31.08.2015.

IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ

 

Kao i uvijek, dan mog odlaska iz Sarajeva počinje kafom na Bijeloj Tabiji.

Nedjeljno jutro je osvanulo svježe, ali sunčano, taman kako treba za ponovno zaljubljivanje na iksti pogled.

Cesta prema Palama gubi se u magli, a iznad Sarajeva lagana izmaglica koja se primijeti jedino kad pogledaš u daljinu, na nebodere na Alipašinom, ili recimo prema Avazovom tornju. Kako god bilo, pogled je veličanstven i na jednu i na drugu stranu.

Na tranzitu nema previše prometa, ipak je to nedjeljno jutro. Veseli me činjenica da će biti vedar, sunčan dan. Jer to znači da u Sarajevu mogu ostat duže.

Dok se približavam autu, jer stiglo je vrijeme za Kozmopolita, čujem Amerikanku kako dovikuje svojim prijateljima nek se vrate do nje, jer s tog mjesta ima divan pogled. Obratim joj se bez ustručavanja i kažem neka ide do zidina, tamo je još bolji.

Radosna što sam joj se obratila, upita kud vodi cesta (misleći na cestu prema Palama), objasnim, pokažem. Usput upita otkud sam, što sam, da li sam, jesam li, i tako to. Ostala je iznenađena činjenicom da sam sama došla do Sarajeva, da je to svega pet sati od Zagreba, barem meni treba pet sati, potpuno nesvjesna činjenice da je ovo Evropa, da to nisu američke udaljenosti. Ne bih rekla da je imala predrasuda, ali svakako nije imala ideju kako naši prostori izgledaju, koliko je koji grad udaljen, koliko malo vremena treba da se dođe od jednog do drugog. Iako živi i radi u gradu, ne znam kojem, ali kazala je da dolazi  iz države Wisconsin, i vjerojatno su joj te naše relacije i udalenost neshvatljive u odnosu na američke i njihovu općepoznatu megalomaniju. Iako i ovo moje spada u stereotip i, možda, predrasudu, ali to je jednostavno tako.

Kozmopolitovo vrijeme započelo je ručkom u kineskom restoranu na Dobrinji. Pridružio nam se, kao i lani, Gilles, francuski izdavač. Kako je krenulo, izgleda da će naš ručak u tročlanom sastavu dan nakon zatvaranja SFF postati tradicija. Svačeg smo se mi dotakli, od filmova, knjiga, politike, B. H. Levy i njegovog filma "Bosna" kojeg nikako ne uspijevam pronać, B. Kouchnera i Doktora bez granica, aktivnosti u Dubrovniku za vrijeme rata i opsade Dubrovnika, ali i njegovog razvoja "s lijeva na desno"... dotakli smo se i knjige Rebecce West o kojoj sam pisala prije dolaska u Sarajevo. Izvukla sam je iz auta da pokažem i Gillesu i Kozmopolitu. Vjerujem da je Gillesu bila interesantna s obzirom da je on izdavač, nama je bila interesantna zbog opisa naših krajeva.

Za one koji su zainteresirani za knjigu, izgleda da se u Buybook može pronaći prevedena knjiga Rebecce West. Naime, jedan Kozmopolitov drug ima upravo tu prevedenu knjigu.

U nekom trenu Kozmopolit izrazi želju da prošećemo starim Jevrejskim grobljem. Ostala sam zaista iznenađena, jer, čini mi se da mi je čitao misli.

Naime, i ja sam htjela do starog Jevrejskog groblja iz dva razloga: zbog filma 2012 snimanog u Sarajevu u kojem Penelope Cruz ima glavnu žensku ulogu, i knjige Enesa Karića "Jevrejsko groblje" koje sam u aprilu dobila na poklon. Danima sam proučavala kako doći do njega, no nikako ulovit vrijeme i trenutak.

Kozmopolitov razlog je kratka pripovjetka Ive Andrića - "Na Jevrejskom groblju" i specifično jedan natpis na jednom od spomenika, kojeg nismo našli. Kako god bilo, oduševljeno smo prihvatili prijedlog i Gilles i ja.

Uz Kozmopolitovu navigaciju, brzo smo stigli, i sad konačno znam kako doći.

Pa ipak, po mnogo čemu ti kamenovi su i osobeni i kazuju ponešto ne samo o mrtvima nego i o živima. Oni starinski belezi sa isključivo hebrejskim natpisima stoje po strani, neobični oblikom, nerazumljivi po pismu koje na sebi nose, kao pomireni s tim da je njih oduvek samo najmanja manjina mogla pročitati i shvatiti, da danas nema ni nje. I gordi stavom. Poneki je već samo kamen. Slova crnog, plitko sečenog hebrejskog natpisa odavno su počela da se šire, da prelaze jedno u drugo, da se rastaču i gube. Još nisu potpuno zbrisana, ali pretvorena u ornamenat koji ne kazuje ništa.

Iza svih tih nama nerazumljivih hebrejskih slova, kao iza tanke, ali od svakog zida tvrne zavese, krije se onaj deo sefardskog života koji su oni održavali kroz duge vekove. Druga takva zavesa, to je njihov španski jezik. Za više od četiri veka, oni su čuvali i pazili taj divni materinski-maćehinski jezik, iako nisu mogli da ga razvijaju ni da ga sačuvaju da se ne okameni i ne iskvari. Na njemu su pevali svadbene i ljubavne pesme i romanse iz rodne Andaluzije, njime se služili u intimnom i poslovnom životu. (I. Andrić, "Na Jevrejskom groblju u Sarajevu")

Još nisam bila spremna za odlazak. Još me čekala jedna kafa. Internations u Delikatesnoj. Kafa expats ljudi koji žive i rade u Sarajevu. Igrom slučaja, Internations se dešava gotovo uvijek prije ili poslije mog boravka u Sarajevu, tako da u pravilu jednom godišnje, opet oko završetka SFF uspijem i ja uloviti koji trenutak za susret s ljudima koje, nažalost, uspijem vidjeti tek jednom godišnje.

Upoznah i Zagrepčanina koji radi za UNHCR koji je to jutro stigao iz Makedonije, s first hand vijestima o događajima u Gevgeliji koji su, i ne samo, tih dana punili novine i tv.

Njegova priča je teškoprobavljiva, s puno detalja, argumenata, ali i činjenica i obrazloženja zašto su neki postupci bili takvi kakvi jesu.... nesvjesno, ta me priča, ne mogu reći otjerala, ali me natjerala da shvatim da je već pet poslijepodne, a da do Zagreba imam makar pet sati.

 

30.08.2015.

NERAZLIVENE BOJE

 

Vijećnica. Zgrada koja me fascinira svime što predstavlja.
Zaljubila sam se u nju jedne noći 1994-te, neposredno pred prodaju dedinog stana, kad sam uzela slike, a poslije sam shvatila, i sve dokumente koje je on decenijama čuvao. Među slikama bila je i jedna razglednica, štampana 1928, koju je on kupio htijući je valjda nekome slati, no nikad nije poslana. Te godine završio je policijsku školu, to sam shvatila tek pregledavajući dokumente. Na razglednici je zgrada Vijećnice.
Neka neobjašnjiva sila me navodila da zgradu Vijećnice, svakim mojim boravkom u Sarajevu, uporno fotografiram iz svih postojećih kuteva, iako su svi ti kutevi već odavno poznati i objavljivani. Nisam ja ništa novo izumila, niti pronašli neki novi, dotad neviđeni kut, ali jednostavno ne znam odoljeti tom porivu.
Obnovljena Vijećnica svojim karakterističnim bojama me privlači poput magneta, neodoljivo. Boje su karakteristične za mnoge objekte u BIH. Desetine zgrada je u tim bojama, škole, medrese, i ja nijednom tom objektu ne mogu odoljeti. To su, shvatila sam, moje boje. Zemljane i pastelne.
Subotnje jutro započela sam potragom za Malim Dairama, poželih za promjenu tamo popiti kafu, no skrenuh prema Vijećnici. Prošle godine sam uživala u izložbi u prizemlju – kopije originalnog projekta, projekt rekonstrukcije, fotografije tragične noći od prije 23 godine, kada je Vijećnica granatirana i zapaljena, fotografije Vedrana Smailovića kako svira svoj violončelo protestirajući protiv kulturocida i genocida koji se dešavao njegovom gradu.
U Vijećnici su sada tri etaže otvorene za posjetioce, prizemlje, suteren i prvi kat. Na prvom katu za posjetioce je otvorena sama vijećnica, prostorija uređena i opremljena za održavanje sjednica. U prizemlju i suterenu su dvije izložbe: u prizemlju sjećanje na Srebrenicu s fotografijama koje potpisuje Ahmet Bajrić Blicko. U suterenu je izložba posvećena Sarajevu od 1914-2014. Brojne fotografije i tekstovi opisuju život Sarajeva kroz ovih stotinu godina. Ne samo historiju, već i život grada i njegovih stanovnika kroz umjetnost, odjeću, muziku, pozorište... Divna izložba koju svakako treba posjetiti. Puno toga se može pročitati, vidjeti, naučiti.
Gdje god sam se okrenula, unutar Vijećnice, impresionirali su me i fascinirali stropovi. Ornamenti, oblici, plastičnost, boje... da su mi dozvolili, legla bih i piljila u te stropove cijeli dan.
Na Male Daire skoro sam i zaboravila, sjetih se tek dok sam u Kući sevdaha pila kafu. Svejedno, prošetah Malim Dairama, makar tako da ih prođem.
Kafa na Dobrinji donijela je priče iz historije života, sjećanja, životne priče sevdalije za kojeg sam čula jedino u Muzeju Kuće Sevdaha, Zekerijaha Đezića. Te priče, ta sjećanja iz mladosti moje domaćice podsjetile su me kako uživam u tim pričama.
Promatrala sam je kako guli i sjecka krumpir za krumpirušu dok sam slušala priče o Holliday Inn-u, o novinarima i njihovom prijateljstvu s ljudima Sarajeva, ili barem onima koji su imali sreću raditi s njima za vrijeme rata. Domaćica mi je pokazala čak i blok ispisan njihovim porukama, željama, brojevima telefona, adresama koje su dali njenom mužu ako se ikad potrefi da ih treba, ili da im se jednostavno javi. Uz njenu dozvolu fotografirah četiri, misleći ih dati kao prilog nekom postu nekad, no sad mislim da to možda i ne bi bilo u redu.
Početak dana izgledao je kao da će biti jedan u nizu više manje istih, a donio mi je neke nove momente i u meni probudio neka druga sjećanja.
 
