Ova dva filma imaju jednu jedinu zajedničku točku u vjeri kao ishodišnoj točki, no međusobno nemaju ništa slično.

BOY ERASED otkriva stereotipe i dogme ne samo vjere i vjerovanja, već i roditeljstva, ali i žrtvu i žrtvovanje, manipulaciju, i na koncu evoluciju. To je kompleksan film, i (p)ostavlja brojna pitanja, koja jedino svak za sebe može odgovoriti.

Tu je i pitanje identiteta, kako roditelja (i kumulativno i pojedinačno), tako i djeteta.

Nicole Kidman je australska akademija nagradila za sporednu ulogu, Lucas Hedges je nominiran za glavnu mušku ulogu na Golden Globe.

Lucas Hedges se posljednih godina pokazao vrlo talentiranim mladim glumcem, od MANCHESTER BY THE SEA, preko THREE BILLBOARDS, do BEN IS BACK. Sviđa mi se.

Film vrijedi pogledati.

S druge strane, FIRST REFORMED, govori o crkvi koja ima svoju historiju i povijest, koja slavi godišnjicu svog postojanja, i koja je odigrala veliku ulogu u mreži poznatoj kao Underground Railroad.

Za one koji ne znaju, to je naziv za mrežu ljudi i institucija koje su pomagale odbjeglim robovima s američkog juga.

Film prikazuje psihološku borbu svećenika čiji je sin stradao kao američki vojnik u ratu, i njegovu tranformaciju u teroristu? Ne mogu reći da mi je film jasan. I čak štaviše, nešto što je možda i obećavalo, srušilo se k'o kula od karata.

Ethan Hawke je možda dao dobru ulogu, ali to je sve što bih mogla pozitivno reći o tom filmu.

Prvi film kojeg sam gledala u kinu bio je "Mary Poppins" s Julie Andrews u glavnoj ulozi, prije gotovo 50 godina. Moja baka je bila vrlo moderna žena i dovoljno je bilo jednom da joj se kaže - odvedi dijete u kino.

Ne treba spominjati da filmove Julie Andrews, a naročito "Mary Poppins" i "Sound of Music" mogu uvijek, ali uvijek mogu gledati.

Stoga me činjenica da se snima film "Mary Poppins Returns" posebno radovala, tim više što je glavnu ulogu dobila Emily Blunt.

Znala sam da ovaj novi neće biti remake već nastavak i to me posebno veselilo.

Za sve one koji vole "Mary Poppins", ovaj nastavak je po mom skromnom mišljenju jednostavno must-do.

Uživala sam beskrajno, a šlag na torti je svakako i pojavljivanje legendarnog Dick van Dykea. Čovjek u devedesetima i dalje stepa! Jednom rječju - legenda!!

Od navedenih pet filmova, s punom fokusiranošću pratih (samo) Beautiful Boy, Green Book i Blackkklansman.

Beautiful Boy - film o iskustvu oca i sina u borbi protiv droge, ispisano u knjigama koje se obojica napisali i pretočeno u film.

Gdje počinje nestabilnost, nesigurnost, potraga za idealnim svijetom? Ili možda nesvjesno zanemarivanje i sebičnost? Poučno za onoga ko zna čitati između redova.

Green Book je film o 60-tim i oblicima i posljedicama rasizma američkog Juga, ali isto tako i o mentalnom odrastanju. Volim takve filmove.

Blackkklansman je film koji se svojom temom i pričom nadovezuje na Green Book, iako međusobno nisu nikako povezani. Ponovno priča o američkom društvu i očiglednom ali i prikrivenom rasizmu koje egzistira usprkos svim zakonima i promjenama američke svakodnevice.

Najviše mi se dopalo prisustvo Harry Belafontea, živog svjedoka i aktivnog učesnika borbe protiv rasizma.

Tha Favourite i The Vice su filmovi koji mi se jednostavno nisu dali gledati, iako su oba filma nominirana u brojnim kategorijama. Možda jednom odlučim i prisilim se pogledati ih do kraja.

Onaj osjećaj kad uštediš minimalno 2000 eur samo zato što se menzes nije pojavio....

Kaže se, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Hm...

Kroz historiju ta se fraza pokazala točnom u brojnim prilikama i situacijama, ali vrijedi i obratno...

Glenn Close, The Wife, i Keira Knightley, Colette, imaju donekle slične uloge. Colette je film koji govori o jednom dijelu života francuske književnice, dok je The Wife pomalo fikcija, no vjerojatnost da su takve priče moguće, postoji. Likovi obiju glumica su bile primorane da pišu, a istovremeno uživale su u svakom trenu. Malo mazohizma, malo Stockholmskog sindroma.

Keira Knightley ima glavnu ulogu u filmu o poznatoj francuskoj književnici Colette. Moram priznat da mi je film godio prvenstveno zbog činjenice da, ako sam i išta znala o Colette, a trebala sam tokom gimnazijskih dana, sve sam uspjela zaboravit. Tako da mi je sama priča mnogo toga vratila iz odavno zatvorenih ladica.

Ono što me zaista smeta kod tog filma je činjenica da je film o francuskoj književnici, glume britanski glumci, film je na engleskom, a Keira, kad ispisuje stotine stranica piše na francuskom. Malo nezgrapno, zar ne?

Glenn Close, s druge strane, kao supruga Nobelom nagrađenog pisca, zahvaljujući seksizmu društva, bez obzira o kojem vremenskom periodu govorimo, potiskuje svoju nadarenost i maštovitost pretpostavljajući je muškarcu, suprugu. Glenn Close je odradila, možda, ulogu života.

