31.08.2017.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

 

Neka vam Bajramski dani budu ispunjeni srećom, veseljem, radošću u krugu vaših najmilijih

 

28.08.2017.

MORNING HAS BROKEN

Ne znam, ne sjećam se, ne pamtim da se ikada u mom životu dogodilo da se probudim i da jednostavno ne znam gdje sam, koji je dan, koje je doba dana…

Probudio me zvuk mobitela. Seniorka javlja da kiša pada i da zatvorim prozore. Odgovorila sam ja na poziv, ustala, zatvorila prozore, otišla na wc, vratila se u krevet apsolutno nesvjesna ičega oko sebe. Uzela mobitel ponovo u ruke da provjerim koliko je sati. Pisalo je 17.01.

I tu je nastao potop. Kojih 17.01? Koji dan? Pogledam kroz prozor, vidim polumrak... kako na mobitelu može pisat 17.01?? Kliknem na update, provjeravam datum, dan, vrijeme, pogledam šta piše za neke druge gradove u svijetu i po prvi put shvatim da se vrijeme na mobitelu mijenja adekvatno odabiru grada i kontinenta. Ok. Nešto sam naučila. Ali ja i dalje ne znam koji je dan, koji je sat, jel jutro ili večer...

Vidim imam poruku na whatsapp. Prijateljica javlja kad je ispraćaj njenog prije tri dana preminulog muža. Odgovorim na poruku i dalje nesvjesna doba dana. Pogledam njena poruka je poslata danas, u 16.57. Ok. Danas. ALI KOJI JE DANAS DAN???

Punih deset minuta sam uspaničeno kopala po mobitelu. Pogledam kroz prozor, Juniorkin auto je tu. Ok. Jel to ona došla s posla ili tek treba ići?

Evo i Juniorke. Pita me šta je sa mnom... ne znam što je pomislila, ali sam kazala da sam spavala pa da se još izležavam.... ne izgovaram da nemam pojma gdje sam ni koliko je sati....

Tek tada, nakon punih deset minuta shvatih gdje sam, dođoh k sebi... vratih se u stvarnost...

Događaji proteklih dana su me očito pogodili i više i jače nego što sam ikad mogla i pomisliti...

27.08.2017.

MISAO DANA

Kad dobiš napismeno da imaš mozak u glavi.... :D

25.08.2017.

PRLJAVE MISLI

Ima nekih dvije godine otkako je zakonodavac po nalogu EU odredio da se na kutijama cigareta, osim pisanih upozorenja koliko je pušenje štetno, stave i fotografije koje ukazuju na posljedice konzumiranja cigareta.

Na prvi pogled, s pravom. Ok.

Ali, tu se sad javlja ono moje antikontraprotivno.

Zašto samo na cigaretama? Zašto ne i na bocama alkoholnih pića? Zbog čega je alkohol, osim zabrane točenja alkohola i prodaje alkohola maloljetnicima, izuzet od tih i takvih upozorenja? Droge tako i onako nema u slobodnoj prodaji, ali postoje zakonom odobreni medikamenti koji se mogu koristiti kao opijati, pa eto ti i takvi lijekovi nemaju slična upozorenja. Kako ja to shvaćam, to je licemjerno. Al', dobro, to sam ja... svaki put antikontraprotivna...

U samom početku su mi te slike na kutijama cigareta bile donekle interesantne, onda na neki način degutantne, dok u nekom trenutku jednostavno na njih nisam više obraćala pažnju.

Sve do prije mjesec dana. Kao i obično, kupim šteku, jer sam dovoljno lijena da svakih nekoliko dana idem do kioska.

Slika koja se nalazila na kutijama me osupnula. Jednostavno nisam mogla vjerovati očima. Jer ono što je bilo na kutiji, na prvi pogled, je sve drugo samo ne upozorenje na posljedice pušenja. Jer, ono što sam vidjela je bila čista pornografija.

Sad ćete reći da je problem u meni, jer kao i uvijek, čovjek vidi ono što želi, a ne ono što je prikazano. Drugim riječima, ako u slici prepoznajem pornografiju, mora da je moj mozak opterećen istim ili željan istog. Nakon nekoliko minuta promatranja te slike, shvatih da sam bila u zabludi. Jer slika upozorava na rak grla kao posljedice pušenja i otvor, tj rupica na tijelu, je otvor za dišne puteve a ne ono na što sam ja prvobitno pomislila.

Društvo s kojim sam bila u Sarajevu uporno je tražilo da maknem kutiju cigareta s njihovog horizonta, jer … možda je i njih asociralo na isto? :D

Danas kupim novu dozu. I opet pornografija na slici. Gol muškarac u fetus položaju. Pomislih u prvi mah, to se mene ne tiče… to su muške cigarete. Umalo ženi na štandu ne kazah dajte mi neke ženske…, al onda bih vjerojatno opet dobila one sa slikom rupice….