29.08.2015.

LJETO I DUGI RUKAV

 

Iduće godine godišnji moram drugačije isplanirat. Prvo Sarajevo, onda Split. Jer prosto je nevjerojatno da smetnem s uma da je klima u Sarajevu potpuno drugačija u drugoj polovini augusta.
Stvar je u tome da uopće ne razmišljam o promjeni sadržaja mog kofera kad se vratim iz Splita, u onih nekoliko dana koliko provedem u Zagrebu. Operem ja svoju odjeću, ali je isto tako i uredno vratim. I uopće ne razmišljam da bi bilo potrebno staviti neki dugi rukav.
Promjena vremena me i ovaj put zatekla, baš kao i prošle godine. Tada sam vrlo pristojno otela onu duksericu, sjećate li se? I naravno, nisam je ovaj put ponijela, jer ko biva ja sam na godišnjem, ljeto je, šta će mi to dugi rukav a kamoli dukserica.
Kiša me zatekla i ovaj put. Nije mi bilo toliko hladno preko dana, ali ujutro i predveče, ipak malo povuče hladnoća preko ramena.
Petak je donio dogovorene kafe na Otoci i u Hadžićima, a tokom dana dogovorih još dvije, i sve četiri na različitim mjestima. Od Otoke, preko Hadžića, do Vrbanja mosta i na koncu u Velešićima.
Na Otoci dobih dio poklona prikazanih na slici u jednom od prethodnih postova. I džemper. Predivne plave boje. Azurno plave. Dugi rukav kojeg nosih cijeli dan :D
Sjetih se košulje te boje koju sam nosila u mladosti. Bila mi je omiljena, a sad će i ovaj džemper biti tu, najviše zbog boje.
Kao i prošle godine i proljetos, do Hadžića me pratila kiša. Izgleda da drugačije u Hadžiće ne mogu. Vrlo brzo sam došla do Hadžića, parkirala na sad već poznatom mjestu, kao da godinama tu živim. I da, bureka i dalje nema u buregdžinici. Čudno, zar ne? Ali zato ima dobrih kolača.
Povratak u Sarajevo bio je još brži, začas sam došla do SCC gdje imam dogovorenu kafu, i onda na preko Importanea na Velešiće.
U junu kad sam bila sa Seniorkom, išla sam na El Tariq pumpu i iznenadila se da je na tom raskršću napravljen kružni tok. Promet je sad puno brži, i sve se lakše odvija.
Lagano već počinjem razmišljat o povratku. O uredu. O osjećaju koji će me prožimat onog trena kad uđem u zgradu u kojoj radim. O svojevrsnom zatvoru. Ako ništa drugo, taj zatvoreni prostor će me ubit. I klima uređaj.
Po povratku na Kovače, dogovorih kafe za subotu i nedjelju. Subota na Dobrinji, a nedjelja, ono moje vrijeme rezervirano za Kozmopolita za koju nikad ne znam gdje će biti. Već sad se radujem iznenađenju koje će mi Kozmopolit pripremiti.
 
28.08.2015.

TURNEJA BROJ ČETIRI - 2

 

S Tjentišta, nakon kratkog odmora na klupi u kampu, gdje smo došle k sebi od sunca i sparine te silne vlage koja se osjećala u zraku, krenule smo dalje.

Nakon desetak minuta provedenih spuštajući se prema Foči, počela je, pokazat će se jedina kiša u cijelom danu kroz koju smo prošle. Kiša je padala ili prije ili poslije nas, a ovo je jedina kroz koju smo prošle, i to vozeći se. Što znači da mi tenisice kao rezervna obuća nisu uopće trebale.

Prelaskom preko Drine u Brodu krenuh u još jednu, dosad nepoznatu dionicu turneje. Do Foče mi nije trebalo puno.

Sam spomen Foče u meni priziva dvije činjenice. Drugi rat, stradavanje Foče i stanovništva, fočanske propise, i dešavanja iz novije povijesti. Prvi put sam ovdje. Ne znam kuda prije da gledam, a opet čim sam vidjela natpis sljedeće destinacije, skrenuh vozeći duž Drine.

„Zar nećeš u centar?“ upita me J.

„Pa šta ću, idemo mi dalje.“ Odgovaram prateći s moje desne strane desnu obalu Drine. Uživam u pogledu, ugledam i bazen, i shvatim da bih bila notorna budala ako ne bih iskoristila priliku da makar autom prošetam kroz Foču. „Valjda ima još neki most?!“ razmišljam glasno.

U tom trenu vidim crveni auto kako prelazi preko nekog mosta i odlučim, da se prebacim preko Drine. Dam desni žmigavac i skrenem prema mostu, čekajući da ovaj crveni prijeđe. Pogledam most. Ima dvije ruke, koje se upiru u obale Drine, no sredine mosta nema. Ima, ali nema. Na sredini mosta je očito, privremeno, rješenje, no vjerojatno nitko ne zna koliko to privremeno treba trajati.

Prelazak mosta me podsjetio na most preko Bojane u Skadru. Gotovo ista situacija. Na pontonskom dijelu mosta, na toj sredini, vozeći polako i istovremeno i sigurno i nesigurno, čuje se samo klap-klap-klap-klap dasaka. Potpuno isto kao u Skadru. Nasmijah se glasno. J. upita jel me strah, ma nije,
i ispričam joj kako je to bilo u Skadru.

Provozasmo se autom kroz centar Foče, uz desetak fotografija, i vratih se ponovno na cestu za Goražde. Javih se Kontesi, s nadom da će bit vremena za jednu brzinsku kafu, iako, može li igdje u Bosni biti brzinske kafe?

Zapeli smo u Ustikolini. J. se dosjetila da mi pokaže Kulu Brajlovića. Parkiram auto kod skretanja za Grebak, i ponovno se prisjetim Kontese.

Do Kule koja oduzima dah, mostom preko Drine, uz neizbježni sad već fotoaparat jer baterija je bila pri kraju, a imala sam još planove za mobitel.

Kula. Čista perverzija kako je uređeno, opremljeno. Platežna moć klijenata mora biti zaista velika. Stazom uz koju stoji natpis „put ljubavi“, ispisan na običnim daskama, pored rešetkama ograđenog kaveza veličine 3x4 m u kojem su mirno i tužno ležala tri laneta, dolazi se do terase. Na terasi nikoga. Prazni stolovi. Bazen ispunjen vodom. Pogled na Drinu prekrasan.

Pogledale, uslikale, i produžile za Goražde. Kontesa čeka. S ove strane još nikad nisam ulazila u Goražde i uz malo mog kompliciranja dođosmo na dogovoreno mjesto.

Brzinska kafa se dodatno pretvorila u proslavu rođendana. Prvog. Dječak, Almin, sladak k'o med. Vjerovat ću da mu se dopala moja boja glasa, jer na odlasku je bio sav u osmijehu. No možda se smiješio i što konačno odlazimo, jer smo mu poremetile njegov mir i njegovo carstvo :D

Put do Višegrada mi je poznat. Ovim putem sam već više puta vozila, ali svaki put iznova me fasciniraju brojni tuneli. Tražile smo jedan određeni restoran, gdje ćemo konačno nešto i jesti. Od doručka ništa toplo nismo stavile u usta. Ništa osim vode i baylisa na jezeru/bazenu i degustacijske šnite kruha i kajmaka kod Mile.

