29.11.2017.

KRUNSKI DOKAZ - SALVETA

Histerija i konsternacija koja je zavladala Hrvatskom od trenutka kad je Praljak popio čarobno piće ne jenjava.

Svi imaju nešto za reći, svi imaju samo dobre riječi za generala s tri fakulteta.

Plenković govori o moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata.

Ni jednog trena se ama baš nitko nije sjetio da izrazi i moralno i deklarativno i faktičko izvinjenje za zločine koji jesu počinjeni.

Tko ih je počinio? Znaju li se imena? Vjerojatno znaju, ali se taje. Tko ih je počinio. Ako se imena taje, znaju se uniforme u koje su ti tajanstveni i misteriozni tipovi bili obučeni.

Uniforma HVO-a. I tu staje sva priča.

Zločini nisu počinjeni u moje ime, i u ime stotina tisuća građana RH. Počinjeni su zbog nečije pohlepe, gladi, želje, mržnje, rasizma, netolerancije.

Znamo tko je bio dovoljno pristojno odgojen da koristi salvetu. Nije to moja izmišljotina ni mašta. Salveta postoji i za nju se zna od prvog dana.

Ono što će se idućih dana dešavati u RH je potpuno identično događajima kad je Blaškić izašao iz zatvora: svečani doček osuđenog ratnog zločinca, identično događajima kad je Kordić izašao iz zatvora.

Nitko se ne želi sjetiti zbog čega su ti ljudi završili u zatvoru, osuđeni na vremenske kazne. Nitko se ne želi sjetiti ratnih zločina koji su počinjeni.

Tako ni danas. Praljak je ‘vakav, ‘nakav… Ali pod njegovim zapovjedništvom su bili ljudi koji jesu počinili ratne zločine, koji jesu otvarali Dretelje, Heliodrome, Gabele, …. Ljudi koji su počinili zločin u Stupnom Dolu, Mostaru, Ljubuškom…

Igrom slučaja, prije dva dana mi je došla u ruke knjiga Ramiza Tire i našeg blogera Smaila Špage….

U knjizi se, toliko sam dosad pročitala, jer je zaista teško čitati, spominje Vinko Martinović Štela, osuđen na sedam godina zbog ratnog zločina. Pretpostavljam da će i neka druga imena biti spomenuta.

Štela je bio pripadnik HVO-a. Jedan od mnogih koji jesu počinili ratni zločin. I tu staje, barem meni, sva priča.

Trenutna vlast danas plačnim glasom izgovara kako je ovo presuda RH i Tuđmanu. Na neki način i jeste, jer, Tuđman je taj koji je znao kako koristiti salvetu. Ne ja, ne moja baba, već on. Nisam ja ni moja baba bila u BIH i palila, ubijala, silovala, zatvarala, mučila, tukla…

S druge strane, izgovaraju i prigovaraju kako Srbija i Milošević nisu nijednom riječi spomenuti u presudi Mladiću. U izrijeci presude možda nisu, ail se na mnogo mjesta prilikom čitanja presude čulo kako je logistika došla iz Srbije.

Na koncu, presuda Milanu Martiću, osuđen na 35 godina zatvora zbog ratnog zločina nad nesrpskim civilima u RH i BIH, upravo govori i izrijekom kaže:

“…Za svaku pojedinu točku optužnice Tužiteljstvo tereti za individualnu krivičnu odgovornost na temelju člana 7(1) i člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Tužiteljstvo posebno navodi da je Milan Martić sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa, među ostalima, Slobodanom Miloševićem, Milanom Babićem, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Jovicom Stanišićem, Frankom "Frenkijem" Simatovićem, te s drugim imenovanim i neimenovanim pojedincima, pripadnicima gore spomenutih snaga...."

~~~

Plenkoviću, Kolindi i HDZ-u mogu samo poručiti: pokrijte se ušima i šutite, jer svaka vaša izgovorena čini da se stidim, ni kriva ni dužna, da se stidim jer ste u moje ime učinili toliko zla!

27.11.2017.

ĐURO ft LOŠA

Završile su bakanalije.

Završni čin upravo se odigrao u Lisinskom - Đurologija.

Iako sam Đuru gledala ima taman 13 mjeseci, pružila mi se prilika još jednom pogledati predstavu.

Gosti - Tarik Filipović i Loša s Plavim orkestrom.

U publici od poznatijih koji su sjedili u našoj blizini bio je Ćiro Blažević oko kojeg su se žene skupljale i prije i poslije predstave, a sve radi uslikavanja.

Tarik je već u više navrata imitirao Ćiru, pa Tarikovo pojavljivanje meni, uz Ćiru nekoliko sjedala udaljenom od nas, i nije bio neko posebno iznenađenje.

Ali zato Loša!

Seniorka i BIH slave rođendan na isti dan. Dani BIH kulture u Zagrebu se održavaju upravo oko tog datuma već desetu godinu, pa Seniorkin rođendan bude obogaćen tom manifestacijom. Vrlo često je odvedem na film, prošle godine je to bio film "Dobra žena" s Mirjanom Karanović. Za prethodne godine se ne sjećam šta smo gledali.

Ove godine, iz nekog meni nepoznatog razloga, Dani BIH kulture su trajali samo tri dana. I večeras je bilo zatvaranje s Đurom.

Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta. Nama je bilo lijepo i zaista smo uživali.

No, nikad neću shvatiti zašto ljudi povedu sitnu, ali zaista sitnu djecu. Koja naravno ne znaju zašto je mrak u toj ogromnoj prostoriji, ne znaju zbog čega je tolika buka, tko je Đuro, zašto ljudi plješču, viču, pjevaju, smiju se.

U jednom trenutku je i Đuri dozlogrdilo i na tren je napustio pozornicu, da bi se istog trena vratio.

Kako god bilo, Dani BIH kulture u Zagrebu budu uvijek lijepi i specifični i svaki put im se posebno veselim.

25.11.2017.

B-DAY

Seniorka, poput prave kraljice, slavi svoj rođendan četiri dana...

Jučer - po papirima

Danas - jer je rođena

Sutra - jer joj se ćeifnulo

Prekosutra - jer je Đurologija u gradu

:D

24.11.2017.

KOLUMBO

Otvorih oči. Vani mrak.

Baš k’o jutros, potpuno atipično penzionerski, kad sam sjela za volan i krenula. Do prvog semafora još kako tako, ali čim sam se uključila u onu glavniju ulicu, onom kojom voze tramvaji, množina svega što sam vidjela me zapanjila.

Istog trena sam shvatila da sam potpuno izgubila iz vida da mimo mene i mog penzionerskog mira postoji neki sasvim drugi svijet. Neki paralelni svemir.

Ljudi na tramvajskim stanicama, kamioni koji svjesno onemogućavaju promet istovarujući šta god da istovaruju, nepregledna kolona parova farova koji, približavajući mi se, kreću prema centru grada.

Poput Kolumba otkrila sam Ameriku.

Život ide dalje, ljudi idu na posao, u školu, dućanske police se pune istovarenom robom, a ja tipično penzionerski zaključila da život van ove penzionerske ljušture ni ne postoji.