Uglavnom, zaključih u sebi, da je država našla dobar način da reklamira pornografiju. Šta drugo da pomislim kad stavljaju te i takve slike?

23.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY

Utorak. Dan povratka.

Kozmopolit i ja započeli dan s kafom u meni dotada nepoznatoj bašti. Došla sam desetak minuta ranije, dovoljno da proučim baštu i njene sadržaje i da zaključim da ću češće provoditi vrijeme.

Tu je i muzej, u to rano jutro još neotvoren, stoga o njemu kad ga obiđem i proučim. Za početak je sasvim dovoljno da mi se prostor svidio.

Mir, tišina, a opet u samom centru grada.

Vrijeme provedeno s Kozmopolitom meni je uvijek prekratko. Ali, obaveze nas zovu. Pretrčim put do Abdesthane, Maya mi se, čekajući me, sakrila, pa sam i nju trebala tražit. Ubacimo kofere u auto, pozdravimo se s našim domaćinima i odjurimo do SCC-a na još jednu kafu.

Prva službena stanica nam je Sanski Most. No, ja ne bih bila ja, da nisam stala na meni dragim mjestima. Uz Mayu imali smo i putnike koji su prvi put prolazili ovim putem i s velikim uživanjem smo zastajali na divnim mjestima.

Vlašićka kuća uz neizostavne uštipke s kajmakom. Tu smo ni krivi ni dužni utrošili vrijeme za koje će se kasnije pokazati da zbog toga propuštamo pastrve. Ali, šta je tu je.

Plivsko jezero me ponovo, po ne znam koji put, fasciniralo. Sad kad o tome razmišljam, voda je važna u mom životu. Iako najviše volim more, i jedino u njemu plivam, rijeke i jezera su mi jednako važna i privlačna. Fascinira me priroda oko njih, raslinje, šume, sama činjenica da na površini vode vidim plovila natjera me svaki put da stanem i osluškujem tišinu.

Vrlo brzo smo došli do Jajca i neizostavnih slapova Plive. Moji putnici su se spustili do samih slapova, ja ostadoh na vrhu uživajući gledajući ih.

U Sanskom Mostu smo popili kafu i ostavili našu Mayu, a mi nastavili put prema Zagrebu, budući da za pastrve nismo imali vremena, a i činjenica da nas u Zagrebu čeka večera koju priprema naš francuski prijatelj učinila je svoje.

Ovim putem prošla sam samo jednom, i to danju. Po mraku je to sasvim druga priča. Odlučih slijediti ljubljansku registraciju i ispričam mojim putnicima šta se dešava kad odlučim slijediti neko vozilo. Tirana. I kako sam završila u nečijem dvorištu. Moj putnik se nasmijao i pomalo prigušenim glasom pitao neće li nam se to i sada desiti. Primjetio je također da su table s uputama za pravce sve pisane na ćirilici. I pomalo zahvalno izjavio da imamo sreću što znam čitati ćirilicu jer kad bi on ovuda vozio, kaže izgubio bi se. Možda da, možda ne... no činjenica je da u Kozarskoj Dubici nema apsolutno ni jedne table na latinici. Nama, znali ćirilicu ili ne, nije uopće problem stati i pitati za pravac, ali šta je s mnogobrojnim strancima koji se nakane ovim putem? Nisu svi s ovih prostora, nisu svi učili i zapamtili ćirilicu...

Do granice u Kozarskoj Dubici smo došli sa samo jednim propitivanjem za pravac, i shvatih da to nije put kojim sam već vozila. Sjetih se da sam tada došla iz Jasenovca, no šta je tu je. Sad kad smo već na granici, ući ćemo tu u Cro-land i dalje ćemo lako.

Na ulasku u Cro-land red. Mi šesti po redu. Odjednom sve staje. Ne mičemo se punih 20 minuta. Čekajući u autu izmišljamo razloge zbog kojih nas ne puštaju. Iza nas se stvorila kolona od jedno pedesetak vozila, neki su počeli i trubiti, ali su ubrzo prestali. Već je prošlo osam... prozivaju nas iz Zagreba, pitaju kad ćemo doć, jer večera je večera, da li da nas čekaju, rekoh nemojte, mi tu stojimo i ne puštaju nas. Ne samo nas, nego sve nas...

Samo što to izgovorih, pokrenulo se. Mora da su ovi na granici odlučili da je dosta bezrazložnog zadržavanja.

S pojavom tabli s oznakama pravaca shvatila sam gdje smo i dalje je bilo lako.

Do Zagreba nemamo puno, i javim gdje smo... i točno u 10 navečer uparkirali smo u dvorište moje rezidencije.

Dočekali su nas poput zvijezda na crvenom tepihu. Yuki, naš chef je bio za štednjakom dovršavajući večeru. Stol je već bio postavljen, baš kao i predjelo – toast sa sirnim namazom i lososom i pinjolama.

Glavno jelo – riža i piletina u curryju. Glad smo osjetili, barem ja jesam, upravo onog trena kad smo izašli iz auta a iz kuće se širio miris curryja. Divan, divan miris. Naročito kad si umoran i gladan.