Restoran „Almi“, na samoj cesti, s terasom s koje se pruža beskrajno lijep pogled na Drinu. Teleći sitni ćevap s rižom je zaista pasao. J. je odahnula, a ja se po tko zna koji put osjetih goničem robova. Na mojim turnejama hrana mi je najmanje važna. Bitno je da imam vodu, a tu vrstu pripreme uvijek radim ma kako relacija koju vozim bila mala.

Okrepljene, odmorene ubrzo smo nastavile za Višegrad. Prije dvije godine, kad sam prvi put bila u Višegradu, bila je najavljena dvogodišnja rekonstrukcija mosta, koja eto još uvijek nije završena. Radovi se održavaju na prilaznim stazama, a na most se može kroz rupu napravljenu na ogradi oko mjesta
izvođenja radova i planirarenjem po granitnim kockama kojima će se napraviti popločenje prilaznih staza. J. više nije imala snage za to planinarenje, pa taj dio odradih sama. Sunce je gotovo već zašlo, vrijeme je za povratak.

Kako smo dogovorile, u povratku smo brojale tunele. Dakle, evo specifikacije:

Od Višegrada do restorana „Almi“ dvadeset tunela, svih vrsta i velikih i malih, dugih ili kratkih, znači svakog probijanja. Do ušća Prače u Drinu, još devet, što znači sveukupno 29. Do Rogatice još 7, do Sarajeva dodatnih 7. Valjda sam dobro sve upamtila :D

Jedino mjesto gdje se uvijek bunim i uvijek uradim suprotno od željenog je odvajanje tranzita od ceste za Bentbašu, odnosno Sarajevo. Htjedoh na tranzit, ali eto pogriješih, vozila sam prevelikom brzinom za naglo skretanje udesno, pa do Dobrinje vozih kroz grad. S obzirom na slab promet u gradu, nismo nešto posebno kasnije došle na Dobrinju. Ostavih J. i povrće koje je s nama putovalo cijeli dan, a ja se zaputih na Kovače. Kući. Željna tuša i horizontale. Nakon dva sata koliko je trebalo da se opustim, zadovoljna zaspah.

Petak je donosio nove susrete.

 

 

27.08.2015.

SLIKE

 

Slike sam uglavnom stavljala na fb/instagram. Treba li ko link da me nađe na instagramu ili fb, neka se javi u inbox.

Evo nešto slika i ovdje, da upotpunim ugođaj posta TURNEJA BROJ ČETIRI

 

27.08.2015.

BLOGTROTTERI - 9

 

Usprkos krivo napisanoj adresi, ova je stigla :)

Hvala puno :))

 

26.08.2015.

TURNEJA BROJ ČETIRI

 

Dan je počeo velikim upitnikom. Šta obući za turneju? Hoće li kiša? Neće li kiša? Odlučih se za ljetnu vozačku garderobu. Trifrtalja hlače s puno džepova i majica kratkih rukava. Jedino što me brinulo i o čemu sam razmišljala je obuća. Jer,  pokisnut mogu, ali u mokroj obući ne mogu biti cijeli dan. Za svaki slučaj stavih tenisice u auto.

U dogovoreno vrijeme dođoh na Dobrinju i pokret. Dio puta znam, recimo pola. Nakon Trnova, sve je potpuno novo.

Tabla s oznakom skretanja za Grebak podsjetila me na našu Kontesu i njenu priču. Upitam, jel to taj Grebak? J. odgovara potvrdno. Na tren zašutimo, no ubrzo nastavljamo razgovor. Zastajemo u Miljevini, kod tunela, nakratko.

Tjentište. Stajemo. Upoznajem majku i dvije kćeri koje se bave povrtlarstvom. J. kaže da su iz Goražda. Sve mi postaje jasno.

U dvorištu dvadesetak košnica s medom, stabla kruške s brojnim plodovima koje još vise na granama. Kroz razgovor shvaćam kako, zbog geomorfološko-klimatskih uvjeta, sve ovdje rađa kasnije.

U vrtu ima najviše mrkve i cikle. Krumpir i luk su na drugom mjestu, kao i grah. Promatram domaćicu i njene kćeri dok razgovaraju s J. Starija kćer je kao Juniorka, tako mi se barem čini, mlađa je u nižim teen godinama, što bi značilo da je njihova mama tu možda mojih godina, ali svakako mlađa od mene. Kao i kod Zuhre, promatram Miline ruke, lice, kosu. Život je nije mazio. Ne mislim pri tome samo na rat. Škola koju pohađa Dragana, mlađa kćer, jer najvjerojatnije u Foči. Za stariju nisam pitala da li radi ili studira. Nije bila puno s nama, donijela krumpir i luk, i vratila se kravama. Dok je Mila kuhala kafu, J. i ja glasno razmišljamo da li bi mogle živjet u malenoj kućici koja služi kao prostor za čuvanje alata, iako se u njoj nalaze i stol, peć, jedan krevet, dvije ili tri stolice. Ne bih rekla da je to Milin izbor, već jednostavno prisila. Nisam se usudila pitati kakav život je imala prije rata, u Goraždu. Ali, shvaćam, da kad bih morala, ne bih imala drugog izbora. Čak i da ne znam ništa o povrtlarstvu, morala bih naučiti, jer od čega inače živjeti.

Unutrašnjost je ipak uređena toliko da bi se u njoj po potrebi moglo i živjeti. Mila, s kćerkama i mužem, živi u obližnjoj kući koja je prije rata bila vjerojatno odmaralište neke firme. Vrata u kućicu su vrlo niska, drvena. Da bi ušao moraš zakoračiti preko tridesetak centimetara visoke pregrade, ali tada stupaš niže nego što je vanjski teren.

Mila je bila vrlo gostoljubiva, osim kafe, na stolu u dvorištu, ispod širom otvorenog suncobrana, našli su se i čokoladom zaliveni medenjaci, tri četiri kockice čokolade, šljivovica, i kasnije kruh, kajmak i šunka. Mila mi nije dozvolila da išta odbijem. S jedne strane stola bila je drvena klupa, s druge strane, a tu smo J. i ja sjedile, sjedalo za više osoba, uzeto iz nekog kamiona ili kombija.

Česma je fino urađena, od betona i kulira s oblicama, vrlo glatka. Osim za pranje ruku, služi i kao sudoper. Žao mi je što nisam probala vodu, jer vjerujem da je divnog okusa i hladna.

J. kod Mile, očigledno, već duže vrijeme kupuje povrće, kajmak i med. I ja sam uzela litru meda, ali i litru rakije. Seniorka me već sedmu godinu ruži da joj nikad iz Bosne nisam donijela pravu, bosansku šljivovicu. Eto, konačno joj to kupih. Valjda će sad prestat s ruženjem.

Ubrzo produžimo do Miloša, gdje smo kupili mladi sir, i još jednog, kojem zaboravih ime, gdje je J. kupila domaća jaja. Miloš, poput Mile, izgleda živi u sličnom objektu, dok ovaj drugi možda u isto takvoj kućici kakvu ima Mila, ali nešto većoj. Dok je išao po jaja, kokoši su se zaista uzjogunile.
Njihovo kokodakanje remetilo je tišinu koja je vladala. Žali nam se kako mu lisice znaju doći i kradu kokoši, one koje ne budu odnesene, a uginu, kaže, jednostavno ih baca u šumu. Ne znam šta bih rekla na to.

Mjesto gdje sam parkirala je pored jezera. Prvi put u životu sam ovdje. Pogled mi zapinje na gustu šumu udaljenu nekoliko kilometara zračne linije. Na moje neizgovoreno pitanje, J. objašnjava da je to Perućica. Sjetih se istog trena iz škole – jedina prašuma u ovom dijelu Evrope, ako ne i u cijeloj Evropi.

Bazen, koje zovu i jezerom, punio se vodom iz Sutjeske. Ne odolih i krenuh probat rukom, no bila sam prekratka, pa gurnuh noge u vodu. Hladna. Kažem J. da u autu imam i sav pribor i potrepštine za plažu, pa bi se mogle ubacit :D, ali prehladna je voda, a mi ugrijane.

Pješice, kroz kamp, idemo prema spomeniku i Dolini heroja. Tišina koja odzvanja je gromoglasna, okolne planine zastrašujuće, zgrade i dalje opominju da je prije dvadeset godina ovdje bio rat. Krovova nema, dosta toga i dalje porušenog. Jedno pitanje ne prestaje vrzmati mi se po glavi.

Ako se već nešto, što god to bilo, a govorim o materijalnim dobrima, o zgradama, htjelo osvojiti, zašto se pobogu to rušilo? Hajde, mogu shvatiti da rat ne bira i da ostaju posljedice, ali ako si to već i osvojio, ili u ovom slučaju, dobio kao nagradu za zločin, zar ti ne bi bilo u interesu da to čim prije obnoviš, da na tome zarađuješ.... jednostavno ne mogu pojmiti koja je to ideologija bila. Razumijem pojam specijalni rat, razumijem pojam spaljena zemlja, davili su me s tim i u srednjoj, i na fakultetu, i poslije fakulteta, ali neke stvari zaista ne mogu shvatiti.