Nema nikakve veze što ljudi s kojima svakodnevno komuniciram rade, javljaju mi se ili s polaska ili odlaska ili posla. Ispada da to uzimam kao dio njihove osobnosti i ne gledam ni pliće ni dublje.

Po izlasku iz grada na horizontu se počelo crvenjeti. Sunce se približavalo onom trenutku u kojem se službeno može reći “svanulo je”.

Uživala sam cijeli dan na kasnojesenskom suncu, poput guštera, hvatala zadnje zrake novembarskog sunca i točno u podne, poput Grace Kelly, krenula kući.

Dobila sam pola sata za kratki odmor prije nego se sunovratim u kuhinju da napravim ručak.

I sa zadnjim zalogajem potonula u krevet.

I opet je pola šest, i opet je mrak.

I pitam se zašto kava nije skuhana. Jer, meni je jutro.

22.11.2017.

....

Bude mi baš nešto kad pročitam stavove pojedinih blogera oko današnje presude.

I to onih blogera koji su se možda rodili tek početkom devedesetih, a neki i kasnije.....

Da mi je samo znati otkud izvlačite te nakaradne teorije o svjetskoj uroti?....

18.11.2017.

VUKOVAR 2017

OVČARA
OVČARA


17.11.2017.

VEČERA

Opet nam ponestalo salveta.

Znači, kebab salata je na redu.

I ayran.

Prejedoh se...

A bilo je i baklava. Pomislila sam da bi mogli i njih, ali... No dobro, to ćemo drugi put.

16.11.2017.

MOJ PRVI PUT

Za sve u životu postoji prvi put.

Obično to bude upečatljivo, ispunjeno emocijama, romantikom.

Meni danas nimalo nije bilo tako.

Moj prvi put desio se danas. U tridesetoj godini!

Nikad nije kasno, zar ne?

Srećom prošlo je bez posljedica. Vidljivih, Bez trauma, bez boli...

Nisam nimalo uživala, ali zato tastatura jest.

Nakon trideset godina rada na kompjutoru, uspjeh konačno tastaturu zalit kavom.

Crnom, bez šećera.

10.11.2017.

ZNANJE - IMANJE

Danas sam naučila kako štednjak popraviti papirnatom salvetom.

Bravo ja!

04.11.2017.

MEETING POINT

Povratak prema Livnu bio je ispunjen raznim emocijama. U svakom slučaju zadovoljstvo što prođoh Glamočkim poljem, jer sad kad razmišljam, kojim god putem da uđem u Bosnu, Glamočko polje nije ni na jednom. Znači, ako ga želim vidjeti, moram ciljano.

Bila sam i razočarana viđenim, bodljikavom žicom, jer eto, spomenik može, ne da može, nego čini i stanovnicima i putnicima namjernicima zlo, pa ga treba obuzdati bodljikavom žicom, sakriti od očiju i ugušiti šumom. Sačuvaj Bože, da netko vidi spomenik, i ne samo Lolin, i da kojim slučajem upita, razmišlja, svjedoči licemjerju, netoleranciji, istini s jedne i lažima s druge strane… obmani, sramoti, poricanju i negiranju…

Tragedija našeg vremena sastoji se samo u jednom: negiranje i obezvređivanje svega što smo imali, a istovremeno beskrajno licemjerno koristiti i iskorištavati i pritom nesmiljeno uništavati sve što je dotad izgrađeno s ljubavlju i ponosom.

Uđoh u Livno, bez neke potrebe, al’ eto da se provezem centrom, da utvrdim ulice kojima ljetos s Mayom i J. prođoh. Zahvaljujući vrtlogu emocija napravih dva-tri kruga više nego je trebalo.

Vožnja uz Buško jezero, prema Tomislavgradu me oraspoložila. Sunce je sad zalazilo za neke oblake pa se i slika i boja vode mjenjala, ali užitak je bio nemjerljiv i nepromijenjen. Fotoaparat u ruci i brojni pokušaji da ulovim trenutak zadnjeg pogleda na jezero. Na cesti uglavnom nikoga, dvojici ili trojici se nije svidjelo što vozim i fotografiram, pa su odjurili. Meni odgovara, jer ću s puno više lakoće i lagodnosti moći raditi dvije radnje istovremeno, koje su baš tog trena na radiju spominjali kao otežavajuće. Znam da su u pravu, ali ja ću po svom…. Usporim i uživam.

