Saga je, konačno, gotova. Trebalo je dugo, doista dugo.

Jutros razmišljam, šta i kako, šta ako, da li, hoću li, ... hoće li prvi susret nakon gotovo pet godina nešto donijeti, promijeniti... kako će sve to skupa izgledati...

Na putu do dogovorenog mjesta shvatih da mi svi neuroni rade, da mi njihovi krajevi uzrokuju ogroman stres... glava me zaboljela, stomak... želudac se uzjogunio, krenulo eruptirat...

a kad tamo... sve u stilu, tresla se brda, rodio se miš... predala sam traženo, dobila sam traženo, i izašla potpuno obamrla, glavobolje nestalo, ali ne i drhtavice uzrokovane stresom....

Vozila sam šutke kući... bez snage da išta govorim, da o bilo čemu razmišljam... beskrajno umorna od posljednjih godina...

Shvatih i da sam postala indiferentna... ljubav i mržnja su osjećaji, jednako vrijedni, jednako snažni... ali ja to više nemam, ostala je samo praznina i indiferentnost...

Goebelsova propaganda čini svoje... možda je tako i bolje... ne moram nikome ništa objašnjavati, bezrazložno se pravdati, jer nisam ja ta koja je poduzela te prve korake...

Mostove koje je porušila nijedna riječ, rečenica, gesta, bilo šta što uradi neće nanovi izgraditi...

Život ide dalje... okrećem se novim idejama, novim zamislima, novim poduhvatima.... a ti? Široko ti polje, okani me se...

Sve što si uradila, vratit će ti se jednakom mjerom... samo što tada, nikoga neće biti da bude uz tebe... mene ponajmanje..

Ja više ne postojim, ti više ne postojiš.... i tu staje sva priča.