Yukija smo svi pohvalili i zahvalili, a dodah i da može tako svaki dan... neće se nitko buniti :D

21.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA

Subotnje jutro. Jutro nakon otvaranja SFF. Čaršija se počela budit, a mi s njom.

Ovih nekoliko dana mog boravka u Sarajevu bit će obilježeno kulturom. Ne samo filmom, kao centralnim događajem u Sarajevu, već su tu i knjige, izložbe, muzeji, koncerti... sve ono što kulturu čini i sačinjava.

Druženja s brojnim prijateljima van blogerskog kruga, ona ista koja su postala tradicionalna, ali i ona koja su oduvijek imala taj status, bila su konstante. Sve ostalo je varijabilno i nagodno. U jednom trenu učinilo mi se da ćemo uživati u vremenu koje imamo na raspolaganju, bez trke, ali potpuno sam se prevarila.

Subota je bila lagana, relaksirajuća.... Čaršija, šetnja, kupovina karata za koncert Damira Imamovića, kafa, ćevapi, čaj broj 14 kod Džirla... Opuštanje od jučerašnjeg puta i potpuna relaksacija. Kod Džirla se zaljubih na prvi pogled u jednu monografiju o sarajevskim mostovima. Odlučih da tu monografiju moram nabavit. Uz još jednu knjigu koju sam proteklih godina bez uspjeha tražila.

Nedjelja. Počelo je dogovorom za kafu. Kod Tita. Zijada nas naručila. I došle bi nas dvije na vrijeme da nismo imale usputne stanice.

Prva zastajkivanje je bilo na Mula Bešeskija, na semaforu ispred Sebilja. Uočile smo momka, s fesom na glavi,. Na prvi pogled pomislih da je fes, dok nismo uočile i uniformu, i ordenje. Uslikah ga, ne znajući da je momak jedan od statista u filmu čiji se dio upravo tog trena snimao kod Begove džamije. Shvatih ubrzo da je riječ o filmu „Alija“. Zastale smo desetak minuta uživajući u pripremi scene, i kako je službena kamera krenula, tako sam i ja snimila petnaestak sekundi budućeg filma.

„Festina lente“ nam se našla na putu pa smo i nas dvije u skladu s talijanskim nazivom mosta uživale u mostu. I Teta Razapeta nam je došla... i patke u Miljacki... pa čak i jedan galeb koji je očito zalutao... I Olgin i Suadin most... I Valterova elektrana... i Vilsonovo... sve se to našlo na putu do Zijade koja me sms-om naružila da kasnim. A mi, i da hoćemo, ne možemo brže... sve uz što smo prolazile nije moglo proći bez našeg pečata. Zike sorry, but that's life according to me :D

Povratak na čaršiju, kafa s J., Kozmopolit se javlja i naručuje nas ispred Inat Kuće. Tradicionalni French Cheese Party i susret s ljudima koje znam i volim, ali i s ljudima čija raznolikost i bogatstvo njihovih kultura, historija, znanja, vještina, manira po ne znam koji put pokazuje što smo kao individue izgubili... što smo zaboravili. Ljudskost, empatičnost, tolerancija... sve smo to znali i putem uspjeli izgubit, a najviše smo izgubili sebe.

Knjige koje spomenuh na početku nađoh na Skenderiji, u antikvarnici. Veselju nikad kraja. „Dobri ljudi u zla vremena“ Svetlane Broz i „Zaboravljeno Sarajevo“ Miroslava Prstojevića. Jednostavno ne odolih, iako sam svjesna činjenice da usprkos svim zabranama datim samoj sebi, uporno pronalazim knjige koje neizostavno želim posjedovati. Sjetih se tad mog boravka u Londonu prije 35 godina. I tada sam kupila, za mene studenticu u to doba, basnoslovno skupu stručnu knjigu. Nije bilo važno što neću imat novaca za prehranit se tih nekoliko dana Londona, knjiga je važnija. Tako se osjetih i u antikvarnici. Nije važno što... ja knjigu želim i moram imati. Znam da je i ona polica što je kupih prije nekoliko mjeseci već popunjena, ali ne postoji argument koji će me spriječiti-

Koncert Damira Imamovića održan je u jednom stanu, broj posjetilaca na neki način ograničen prostorom, što je i razumljivo. Poput pravog štrebera sjedoh u drugi red. Prvi red mi je ofirno, drugi red je taman za mene štrebera.

Damir opušten, razigran, veličanstven. Doživjeh ga na neki novi način i veselim se skorašnjem zagrebačkom koncertu.

Dani u Sarajevu bili su potpuno ispunjeni, a opet toliko brzo prošli.

Utorak, posljednji dan mog boravka, donio je upoznavanje s jednom, meni novom, do tog trena nepoznatom baštom. Ali, upoznat ću ja nju... imam razlog za što skoriji dolazak. Ali o tome u sutrašnjoj emisiji.

