Predala sam sve papire za penziju. Sad jedino preostaje da čekam rješenje i prvu penziju.

Ovih nekoliko dana jesam bila uzbuđena na neki način, no to je vjerojatno bila samo trema, nešto poput reisefieber. I sad kad je sve gotovo, osjećam mir i spokoj.

Nakon turbulentnog početka godine, nakon nerviranja, potrošenih živaca, suza, neuspješnih pokušaja da dokažem dokazivo i realno, sad sam konačno mirna.

Znam da iz ove kože ne mogu. Mogu samo zasladiti (ili ne) limunadu.

Pamtit ću današnji dan... I datum je simboličan. Usprkos sjećanjima, osjećam se dovoljno dobro. I nadasve optimistično.

Nisam se trebala mirit sa događanjima. To je jednostavno život. Čupav i dlakav...

Veselim se ponedjeljku. Krećem na dugo očekivanu i planiranu turneju. Veselim se vožnji. Veselim se skretanjima sa globalnog pravca koja uvijek radim. Veselim se stotinama slika za koje znam da ću napravit.

Čak štaviše, kupila sam si, kao nagradu za sve, jednu spravicu koju ću nataknut na vjetrobran, iliti šoferšajbu.... Obećali su dostavit je tokom ovog tjedna, nadam se da će stići do subote.

Sutra idem na more. Na jedan dan. Poželila sam more kao nikada do sada.

Vjerujem da će more isprati sve sa mene, sve ono što me mučilo tokom posljednjih godina i kulminiralo u aprilu. Vjerujem da će to plivanje donijeti novu mene, poput rađanja.

Voda, slatka ili slana, uvijek daje otkrivanje novog sebe.  Samo ako znaš voljeti vodu. Samo ako znaš da voda (do)nosi istinu. Naročito ako imaš vjere.

A ja je znam voljeti, a ja znam da donosi istinu, i da, imam vjere.