Pored hotela, J. me dovodi do tri nišana, izgleda nikad i nigdje registrirana, barem po njenim riječima. Mahovina koja se ulovila na nišane to potvrđuje. Oblik nišana mi govori da su vrlo stari, barem dva od njih jesu. Jedan od nišana je možda onaj donji, iako je dosta izmješten od kamenjen označenog mezara.

Osim nas, na ovom dijelu možda ima svega desetak ljudi. Troje ovdje na klupi pored nišana, dvoje pored oznake zajedničke grobnice, troje na parkingu ispod spomenika, i nas dvije. U trenutku kad smo se počele spuštati, došla je još jedna obitelj.

Dan je prekrasan, usprkos kiši koja je prethodnu noć padala, vrijeme sunčano, toplo, ali i sparno.

Da mi J. nije ukazala, ne bih ni primijetila obitelj divljih konja. Jedno ždrijebe nije se odvajalo od majke, koja je tu i tamo izašla iz sjene velikog stabla oko kojeg su se, njih pet ili šest, skupili, tražeći hlad. Uslikah ih izdaleka.

Ono što primjetih je gromoglasna tišina koja vlada cijelom dolinom. Ista ona koju osjetih u Ahmićima, u Potočarima, u Vukovaru...

to be continued....

 

26.08.2015.

GALEBOVI

 

Srijeda. Dan odmora nakon dva dana u neprestanom pokretu.

Blogerska kafa, druženje koje, da budem iskrena, nisam planirala, jer sam postom COFFEE BREAK najavila mogućnost druženja 1O1, bila je kao i uvijek dosada u Kući sevdaha. Jutarnji termin je bio ispunjen, poslijepodnevni, koji je također tražen, usprkos najavama dolaska, nije....

Dobih opet poklon. Vidim već da će Walter, a vjerojatno i Ajni :D opet bit uzjogunjeni ako ne postavim sliku, pa eto u prethodnom postu je slika svih poklona koje dobih.

Dan provedoh u šetnji, odmoru, prebiranju svega i svačega u glavi...

Probah banjalučke ćevape. U Kastelu, na čaršiji. Znam koje pitanje slijedi, stoga evo odgovora. Nisam neki specijalist u razlikovanju sarajevskog od banjalučkog od travničkog od tuzlanskog ćevapa, ali opet ne mogu reći da su mi svi isti, ali zaista, banjalučki mi nije nekako pasao. Sarajevski mi je od svih nabrojanih najbolji. Vjerojatno će sad mnogi reći da sam lokal-patriota, al šta mogu kad je tako. Ne bih mogla reći zašto i zbog čega. Ne znam da li je zbog mesa, somuna. Moram pohvalit da su mi u Kastelu dali zaista puuuuuuuno luka, kako i tražih, što da budem iskrena ni kod Želje ni u Mrkvi, ni kod Hodžića gotovo da nikad nisam dobila.

Ja, naime, obožavam luk. Jedem ga kad god i gdje god i s čim god mogu. Uz sve mi paše. Svi koji su sa mnom jeli ćevape, potvrdit će da sam krala i luk s njihovih porcija, koliko god da mi ga daju, malo je :D

U povratku svratih do Kluba knjige, mjesta gdje se nekad moglo i kafenisat uz listanje i/ili čitanje knjiga. Možda se i danas još može, no u srijedu navečer nije moglo. Gore na spratu je bilo neko društvo koje je imalo svoje knjižno veče, pa se ne usudih ometat ih.

Prošvrljah pogledom kroz stotine naslova. Ima divnih naslova, koje bih rado pročitala, kupila, imala, al eto uvijek jedan te isti problem – budžet. Mnogi od tih naslova čekat će neka bolja vremena.... ne znam kad će mi doći, ali u nadi je spas.

U trenutku kad sam ušla, nije bilo nikoga u klubu, osim već navedene grupe ljudi na spratu. Kako sam ja ušla, tako su odjednom i drugi počeli ulaziti. Mislila sam da je već vrijeme zatvaranja, jer bilo je oko 9 navečer, no rekoše mi da je ljetno radno vrijeme duže, što je značilo da imam dosta
vremena za razgledavanje.

Budući da nisam mogla popit kafu u Klubu knjige, produžih do Kuće sevdaha. Tamo imam i konekciju i sevdah za uho, i mir.

Almedin me srdačno pozdravio i po običaju upitao šta ću, ja rekla, eto za promjenu, daj jednu bosansku :D

Nije prošlo dvadesetak minuta, čujem da mi se neko obraća. „Gospođo, šta radite tu?“

Pogledam, nepoznat mi čovjek, napravim gluhu facu, i on ponovi pitanje. Almedin se stvori u pravi čas, jer zaista nemam pojma šta bih odgovorila na to pitanje. Možda je upucavanje, možda mu je do priče, možda... možda.... otkud znam.

Kako se Almedin pojavio, tako ovaj razveze priču, kako ima prijatelja koji nije znao gdje je Kuća sevdaha, pa ga je doveo, taj njegov je iz Amerike, govori naš jezik, Almedin upita šta će, ovaj naruči bosansku, a ovaj moj nazovi jerfra se izgubi u vidu magle. U sebi se iskidah od smijeha,
jer me podsjetio na jednog u Splitu. Sjedim u Istah kebap – meze baru, čekam da dođe naručeni kebab, kad prolazi jedan, tamo kažu galeb. Za one koji ne znaju, to su vam lokalni momci koji oblijeću oko furešti, oko žena koje provode godišnji na moru, pa traže, ako traže, laku? zabavu. Upita on mene, jel mi vruće, ja također napravim neku gluhu facu, ko biva, are you talking to me,
galeb ponovi, ja samo potvrdno odgovorim i vratim se mom mobitelu. I ovaj se izgubi u vidu magle. Da mi je samo znati šta su našli u meni. Vide valjda, ženska solo, pa vele ajmo probat. Očigledno je da moja gluha faca upali, tj otjera te neznane i nezvane.

Uglavnom, uz bosansku, po ne znam koji put provjeravam itinerar za turneju broj četiri. Al o tom sutra.

 

25.08.2015.

POKLONI KOJE DOBIH :D

  Walter i Ajni, a vjerujem i mnogi drugi su znatiželjni kakve sam to poklone dobila :D

25.08.2015.

O UMJETNOSTI I MLADOSTI

Jutro provedoh s ovom predivnom damom. Dugo dogovarana kafa, i konačno, susret pred Pozorištem, u bašti.

Mnogo tema, uglavnom ja ispitivala, pomalo i drsko, jer sve me interesiralo, dotakli smo se mog dragog, meni najdražeg  i najboljeg bosanskog glumca Maria Drmaća, scene iz filma "Remake", sevdalinki, Turske, djetinjstva, izbora karijere, muzike, sporta, ..... Naravno, ne odolih, podsjetih i sebe i Lejlu ovih dviju pjesama i mog prvog kontakta s njom, tamo prije šest godina.

I danas, kad ih čujem, dal slučajno ili ih poželim, sjetim se tih dana..... i tada i danas, puno mi znače...

Poslijepodne provedoh s još jednom blogericom. Provela me istovremeno i gradom i svojom mladošću. Od Pozorišta, preko Dva ribara, Skenderije i Collegium Artisticum, do čaršije i nezaobilazne Kuće sevdaha.... od politike, sporta, religije i vjere, karijere, djece, obitelji.... šta sve nismo nadrobile :D

I da, dobih i poklon :)

Divno ispunjen dan.

 

24.08.2015.