20.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA - KELJIN MUZEJ

Put od Bosanskog Grahova do Livna bio je ispunjen smijehom, na momente i pjesmom. Onom istom koja nas je zaista ispunila nostalgijom.

Sunce je i dalje pržilo, prozori otvoreni, „ubit će nas promaja“ odzvanjalo je cijelim putem, ali klimu nisam palila.

Priroda kroz koju prolazimo je gola, pusta, nigdje žive duše. S obje strane ceste otkrivamo tragove golih zidova napuštenih što kuća, što pojata. Jedino uz obronke okolnih planina, kroz grane zelenih stabala naziru se crveni krovovi. I dalje ne vidim nijednog znaka života. Kad bi netko makar veš sušio, znali bi da ovdje ipak ima ljudi.

Vozimo uzduž Dinare, s njene sjeverne strane, Livanjskim poljem. U daljini se vidi snažan, bijeli dim. Shvatimo istog trena da to gori šuma. Gori i sa naše lijeve strane, na obroncima planine kojoj ne znam ime. U zraku ne vidimo heilkoptere ili kanadere. Automobili koji nam dolaze u susret ne blendaju, ne pokazuju nikakve znakove da je cesta možda zatvorena. Kako se približavamo, broj lokacija s kojih se dimi se povećava. Pokušavala sam snimiti fotoaparatom, naravno u vožnji, pokušavala zumirati. Nešto sam i uspjela (slike su na fb). Nikad bliže nisam bila požarima, i koliko god da su me plašili, toliko me i fascinirala ali i razočarala činjenica da nismo vidjeli nikakve znakove gašenja, nikakvih vatrogasaca, nikakvih kanadera, air traktora ili bilo kakav znak koji bi pokazivao da se radi na gašenju.

Vruće nam je, imamo hladne još uvijek zaleđene vode, ali željne smo kafe. I da odmorimo. J. poželi da stanemo u Livnu. I Maya i ja pristanemo. Po prvi put ću stati i zastati u Livnu. Prošle godine sam prošla kroz Livno prema Aržanu, uz Buško jezero, ali bez stajanja.

Samo što smo ušli u Livno, J. poželi da pronađemo stare čaršijske džamije. Uz dva, tri zastajkivanja da upitamo za smjer, došli smo gotovo do Dumana i Bistričkog grada. Istog trena do nas je došao muškarac, misleći da trebamo pomoć, nije da nismo trebale, ali više smo bile u potrazi za informacijama. Ispostavilo se da smo došle na pravo mjesto. Potrudio se da nam ispriča i pokaže, otvorio nam je čak i džamiju Hadži Ahmeta Dukatara pored koje je prekrasna sahat kula. Džamija je izgrađena prije gotovo 450 godina. U ovom ratu bila je oštećena granatiranjem. Izvršena rekonstrukcija nije odrađena kako treba, gasulhana koja je izgrađena pored džamije ne uklapa se u prostor, pa stoga džamija i prostor oko nje nije dobio status zaštićenog spomenika kulture. Ako sam dobro upamtila, Reif nam je kazao i da su nišani, vjerojatno iz Osmanskog perioda, srušeni. Žalosno, ali istinito.

Poveo nas je i do Keljinog muzeja. Izet Alić, limar u penziji, uz svoju radionu stvorio je prostor ispunjen raznim eksponatima koje je pronalazio u kućama. Tu ima zaista svega. Od alata i pribora, mašina, knjiga, slika, zdjela, posuda, topovske tanadi, njegovih umjetnina izrađenih od lima, intarzija, fotografija... Na njegovu žalost, ali i svih onih koji se bave kulturom, njegov entuzijazam i ljubav nije prepoznata kako od gradskih i kantonalnih, tako i državnih institucija. Broj eksponata i prostor zaslužuju više, mnogo više. Jer jednom nekad naći će se netko tko neće znati prepoznati i neće shvatiti snagu i moć kulture i baštine.

U Keljinom muzeju proveli smo više od sat vremena, mnogo više nego što smo planirale. Zaista je bilo teško napustiti taj prostor i Izeta, šaljivog i simpatičnog vlasnika prostora kojeg zaista treba obići. I odvojiti mnogo više vremena nego što smo mi imale.

Već je bilo prošlo 17 h kad smo konačno krenule prema Tomislavgradu. Buško jezero me ponovno osvojilo. Ovaj put prolazim sjevernom obalom, prema Šuici. Pogled koji se pruža je prekrasan, ali vrijeme brzo prolazi. Na pola puta prema Šuici odvaja se cesta za Gornju Ramu i Ščit, naš sljedeći cilj.

Tu negdje sjetih se da bih trebala nazvati Malika i potvrditi dolazak. Telefoniram i vozim, koncentrirana na cestu i propustih ono najljepše. Livanjske divlje konje. J. i Maya su ih vidjele, no kažu da sam prebrzo vozila da bi ih one uslikale. Htjedoh se vratit, ali su me odgovorile. Već iza sljedećeg brežuljka slavodobitno uzviknem „Evo ih!“ i uslikam ih. A kad ono.... to je bilo stado krava. Smijale smo se idućih dvadesetak kilometara mom slavodobitnom uzviku.

