjenica je da je pokušao i učinio sve da ocu u njegovoj starosti pruži sigurnost i toplinu doma. Da li to Adolf zaslužuje ili ne, nebitno, Drago je pokušao. I najvažnije od svega, neće se nikad dovesti u situaciju da zažali što nije pokušao. Jer, pokušao je, uspio nije. Ali, to možda i više nije bitno.

“Povratak Adolfa Pilsela” ne treba gledati kao Dragin poraz, već kao tragediju jedne obitelji.

“Povratak Adolfa Pilsela” istovremeno pokazuje kako i na koji način žive ljudi, u konkretnom slučaju u Argentini, koji su ostali zarobljeni u nekom prošlom vremenu, u iluziji njihove pravovjernosti i čistokrvnosti.

Momci iz Norvala, usprkos tehničkoj i tehnološkoj razvijenosti i kulturi, informiranosti globalnog sela, žive u istoj ljušturi poput Adolfa. I iz nje, usprkos svemu, neće, niti mogu, niti znaju i na koncu niti žele izaći. Važnija im je sigurnost i komfor kojeg osjećaju unutar ljušture.

Katarza kojom odiše “Argentinski roman” dobila je nastavak u “Povratku Adolfa Pilsela” I čini mi se da samo potvrđuje smjer i kvalitetu Draginog puta.

I kao čovjeka i kao novinara.

Mislila sam da sam imuna na takve stvari. Mislila sam da me neće toliko pogoditi. Mislila sam da se to neće ponovo desiti.

Mislila sam.

Misliti je drek znati!

je saznati kako se, oni koji se nazivaju vašim prijateljem, odnose prema vama....

Pure pleasure... like heaven almost!

kako li se tek odnose prema ne-prijateljima....

Ljubav je samo riječ....

I 59 je samo broj :D

Prošlo je deset godina i GOST A. opet dolazi u Zagreb. Na Zdravkov koncert.

Prije mjesec i po dana me pita koje sjedalo imam. Pet minuta kasnije javlja da je kupio sjedalo do mene.

Mislim da bih shvatila da netko iz HR uspije ciljano kupit sjedalo do mene, ali iz Danske?!?

Naše desetgodišnje poznanstvo proslavit ćemo večerom u Sofri. Nisam tamo bila, čini mi se, dvije godine. Ma dobro, nije baš dvije, godina i pol, al' čini mi se poput vječnosti.

I svakako ćemo otić do Toxic bara gdje smo se upoznali spletom, za njega, beskrajno nesretnih okolnosti.

Interesantne su rečenice kojima momci pokušavaju uspostaviti prvi kontakt s curama. Te bi rečenice, po nekom nepisanom pravilu, trebale biti originalne jer kako očekivati od cure da prihvati neizrečeni poziv za piće ili razgovor. Čim originalnija rečenica, tim je šansa veća.

Moj Brad Pitt je neoženjen, bez cure, self-employed, amotamičan između Lille-France, Bruxelles-Belgium i Zagreb-Croatia. Čovjek bi rek'o vrlo poželjan tip, s tim da ima jednu veliku manu. Njegova želja je živjet tu, a sve potencijalne cure vide samo šansu da odu. No, to je sasvim drugi film.

Priča mi jučer kako je upoznao curu i u jednom trenu cura ga upita "Što je tvoj passion?".

I tu počinje ozbiljan razgovor. Zaključi on sam da ne može prstom uprijeti u nešto i reći, evo, ovo je moj passion. Moja strast, moj hobi, moja želja da to radim van radnog vremena. Nešto što ga pokreće.

Pitanje koje je postavila cura je vrlo inteligentno. Natjera čovjeka na razmišljanje.

I baš danas, idem do Garden Mall-a i razmišljam o tom pitanju. I shvatim da ja jedva čekam trenutak da se odmaknem od štednjaka, od usisavanja, od košnje trave, od bilo čega što radim samo da bih sjela pred kompjutor i otvorila stranicu na kojoj jesam već tjednima, gotovo bih rekla mjesecima.

Stavim kuhat ručak i odjurim na radno mjesto. Spustim se nakon xy minuta da provjerim, promješam, začinim, i trkom natrag. Čak mi je i spavanje gubljenje vremena.

Brad Pitt može prstom uprijeti u moj passion, ali svoj ne.

Interesantno, s obzirom da je bitno mlađi, bitno energičniji (no dobro, to je upitno :D), s mnogo većim rasponom interesa, informatički bitno pismeniji, a i dalje nema neki svoj passion.

Originalniju rečenicu zaista nisam čula, bez obzira tko se kome upucava ili pokušava upucat.

Što je vaš passion?