DAN BEZ KRAJA

 

Dan kojeg sam dugo čekala, radovala mu se, veselila, iščekivala, počeo je promjenom plana. Bilo je svašta u planu, ali obaveze koje su me čekale, između ostalih i u Tuzli i u Sarajevu, pridonijele su toj promjeni.
Sunce i vrelina su me pratile cijelim putem. Bila sam spremna. Brojne boce zaleđene vode i kava pravile su mi društvo cijelim putem.
Iznenađujuće, ali zaista, na granici nije bilo čekanja. Mora da su momci s jedne i druge strane, s kojima sam dosad gotovo svaki put igrala graničara dok sam čekala da se smiluju i puste me u Bosnu, slavili netom osvojeno zlato u košarci. Nikad brže nisam ušla u Bosnu. Lažem, jesam, ono jednom kad je bio prvi dan Bajrama, pa su u Bosanskom Šamcu stajali otvorenih ruku i propuštali sve koji su se našli na granici tog dana.
Tako iznenađena pila sam kafu u Kotromanićevom, kad sam dobila poruku „gdje si“. Novi mob kojeg mi je Juniorka dala, nije novi, njen stari, meni novi, s kojim sam se preporodila, sa svakom konekcijom pokazivao je i dokazivao svoju izvrsnost. Moram priznati, fotoaparat više nije zaljepljen za ruku, ne u onoj mjeri u kojoj je bio. Sad je to mobitel. Fotoaparat je dobio status zlatne rezerve i preuzima natrag svoju glavnu ulogu onog trena kad se baterija istroši. A trošila sam je nemilice.
Odgovorih na poruku, najavih svoje kretanje i kad se očekujem u Šeheru, s obećanjem da ću se javiti kad stignem. Jer, kafa, dogovorena prije dvije godine, već se hladi. Što znači, požuri polako, čekam te.
BH Radio cijelim putem radosno ponavlja vijest dana, najavljuje organizirani doček kod Vatre.
Požurih iz Kotromanićevog, praveći plan gdje ću i šta ću. Prvo što moram uradit je dopunit kredit. Koliko god se činilo sporo, zbog prometa, gužvi, kamiona, traktora, brzo stigoh do Tuzle, još brže se sparkirah kod Mercatora, sada Konzuma. Dopunih kredit i prozovem one s kojima sam dogovorila kafu. Selina nam odlazi i eto makar na kratko da je vidim i dam uputstva kako se putuje: ne uzimaj bonbone od nepoznatih ljudi, ne pričaj s nepoznatim ljudima, ne ulazi u automobile nepoznatih ljudi.
Dadoh joj neke moje misli, neko bi rekao savjete, ideje, preporuke.... jer znam šta je čeka.
Vrijeme brzo prolazi. Šeher zove i obaveze koje moram odradit prije dogovrene kafe.
U Semizovcu nazovem J. da dogovorim kratki susret, dvoumim se da li krenem prema Rajlovcu, jer moram na Dobrinju, ili da idem, kao i uvijek preko Kobilje Glave. Kako god odlučim, uletit ću u gužvu, u kaos koji se stvara u vrijeme kad ljudi odlaze s posla. Odlučim za Kobilju Glavu.
Ne mogu a da ne prođem onim mjestom kojeg obožavam, onim mjestom gdje bih mogla sjediti satima. Tamo gdje se po prvi put otvara pogled na Sarajevo, na Koševo i Koševsko Brdo. Začas dođoh do Dobrinje, usprkos gužvi i u povratku se javljam po dogovoru. Dobijem direktivu, u 19h kod Vatre.
Hm... nije valjda da ćemo prostajat tu kafu? Na dočeku zlatnih dječaka? U to stigoh i do Kovača, protrčim kroz tuš, i hajd na čaršiju.
Stigoh na dogovoreno mjesto nekih desetak minuta prije 19 h. Ulovih najbolje mjesto. Gotovo do same vatre, zid iza mene. Računam, ako ćemo tu prostajat kafu, bar da imamo zid na koji ćemo se naslonit. Jer, dok dočekamo zlatne dječake, koji su po najavama na radiju trebali sletjet oko pola osam, pa dok obave sve aerodromske obaveze, novinare, svašta nešta, taman oko 9 bi mogli biti na balkonu. Pošaljem sms, „ja stigla“, kad stiže odgovor, „kreni prema BBI“.
Super! Kafa se neće prostajati! Kod BBI opet se javnem, i eto za nekih minut dva, stiže naša Bosanka.
Prvo što izustih, nakon zagrljaja, bilo je „ne znam za tebe, ali ja umirem od gladi“, jer zaista nisam jela cijeli dan.
Prošećemo do Metropolisa, pa poslije do SCC, gdje smo sjedeći na terasi i pijući kafu, konačno ugledale naše zlatne dječake kako na krovu otvorenog autobusa jure prema Ferhadiji i Vatri. Terasom se prolomio pljesak, auti su trubili, šetači i prolaznici su radosno uzvikivali riječi podrške i ponosa na ono što su uradili. Još kad se zna u kakvim okolnostima, tada jedino što preostaje je nakloniti se ovim dječacima, mladićima.
Bosanka i ja produžismo razgovor, šetnju do Vrbanja mosta uz svojevrsno obećanje i dogovor da ćemo piti još jednu kafu. Samo se trebamo uganjat :D
Krenuh natrag prema Kovačima. Lagano, udišući zrak, istim putem kojim smo i došle, uživajući u ulicama kojima prolazim, razmišljajući o mnogočemu, o radosti koja se osjetila na svakom dijelu grada. O riječima pojedinaca koji su kako god znali i umjeli, htjeli umanjiti vrijednost zajedništva koje su imali zlatni dječaci, o duhu koji je opet uspio ujediniti sve stanovnike Bosne. Znam da zvučim patetično, ali iskreno boli me briga.
Ono što je uspjelo ovim dječacima, trebalo bi pokrenuti ljude, prekinuti letargiju, dati jedan zamah, napraviti moment kojim će se linija života pokrenuti. Žalosno je da postoje ljudi koji su htjeli umanjiti i poniziti uspjeh jedne generacije. Generacije koja je rođena nakon rata, i koja nadam se vidi smisao i svrhu postojanja.
Ni u snu se nisam nadala da ću i ja, biti djelom tog dočeka, jer dok sam došla do Titove, bilo je očito da se na balkonu još uvijek nešto dešava. Naravno da iskoristih priliku da napravim slike koje će ostati u svjesti i podsvjesti. Približih se gotovo do Vatre, no dalje se nije moglo. Okupljeni ljudi su i dalje slavili. Okrenuh kroz prolaz kod Kamernog teatra, razmišljajući jedino kako da što prije dođem do Kovača i da se ubacim u krevet.
Kad ono... upadoh u još veću gužvu! Pozorišni trg i red carpet kao da su samo mene čekali. Hajd kad sam već tu, da pogledam šta se zbiva. Dvije rijeke ljudi, koje se kreću puževom brzinom jednostavno je bilo nemoguće prekinuti. Progurah se na koncu, jer mi drugo nije preostalo. Ničim izazvana, bacim pogled na Pozorište i naravno, uočih mog Kozmopolita i nacrtah se odmah do red carpeta, uživajući u njegovim intervjuima s, meni nepoznatim, glumcima i ljudima koji su radili na filmu „Hiljadarka“, filmu o Aliji Sirotanoviću.
Čekajući da Kozmopolit završi s poslom i da sjednemo na neku terasu uz piće, primih se mobitela i fotografiranja.
Dan jednostavno nema kraja.
Trebalo je još dva sata da konačno utonem u san.
 
23.08.2015.

MNOGI

 

neće povjerovat, al ja sam zaista došla kući....

Imam svašta za pričat....

 

22.08.2015.

GRAD OD PESKA

 

Koračam ulicama našeg grada
Brojim kocke, opuške, papiriće
Nema razlike, isto kao nekad
Zavirim iza svakog ugla, iza svakog kamena
Sve mislim vidim te,
Sve mislim nalazim te
Napravim jedan, pa drugi krug
Sve mislim sad ćeš iza ovog ugla
Sve mislim sad ćeš me dozivat
Sve je isto, i ništa nije isto,
Slike se redaju, pratim ih sporim
Dugim koracima, pa potrčim da ih dostignem
Da ih zaledim u vječnosti sjećanja, na
Dan kad sam te posebno voljela i ljubila
Znam, prazan je grad, a ti, kao i uvijek
Dođeš onda kad ne treba i
Opet mi porušiš sve što sagradih
I opet me vratiš na početak
Labirinta govoreći sve što želim čuti
 
Znaš, znam da prazan je grad,
A meni, ostaje mi samo bezdan…
 

ĐORĐE - BEZDAN

 

 

18.08.2015.

BESKRAJAN DAN JE ZAVRŠIO

Barem mislim

16.08.2015.

PUTOPISI

 
Na koliko vrsta se književnost dijeli? Da ne pametujem i neda mi se nabrajat, ovdje sve piše https://hr.wikipedia.org/wiki/Knji%C5%BEevnost
 
Putopis je prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Putopis može biti napisan književnoumjetničkim, znanstvenopopularnim ili novinarskim (publicističkim) stilom. Obično se dijele na poučne i zabavne putopise.
 
Mnogo pisaca se može svrstati u putopisce, nama poznatiji, sa naših prostora, su možda Joža Horvat,, Zuko Džumhur, Evlija Ćelebija, fra Ivan Frane Jukić,..
 
U Dubrovniku, prije dva mjeseca, za vrijeme jedne večere, raspričah se nepristojno o blogu, o postovima koje pišem, o njihovom sadržaju, o svojevrsnoj posvećenosti mog bloga putovanjima. Jedan od kolega, u postu REFLEKSIJE spomenut kao Onjegin, sugerirao mi je knjigu, putopis, za koju je bio siguran da će mi se svidjeti.
 
Po povratku iz Dubrovnika, potražih je na netu, kupih rabljeni primjerak radujući se trenutku kad ću je imat u ruci. Vrijeme je prolazilo, a knjiga nije dolazila. Naravno, onog trena kad sam otišla za Split, Seniorka javlja knjiga ti je stigla.
 
