29.04.2017.

DIVAN, DIVAN POST!

https://rezovibwphotos.blogger.ba/arhiva/2017/04/26/4057323

28.04.2017.

BLOGERSKA TURNEJA - 4

Sunce, ono proljetno, obasjalo je grad. Baš kao u subotu, no to nije bila garancija za lijep i sunčan dan.

Naspavane i odmorene, nakon doručka, spakirale smo stvari u auto. Uživajući, poput guštera na suncu, odgađale smo trenutak polaska koliko god smo mogle. U jednom trenu, Maya upita, „što je ovo?“. Ispratih njen pogled i padnem u smijeh.

Pet godina ima kako dolazim na ovo mjesto i nijednom još nisam primjetila ime ispisano na fasadi kuće do samog hotela. Maya progovara smijući se, „sad je meni jasno kud si ti odlazila nakon doručka. Cigareta je bila samo izgovor.“ „joooj, prokljuvila si me“. Na fasadi je, plavim sprejem ispisan nadimak kojim i mene mnogi zovu. Pa sad ispada, da sam ja to ispisala. Naravno, da nisam .. Ja, kad bih i pisala po zidovima fasada, sigurno bih napisala svoj nick sa blogera :D

Prva stanica – Hadžići. Obično sam petkom, al pravila su tu da se mjenjaju. U buregdžinici i dalje nema bureka, ali ima kafe i kolača.

Vozeći natrag u grad, shvatih da već zaista dobro poznajem i prepoznajem neke lokacije, kako doći do nekih ulica u koje sam dosad zalazila rijetko. Dosad sam uglavnom koristila one glavne i nisam se usuđivala koristiti paralelne ulice ili pronalaziti prečice. Shvatih da sam počela obilato koristiti tranzit. I shvatila sam njegove prednosti. Tako da mi nije bio nikakav problem doći do Čika Jove i njegovog udruženja „Obrazovanje gradi BIH“.

Prokljuvila sam i kako lako doći do Skenderije, i onda opet, ničim izazvana, skrenem na tranzit. Hm.... shvatih da sam sve to mogla drugačije izvesti, ali se razveselim, jer znam da ću opet vidjeti staru zgradu stanice na Bistriku. Još jedna prilika da je fotografiram, tim više što sam morala stati baš na tom semaforu. Razveselih se i još jednom prolasku oko čaršije i Vijećnice.

Javile smo se našoj Lunjo, očekuje nas.

U Zenici nisam pila kafu čini mi se četiri godine. Znam da se napravio novi, sad već stari, rotor na južnom ulasku u grad. Znam doći samo do Multiplexa i tu ćemo piti kafu.

Od mog zadnjeg boravka u Zenici, puno toga se promijenilo. Sve je u kružnim tokovima, rotorima, ima i fontana, baš kao da se i ovdje Bandić udomaćio. S našom Lunjo vrijeme je zaista brzo prošlo. Prisjećajući se nekih događaja, razgovarajući o životu, blogu, poslovima, penzijama, djeci... Vrijeme za odlazak se brzo primaklo, brže nego što smo htjele.

Umor je konačno bio jači od Maye, opustila se i zaspala. Blago njoj... ja sam morala vozit :D Na granici nismo dugo čekale, možda petnaestak minuta i vrlo brzo, dobrih petnaest minuta ranije od predviđenog, bile smo ponovno u Zagrebu.

~~~

S mnogima smo se srele, mnogi su imali obaveze koje im nisu omogućavale da se vidimo, s mnogima susret nije bio moguć zbog naše koncepcije boravka u Sarajevu, Tuzli, Zenici.

Doći ćemo mi opet... ako ne prije, onda u augustu....

27.04.2017.

BLOGERSKA TURNEJA - 3

Nedjelja. Dan kad smo mogle spavati dulje. Ali ne!

Grijanje u hotelu je radilo cijelu noć i bilo je nesnosno toplo, i jednostavno od vrućine se nije moglo spavati. Zid iznad Mayine glave bio je topao, očito su radijatorske cijevi prolazile baš tuda. Moji zidovi su bili hladni, ali je zato pod bio topao. I to ne svuda, nego mjestimice. I štos je kad ustaneš, za jednu nogu je toplo, za drugu hladno.

Program za nedjelju je sadržavao samo dvije „must be“ točke: War Child Museum, u kojem trebam (konačno) podići moj lifetime pass, i blogersku kafu u kući sevdaha.

Sve drugo je bilo optional i moglo se mijenjati u hodu. Tako nam je uletila i kafa u Parkuši. Naravno, bez auta. I, pokazalo se, dobrom odlukom.

Jer, baš kod BBI-a je bio start/cilj proljetnog maratona?, i policije je bilo na svakom raskršću, od Čaršije do Parkuše. Drugim riječima, da smo kojim slučajem odlučile autom, morale bi vozat okolo naokolo.

Ušle smo nakratko u Staru pravoslavnu crkvu. Muzej ikona još nije bio otvoren, ali da je bio, vjerojatno bi ušle da ih pogledamo. Ovako smo samo razgledale crkvu.

Do Parkuše smo začas došle, i dok smo pričale sa Mayinim školskim kolegom, počela i kiša. Divno!. To je jedna od stvari koju zaista ne volim u zimskom periodu. Nekako mi zaista ofirno kad pada kiša, a svuda oko tebe snijeg. Raskvasi se taj snijeg, rastopi i nastane hrpa blata. Dobro, u gradu nije bilo snijega, ali pod dojmom subotnjeg planinarenja i snijega na planinama, ta mi se kiša nikako nije uklapala.

Da se donekle spasimo kiše, nadajući se da će prestati, svratile smo u „Zlatnu ribicu“, kafić u ulici Kaptol, koja me svojim imenom podsjetila na Zagreb. Da mi je neko kazao da u Sarajevu ima ulica Kaptol, ne bih mu vjerovala.

U trenutku ulaska, ušli smo u potpuno novi svijet. Kafić ispunjen fotografijama raznih ljudi iz raznih perioda, knjigama, raznim predmetima, novinama, časopisima.... svaka, ali baš svaka stvar koju zamijetiš ima svoju priču i jednostavno ne dozvoljava da se baviš nekom svojom pričom.