Do skretanja za Ramu došla sam u tren oka, sama, nigdje nikoga oko mene. Trud da vidim i uhvatim divlje konje ubrzo se isplatio. Brojne vrtače oko mene sve dok u jednom trenu, duboko ispod ceste, uvidjeh njih pet. Taman se tu, k’o naručeno, stvorilo mjesto da stanem, izađem iz auta i uslikam ih. I s mobitelom i fotoaparatom. Mirno su pasli, jedan je čak štaviše i ležao, što me zaista iznenadilo, a njih četvoro mirno, staloženo, spokojno paslo travu ne obazirući se. Tišina je beskrajna, tolika da bole uši.

Zastadoh na još jednom mjestu na tom putu do Rame. Cesta je na tom dijelu ravna, duljine možda dva do tri kilometra. Oko mene nigdje nikoga. Sama, ali potpuno sama. S obje strane cesta potpuno ista slika: vapnenačko kamenje i stijene na samoj površini. Zemlje, one plodne, u mikroskopskim tragovima. Apsolutno neplodno i neiskoristivo. Baš kao u onim futurističkim i apokaliptičkim filmovima. Stadoh upravo na tom i takvom mjestu da uslikam nekropolu. Htjela sam do njih, ali nisam se usudila. Ona tabla koja označava još neočišćena minska polja, koju vidjeh južno od Buškog jezera, vrlo blizu granice s Hrvatskom, vrtila mi se po glavi i jednostavno se nisam usuđivala. Ljetos kad je gorilo na granici Hrvatske i Crne Gore, na vrhovima planina, gašenje nije bilo moguće upravo zbog minskih polja, i naravno, kad su mine bile položene na nepristupačniim planinskim vrhovima, što ne bi bile položene i ovdje, na granici Livanjskog i Duvanjskog polja. Uslikah izdaleka i nastavih put.

Ljetos vode u Ramskom jezeru nije bilo. Bila sam uvjerena da će oktobarske kiše, upravo na tim višim predjelima, pomoći da se jezero oporavi, tim više što sam na mnogim vrhovima planina vidjela dosta snijega. No, razočaranje i šokiranost je bilo ogromno. Vode u Ramskom jezeru uopće nema! I tu sam zastala, izašla iz auta da uslikam tu apokaliptičnu sliku. Samostan Šćit, koji je još prošle godine bio svega nekih dvadesetak metara iznad razine jezera, sada izgleda kao planinski vrh u odnosu na razinu nepostojeće vode.

Dok sam promatrala tu katastrofu, iz šlepera, parkiranog ispred mene, dolazili su ritmični zvuci. Trebalo je nekoliko minuta da ustanovim da zvuci dolaze upravo iz šlepera, glasno se u sebi nasmijah i brzo sjedoh u auto. Javih se i mojoj domaćici i najavih svoj dolazak kroz nekih dva i pol sata. Toliko mi treba od Ramskog jezera, preko Jablanice, do Sarajeva.

I podsjetih da, po mom dolasku, izlazimo. Na proslavu desetogodišnjice Internations Sarajevo. Proslava je u Meeting Pointu. Toliko simboličan naziv za mjesto proslave.

Ni Rame ni Neretve. Vode jednostavno nema. Who let the dogs out? Kud je nestala tolika količina vode? Apsolutno neshvatljivo i nestvarno.

Slike koje su mi dotad bile u glavi morale su biti potisnute jer od Jablanice se promet bitno pojačao i nije bilo više vremena za razmišljanja o apokaliptičnosti prirode kroz koju sam prolazila. Trebalo se koncentrirati na promet i ono što slijedi.

Vikend u Sarajevu može započeti.

pogled na Buško jezero Livanjski konji Nekad bilo .... Ramsko jezero Zelena si rijeka bila.... Konjic i Neretva
01.11.2017.

GLUHO KOLO

Put od Splita do Sarajeva sam osmislila prije nekih mjesec dana. Prva želja je bila da nadoknadim propušteno – da vidim livanjske divlje konje, jer sam propustila tu priliku u augustu.

Znači, cilj broj jedan je tu. Cilj broj dva nadovezao se na moje djetinjstvo i Seniorkinu mladost, njenu folklornu aktivnost i dugogodišnje priče o tome kako je plesala gluho kolo. Glamoč.