I evo da je predstavim. Rebecca West, britanska književnica i novinarka, autor je knjige Black Lamb and Grey Falcon, napisane nakon njenog šestotjednog boravka na našim prostorima 1937, štampana 1941. Na više od 1150 stranica opisuje krajeve kroz koje je prolazila .
 
Istovremeno, interesantno je i to da se knjiga nalazi na nekoliko svjetskih top listi najboljih putopisa svih vremena. Ovdje izdvojih samo neke.
 
 
 
 
 
 
Još jedan vrlo zanimljiv osvrt na knjigu Rebecce West: http://www.theguardian.com/books/2006/aug/05/featuresreviews.guardianreview2 
 
Zanimljiva je i opservacija Ajke Tiro Srebreniković u članku Časopisa za kulturu i društvena pitanja "BEHAR"
 
Književni oblici u čijoj se strukturi skrivaju nefiktivni žanrovi (kronika, putopis, pismo, dnevnik itd.) nude čitatelju mogućnost “autentične“ i “istinite“ spoznaje vremena, događaja i osoba, prisutnih u tom tekstu. Metonimijski način pisanja omogućava da se ne naruši privid pseudopovijesne zbilje, u koju se u prvi plan stavlja označeno koje ih s drugim označenim u tekstu, ipak, čini estetički funkcionalnim. Bez obzira na tumačenja koja ove žanrove stavljaju pod plašt “istinitosti“, čitatelju se neumitno nameće pitanje i autorove osobnosti, a njegova, tobože, neutralna pozicija skrivena je u načinu interpretiranja i predočavanja stvarnosti. Individualni doživljaj nekog prostora ne može imati apsolutnu oznaku istinitosti jer vlastite emocije, koje u trenutku pisanja/zapisivanja izbiju na površinu, nikad ne mogu biti objektivne činjenice jer se za njih duboko vežemo, postavljajući ih na samo pročelje našeg unutarnjeg svijeta. Pa tako i u nefiktivnim žanrovima kronike, putopisa, pisma, dnevnika itd.
 
Znači, idućih nekoliko ne znam čega, ali duže vrijeme, čitam Rebeccu West.
 
I, upravo mi pade na um, možda prođem njenim putevima, ako kojem slučajem ne znajući već i nisam? Zgodna ideja..... hm... moglo bi se o tome i promislit, prije nego odlučim...
 
15.08.2015.

SOUND OF MUSIC

 

Film kojeg se ne mogu zasititi.... i uvijek se sjetim moje bake koja me odvela prvi put u kino.....

 

15.08.2015.

MM

 

Nisam neki pretjerani ljubitelj Matthew McConaugheyja. Pogledah mnoge, ali ne i sve njegove filmove.
Zgodan mi je film s Jlo, ali i tu me iritirala njegova, čini mi se, urođena arogancija, odnosno dojam kojeg svaki put ostavlja na mene kad ga gledam.
Ipak, mogu navesti (zasada) samo dva filma u kojima me impresionirao glumom.
„Dallas Buyers Club“, snimljen 2013, je film o istinitom događaju, osobi koja je znala zaobići sustav da bi pomogla oboljelima od AIDS-a. Tu mi se zaista dopao, glumom, snagom, karakterom, izražajem.
„The Lincoln Lawyer“, snimljen 2011, je film u kojem glumi odvjetnika s krizom savjesti i u kojem on, kao odvjetnik, biva iskorišten. Ono što dosad nisam voljela na njemu, upravo je glavna karakteristika lika kojeg glumi, i ne znam bi li neki drugi glumac bolje odigrao ulogu, ulogu koja kao da je pisana za MM.
 
15.08.2015.

DAN NILA

14.08.2015.

TURNEJA BROJ TRI

 

Vrijeme provedeno u Splitu, osim druženja s mojom T., provela sam, osim u iscrpljivanju organizma vrućinom, sparinom, vrelinom, prženjem, hlađenjem, tuširanjem, plivanjem, u veličanstvenoj tišini.
Ne pamtim kada mi je tišina oko mene toliko odgovarala. Nije mi nedostajao nijedan zvuk. Nije mi nedostajao komp, blog, muzika, tv, novine, vijesti, ama baš ništa. Uživala sam u tišini i šutnji, mogućnosti da ne razgovaram. S nikim.
Bila sam sama sa sobom, prepustila se sebi, ispraznivši mozak potpuno, do zadnje ćelije.
Ponijela sam knjige, no pročitah, završih samo jednu, poklon, „Jevrejsko groblje“. Sljedeća na redu je „Narančasta je nova crna“. Kratak sadržaj na poleđini knjige daje naznaku da će biti vrlo interesantna.
Za vrijeme boravka u Splitu otkrih halal restoran. Turski. Budući da mi je moje omiljeno mjesto „Burek, pita, jelo“ bio zatvoren zbog godišnjih odmora, „Istah kebap – meze bar“ je postala nova omiljena destinacija, što se hranjenja tiče. Posebno mi se dopas lavas, turski kruh, i ayran, turski slani jogurt. Slike su na fb/instagram.
U „Istah“ baru pojedoh kebab prije odlaska. I ayran. Osvježilo me donekle prije nego što sam definitivno sjela u auto za povratak, za turneju broj tri.
Odluka je opet pala na vožnju po staroj cesti i, s velikom vjerojatnošću, posljednju dionicu, ipak po autocesti. Pitanje je samo bilo gdje ću i kada uletit na autocestu, koliko ću izdržat.
Poželjela sam do Skradina po staroj cesti. To je bila varijanta koju sam, pokazat će se, samo dopunjavala.
Put do Skradina vodi brzom cestom prema Trogiru i po samom izlasku, skretanjem prema Šibeniku preko Boraje. Nedaleko od skretanja, a uspinjući se, imate predivan pogled na Trogir, Čiovo, Šoltu i ostale otoke. Za vrijeme lijepog vremena, a naročito poslije bure koja pročisti zrak, vidi se i Split. Ovaj put je Split bio u svojevrsnoj magli od vreline, vlage i isparavanja.
 Boraja je jedno mjesto u trogirskom zaleđu. Prvi put sam tom cestom vozila prije deset godina. Tada je bila renovirana, svježe asfaltirana i takva mi je ostala u sjećanju. Mjestimično je ipak potrošena kroz ovih deset godina, no i dalje je u odličnom stanju, dovoljno ravna i brza da se put do Šibenika bitno skrati.
Čim su se pojavile signalizacijske table za put prema Skradinu, počeo se spominjati i nacionalni park Krka. Odluka je tog trena dopunjena idejom da skrenem do Lozovca. Rečeno – učinjeno.
Samo što sam se sparkirala i izašla da prošetam malo, spustio se pljusak. Pokisla sam k'o kokoš! Trudila sam se sakriti fotoaparat i mobitel u džepove hlača, no nisam bila previše uspješna. Kišne kapi su bile sitne i oštre, a ja mokra do kože. Jučer, po povratku Juniorke u Zagreb koja je došla s mora sa mlađim bratićem, saznah da je i on bio u isto vrijeme u Lozovcu. Da smo se dogovarali ne bismo se našli, k'o što se i nismo našli, ali eto, da kiša nije padala možda bi se zaista i susreli.
Dvadesetak minuta koliko sam stajala i pokisla, bilo je dovoljno da odlučim, pusti sve to, vozi dalje prema Skradinu.
Tom cestom nisam nikad išla, i u trenutku kad smo došli nadomak Skradina, pruža se veličanstven pogled na rijeku Krku, na gradić, na most od autoceste s koje sam vrlo često čeznutljivo slikala Skradin. Sad sam konačno s ove strane. Uskoro ću, ne znam kad, ali hoću uskoro i u Skradin i na slapove Krke.
Iz Skradina krenuh u pravcu Benkovca i Knina. U Bribiru odustah od Benkovca, jer bi to značilo da bih uskoro morala na autocestu, ovako skrenuh prema Kninu. Cesta vodi kroz naselja koja su me sjetila rata, iz njih je krenula balvan revolucija prije 25 godina....
Budući da sam nepripremljena krenula na ovaj dio turneje, uočila sam i neko brdo, s lijeve strane ceste, na kojem je bila utvrda, do ovog trena još ne znam koja, ali potrudit ću se da to saznam. Uslikala jesam, naravno. Isto tako, nisam ni znala da ću proći pored ostataka rimskog logora, Burnum Amfiteatra. Uslikah samo ostatke, lukove principija, lukove ulaza u vojni logor. U tom trenu nisam znala šta je to i kakvi su to ostaci, ali po povratku kući otvorih google earth i pregledah put kojim sam vozila, pa tako uvidjela i da sam s lijeve strane ceste, trebala primjetiti ostatke amfiteatra. Budući da nisam, evo mi razloga da još jednom barem provozam ovuda.
Isto tako shvatila sam da osim puta kojim sam išla za Split, preko Bosne, postoji i ovaj put kojim, po potrebi mogu zaobići Knin. U Oćestovu sam izašla na cestu Gračac – Knin, i krenula prema Gračacu, razmišljajući hoću li iz Gračaca na autocestu. U tom trenu mi se činilo da bih se vraćala prema Zadru, stoga okrenuh ka Udbini i Lovincu uđoh na autocestu. Na istom mjestu na kojem bih ušla da sam iz Gračaca krenula na autocestu.
Kod Zira i Macole stadoh na par minuta, da se osvježim. Sa Zira krenuh u 18.45. Za dva sata stigoh kući, taman da pogledam utakmicu. Seniorka me dočekala veselo i razdragano kao da me godinama nije vidjela, a ne samo šest dana :D
14.08.2015.