Na stolu, za kojim smo sjedile, ispod stakla, nalazili su se razni papirići, posjetnice, kovanice, novčanice iz raznih zemalja, od raznih ljudi, sa datumom kad su potpisane i gurnute pod staklo. I mi smo se pridružile. Tražeći neki papirić na kojem ćemo se potpisat, nađoh u svojoj tašni dva puta po 10 kn. Ostala sam iznenađena našavši te novčanice, i istog trena odlučila, žrtvovat ću jednu novčanicu. Potpisah Mayu i sebe, i stavih datum. Za sjećanje.

Slikale smo se s konobarom. Sama ideja je potekla vidjevši ga sa šeširom. Pored šanka na vješalici ima čini mi se sedam-osam raznih šešira. Od damskih do muških. Ja izabrah žensku fedoru, Maya damski. Pođe li netko od vas koji ovo čitate da provjerite, naši potpisi su na stolu lijevo od šanka.

Kiša je i dalje padala, a mi bez kišobrana. Imam ja dva u autu, ali ta nam činjenica nije nikako pomagala. Uspinjući se Logavinom, užurbanim korakom, jedva smo dočekale da stanemo ispod jednog doksata. Da malo odmorimo i da dođemo do daha. Muzej nije daleko, od tog doksata možda stotinjak metara, i zbog kiše uletile smo u njega k'o da nas policija ganja :D.

Muzej ratnog djetinjstva rezultat je ideje Jasminka Halilovića, davne 2010 godine, akcijom da se ratno djetinjstvo opiše jednom rečenicom. Prvo je nastala http://www.djetinjstvouratu.com/, a ove godine u januaru, nakon mnogo muka i prepreka, otvoren je i muzej. Svakako ga posjetite.

Za vrijeme našeg boravka u muzeju, kiša je konačno prestala i, nakon Mrkve i ćevapa, vrijeme je za blogersku kafu.

Tko je bio na kafi, zna da nam je bilo lijepo. Tko nije došao, nek mu bude žao. Tko nije htio doći, super nam je bilo i ne zna što je propustio :D

Za one koji su zainteresirani kako Tihi izgleda, mogu vam reć da me iznenadio bojom kose i špičastim cipelama. Mislila sam ja da je to neki mlađi tip, na osnovu tekstova kakve piše, no to je čovjek mojih godina... ne znam zaista šta bih rekla na to, al' bože moj, puberteti znaju i kasniti. Za mene je napisao da sam zlobna osoba, pa sam morala nadopisati navodnike oko riječi „zlobna“ i dopisati „ovdje laže koliko je visok/širok“. Eto, nek se zna.

Dan tu nije završio.... Poput dama smo taksijem otišle do hotela Holiday. Tu sam prvi put. Dosada nikada nisam imala prilike a ni razloga da uđem u taj hotel.

Čim sam ušla, osim sjećanja na Olimpijske igre i važnosti tog hotela za vrijeme rata, preplavile su me slike iz posljednjeg filma Danisa Tanovića „Smrt u Sarajevu“, jer veći dio filma se odigrava baš tu, u hotelu. Kud god da sam skrenula pogled, prepoznajem sve što se oko mene nalazi.

Za nas su i nacionalni restoran otvorili. O da, jer svjetla u restoranu su tek tada palili, grijalicu tek tad donijeli-

Znala sam što to znači. Imam iskustvo rada u restoranu. Kuhinja do tog trenutka nije radila, što znači da su štednjaci i peći hladne, upitno je koliko je hrane pripremljeno, stoga je odluka bila vrlo jednostavna – pileća prsa i povrće sa grilla. Vrlo jednostavno i brzo.

Lagana šetnja do hotela donijela je i iznenadnu želju za čajem, stoga svratismo do Džirle i Huseina. Čaj broj 20 je bio naš izbor. Čaj u kojem ima argentinskog mate čaja. Okrepljenje čajem i ugodnim razgovorom s Huseinom, bez pol muke uspjela sam se popeti na Kovače. Naravoučenije: ako hoću u jednom potezu izvući taj uspon, prvo moram popiti čaj. Broj 20.

Treći dan našeg boravka u Sarajevu tim je bio završen. Program za ponedjeljak nije bio težak, tri kafe, tri druženja, tri grada. Ali o tom sutra :D

26.04.2017.

BLOGERSKA TURNEJA - 2

Subotnje jutro donijelo mi je osmijeh na lice. Sunce je obasjalo Kovače i Sarajevo i poveselih se lijepom vremenu za planinarenje. Tim više što smo u petak u nepunih dva-tri sata doživjele sva četiri godišnja doba.

U dogovoreno vrijeme došle smo na Dobrinju gdje nas je dočekala naša domaćica. Smjestili smo je na zadnje sjedalo i krenule po planu. U planinu. Na Trebević.

Ubrzo se lice, barem moje, zaledilo... Sunca je nestalo, a sa svakim metrom bliže cilju naoblaka se povećavala, magla pojavljivala, temperatura se snižavala.

Domaćica je dobar vodič, samo je ne smiješ zapričati. Jer i nju i nas priča odvede na sto strana, a ja ne znam put. Dobro je dok smo u gradu, ali kad se krene put planine tu već nastaje problem. Jer više ne slušam i ne pratim razgovor, samo gledam cestu i snijeg koji mi se smije u brk.

Najednom, pojavi mi se putokaz za vrh Trebevića. Šta ja znam jel ja tu trebam ili ne trebam, tu sam prvi put. U stvari nisam, ali jesam. Moj prvi boravak na Trebeviću bio je prije ni manje ni više nego ravno pedeset godina. Bila sam dijete. Čak i da jesam išta upamtila, od one tamo 1966 do danas promijenilo se ama baš baš baš baš sve.