Kad se otvorio pogled na Ramsko jezero, ostale smo osupnute slikom – pejzaž je prekrasan, a vode u jezeru gotovo da i nema. Pred nama se stvolio desetak otoka i otočića koji su ugledali sunce zahvaljujući između ostalog i suši. Kako god bilo, slika je prekrasna. Dolina rijeke Rame i jezero kojeg nema. Ljetos su zbog nedostatka vode osvanule i munare i nišani na dijelu potopljene doline. Nismo uspjeli uočiti munaru, a poluotok Šćit na kojem je franjevački samostan odjednom je bio mnogo viši.

U crkvi smo uletile u vjenčanje.... saslušali smo sudbonosno „da“ djevojke kojoj zaboravih ime i njenog Danijela. Etno muzej je iz nekog razloga bio zatvoren.

Vrijeme je došlo i da konačno nešto pojedemo, pa smo odjurile prema Jablanici. Sve tri smo šutile za vrijeme jela. Glad je očito bila dovoljno velika da šutke uživamo u jagnjetini. Tu sam, napunjenog želuca, osjetila umor (konačno?) i bez stajanja odjurile za Sarajevo.

Zaspala sam prije nego mi je glava i dotakla jastuk.

19.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA - POKONDIRENE TIKVE

Dugo očekivani petak je konačno došao. Plan puta sam odredila ranije. Već sam prošla tim putem i koliko god da sam upamtila gdje i kad treba skrenut, krenulo je krivo. Ne loše, ali krivo.

To krivo na koncu i nije bilo baš toliko krivo, napravile smo nekih desetak kilometara više, ali smo eto prošle kroz Vojnić. U Vojniću nisam nikad bila, i osim što sam koncentrirano morala pratit signalizaciju za put do Maljevca, gledala sam zgrade i ljude. Što sam upamtila? Ama baš ništa... znak da moram ponovo tim putem.

U potpunom skladu s tim mojim, nazovimo ih, greškama, napravih gaf i na samoj granici. Za nama se vikalo, za nama se orilo, malo je nedostajalo i da rotirke krenu, jer.. jer... na granici najčešće postoje dvije kućice, jedna hrvatska, druga bosanska.... potpuno smetnuh s uma da je ovdje jedna... i umjesto da stanem na bosanskom dijelu kućice, ja krenuh kao da granice niti nema. „Halooo“ čujem od J. ali i izvana... bosanski policajci viču za mnom da stanem, kud jurim, šta mi bi pojma nemam. Dođoše do nas, kažu mi „hajde lagano unatrag, ali pazite da sad ovog iza ne udarite!“. J. je izašla van s pasošima, ja se ispričavam govoreći kako sam pretpostavila da su u onoj drugoj kućici, J. govori, čujem, isto... Policajac pak govori „ma pustio bih ja vas, ali tu je kamera... a i mislio sam da ste mlađi“. Kompliment ili ne, ali svi skupa smo se nasmijali mojoj nesmotrenosti.

U sebi psujem svojoj gluposti, smetenosti, zaboravnosti.. vjerojatno još uvijek pod utiscima iz Vojnića... tko će znat, uglavnom, da skratim, u Bosnu smo ušli bježeći.

Ubrzo smo se svemu tome smijale ispijajući prvu bosansku u jedinoj otvorenoj bašti Starog grada u Velikoj Kladuši. Tek je prošlo devet... sav normalni svijet još ispija kafu u svojoj kuhinji... jedino je nama u tom trenu dan trajao već punih četiri sata.

Maya Bosanska nam se javlja s pitanjem kad ćemo bit u Bihaću... kako je krenulo, pojma nisam imala, jer plan puta je pun zastajkivanja i razgledavanja.

Nedoumice su se ponovo počele dešavat... na naoko krivom mjestu skrenuh u Cazinu, ne čekajući da se pojavi tabla s oznakom kuda i kako u centar... vozili smo se prigradskim naseljima tražeći put. Uz malo zastajkivanja i raspitivanja stigosmo do centra i Konzumovog parkirališta.

Kuća Nurije Pozderca. Lijepo piše da je otvorena svaki dan od 8 do 15, no mi smo poljubile vrata. Uslikavanje i razgledavanje kuće izvana, i nastavak puta prema Ostrošcu.

Skretanje za Ostrožac nisam fulala, pogodila sam kuda treba, ali i tu smo poljubile vrata. Ipak, na vratima je broj kojeg smo nazvale da nam se dođe otvoriti da se pogleda izložba na otvorenom. Mirsad Dizdarević, jedan od autora izloženih skulptura, bio je zadužen za otvaranje i ubrzo je stigao. U tom trenu zove Maya i govori kako će nas čekat u Bosanskom Petrovcu. Bingo prije skretanja za Drvar je ključna riječ. „Kad ćete doć'?“ upita nas, „pojma nemam, sjedi, čekaj, pij kafu, čitaj, i čekaj“.