COFFEE BREAK - 2

 

Noćas je pao dogovor - BLOGERSKA KAFA ĆE IPAK BIT

 

Dakle, srijeda, 19.8., na starom mjestu, kuća sevdaha, u 11 h ili 17 h, u oba vremena ću biti u kući sevdaha :)

 

Tko ne može ili ne stigne, a ima moj broj, ili ako nema nek se javi u inbox, pa se dogovorimo za 101 :D

 

13.08.2015.

COFFEE BREAK

 

Od ponedjeljka sam u Sarajevu..... bude li ko zainteresiran za kafu, bujrum :)

znate moj broj....

 

   LARA FABIAN - LLORA 

 

12.08.2015.

TURNEJA BROJ DVA

 

Željela sam na nekoliko mjesta, svaki u svom pravcu, neke od ideja i mogućnosti bi bile bez auta. No, glavni, pobjednički argument bio je jedan datum, proslava rođendana i povratak na mjesto „zločina“.
Razmišljala sam da turneju odradim u petak, no to ne bi bilo to. Rođendan je pao u subotu, i to je bila jedina misao vodilja usprkos činjenicama koje sam shvatila tek stojeći u koloni koja mukotrpno, na suncu, u limenim igračkama na četiri kotača, otvorenih prozora ili zatvorenih kod onih koji imaju klimu u svojim ljubimcima, strpljivo pokušava ući u Omiš.
Subota je bila dan smjene turista, i koliko god da sam u podsvjesti bila svjesna toga, svijest jednostavno nije marila, i išla je, kao i tada, grlom u jagode. Gladno, pohlepno, makijavelistički.
Povremeno gmižući puževom brzinom, svakih nekoliko minuta za dužinu auta, zabavljah se fotografirajući mjesta koja sam s društvom često posjećivala i u kojima smo uživali. Moj novi mobitel se pokazao toliko zahvalnim da se nisam odvajala od njega.
Tek tu i tek tada shvatih da sam mogla autocestom, prije bih došla, no i to je upitno. Vijesti na radiju su neprekidno obavještavale o beskrajnim kolonama, a s druge strane, tamo nema apsolutno ništa zanimljivo. I morala bih platiti čekanje. Čekajući i igrajući se mobitelom, zaključih, ovim se putem ne vraćam. Pronaći ću drugi put. O da, mogu kroz prošle godine izgrađen i pušten u promet tunel kroz Biokovo. Samo da upamtim tu svoju odluku. Valjda neću zaboravit, jer misli su mi na rivi pod suncobranom, u mjestu za kojeg je Juniorka kazala da bi se u njemu moglo ljetovati. Zašto? Zbog niza terasa na rivi...
Nakon više od sat vremena, ostavih Omiš za sobom. Kolona se prorijedila, brzina vožnje se povećala.
Pratim paraglidere, glisere, otoke, kuće dok vozim. Uživam u pogledu, a onda opet kolona. Makarska. I ne samo Makarska, već i saobraćajka. Tu i ja uključih klimu. Jednostavno se više nije moglo trpiti vrelinu automobilskog krova, isijavanje asfalta.
Nakon 45 minuta prođem i Makarsku i evo me u Tučepima. Znam točno kud trebam. Znam točno gdje je riva. Znam točno za koji stol hoću sjesti. Jedini je problem bio gdje parkirati. Na rivi, to znam, no hoće li biti mjesta? Imala sam sreće. Dvadesetak metara od mog stola našla sam mjesto. Medeke koje sam čuvala iskoristih za plaćanje parkinga.
Prošetah do hotela, meni bitnog. Uslikah ga, zamišljajući susret prije toliko godina. U mislima čestitah rođendan još jednom. Čestitah ga rano ujutro, čim sam ustala, i sad ponovo. U mislima na taj susret.
Počastih se ness vanilijom i sladoledom, svježom vodom za povratak i produžih do plaže. Da se ubacim i osvježim.
Podne je dobrano prošlo kad sam se odlučila na povratak.
Tunel Sveti Ilija, kroz Biokovo. Prvi put prolazim ovuda i razmišljam hoću li na autocestu. Neću!
Odlučih po staroj. Zagvozd. Tu sam bila prije nekoliko godina s dečkima s posla, obilazili teren za izradu predinvesticijske studije. Od tada je prošlo punih pet godina, a ja sam se sjetila svih detalja vozeći.
Odmah pored izlazne table, stećak. I tada i sada ga ponovno uslikah. Na cesti opet nikoga oko mene. Ni u mom ni u suprotnom pravcu. Mobitel je skoro pri kraju, fotografiranje, vidim, troši puno baterije.
U Zagori ničeg osim kuća, parkiranih automobila, ni daška vjetra, sunce nemilice prži, a ja svako malo zastajkujem i slikam.
Grabovac, i tu smo stali. I tu ima stećak, podignut na ogradu. Nasuprot crkve i groblja. Sve mi je to poznato i nastavljam dalje prema Šestanovcu. Hoću li tu na autocestu? Ma, budalo, nećeš, šta gnjaviš, vozi po staroj cesti. Već sam u centru Šestanovca i tu donosim odluku, idem za Blato na Cetini. Ni tu nikad nisam bila.
Prolazim kroz naselja. Vidim ljudi žive tu, ali naravno, rano poslijepodne niko nije tako lud, poput mene, da bude na suncu koje prži.
Uživam u pogledu na kuće s lijeve i desne strane ceste, na udaljene crkve okružene čempresima. Ostavljaju utisak idile.
„Prosjaci i sinovi“ – ekranizirani roman Ivana Raosa koji mi se istog trena vratio u svijest. Svaka slika, svaki detalj kao da je odavde prepisan. Medov Dolac i nije daleko odavde. Sve je to isti mentalitet ljudi, tako da činjenica što nisam u tom mjestu, već na putu za Blato na Cetini, ne pravi nikakvu razliku.
Prođoh kroz Blato na Cetini vozeći vrlo sporo, slikajući sad već fotoaparatom, jer je mobitel pao na 5% baterije. Odlučih sačuvat to malo, za svaki slučaj, za zlu ne trebalo.
Prođem kroz Gatu i razmišljam, hoću li za Tugare, prema Dugopolju ili za Omiš? Hm, u Omišu će bit gužva, i krenem za Tugare. Napravim 50 m i okrenem se na cesti, ipak ću za Omiš.
Hoću vidjeti gdje ću izaći. I nakon nekoliko stotina metara, bila sam presretna zbog svoje odluke.
U Omišu se Cetina ulijeva u more, i sa ceste se pruža predivan pogled na dolinu Cetinu i njeno ušće. Pogled prekrasan. Zaustavih se i usprkos suncu koje prži izlazim van, i slikam. Prometa nikakvog. Nigdje nikoga.
Na suprotnom brdu ugledam dijelove omiških utvrda, poslikah i njih. Sa smješkom na licu nastavih spuštanje u Omiš.
Zatvorih krug. Do Splita laganom vožnjom, bez gužve. Sve se rasčistilo. A ja ispunjena raznim različitim osjećajima - sjetom, sjećanjima, tugom, čežnjom.... radošću.....
Ps. slike će uskoro na fb... možda već i danas
 
11.08.2015.