Domaćica se zapričala, ja skrenula. Na tom putu postoje samo tragovi za kotače. Sve je pod snijegom. Dođođe i neki psi, koje sam proglasila vukovima, jer su tako izgledali, i kasnije, tokom večeri gledajući slike koje je Maya napravila zaista lako bi ih se i moglo prozvati vukovima. Uglavnom, prođosmo i njih, snijega sve više, cesta sve manje prohodna. Shvatimo da smo otišli krivo. Ok, no problem, vratit ćemo se, ali auto se više ne može pomaknut, ni s prvom ni s drugom... jedino može unazad. Ok, okrenut se ne mogu, jer nemam ni gdje. Jedina opcija ostaje u rikverc, vozi Miško u rikverc. Zablenem se u retrovizor i hajmo... Ne trebam ni pričat: oko nas sve bijelo, čipka na stablima, osim onih vukova nigdje nikoga... Tih petstotinjak metara kao da nikad neće završit. Dođoše i neki auti, pa i oni morali u rikverc da mene propuste. Znači napravih darmar.

Dočepamo se konačno asfalta, i shvatimo da sam ničim izazvana krenula tamo gdje ne treba. Jer do Brusa, to sam kasnije uvidjela, cesta je potpuno suha, očišćena, nema teorije da se pogriješi.. al eto, ja ne bi bila ja, da nema malo i tog opasnog dijela cijele priče. Naravno da smo se poslije grohotom smijale i meni i vukovima i snijegu i ljetno-zimskim gumama.

Jedan od ciljeva našeg boravka je bio i nabavka domaćih kokošjih jaja. Do žene koja ih prodaje ima ohoho za hodat. Nije toliko daleko, ali sa snijegom pod nogama naravno da ću mislit da je to kilometrima daleko.

U trenutku kad smo došli, iz kuće je izletio tornjak. A za njim dječak od 12-13 godina. I meni kroz glavu prostruji Hund. Pa zar nije slično? I u filmu se sve dešava u planini, planina pod snijegom, vukovi u šumi... sve je sličilo na Vuka samotnjaka, osim ovog dječaka koji je istrčao u tankoj prozirnoj bijeloj majici kratkih rukava kroz koju se vidjelo da ispod nje ima samo potkošulju. Smrzoh se samim time što sam ga vidjela maltene golog na toj temperaturi. Na poklon smo dobile i pisanice.

Sjetih se da sam i anđele na snijegu radila prije onih već spomenutih pedeset godina. I pitam Mayu i domaćicu, ako se bacim snijeg da pravim anđele, hoće li mi pomoć da ustanem da mi se anđeli ne pokvare. Hoće, kažu, kako ne. Jedino da pronađem mjesto gdje ću se bacit. Nakon dužeg premišljanja nisam nigdje, jer šta ako udarim glavom u kamen? Pod snijegom se ništa ne vidi, i kako da znam da negdje ispod snijega nije neki kamen? I tako Trebević ostade bez mog anđela. A i da bi se mene podiglo sa snijega, treba dozvat dizalicu Veli Jože...

Povratak do restorana Brus sveo se na pažljivo hodanje, jer domaćica nosi jaja u školjki. Uto se i oblaci počeli razilazit i za nekih desetak minuta potpuno se razvedrilo. Sunce je počelo pržiti, a mi se počele skidati.

Ja nikad nisam bila u planinama, jednostavan je razlog. Ja sam morsko biće. Uzbrdice mi oduvijek prave problem. Ja bi uvijek samo nizbrdice, ali to ne postoji. U teoriji znam da je potrebno biti slojevito obučen, da se po potrebi možeš lakše skinuti, jer rijeđi je zrak, sunce jače prži, treba zaštititi lice... jedno je teorija, drugo je praksa. Odjeću jesam imala slojevitu, taj dio nije bio problem. Problem je nastao u zaštiti usana. Jer, ispucale su potpuno! I bolno! Ništa više nije moglo pomoći. Šteta mojim usnama je već nanesena.

Okrijepile smo se u Brusu, pojele svaka po jednu pisanicu i begovu čorbu, i vraćajući se, zastale na dva tri mjesta radi uslikavanja i prekrasnih zimskih panorama Sarajeva.

S Trebevića produžismo do Jahorine gdje smo uživale gledajući djecu na skijama. Prošetale po snijegu, pojele po kolač. Sad se već ponovo naoblačilo, sunca više nema. Vrijeme za povratak u grad jer nas čeka novi sastanak koji je, nakon što smo ostavile domaćicu na Dobrinji, otkazan.

Razmišljajući kako da provedemo veče, poslije ćevapa u Želji, pala je odluka da idemo u Kamerni teatar, predstava „Teferič“.

Dvorana puna. Nasmijale smo se do suza, i svaki put iznova prasnule u smijeh, izgovarajući jednu rečenicu iz predstave. Rečenica glasi „... i labavi može da zabavi...“ Sad kad je izgovaram i dalje je smiješna, ali komičnost i smijeh bude i jači i gromoglasniji kad se ispriča kontekst, a njega ipak nije jednostavno prepričati. Jer treba znati dočarati smisao trenutka kad se rečenica izgovara. Naravoučenije: pogledati predstavu.

Umorne od planinarenja nekako smo došle do našeg hotela, jer i tu je uzbrdica.... ali izdržale smo, uspjele s dva odmora. Zaključak: ili smo stare ili smo beskrajno umorne od hodanja. Prije će bit ono prvo....

I opet... u letu smo zaspale znajući da je nedjelja dan bez automobila. Sve što ćemo radit bit će na noge.. i nećemo morat rano ustat... Jupiiiiiii!

25.04.2017.

BLOGERSKA TURNEJA

Došao je dugo očekivani trenutak. Ovogodišnja turneja broj 2.

Datum polaska određen je još u oktobru i jedva ga dočekah.

A jedva dočekah i našu Mayu Bosansku, jer ovu turneju planirasmo zajedno. Kada, kuda, gdje, kod koga, s kim, s čim... sve smo mi to odredile, samo da dođe datum polaska.

Susret nakon dvije godine i zajedničkog odlaska na sarajevski koncert Đorđa Balaševića. Sunce obasjalo Zagreb, onako prohladno, ali sunce. Ukazivalo je na, meteorološki gledano, na lijepo vrijeme usprkos snijegu i hladnoći koja je baš nekoliko dana ranije nepozvano došlo u naše prostore. Kao da je htjelo reći da nisam vjesnik proljeća, jer svih ovih godina pokazivalo se da jesam.