Spustile smo se do Kostelskog Buka, uslikale slapove Une, shvaćajući da Maya čeka gotovo već dva sata, a do Bosanskog Petrovca ipak ima i kilometara i treba vremena. Stisnuh pedalu gasa, J. je utihnula, pitam „jel' te strah?“. Nesigurno odgovara „ne... ali znaš, Bosna je ovo, ovdje ljudi svakako voze...“

Ubrzo je Bingo osvanuo s lijeve strane, pokupismo Mayu i pravac Drvar. U autu smijeh, jer prepričavamo dosadašnja dešavanja i moje gafove.

Titova pećina. Žena iz suvenirnice govori da me se sjeća, možemo autom do muzeja. Odlučile smo prvo uspeti se prvo do pećine. Mi gore, a grupa ljudi koja govori francuski silazi. Na pola puta se mimoilazimo. Komentiramo glasno hrabrost čovjeka da se u neprikladnoj obući spušta s dvogodišnjim djetetom u ruci, dijete nema zaštitu od sunca, ali čovjek ima šešir. Njemu treba, djetetu ne.... hm....

U muzeju se ponovo susrećemo, mi na ulazu, oni na izlazu. Odjednom se čuje gitara, pjesma, vratismo se do ulaza i pridružimo se pjesmi. To su oni Francuzi... ma kakvi Francuzi, to su naši ljudi koji vrlo često glume u stilu „nisam ja odavde“... sjetih se svoje prve posjete Golom Otoku.. i tamo je bilo puno ljudi sa straniim pasošima, nitko ko biva ne pozna jezik... ali nakon dve tri čaše vina i ribe, odjednom se svi sjećaju svojih školskih dana...

Nije mi jasno i nikad mi neće biti jasno u čemu je poanta tajenja sebe i svog porijekla. Jel' to stid u pitanju? Ili obična pokondirenost? Ne znam... ili je možda poanta u tome da se želi prikriti sklonost i ljubav, nostalgija za jednim periodom u kojem je sigurnost, sreća, zadovoljstvo bilo puno veće nego danas?

Evo nas u Bosanskom Grahovu, tražimo Okljaj... ponovo upitam za pravac, dobih odgovor, ali i ponižavajuću i uvredljivu primjedbu. Vidjevši zagrebačku registraciju, odgovoriše mi „lako ćete nać ako znate čitat ćirilicu“. Okrenuh se na peti, opsujem sebi u bradu i odem. Svijet je zaista pun, prepun budala. Šta drugo da kažem...

18.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN

Posljednjih nekoliko godina bila sam Seniorkin taksist i umjesto prelaska trajektom na otok, jer to je za polusatni boravak na otoku apsolutno bačen novac, vrijeme čekanja koristila sam za kupanje na poludivljoj plaži. S vremenom je to postala tradicija. Seniorka dođe busom na kopno, provedemo sat dva na plaži i pravac kući.

Ta poludivlja plaža je na otvorenom moru koje btw najviše volim. Ne volim uvale u kojima nema morskih struja, u kojima se zbog nedostatka istih more zagrijava do temperature juhe, u kojima se skuplja sve ono što morska struja donese. Ne volim kad ne mogu otplivat u duboko more, gdje je samo površina zagrijana suncem. Volim kad me more rashladi kako treba.

Ta plaža nije samo moje mjesto, mnogi turisti tu dolaze. Na prvi pogled nije nimalo ugodna, jer se nalazi na mjestu bivšeg skladišta trupaca i dasaka koji su žičarom spuštani sa Velebita da bi bili utovareni u brodove i razvažani kud treba. Ne pamtim period kad je ta žičara radila. Njeni ostaci, viadukti na magistrali, stupovi na jugozapadnim obroncima Velebita i danas se vide. Od skladišta su ostali samo potporni stupovi i krov. Krov koji daje cjelodnevnu sjenu na prostor kao stvoren za parkiranje automobila. Prostor koji je stvoren da se tu smjesti kamping oprema za sjedenje i odmor od sunca koje nesmiljeno prži. Tu se može parkirati čini mi se petnaestak vozila. Svi ostali, a ima mjesta za stotinjak vozila, osuđeni su na sunce.

Na samoj plaži koja je dugačka i uska nema baš puno dijelova na koji se mogu staviti ručnici, suncobran, stolice. Sve u stilu one poznate „ko prvi, njegova djevojka“.

Upravo na tu i takvu plažu odvedosmo našu J. Upravo zbog hvatanja parkinga pod krovom i hvatanja ono malo ravnog prostora na samoj plaži krenuli smo rano, ali zaista rano ujutro, i autocestom. Žurili smo da sve to pohvatamo.