Na sve to nadovezala se i želja da posjetim mjesto pogibije Ive Lole Ribara i spomenik. Pripremah se danima za to. Čitanjem, traženjem na google maps točne lokacije svega onoga što me zanima. Nekropole, spomenici, crkve….

Buško jezero me opet oduševilo. Splitsko sunce i vedro nebo me pratilo cijelim putem, iako, čim sam se spustila u Sinjsko polje, dočekala me prizemljena magla koja je svakom sunčanom minutom nestajala. Buško jezero osvanulo je glatko, smireno, u ranojutarnjem jesenskom spokoju. Na cesti uglavnom nikoga. Tu i tamo poneki kamion ili šleper, što znači da sam mogla stati gdje god sam poželjela i uživati u suncu i tišini prirode.

Dinara koja je ljetos gorilla i izgorila nije pokazivala nikakve znakove života. Jedino se u Livnu nešto donekle dešavalo – promet, ljudi koji prolaze svojim poslom.

Cesta do Glamočkog polja je zavojita, kroz nedirnutu ali i smirenu prirodu, boje krošanja okolnih stabala su predivne, a fotoaparat kojeg imam ni na koji način nije uspjevao uhvatiti tu ljepotu, tu raskoš boja. Veselila sam se trenutku kad će cesta krenut nizbrdo, a to je značilo da će se ljepota Glamočkog polja otvoriti predamnom.

Šokirala me činjenica da je sve što sam čitala i trudila se upamtit jednostavno isparilo, sve do trenutka kad sam s desne strane ceste ugledala kamen, ogromni kameni stećak položen na betonsku podlogu. Trebalo mi je pedesetak metara da mi se otvore ladice u glavi, da se zaustavim i vratim do mjesta otkuda sam mogla do kamena na tri piljka. Nekih dvjestotinjak metara od njega primjetim pravoslavno groblje, i tog trena sjetila sam se svega što sam čitala. Hjtela sam i do tamo, jer u jednom dijelu tog groblja je nekropola. Ali… staze, puteljka ili ceste do tamo nema. BIlo mi ofirno da gazim po njivi obraskoj travom. Blata nema, mogla sam, ali bilo mi baš neugodno tim više što je upravo u tom trenu cesti prilazio stariji čovjek. Pozdravih ga, i upitam kako da dođem do nekropole. Kaže, ima cesta, ali moram još malo produžit pa skrenut desno. Zahvalila sam mu na uputama i zaključila da možda i ne moram baš sad do nekropole.

Uskoro, s desne strane ceste, nađoh i Bašića nišan, najveći i najmonumentalniji nišan u BIH, podignut u čast Omerage Bašića.

Svojeglavost i spontanost me skoro možda stajalo i više nego što bih ikad poželjela. Koliko god da sam kazala neću, uskoro mi se ukazala table s pravcem za Jakir, i ničim izazvana, skrenuh. Jer u Jakiru je i više nego jedna nekropola. S asfalta krene uskoro makadam, ja još uvijek uporna, uskoro se taj makadam pretvorio u travnati traktorski put. Zabrinuo me onaj hrbat što nastane kad putem prolaze traktori, zabrinuh se za trbuh moje jurilice, ali i dalje uporno, neustrašivo vozim. Sve dok u jednom trenu nisam primjetila da, nekih 500-tinjak metara dalje taj travnati put postaje blatan i vodenast. Tog trena se glasno upitah “Gracias, jel tebi zaista ovo treba?”. Ne treba, naravno, ali sad se treba okrenut…. Hm…

Vraćajući se natrag, izrekla sam masu komplimenata samoj sebi. Koliko glupa moram biti kad samo tako odlučim po seoskim travnatim i zemljanim putevima? Bez pratnje, bez ikoga tko bi mi eventualno trebao pomoć ako zaglibim s autom u njivi… E, baš sam blesava.

Ubrzo sam bila na glavnoj cesti i u centru Glamoča. Upitah za smjer, iako sam pretpostavljala na koju stranu trebam, i upitam za spomenik Ivi Loli. Uputiše me na sjeverozapad, prema Mrkonjić Gradu, s napomenom da skrenem na makadam kod table za Rore. Zahvalim, i vozeći razmišljam, jel onaj Dinamov igrač, Krasnodar Rora možda iz ovog kraja?