Zimska oprema, čitaj odjeća i obuća, je bila s nama, jer tko zna šta nas čeka na putu. Informacije koje sam imala ukazivale su na pravu zimu. Ja nit imam zimske gume, one prave, imam one ljetno-zimske, nit imam lance, a da ih i imam, ne bih ih znala sama stavit... Računala sam da će se zimski uvjeti ubrzo pretvorit u proljetne, ali svejedno sam nekako strepila.. šta ako na onoj cesti bude polomljenih stabala, ili možda na onoj... šta ako se moram vratit da bih išla ovim ili onim putem. Sve sam ja to uzela u ozbir, a sunce koje je granulo u petak dalo mi je dodatni impuls za avanturama.

Samo što je sjela u auto, kaže Maya, da je navikla na televizor u svom sjedalu i da stoga, i zbog toga, prijevoz ne valja. Ponudim da se vratim po tablet pa da fino gleda filmove dok se ja probijam kroz kilometre, ali eto smilovala se. Nisam se morala vraćat. Samo je kazala „Vozi Miško“.

S obzirom da je tako dobar putnik, suvozač a i navigator, dadoh joj odmah funkciju – da bude mali od kužine. To je vrlo zahvalna funkcija i zaduženje. Treba vozaču, tj meni, davat hrane i pića dok sam u Schumacherovom elementu, da se ne gubi vrijeme na trice i tričarije.

Do granice smo samo jednom ulazili u box, da i jurilicu nahranimo, a i da ja popijem prvu kavu. Termos boca s kavom ušla je u funkciju tek nakon prelaska granice.

Sam prelazak granice nikad lakši i brži. Gotovo da su kazali „izvol'te, samo naprijed“. Pasoše pogledali jesu, skenirali jesu, ali obavili su to toliko brzo i bez dodatnih pitanja da mi sve bilo čudno, imajući u vidu da su samo nekoliko dana ranije gužve bile na svim graničnim prijelazima.

Prva službena stanica trebala je biti Gračanica i sajam BIH tradicije. Ali, zahvaljujući snijegu i njegovoj težini, šatori u kojima se sajam trebao održavati jednostavno nisu izdržali i sajam je otkazan. Naknadno smo saznale da se održao dan kasnije u Tuzli.

Po prvi puta prolazim centrom Gračanice. Naravno fotoaparat u ruci, a kroz glavu mi prolaze detalji koje sam izguglala da bih došla do kuće Mare Popović.

Nisam uspjela pronaći tko je Mara Popović, ali saznah da je njena kuća nacionalni spomenik kulture, da je nedavno obnovljena, da je ta kuća odabrana da u njoj udruženje Gračaničko keranje, udruženje čije je najpoznatije djelo kerani cvijet sjećanja koji se izrađuje u spomen na žrtve Srebreničkog genocida, nastavi izradu cvijetova... Kuću smo pronašli vrlo lako, ali do same kuće nismo mogli. Kapija zaključana, kuća zatvorena. Ukratko, poljubili smo vrata.

Kako smo se sparkirale, tako su se i prozori počeli otvarat, glave okretat, dalekozori i radari uključeni... Zagrebačka registracija došla do njih, pa eto seoske atrakcije. Hajd, ne budi lijene, upitamo kad se otvara kuća za posjetioce. Žena s prozora, s cigaretom u ruci, na drugom katu, viče „Nisam ja odavde“. Maya i ja se pogledamo i prasnemo u smijeh. Ništa drugo nam nije preostalo nego sjest u auto i produžit prema našem slijedećem cilju. Srebrenik.

U Gračanici ima snijega, očišćenog, vidi se da je dosta napadalo... i sunce se tu već sakrilo, i shvatismo da ponovo ulazimo, lagano ali sigurno, sa svakim pređenim metrom, ponovo u zimu i zimske radost.

Cesta do Srebrenika, prohodna, očišćena, ali i prepuna rupa. Poput Ingemara Stenmarka zaobilazila sam sve te rupe, usput slikajući zimu oko nas. Predivne slike. Snijeg na crnogorici poput čipke na komodi. Prelijep zimski ugođaj. Nadasve idiličan i nimalo patetičan. Samo što smo prevalile vrh i počele se spuštat prema Srebreniku, slika oko nas se mijenja. Proljeće se vraća, snijega jedva u tragovima.. sunce kroz staklo grije toliko da sam se skinula u kratke rukave.

U Srebreniku nisam bila čini mi se četiri godine... Susret s Dillarom nakon toliko godina donio je posebnu radost. Prisjetile se svega i svačega, smijale svemu i svačemu, uozbiljile se kad je trebalo... selfirale se kad je trebalo, nama za dušu i u inat mnogima....

Dillara je naša blogerica, koja je eto zbog obaveza, malo zapustila blog, dobila je kritiku, naravno, ali i bez bloga, imamo o čemu pričati.

Želje velike, vremena malo... Tuzla i moji čekaju... Auto se nije ni zagrijao a mi smo već u Tuzli... kod Pozorišta...

Kava s mojima na korzu, prepričavanje dešavanja od zadnjeg susreta, planiranje novih.. Tu nam se pridružio i Mehmed Meša Pargan, autor nekoliko knjiga, dogovori, planovi... Vrijeme je brzo prošlo, a mi moramo dalje.

Cesta, koja me pomalo plašila zbog mogućih srušenih stabala, bila je prohodna, čista, očišćena, brza, i vrlo brzo smo došle do našeg krajnjeg cilja za petak. Kovači i prva kafa u Kući sevdaha. Šetnja po čaršiji, udisanje sarajevskog zraka, britkog i prohladnog, taman dovoljno da zaspimo padajući u krevet.

Treba se odmorit za sljedeći dan.... Dan predviđen za planinarenje....

20.04.2017.

APRIL

Baš kao nekad, pomislim kako donosim proljeće.. ili je možda obratno... proljeće je već počelo čim ja dolazim....

Svako pravilo ima iznimku, pa i ovo. Proljeće bilo i otišlo, ljeto također, i evo nas opet u kasnoj jeseni, gotovo zimi, iako je samo april.

Who cares... izdržah šest mjeseci bez da sam igdje ikako makla.. vrijeme je za Šeher... za sjećanja... za tuge... za veselja... za kafe i tufahije... za dočekuše i razgovoruše...