Vratnik, prijevoj iznad Senja, je mjesto gdje vrlo često stajem, zbog predivnog pogleda na Kvarner. Pogled je posebno divan nakon bure ili za vrijeme bure. Snažan vjetar koji puše očisti zrak od vlage i ako se ulovi taj tren, desetak otoka vidljivih okom nalaze se na dlanu. Pag, Rab, Dolin, Goli Otok, Sveti Grgur, Prvić, Krk, Cres, Lošinj ... da nabrojim ove velike... a tu su još i manji otoćići meni nepoznatih imena. Tko bi sve to popamtio.

J. se oduševila pogledom s vrha brežuljka na kojem se nalaze ostaci talijanskog bunkera. Tu vjetar neprestano puše i potrebno je zaista paziti gdje se staje, jer od jačine vjetra ponekad se i ne možeš približiti samom rubu.

Senj i Nehajska kula, udaljeni zračnom linijom možda pet-šest kilometara, upadaju svakako u oči.

Koliko god da smo žurili, ovo se jednostavno ne smije propustiti. Iako gotovo pedeset godina ovuda prolazim, stajem gotovo svaki put, ako ništa drugo da se razgibam nakon jurnjave na autocesti, a sad pogotovo jer J. nikad još nije bila na sjevernom dijelu Jadrana.

Na sam spomen Golog Otoka i Svetog Grgura, otoka na kojima su bili muški i ženski zatvor, iznenadila se njihovom blizinom kopnu. Goli Otok je sa sjeverne strane zaista gol, bez raslinja, bez šume, dok je Sveti Grgur upravo suprotno. Goli Otok je na udaru velebitske, u narodu poznatije kao Senjska bura, i stoga je sjeverna strana potpuno gola, za razliku od južne strane otoka gdje ipak ima i raslinja i šuma. Sveti Grgur je zaštićen Golim Otokom, i puno je šumovitiji. Stadoh na još jednom mjestu otkuda se pruža puno bolji pogled na ta dva otoka, a i Rajska plaža San Marino u Loparu na Rabu se puno bolje i ljepše vidi.

U skladištu sam ulovila parking, i dok su Seniorka i J. polako vadile stvari iz auta, ja sam odjurila na samu plažu da postavim ručnike i suncobran i da rezerviram mjesto. Zadatak uspješno obavljen.

More je bilo baš onako kako volim, ne hladno, ali niti toplo, bistro, toliko da se pješčano dno vidjelo i na dubini od desetak metara.

Seniorka je složila stolice i stol, opet zbog rezervacije hlada za onaj tren kad nam na plaži postane prevruće i kad ogladnimo. Sve to me podsjetilo na djetinjstvo kad smo ljetovali sa šatorom. Volim taj dio mog djetinjstva i koliko god danas odlazim u hotele i hostele, voljele bih opet jednom nekad pod šator. Imam dva nova, još neraspakirana i nekorištena šatora, svaki za dvije osobe, i možda sad, kad sam u penziji, dođe trenutak da ih ponovo koristim. Ima vremena. Zadovoljna sam što opremu imam, potrebno je samo da osvane taj trenutak.

Medvedgrad - panorama Zagreba Vratnik - Kvarner Goli Otok i Sveti Grgur
17.08.2017.

OD BACHA DO SEVDAHA

Od proljeća i aprilskog dolaska u Sarajevo, znala sam da će ovaj august biti pun doživljaja.

Već godinama dolazim u vrijeme SFF, ne toliko zbog samog festivala i filmova, već zbog ostalih događanja u gradu. I ljudi koje, sad već tradicionalno, srećem u ovo vrijeme.

Jedan od ljepših začina je bio dolazak J. u Zagreb, neposredno pred moj odlazak za Sarajevo. Pozvah je iz apsolutno sebičnog razloga – da se imam s kim vozit do Sarajeva, i da obje uživamo u beskrajnom lutanju Bosnom.

Ljeto u Zagrebu je moj najdraži period. Zagreb je tada prazan, raskopan, ali prazan. I možeš svuda gdje želiš bez gužve, bez ljutnje. Jedino što uvijek kvari tu ljepotu je vrelina gradskog asfalta koja pored sunčeve vreline ubija svaku želju za kretanjem. Ali... nije grof cicija...

Vrlo brzo sam napravila plan za njenih tri dana Zagreba. Otkrih i sama neke turističke atrakcije grada za koje zaista nisam znala. Ali, idemo redom.

Prvi dan smo provele u izmjenjivanju užarenog asfalta s brojnim šumovitim i osvježavajućim zagrebačkim brežuljcima.

Dotršćina – spomen područje gdje su život izgubili mnogi koji su se borili protiv NDH i ustaštva koje otvoreno ponovo buja mojim rodnim gradom. Način na koji se borim protiv toga je uporno i neprekidno čitanje, podsjećanje, posjećivanje svega onoga i svih onih koji su se borili protiv te fašističke ideologije. Na Dotršćini su streljani mnogi, među njima najpoznatiji Ognjen Prica, August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Pavao Markovac, Zvonimir RIchtmann... cvijet inteligencije tog doba.

