Danas smo dobili i papir... potvrdu... ćitabu!

Nitko nam nije ravan! :D

Juniorka je diplomirala....

Moj najveći ponos!

Danas pustit suzu...

Zbog pobjede...

Proslavih jučer moj blogorođendan na najljepši mogući način. Koncert meni beskrajno drage Amire.

Koncert na našoj zagrebačkoj gradini, Medvedgradu, poznatom najviše po Crnoj kraljici i, naravno, brojnim legendama o njoj.

Usprkos ljetnoj temperaturi i vrelini u gradu, na Sljemenu je bilo puno hladnije, vjetrovitije, a mnogi među nama su se i smrzavali... I Amira je bila među njima, jer, za vrijeme koncerta se vjetar na momente pojačavao, Amira je posuđivala sako, majicu, kožnu jaknu.... Nakon koncerta zagrlih je i osjetih hladnoću koja ju je obuzimala usprkos jačini reflektora koji su je cijelo vrijeme koncerta osvjetljavali i, pretpostavljam, grijali.

Do samog Medvedgrada vodi jednosmjerna cesta kroz šumu, uska, zavojita. Mini bus, koji je organiziran za sve posjetioce koncerta, vozio je oprezno i točno onoliko ljudi koliko ima sjedala, znači 28, s vozačem sveukupno 29. Povratak je trajao bitno dulje, jer odjednom je svih 400-tinjak ljudi čekalo prijevoz do "civilizacije".

Neki, njih pedesetak, mlađi, krenuli su pješice. Ja nisam. Ja nisam mlađa, a ni mlada, a nije mi se ni hodalo pješice koliko god da je nizbrdo. Prehladno je, i mrak je, i noć, i neosvjetljeno. Nisam dugo čekala, utrpah se u drugi mini bus, prvi je bio na odlasku kad sam stigla na polaznu točku povratka. Zgodno ovo zvuči, polazna točka povratka :D

Kaj, naslov ovog posta, je vrlo kratka, jasna, jezgrovita, lijepa riječ. Udomaćena u ovom zagrebačko-prigorsko-zagorskom kraju. Zagorci i prigorci je znaju izgovarat. U današnjem Zagrebu se vrlo rijetko čuje. Nema više zagrepčana, onih autohtonih, dugogodišnjih stanovnika kojima je ta riječ dio krvnog sustava.

Nije potrebna neka škola za pravilno izgovaranje te riječi, ali treba pogoditi ton, intonaciju, tonalitet, trenutak...

Amira je jučer pogodila sve... kao prava purgerica :D

Slike su na fb.... dva videa na mom yt channel... bujrum

 AMIRA - ZENICA BLUES  

Doš'o mak na konac!

Na deveti rođendan bloga.... #samokazem

Danas se osjećah k'o Richard Kiel, glavni negativac u jednom od Bondovih filmova. Nije da su me se baš bojali ili bježali od mene. Bilo ih je koji su me došli zagledat. U tom trenutku se osjetih i kao mećka koji vodaju po selu. Jedina razlika je da nisam plesala. Tko zna, da je bilo muzike, možda bih i zaplesala. Što da ne... kad je već bal, zar ne?

Uglavnom, sunčeva svjetlost i prirodni odsjaj rekoše da je u pitanju boja C2 i da treba dodat malo pigmenta.

Upitah u jednom trenu, imaju li nešto s cvjetićima? Rekoše nema. A ako baš i poželim mogu mi i ostavit Kiela... sve je do mene...

Uglavnom, svijetlo u tunelu već jako sija... dijeta se konačno približava kraju....

Prva plaća.. i kolači :D

Ne treba dalje, zar ne?

http://www.eurocinik.com/predsjednica-hrvatske-u-ofenzivi,