Kao i uvijek, bit će tu puno kilometara, dosada viđenih i neviđenih prostora, mnogih znanih i dosada neznanih ljudi... ručkova, večera, muzeja, sevdaha...

Fasten your seat belts...

Ko me poželio, zna moj broj... još uvijek je isti...

19.04.2017.

BLOGERSKA?

Ima li zainteresiranih da se sjedne i popije blogerska kafa?

Nedjelja, 15 h, kuća sevdaha?

18.04.2017.

HOPSCOTCH

Ne pamtim kad sam zadnji put igrala školice! :D

Ulovih trenutak u čekaonici poliklinike, nigdje nikoga, ja sama, ploćice na podu k'o rođene za ovaj trenutak...

I zaigrah.. nisam zaboravila :D

16.04.2017.

VRATIJA SE ŠIME!

15.04.2017.

MEĐIMURSKA GIBANICA

Prema posljednjem popisu stanovništva, iz 2011, u Međimurskoj županiji ima 58203 osoba ženskog spola.

Prema tom istom popisu, u istoj županiji ima 12695 osoba ženskog spola do 19 godina starosti.

To znači da u istoj županiji ima 45508 osoba ženskog spola koje, uvjerena sam, znaju napraviti međimursku gibanicu.

Kad kreneš na net tražiti recept za navedeni kolač, naći ćeš taman toliko recepata.

Drugim riječima, svaka žena u navedenoj županiji ima svoj recept.

Točka.

Pa se ti snađi.

14.04.2017.

LAO TSE

Ima dana i situacija kad se vrlo teško pokrećem. Ostavljam to za zadnji tren, pogotovo ako nije nešto što me srcem interesira. A naročito ako je to nešto što zaista moram.

Nije to strah. Ni lijenost. Čini mi se da se najviše radi o mom pružanju otpora onoga što mislim da mi kontrolira život i uvjetuje sva ostala meni interesantna dešavanja. I tako sam teška kad moram uradit taj prvi korak. Ali zaista teška.

Pričat ću, razmišljat tiho i glasno, odgađat za neki drugi dan, pronalazit razloge u kiši, suncu il' vjetru, sve samo da ne moram to uradit. Ili barem se pokrenut u tom pravcu.

Sve dok se ne pokrenem. Sve dok ne uradim taj Lao Tse korak.

A kad ga uradim, osjetim silno zadovoljstvo, mir u duši, spokoj, jer eto pokrenula sam se. Osjećam se tad k'o Reinhold Messner.

I eto me sad na vrhu svijeta. A toliko je banalno, toliko glupo, toliko normalno to što moram uradit....

12.04.2017.

PENZIONERSKA POSLA - 4

Jedva da je prošlo osam mjeseci kako sam u penziji, dobih povišicu!

Nevjerojatno! Povišica od punih 5 eura.

Toliko toga si sad mogu priuštit! Divotaaaaaa! :D

09.04.2017.

POBAČAJ

Može li muškarac zatražiti pobačaj?

Smije li?

Ako da, zašto?

Ako ne, zašto?

08.04.2017.

JOAN BAEZ - ROCK'N'ROLL HALL OF FAME

Jackson Browne's Laudatory Joan Baez Rock Hall Induction Speech

The changes that began happening in the Sixties: the civil rights movement, opposition to the Vietnam War, the sexual revolution, the spiritual exploration and consciousness expansion, women's liberation. None of that can be separated from the folk music that was being rediscovered and brought to the forefront of popular culture. On college campuses, in coffee houses, at folk festivals, a new generation was discovering the true history of this country through the music of people who built it.

And we weren't just listening to it. We were learning to sing and play these songs that contained the hardship and the struggles of the hopes of people who had come to this country as immigrants and as slaves. [Applause]

Folk musicians began traveling to parts of the country where people still made this music and they began finding out who was actually here and that was something you couldn't find out in those days by watching TV or going to the movies. Of all the many great artists who were singing and recording this music and who embodied the search for what was real, historic and eternal, the one who suddenly emerged and came to national prominence was Joan Baez.

From the moment she appeared in the Cambridge folk scene, she had a spellbinding effect on her audiences. In 1960, at the age of 19, she released her first album, and then a second album, and then a live album, and then she was on the cover of TIME Magazine as the face and voice of a new folk movement.

The first record I ever bought with my own money was Joan Baez's second album. I was 14. I went down to a record store in Fullerton, out in Orange County where my I had just moved with my family from L.A., and they had a listening booth where you could play records before buying them and I saw this album with her picture on it. She looked like the girls I had grown up with in Highland Park in my old neighborhood in L.A. I went into that listening booth and right away I was taken with what was for me completely new music. Just voice and guitar, but so ethereal. Powerfully in tune. Deeply expressive. Dramatic. Hypnotic.

By the third song, I was completely mesmerized. I took the record home and starting learning to play that third song. It was called "Lily of the West." The purity of her voice was intoxicating. Her enormous dynamics and the command she had as a singer mixed with the drama and mystery of those old songs led me into the world of folk and blues and the voice and guitar-driven narrative became the center or my musical quest for my whole life.

Almost immediately she introduced her audience to the songs of Bob Dylan. Joan Baez gave Bob Dylan a national audience. When she began singing his songs those who had been time traveling through folk music and discovering all the human drama and the eternal truths of our shared mystery were suddenly in the present "With God on Our side."

"With God on Our Side," this Dylan song which summarized and examined the history of U.S. wars and the supposed rationale for each of them was one of the two songs that Joan and Bob sang on their concert tour in 1963 catapulting the broad side or what is now known as the protest song into the consciousness of a whole generation.

Her second live album, released that year, contained her rather shy, almost casual invitation to join her in singing "We Shall Overcome." Both of these songs had a galvanizing effect on me and my friends. We joined CORE, the congress of racial equality. We joined hands and we sang and we demonstrated and we started writing songs and we were doing this out of Orange County, the bastion of the ultra-conservative John Birch society. But it was happening all over America and when I saw that Joan Baez was marching with Martin Luther King, I felt that I was represented there and that they were marching for all of us.