Samo spomen područje je od moje rezidencije udaljeno nekih pet kilometara. U osmogodišnjoj smo vrlo često odlazili u spomen park, više zbog igre po šumi nego indoktrinacije, a ja, usprkos blizini, nakon osmogodišnje nisam odlazila.

U neposrednoj blizini je i mjesto gdje je uz njih još petnaestoricu obješen Bogdan Ogrizović, profesor fizike, sin Milana Ogrizovića, književnika ("Dah", "Hasanaginica", "Prokletstvo") u znak odmazde zbog podmetanja bombe u skladište oružja nedaleko Zagreba. Sa tih istih vješala, doslovce ispod samih vješala, pobjegla su dvojica. Jedan od njih je poznati arhitekt Andrija Kovačević koji je sve to opisao u knjizi "Bijeg s vješala".

Sasvim je očito da je ponovo došlo vrijeme u kojem se jednostavno mora ponovno iskazivati i dokazivati zloćudnost, u najmanju ruku, jednog dijela hrvatskog naroda. I ja jednostavno ne želim biti dio tih i takvih. Ja to jednostavno nisam, niti ću ikad biti.

S prvog brežuljka nastavile smo na drugi – Krležin Gvozd. Smješten u samom centru grada nalazi se Memorijalni centar Miroslava i Bele Krleže. Iznenadila sam se kad sam shvatila da je centar otvoren za posjete, ali samo utorkom. Čim sam to spoznala, naručila sam moju J. da svakako dođe u utorak. Moram je pohvatili – poslušala je i ispunila moju želju, a i svoju znatiželju jer do zadnjeg trena joj nisam govorila kuda je vodim.

Memorijalni centar javnosti omogućava uvid u život Bele i Miroslava Krleže – od njihovih spavaćih soba, dnevnog boravka, salona, radnih soba... Knjige, enciklopedije, slike, razni predmeti i danas stoje kao i prije, sad već, 35 godina od njihove smrti. Poseban je užitak prolaziti tim prostorijama, odišu kulturom, odišu erudicijom. Radno vrijeme – utorkom od 11-17 – bujrum!

Do krajnjeg cilja, za utorak, prošle smo autom opet preko brojnih brežuljaka da bi došli do Medvedgrada otkuda se pruža predivan pogled na grad. Naravno, ljepši i bistriji pogled je poslije kiše kad je zrak čist i bistar. Ljetna sparina, omara, smog su ovaj donekle zamaglili pogled, ali svejedno je bio prelijep. Moja J. je ostala zatečena pogledom i ostacima tog srednjovjekovnog dvorca i legendom o Crnoj kraljici.

Žalosno je zaista da se na samom Medvedgradu osim nevelikog muzeja, apsolutno ništa ne pruža. Nema mogućnosti da se sjedne i popije piće. Postoji automat, ali to nije to... zar nije ljepše sjediti uz piće i osluhivati tišinu, udisati šumski zrak, i jednostavno u sebi, šutke, upijati historiju?

Nedaleko od Medvegrada je i Kraljičin zdenac. Tu se nalazi nedavno zatvoren restoran – jad i bijeda hrvatskog društva danas. Ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Ne znam razloge zbog kojih je restoran zatvoren, i ne zanima me, ali... ali.... ali !!!!

Tu u šumi, sjedeći na klupi, pored potoka koji se spušla sa vrha Medvednice prema gradu, otkrih joj tajnu. Dogovarajući dolazak rekoh joj neka ponese kupaći kostim ne govoreći joj kuda i kamo planiram. Po njenom dolasku, Seniorka i ja smo nabrajale desetine raznih mjesta gdje se u široj okolici grada može čovjek okupati u bazenu, a J. nas je samo mrko gledala. Niti joj to sve poznato, niti voli bazene. Ne volim ni ja, tako da bazen nikada nije ni bio u planu. Njena znatiželja je bila beskrajna i kad joj otkrih da idemo na more, nije mogla vjerovati. „More? Kakvo more? Zar možemo tamo u jednom danu?“ uporno je ispitivala, a ja se rušila smijući se njenom iznenađenju.

Seniorka i ja smo sve isplanirale, od hrane i pića, od kamperskih stolica i stolova, od suncobrana i svih morskih potrepština.... Pravi piknik.... engleskog tipa... jedino nismo imale čaj... ali to i nije bitno....

14.08.2017.

MAH MAH

Jedno mahanje ...

Sarajevsko :D

07.08.2017.

AMO TAMO

Sarajevo sutra dolazi k meni....

U petak ja idem Sarajevu...

p.s. bit će opet putopisa... ja se veselim, a vi?

05.08.2017.

MENU

Utorak - riješeno....

Srijeda - hm... šta bi moglo izdržat cijeli dan, a da u svakom trenu bude jestivo? S obzirom da mi nikakav štednjak neće biti pri ruci...

Četvrtak - riješeno...

<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
636449