Kako izlazim iz Glamoča, i s lijeve i desne strane uočavam bjelogoricu prekrasnih krošanja obojanih zlatnožutim bojama. Sjetih se da sam pročitala da je aerodromska pista pretvorena u cestu. I osjetih veselje jer mogu potegnut i zamišljat da sam pilot aviona. Sjetih se i da je spomenik Loli u jednom od tih šumaraka, ali ovi me uputiše u Rore. Ok.. odlučih da vidim taj spomenik. Makadam je solidan, čvrst, oko ceste, s jedne i druge strane, dosta razrušenih i koliko vidim napuštenih kuća. Tu i tamo neka kuća pokazuje znakove života. Uviđam siromaštvo, uviđam da ljudi zaista loše i teško žive, onima kojima se obratih za upute razdragano pomažu, jer stekla sam dojam da im zg registracija vjerojatno rijetko dolazi.

Spomenik je osvanuo nakon nekih 3-4 kilometra, ograđen, ali zapušten, pomalo devastiran. Stepenice do spomenika su obrasle travom, nekadašnje mramorne ploče zamijenjene su kamenim i betonskim. Sam spomenik također devastiran, gotovo pola mramornih ploča nema, ako su i pale I razbile se, ostali bi tragovi, ali njih nema. Znači, uzete su. Imena žrtava fašističkog terora, ispisana na mramornoj ploči, položena su u podnožje samog spomenika. Još uvijek su vidljivi i čitljivi citati Skendera Kulenovića i drugih neimenovanih. Zaključih da ovo nije spomenik kojeg sam tražila, i da njima samima mjesto spomenika Ivi Loli i nije toliko bitno. Jer, pretpostavljam da bi sami stanovnici Glamoča znali gdje je spomenik kojeg tražim, ne bi me onako samouvjereno poslali u Rore.

Vraćajući se u Glamoč, još uvijek zainteresirana da pronađem Lolin spomenik, vrpoljeći se u autu, gledajući na sve strane i pokušavajući prepoznati slike iz glave i pročitanog turističkog prospekta u prirodi koja me okružuje, vidim policajce pored groblja, i jednostavno, ali potpuno propisno zaustavim se pored njih tražeći točnu informaciju. Rekoše, prošla sam, upravo tamo u onom šumarku, prije nego se cesta pretvori u pistu. Vratim se, tražim, gledam, i ne uspijevam pronaći ono što tražim sve dok se jedan bračni par ne uputi tom cestom. Stadoše, i stariji muškarac, raznježen vidjevši da sam iz Zagreba, ponosno izgovarajući da ima djecu u Zagrebu, u Španskom, pokazuje mi točno gdje je što.

Vojska je cijeli kompleks ogradila bodljikavom žicom. Prići se ne može. Spomen dom je devastiran, također zatvoren. Spomenik, čiju sliku sam imala u glavi i na kojoj je osunčan, okružen rijetkim stablima, pošišane trave, nisam ni mogla uočiti. Jer… šuma i šipražje su ga jednostavno progutali, štogod da je bilo a vrijedilo je, nestalo je… odnešeno je… Sam spomenik se jedva razaznaje u šumi stabala oko njega.

Najviše me razočarala činjenica da je sve ograđeno bodljikavom žicom. Zašto? Zbog čega? Zbog koga?

Mlinište, a htjela sam i do njega, pričekat će neku drugu prigodu… dosta sam vremena utrošila lunjajući Glamočkim poljem uzduž i poprijeko, a nisam uspjela vidjeti ni pola od svega onoga što Glamoč i Glamočko polje nude.

Ne moram ni spomenuti da mi se ritam gluhog glamočkog kola cijelo vrijeme vrtio u glavi…

Veliki kamen na tri piljka Nekropola do koje ću jednom drugom prilikom.... i Bašića nišan U Jakiru.... travnatim traktorskim putem... Po pisti... poput pilota Šumarak koji je progutao spomenik Ivi Loli Ribaru Spomenik žrtvama fašističkog terora u Rorama Spomenik Ivi Loli zarastao u šumu.... i bodljikava žica Devastiran Spomen dom... i bodljikava žica
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
847215