And that they were marching for, to paraphrase Langston Hughes, the America that has never been yet and yet must be. [Applause] There's not a way to quantify what Joan Baez means to people of my generation who grew up listening to her voice, leading us in singing "We Shall Overcome." And when I hear the recording now I feel a deep sadness that the song is as needed now as it was then. Now even more. [Applause]

The changes that began happening in the Sixties are still happening and the injustice we opposed then we must still oppose and we need to be empowered now as much as we have ever needed to be empowered.

To track Joan Baez's involvement in human rights and social justice is to chart the evolution of our own moral awakening and of our own growing planetary consciousness. Her example has been, from the beginning, empowering for women and for man. Of course, women are smarter and it's taken men a little longer to realize that we were being empowered too. But that's right. Joan Baez empowered me and countless people like me to sing and play guitar when I was a kid not that much younger than her and to find my voice and to eventually try to use it to make the changes I need to see in the world.

So, it is my honor and my pleasure, and a recognition long, long overdue, to welcome Joan Baez to the Rock and Roll Hall of Fame.

Joan Baez Pleads for Social Justice in Moving Rock Hall of Fame Speech

It gives me enormous pleasure to accept this prestigious and very cool award tonight. Thank you to the Hall of Fame for this somewhat unlikely induction. Especially thanks to my manager, Mark Spector, for having kept my career visible, viable and vibrant.

I'm aware that I'm speaking to many young people who, without this induction to the Rock and Roll Hall of Fame, would have no clue who I am. [Laughter] My granddaughter had no clue who I was. [Laughter] Until I took her backstage at the Taylor Swift concert where she got a selfie, an autograph, a T-shirt and newfound respect for her grandmother.

While one cannot say I'm a rock & roll artist, one cannot overlook the folk music of the 'Sixties and the immense effect it had on popular music including rock & roll. Nor can anyone overlook the roll that I played in that phenomenon. I was lucky enough to have found my voice when coffee shops were the order of the day. My first job in music was on Tuesday nights at Club 47 in Harvard Square where I sang three sets, made 15 dollars a night, all as I gleefully flunked out of college.

I owe my beginnings to the friends and folk artists whom I picked up the chords, the melodies, the finger pickings and the budding repertoire. Again, at the right place and time, I knew and was friends with most of the rock & roll idols of the Sixties and Seventies. Some of those friendships I treasure to this day. Most of us in the community of both folk and rock music share with each other the similarities and differences of how we got to where we are today. We also share the awareness of the blessed and the bizarre, which accompanies us in our everyday lives. Lives which are seldom really final.

Once a friend said to me when I was recognized at a post by a fan on the street, "Oh, come on. Admit it. You like this." And I said, "There was nothing to admit. It was a fact." My public is a kind of family. I'm beholden to those rock & rollers who are long gone, and to those who live on who have enriched and brightened my life from vinyl to digital and everything in between and back to vinyl. [Laughter].

My childhood was filled with classical, country and western, rhythm and blues and a hit parade. When I was 16, my aunt took me to see a Pete Seeger concert. And my mom brought me a Harry Belafonte album. Though Pete was not in any way gorgeous like Harry, he was already committed to making social change. He paid a high price for holding fast to his principles. I learned the meaning of taking a risk from Pete. The Cold War was getting a foothold and ushering a shameful period in this country. My family was then Quaker and socially and politically active. Pete's influence on me took like a good vaccine, and I turned my attention to folk music and political activism.

My voice is my greatest gift. I can speak freely about the uniqueness of it precisely because it's just that. A gift. The second greatest gift was the desire to use it the way I have since I was 16 and became a student and practitioner of nonviolence, both in my personal life and as a way of fighting for social change. [Applause.] Thank you. It has given my life deep meaning and unending pleasure, has been to use my voice in the battle of injustice. It has brought me in touch with people of every background. With open, generous, hardworking, fun-loving people here in this country and around the world. It has brought me in touch with the wealthy, the ones who are stuck in selfishness and the ones who give their generosity of their time and resources to benefit the less fortunate and light the way for others to do the same. [Applause]

And I've met and tried to walk in the shoes of those who are hungry, thirsty, cold and passed out. People imprisoned for their beliefs and others who have broken the law, paid the price and now live in hopelessness and despair. I've exonerated prisoners who have spent decades in solitary confinement, awaiting execution. Of exhausted refugees, and immigrants. Those who have fought for this country, sacrificed and now live in the shadows of rejection. [Applause]

People of color, the old, the ill, the physically challenged, the LGBTQ community. And now, in the new political, cultural reality in which we find ourselves, there's much work to be done. Where empathy is failing and sharing has become usurped by greed and lust for power, let us double, triple and quadruple our own efforts to empathize and to give our resources and ourselves.

Let us together repeal and replace brutality and make them passionate priorities. Together, let us build a bridge, a great bridge, a beautiful bridge to once again welcome the tired and the poor. And we will pay for that bridge with our commitment. We, the people, must speak truth to power and be ready to make sacrifices. We, the people, are the only ones who can create change. I'm ready. I hope you are, too.

I want my granddaughter to know that I fought against an evil tide and had the masses by my side. When all of these things are accompanied by music, every genre, the fight for a better world, one brave step at a time becomes not just bearable, but possible and beautiful. Thank you.

07.04.2017.

TURNEJA BROJ 1

Ne pamtim kada mi se ovakvo nešto desilo. Slike koje uslikah protekla dva dana nekim čudom sam, ničim izazvana, umjesto da ih sa fotoaparata prebacim na komp, jednostavno izbrisala.

A bilo je baš, baš, baš lijepih slika, ono u mom stilu, s volanom u lijevoj i fotoaparatom u desnoj ruci.

Hajd, šta je tu je.... možda ih ponovo uslikam jednom nekad kad krenem u podnožje Alpa i do Radenaca u Sloveniji.

Dakle, turneja broj 1.

Vozila sam Juniorku na seminar u Sloveniju i kao što uvijek radim, tako sam i sad napravila geografsko-psihološku-gps pripremu. Juniorka mi također otkrila i da ovaj pametni mobitel može poslužit u te svrhe. Nisam ja to nikad koristila. Uvijek sam išla računajući na spontanost. Znam generalni pravac, a ako se i desi da ponegdje skrenem mimo, mogu samo profitirat.