TURNEJA BROJ JEDAN

 

Završila je prva turneja. Provezla se kroz dvije države, vidjela štošta po prvi put, uživala u svakom odvoženom kilometru, a bilo ih je zaista puno, preko 1100.
Osnovna ideja je bila izbjeći autocestu, na bilo koji način.
Krenuh kroz centar Zagreba, u kojem su radnici u, relativno, rano jutro srijede 5. augusta počeli sklanjati montažne tribine koje su dan ranije bile ispunjene ljudima koji su gledali vojnu paradu povodom dvadesetgodišnjice Oluje. Vukovarska je još uvijek bila okićena brojnim zastavama i čak i tada, dan kasnije, još uvijek je ostavljala lijep prizor.
Dan ranije zamislih kako bih mogla konačno istražiti južnu paralelu autoceste Zagreb – Karlovac, kojom planiram već godinama, a nikako da se poklope okolnosti. Ovo je bila jedinstvena prilika. Provezoh se cestama okolice grada kojima se nikad dosad nisam vozila.
Oko mene nigdje nikoga, da sam htjela mogla sam unatraške, poprečke, u skokovima, kako god da sam poželjela mogla sam. Da li se isplatilo? Hm, to je sad već drugo pitanje. Financijski sam uštedjela, i na gorivu i na cestarini, vremenski možda i ne. Ali, bar sam je prošla i shvatila kako je mogu koristiti u trenucima kada vladaju gužve na autocesti. To je najveća prednost.
Ideja je bila izbjeći Knin u kojem se u srijedu, tog 5. augusta najavljivalo HDZ-ovo događanje naroda. Na radiju su javljali da se očekuje preko 100.000 ljudi..... Od same pomisli na to, bilo mi muka. Stoga sam tražila rješenje – kako zaobići Knin. Već pri planiranju mi je odmah sinula ideja. Preko Bihaća.
U Bihaću nikad nisam bila. Kostelski Buk je bila ciljana prva stanica. Una, slapovi Une i naravno bosanska. Kafa, naravno.
Ako zanemarim čekanje konobara da naručim, pa čekanje da donese bosansku, pa čekanje da naplati, pa čekanje da donese račun i kusur, vrijeme provedeno na terasi hotela uz huk Une, uz zvukove prirode je bilo nezaboravno. Naravno, slikala sam. Slike su na fb i instagramu, bujrum. Tko treba link za instagram, nek se javi.
Prije podneva nastavih put prema Bosanskom Petrovcu i sljedećoj, drugoj po redu, stanici. Drvar. I Titova pećina.
Ni u jednom od tih mjesta nisam dosad bila.
Google pripreme, tj karte, koje radim prije svakog puta, iako spremljene u mob nisu bile potrebne. Signalizacija odlična, i da sam htjela nisam se mogla izgubiti.
Unac. Rječica, malena ali meni interesantna. Kupih kartu, s brojem 13. Čovjek zaista ne bi vjerovao da se to stalno događa. Dobih dozvolu da autom dođem do muzeja. Nije bilo gužve, barem ne u tom trenu.
Muzej prepun fotografija, informacija, replika uniformi, oružja. Koliko god da sam htjela duže boraviti u muzeju, želja da se čim prije ukažem kod pećine bila je jača.
Očekivala sam neke stube, kamene, daščane, kakve god, ali ono što me dočekalo me ipak iznenadilo. S druge strane, da su bile i napravljene stube, stepenice, to ne bi bilo to. Ne bi bilo iskonsko, autohtono, jer .... prirodne stijene i kamenje po kojima se treba uzverati također su eksponat i kao takav treba biti onakav kakav je bio i prije 1944, te znakovite godine.
Uslikah gotovo sve, mnogo slika je još uvijek u fotoaparatu, to će pričekat da dođem k sebi od današnjeg povratka, ali dio slika je već stavljen na fb i instagram.
Veranje po stijenama poput divokoze ponovo mi je zacrvenilo lice na onim dijelovima na kojima se to uvijek pojavljuje, pa sam vjerojatno izgledala poput mozaika. Da bih došla k sebi, popričah sat vremena sa ženom koja prodaje suvenire.
Dotakle smo povijest, onu stariju i ovu noviju. Sudbine ljudi su čudo. Želja za opstanak, želja za preživljavanje. Informacija koju ja imam zna biti potpuno suprotna od informacije koju ima moja sugovornica. Dovoljno da po tko zna koji put zaključim da mediji zaista, slobodno mogu reći, interpretiraju činjenice kako im se svidi. A to nije niti će ikada biti posao novinara i reportera. Njihovo je da prenesu informaciju, a ne da je interpretiraju.
Možda je upravo zbog tih interpretacija ovaj naš prostor stradao teže i jače, grublje i brutalnije nego što narod, ljudi, pojedinci zaslužuju i žele.
Odmorih u tih sat vremena, napih se vode sa okolnih brda i planina i nastavih prema Bosanskom Grahovu, Livnu i Buškom jezeru.
Cijelim putem, gotovo da sam sama na cesti. Potpuno nevjerojatno. Nigdje vozila, nigdje ljudi, nigdje ničega. Sablasna tišina koja je vladala Grahovim i Pašića poljem je jednostavno neopisiva.
Ostaci kamenih kuća, za koje vjerujem da nisu iz ovog rata, već starije, pojedini zidovi, pojedine stijene nekad možda stambenih kuća, možda staja i pojata, ostavljaju dojam post-atomskog perioda. Nigdje ni traga ni glasa živom biću. Tu i tamo mimoiđem se s nekim autom. Uglavnom sam sama.
Pred Livnom zaključim da bi bilo vrijeme da pojedem papriku, integralni kruh i mesni doručak što sam ponijela iz Zagreba. Pojedoh to vozeći. Prvo dvije trećine kruha i papriku. Naizmjence. Otvorih tada mesni doručak, izvučem nož što sam ponijela, i onako vozeći izrezujem komade. Završim moj ručak sa paprikom i integralnim kruhom.
Livanjsko polje je već življe, kuće su cijele, s prozorima, s rubljem koje se suši no ljudi i dalje nema. Nisam ušla u Livno, već sam produžila prema Buškom jezeru radujući se već samoj pomisli na jezero, na vodu.... Slike su na fb i instagramu, opet i već :D
Tu sam imala dvije opcije: preko Kamenskog u Hrvatsku prema Splitu ili preko Aržana do Ciste Provo. Iako je duži put, pala je odluka na Cistu Provo. Samo zbog stećaka :D, slike vidi fb i instagram :D
U Bosnu sam ušla u 10.30, izašla u 17. Šest i po sati provedoh u dijelu Bosne u kojem nikad nisam bila. Prelijepo iskustvo, i vjerujem da ću jednom nekad rado ponovit taj put.
U Split sam došla nešto prije 19 h. Od kuće sam krenula u 8. gotovo 11 sati na putu, ali s brojnim pauzama za kave, slikanja, razgledavanja, upoznavanje, razgovor s ljudima...
Tipično za mene, zar ne?
10.08.2015.

UMJESTO KOMENTARA

Hvala, bihnakvadrat na riječima u komentaru na prethodni post :)

Ali tvoje riječi, kao i komentari na post INSAN, u kojem sam najavila prestanak pisanja, su, rekla bih, nerealne...

Blogger.ba je postojao i prije mene, postojat će i bez mene.... Ja sam samo jedan u nizu blogera...

Da volim blogger.ba, stoji, da rezervne graciasalavide postoje samo zbog "rezervacije nicka", stoji, ali mjenjaju se korisnici, odlaze, oni što dolaze pišu o temama meni neinteresantnim iako ih redovito čitam... Sasvim logično je za očekivati ili pretpostavljati da ću i ja jednom nekad stavit tu zadnju točku na kraj rečenice...

Trenutno sam zasićena, razočarana, povrijeđena, čak sam i ja povrijedila i uvrijedila meni drage ljude a sve kao posljedica dešavanja oko mene i u najprivatnijem dijelu mene ....

Zasada, do daljnjeg, (ipak) ostajem tu.. :) Još jednom, hvala svima na lijepim riječima i podršci

08.08.2015.

NEŠTO IZ ARHIVE

TITANIC

Milion godina poslije sa sjetom se sjećam tog dana na obali. I vjetra koji je svojim dahom porušio suncobrane oko nas, ali ne i naš. Mi smo bili zaštićeni. Čime, nemam pojma. To je bio, sada to znam, samo privid. Jer oluja koja je slijedila dugo se nije smirila. Porušila je dotada sve izgrađeno. Dotada sve poznato.
 
Kako sam mogla znati da su ti naleti bure nagovijestili neveru. Ništa nije ukazivalo na to. Ništa nije moglo spriječiti tu neveru. Ništa nije moglo donijeti spas. Ni izlaz. Nikakav čamac za spašavanje. Titanic all over again.
 
Sve je to bilo već negdje davno zapisano, predodređeno. Nikakva arka mi ne bi pomogla.
 
A ja nisam znala čitati.
 
partirà
la nave partirà
dove arriverà
questo non si sa
07.08.2015.

BOJE KROŠANJA

Boje boje svijet. Svakog stabla i cvijeta, brda i planine, rijeke, mora i oceana. Svake godine i svakog godišnjeg doba.

I sve su različite i sve ih volim, usprkos toj različitosti.

Najviše volim žutu. Zbog sunca. Zbog topline koju daje i života kojeg donosi.

Najviše volim crvenu. Zbog vatre i strasti kojom obiluje.

Najviše volim plavu. Zbog plavetnila neba i bistrine kojom odiše.

Najviše volim zelenu. Zbog smiraja kojeg donosi i spokoja kojom ispunjava dušu.

Najviše volim narančastu. Zbog topline zemlje koju nosi.

Najviše volim ljubičastu. Zbog hladnoće koju osjećam kad je pored mene.

I kad mi kažu da ne vrijedim zbog ljubavi, zbog ljubavi prema bojama, pomislim koliko mržnje mora biti u njima.

Boljelo je na tren. Al, shvatih, moja ljubav je moja vrlina.

I tu staje sva priča.

06.08.2015.

ZVONA

Opet zvone stara zvona

A ja ne znam di si, prva ljubavi

<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
674874