S druge strane, dokumentarni film o Ruth Bader Ginsburg, sutkinji Vrhovnog suda u USA, pokazuje da i iza uspješne žene stoji muškarac, ispunjen samopouzdanjem i vjerom da spol ne igra ama baš nikakvu ulogu kad je riječ o talentu, znanju, sposobnostima... Preporučam ovaj dokumentarac. Vrijedi ga pogledati.

I bez da sam čitala sve što se moglo pročitati o tom filmu, sam naslova sve govori. Franšiza. Jedino je upitno tko glumi, kako glumi, tko pjeva, kako pjeva.

Gledajući film, nerviralo me što znam što će se desiti, jer radnja je uvijek ista. Jedine promjene su glumci i muzika.

Kod drugih franšiza (Die Hard, Lethal Weapon, Mad Max, itd.) više manje su uvijek isti glumci, ali radnja se donekle razlikuje, naročito kod serije filmova Lethal Weapon.

Iskreno, ne znam šta sam očekivala od ove verzije.

Bradley Cooper je dokazao svoju i glumačku i redateljsku kvalitetu. No smetalo me što, ako već Sam Elliott glumi njegovog brata, i Bradley inzistira na dubini Samovog glasa, i ton i boja Bradleyevog su mi mi često bili nerazgovijetni. Tim više što sam gledajući razne intervjue uvidjela da su boja i ton njegovog glasa sasvim drugačiji. Možda je problem u frekvenciji koju moje uši ponekad ne čuju i ne razumiju. Možda je problem u meni.

Lady Gaga - hm.... S obzirom da niti je slušam, niti pratim, sve viđeno je nešto novo za mene i čini mi se da je njen glumački debi sasvim kvalitetan. O njenim muzičkim sposobnostima i mogućnostima neću, jer kažem, niti je slušam niti pratim. Ali, žena zna pjevat.

Ono što mi se posebno dopalo je činjenica da su sve glazbene scene snimljene na pravim koncertima. Gdje je publika prava, i reakcije publike su originalne.

Interesantna je činjenica da je Bradley inzistirao da Lady Gaga, u samom početku filma, bude apsolotno bez ikakve šminke i kozmetike. Ne pamtim film u kojem se to desilo, da glavna ženska uloga, ili općenito ženske uloge, glume makar u nekom dijelu filma bez ikakve kozmetike i šminke.

S tog aspekta, producentska ideja da se glazbene scene snime na pravim koncertima, je veliki plus u odnosu na Bohemian Rhapsody. Naravno, iluzorno je očekivati da se, za potrebe snimanja filma Bohemian Rhapsody, ponovo skupi tolika masa ljudi na Wembley Stadionu kao što je bila za vrijeme Live Aid koncerta (naravno da su u pitanju i financije), ali to mi je za Bradley Coopera zaista veliki plus, kad je riječ o tehničkoj izvedbi i snimanju filma.

Koliko god film bio kvalitetno urađen, ipak mi je verzija s Barbrom Streisand i Krisom Kristoffersonom najbolja.

Objavljene su nominacije za ovogodišnjeg Oscara. Prilično očekivano, rekla bih, jer Golden Globe je dobar pokazatelj smjera kud i kome bi Oscar mogao otići.

Skinula sam ogroman broj filmova, no još uvijek mi nedostaju dva ili tri.

Pogledala sam gotovo sve filmove nominirane u kategorijama najboljeg filma, muške i ženske glavne i sporedne uloge, strani film. Ove godine sam pogledala i velik broj nominiranih dokumentarnih filmova.

Ne znam da li je to slučajnost, ali velik broj filmova nominiranih ove godine bavi se biografijama ljudi, ili barem nekim vremenskim periodom iz njihovog života. I to mi se posebno dopada.

Prvi film kojeg sam pogledala i kojeg sam ciljano i htjela i tražila bio je "Bohemian Rhapsody". To se i očekuje od svakog fana grupe Queen i Freddie Mercuryja, zar ne?

Sjetih se i njihovog koncerta u Zagrebu, sad već daleke 1979 godine, znači prije 40 godina! Igrom slučaja, nađoh konačno i još jednog fana koji je bio na zagrebačkom koncertu! Nakon toliko godina! I imali smo o čemu pričati.

Godinama sam žalila što sam mnogo memorabilia stuff bacila pripremajući se za Juniorkono rođenje 1992, tako da je i ulaznica sa njihovog zagrebačkog koncerta otišla u nepovrat. I još uvijek mi je krivo. Ali sam zato na netu pronašla nečiju ulaznicu, i sad se bar mogu u svakom trenutku podsjetit i kako je ulaznica izgledala jer moram priznat bilo je trenutaka kad sam dovodila u pitanje svoju svijest i memoriju o njihovom koncertu.

Rami Malek me oduševio. I maskom i trudom i postignutom fizičkom sličnošću. Usprkos brojnim kronološkim netočnostima prikazanim u filmu, a u odnosu na stvarni kronološki redoslijed, čini mi se da je film uspio dočarati Freddiejevu osobnost, karizmatičnost, inventivnost, kreativnost.

U svemu tome su pridonijeli i Brian May i Roger Taylor koji su svojim prisustvom u radu na filmu dali detalje koji su mnogima možda bili i nepoznati.

Film mi se toliko svidio, da sam ga pogledala dva puta. Čim sam došla do kraja, vratih na početak i ponovno!

Krenuh s pripremama.

Golden Globe Winners i nominirani su mi odličan putokaz koje filmove trebam pogledati.

Stoga, fasten your seatbelts. Take-off time.