Ovaj put sam koristila njene suvozačke usluge i bez obzira na sve, opet smo zalutali. Dobro, nismo baš zalutali, došli smo mi do točke B, ali smo otišli putem koji se donekle, to donekle znači sat vožnje i nekih pedesetak kilometara više, razlikovao od planiranog.

Plan je bio preko Varaždina i Ormoža do Radenaca. Do Varaždina smo došli, ali umjesto da skrenem za Ormož, mi produžile do Ptuja.

U Varaždinu sam zadnji put bila prije devet godina, na koncertu Bob Dylana, ali tad nismo ulazile u centar grada. Sjetih se da je tu, godinu dana kasnije, vraćajući se s koncerta Carlosa Santane, poginuo Darko Glavan, poznati muzički kritičar.

Prolazeći kroz prigradska naselja, na cesti za Ptuj, zvjerah okolo naokolo gledajući kući. Kuće uglavnom jednokatnice, lijepih uređenih fasada i dvorišta, trava uredno podšišana, ograde svježe obojane, iako je bilo kasno poslijepodne, ljude nigdje nisam vidjela. Ili su bili u svojim kućama, ili na poljima. Pomislih u tom trenu kako se sve to bitno razlikuje od sela istočno od Varaždina. Ova prema zadadu nekako naginju slovenskom načinu života, a sve se to dokazalo ulaskom u Sloveniju.

Tu su tek lijepe kuće, uređene, svaka travka na svom mjestu, pješačke staze, biciklističke staze, fasade, kapelice, ...

Tu u Ptuju sam bila nekad kao dijete, ni ne pamtim, tako da mi je sve to zaista novo. U Radencima, gdje je zdravilišće – lječilište, nisam nikad bila. Iz Radenaca je i poznata mineralna voda, Radenska, ono s tri srca :D

Popih kavu, odmorih, s Juniorkom napravih plan za sutradan, jer zbog iznenadnih promjena u njenom životu, planirani dvodnevni boravak se sveo na jednodnevni, a to je značilo da i sutradan moram po nju, i natrag za Zagreb.

Povratak, k'o takav je trebao biti lakši, jer svi pravci vode u Rim, pardon Zagreb. Do Ptuja sam vrlo lako došla, iako je već bio mrak, a cesta, iako sam nepunih sat vremena ranije njome prošla, i dalje je bila relativno nepoznata.

U Ptuju me oduševio most preko rijeke Drave, predivno osvjetljen, poput božićne jelke. Jučerašnjim, dnevnim prolaskom preko tog mosta, reklo bi se, sasvim običan most, no noću je to zaista posebna priča. I sad mi je najviše žao što sam eto izgubila tu noćnu sliku. Ali, uvijek postoji drugi dan, za uslikavanje.

Uglavnom, sad već sigurnija u sebe, jer na svakoj tabli pokazuje se smjer za Zagreb, a sad već počinje i kiša, nađem se na cesti kojom nisam prošla, ograđenom zbog građevinskih radova, ispred i iza mene nikoga, tu i tamo ususret mi dođe i prođe neko vozilo. Na tablama Zagreb prekrižen, al ja svejedno idem dalje, jer negdje ću morat doć, a osim toga, da je cesta zatvorena ne bi mi ovi auti dolazili u susret. Kiša počinje sve jače, smanjujem brzinu, i odjednom se nađem na granici. Jupi! Super!

Uđem u Hrvatsku, a ja pojma, ali zaista pojma nemam gdje sam. U svim mojim guglanjima, nisam došla do ovog graničnog prijelaza, i ja zaista pojma nemam gdje sam. Javim se Juniorki da sam u Hr, u tom trenu zove i Seniorka, i galami, pa dobro gdje ste vi, zašto se ne javljate... Hm, Seniorka, sad sam na granici, nemam pojma gdje sam, javim se.

Prođem granicu, i vidim oznake za autocestu za Zagreb, super! Ko biva znam gdje sam, ali ne... autocesta zatvorena, šalje me na neku drugu cestu za Zagreb. Ok... ja i dalje ne znam gdje sam, ali vozim, bitno je da na tablama označavaju pravac za Zagreb.

Kiša pojačava, pljušti, spustim brzinu na nekih tridesetak jer voda s ceste se ne miče, vozim po jezeru, i dalje sama na cesti. Nigdje nikoga oko mene, sad ni u susret nitko ne dolazi. Nije da me strah, ali halo, nemam pojma gdje sam.

Sve dok u jednom trenu ne osvane tabla Đurmanec. Ok, znam za taj gradić. Ali ni tu ne daju na autocestu. Zapalim cigaretu, javim se Seniorki, objasnim da sam negdje u Hrvatskoj :D

Kad eto table na kojoj piše Hund, pardon Krapina i označavju put do Muzeja Krapinskog pračovjeka. Sad KONAČNO znam gdje sam. I konačno mogu na autocestu.

Tu je i kiša prestala. Autocesta suha. I sad se konačno mogu vozit.

Ponovni dolazak, jučerašnji u Radence, je prošao puno lakše i brže, došla sam po danu, istim putem kojim sam se u srijedu vraćala, tako da mi je sve bilo poznato, iako, opet drugačije, jer prvi put sam vozila noću, sad vozim danju. Činjenica da je autocesta Zagreb-Macelj u oba smjera prohodna skroz do granice, dovela me u nedoumicu zbog toga što je autocesta noć ranije bila zatvorena. Al dobro.. možda je bilo nešto zbog čega je trebala biti zatvorena, pa sad otvorena.

I sad konačno mogu vidjeti sve što sam noć ranije prošla, gradilište autoceste Maribor-Ptuj-granica, mogu vidjeti most koji me noć ranije oduševio, i do Radenaca sam stigla začas.

Sačekah Juniorku i njenog mentora, i nakon kave i jednosatnog odmora, krenemo natrag. Juniorka pita jel znaš put, kako neću znat, jučer sam po kiši ovuda prošla, sad kad je suho i vedro, nema greške. No, ona se ipak u jednom trenu upitala nisam li fulala dok smo prilazili granici po autocesti u gradnji.

Čim smo prešli granicu, hoću na autocestu, kad ono, ona OPET zatvorena. I onda mi sinulo, vjerojatno noću izvode radove pa je zbog toga zatvorena, tako da smo opet do Krapine išli starom cestom, a od Krapine autocestom.

Zanimljivo iskustvo, i nadam se da biti prilike ponoviti ga. Makar da iznova uslikam sve što sam prošla.

edit: u 17.52 = NAŠLA SAM SLIKE!!! eno ih na fb :D

05.04.2017.

NASTY MAN

Svaka sličnost je očita i s namjerom iskazana

Here's a little song

About the man go wrong

While building up his evil empire.

And after months of ifs and buts

The papers got the guts

To call a Man of the Year a liar.

Hustlin' and bustlin'

Across the big green lawn

Stompin' through the famous rose garden.

But every little rose,

Turned up its pretty nose

Sayin' "you owe the earth a pardon".

Fumblin' and bumblin'

Trough the halls all night

Turn every light switch on

Searching for the room

Where you used to be a groom

But she's packed all her jew-ler-ee and gone

Yeah she's scooped up all her jew-ler-ee and gone.

Well the former residents and Missus President,

Left you corn and lima bean and tomatus.

You said, "rip 'em all out,

They'll only give me gout"

And that's unbecoming for a future dictator,

And you're gonna build a wall

The big-liest wall

The beautifulist wall round our borders.

But here's what I think

You better talk to a shrink

Cuz you've got serious psychological disorders.

You've got dangerous pathological disorders.

Well, that's my little song

About man gone wrong

He's nasty from his head to his feet

When the dirt on this man finally hits the fan,

And no one gives the damn about his tweets,

He'll be finally and forever absolete.

words and music by Joan Baez

NASTY MAN

04.04.2017.

ŠEZDESETE - 2

Jedna od bezbrojnih lista muzike šezdesetih

0:00 Manfred Mann - Do Wah Diddy Diddy

2:23 The Archies - Sugar Sugar

5:10 The Beach Boys - I get around

7:18 Del Shanon - Runaway

9:36 The Supremes - Baby Love

12:11 Boby Vinton - Mr Lonely

14:56 Ben E. King - Stand by me

17:54 Ray Charles - Hit the road Jack

19:56 The Temptations - My girl

22:42 Elvis Presley - It's now or never

25:58 The Troggs - Wild thing

28:41 Rolling Stones - Satisfaction

32:35 The Beach Boys - Fun Fun Fun

34:39 Chubby Checker - The twist

37:18 Petula Clark - Downtown

40:21 Diana Ross and The Supremes - Stop in the name of love

43:29 Frankie Valli and The Four Seasons - Beggin'

46:07 The Supremes - You Can't hurry love

48:54 The Supremes - Where did our love go

51:29 The Supremes - You keep me hangin' on

54:12 The Marvelettes- Mr. Postman

56:42 Paul Anka - Put your hand on my shoulder

59:28 Percy Sledge - When a man loves a woman

1:02:08 The Shirelles - Will you love me tomorrow

ŠEZDESETE

03.04.2017.

ŠEZDESETE

Šezdesete i sve što se u njima događalo, ono što im je prethodilo, ono što je došlo iza njih su, kako ispada, godine u kojima se pronalazim.

Od muzike, filmova, politike, političke geografije, ratova, aktivizma i borbe za ljudska prava, .... kako znam?

U dahu pročitah dvije knjige Davida Harrisa, jednog od najeksponiranijih i vođa pokreta protiv vojne mobilizacije za rat u Vijetnamu, treću knjigu očekujem za tri tjedna. Njegova sjećanja i iskustva su impresivna i preporučam svakome da pročita, naravno ako ga interesiraju te godine i dešavanja. I pitam se, sređujući dojmove nakon što pročitah njegove knjige, nakon što pogledah i pročitah sve do čega sam došla ovih dana, da li danas, igdje, postoji osoba, muškarac ili žena svejedno, koja će s toliko snage i energije smoći snage, znanja, vremena i oduprijeti se pritisku okoline i društva.

Tu je, naravno, i nezaobilazna Joan Baez i njen aktivizam, borba za ljudska prava s Ira Sandperl, MLK, Harry Belafonte, Susan Sarandon i mnogi brojni, znani i neznani, ljudi.

Zatim, deseci knjiga, deseci, ako ne i stotine, raznih dokumentarnih filmova, intervjua, članaka, sjećanja na 22.11.1063, dan kad je ubijen JFK, ...

Brojni dokumentarni filmovi o atentatima na RFK i MLK....

Sutra je godišnjica atentata na MLK i opet se uhvatih pretraživanja po yt i google tražeći pdf-ove, tražeći intervjue, analize, sjećanja...

Koliko god da nađem nije dosta, k'o hrčak skidam, skupljam, čitam, gledam...

Među fotografijama koje Seniorka čuva u svojim kutijama, davno sam našla fotografiju JFK-a. Riječ davno znači prije nego što smo uselili u ovu rezidenciju, a to je bilo sad ima već 50 godina. Da li je ta slika okidač ili ne, ne znam, ali znam da je prisutna u mojoj kući više od 50 godina. I ne samo to... jedna od prvih gramofonskih ploča koju sam slušala, a da je nisam ja sama kupila, već Seniorka, bila je iz šezdesetih... The Beatles. Btw, godinama mi jednostavno nije bilo shvatljivo da je i moja mama slušala tu i takvu muziku. I danas, toliko godina poslije, još uvijek mi je to smiješno, to moje razmišljanje... jer, iskreno, ne znam kad mi, djeca, počinjemo shvaćati svoje roditelje kao ljude s vlastitim identitom, kad shvatimo da ih ne definiraju samo te njihove uloge.

I koliko god da sam bila dijete tada, i koliko god tada nisam ni znala što se dešava i na koji se način sve to dešava, to su godine koje najviše volim.

Šezdesete su definitivno meni najdraži period.

02.04.2017.

VEČERA

Ne pamtim kad sam slađe pojela večeru.

Kruh, putar, pekmez od grožđa.

<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO ČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
586057