28.07.2015.

INSAN

 

Jednom nekad rekoše mi da sam Insan. S velikim I. jer oprostih što, rekoše, mnogi ne bi.

Rekoh im da pretjeruju. I da me skinu sa svojevrsnog pijedestala na kojeg su me stavili. Jer nisam nešto posebno. Imam vrline, imam mane.  Ali ne, ja sam Insan. I točka.

Ovako zasrat mogu samo ja. Tipično škorpionski. Sad kad uradih to što uradih, sad kad ja molim za oprost i šansu da pokušam popraviti što sam porušila, sad kad ja trebam Insana s velikim I, nikakav dalekozor ni teleskop mi ne pomažu.

Na horizontu nema ni insana ni Insana.

Svi moji pokušaji udaraju u ne samo zatvorena, već i zaključana vrata, a ključ očito bačen da ne bude nađen.

Na današnji dan, ovaj blog (najvjerojatnije) odlazi u povijest.

Možda se nekad jednom opet vratim.... do tada, čuvajte se i pišite.. uvijek će biti neko ko će vas čitat...

 

28.07.2015.

UTORAK 28.7.

 

Probudim se oko pet ujutro. Gladna opet. Jučerašnji ručak, riža i komad mesa, kao da ga nije ni bilo. Večera, opet jogurt.
Razmišljam imam li kakav keks ili nešto slično. Nemam. S mislima na hranu ponovo zaspim.
Vizita. Ikona ulazi i s vrata viče na glavnu sestru jer ja sam još uvijek tu. „Šta sam jučer kazao? Zašto ova nije u rađaoni?“
Glavna šuti, ne govori, al vidim njen pogled upućen meni. Šta sam ja kriva što sam tu? Pa ne mogu ti ja dolazit i govorit da je Ikona kazala da moram u rađaonu.
Znajući proceduru, uzimam opet jogurt za doručak, stavljam na stranu, i izlazim na hodnik, stajem u red. Sve sam osjećaje blokirala i strpljivo stojim. Izašla sam iz sebe, na hodniku je samo ljuštura.
Nakon pet minuta stajanja stiže glavna derući se na mene „Zašto stojiš tu? Ko ti je rek'o da ideš na pregled? Dolazi ovamo!
Idem za njom k'o ovca. Prepoznajem prostoriju. Klistir. Ponovo. Govori mi da ne mičem od wc-a i da se javim kad sam gotova. S čim? Mislim u sebi, iako znam o čemu govori.
Vratim se nakon 10 minuta, i opet se dere na mene. Odbrusim joj. „Kao prvo, nismo zajedno ovce pasle. Drugo, koliko sam obroka imala od subote? Dva. I šta da radim na wc-u pola sata? Nisam ništa ni jela da bih trebala satima stajat na wc da bih se očistila. I prestanite se derat na mene. Nisam vam ja kriva što ste zaboravili šta je Ikona jučer kazao i kad sam trebala biti u rađaoni!
Mrzovoljno me pogleda i donekle finijim tonom naredi mi da uzmem stvari iz sobe i da se vratim da bi me odvela do rađaone. Iskoristim trenutak da pobjegnem do telefona i javim da idem ponovo u rađaonu.
Podne je prošlo, vrijeme je ručka, kojeg ja naravno opet neću jest. I dalje umirem od gladi, curim, znojim se, ima li šta gore još da me zadesi?!
Liftom odemo na treći kat, u potkrovlje, gdje je temperatura u boxovima preko 35. Poput lopte me dobaci drugoj sestri koja me odvede do boxa. U boxovima oko mene nema nikog. Sama sam.
Legnem, sestra spoji elektrode na mene, ponovo pusti drip i ode.
Ležim na boku, jer mi je lakše, pogledom pratim jednoličnu, jednostavnu krivulju koja se ispisuje. Nakon nekog vremena zatvorim oči i zaspim s mislima na mamine riječi, „spavaj dok možeš, jednom kad rodiš više nema spavanja.“
Oko 16 h probudi me bol. Počelo je, znači. Taman u tom trenutku sestra dolazi pita imam li trudove, da, počeli su.
Nakon četiri sata, prebace me iz boksa u ne znam ni ja šta, podignu mi noge u stremene. U tom trenutku ulazi onaj doktor kojeg sam nekoliko dana ranije tražila na porti. Kaže, ove tvoje stalno zovu i pitaju, hajde da sad to riješimo, naslonivsi se laktom na moj trbuh, bas kao sto su sestre pritisnule trbuh moje mame da se ja rodim.
Samo što je to kazao, čuo se dječji plač.
Curica s puno kose na glavi, leđima, ušima, zamotana u zelenu tkaninu spuštena mi je na prsa. U tom je trenu otvorila jedno oko, kao da mi želi reći, evo me, došla sam da vidim kako izgledaš izvana. Na mojim prsima bila je možda minutu.
Bilo je 20.10, utorak 28.7.1992.
Proći će pet dana kad ću je prvi put imat u rukama, kad ću se beskrajno zaljubit u njene oči.
 
27.07.2015.

PONEDJELJAK 27.7.

 

PONEDJELJAK 27.7.
Vizita. Još jedna ikona zagrebačkog rodilišta. Radila sam s njegovim bratom, razmišljam kako bi bilo glupo da to ikako izgovorim. Šutim i smješkam se u sebi.
Uzima onu metalnu pločicu s mog kreveta na kojoj je povijest bolesti. Mene i ne pogleda. Ispitujućim tonom čita naglas kako sam prošla sve stadije rađanja, a još uvijek sam ispunjene maternice. „Pregled i sutra ujutro u 6 da je u rađaoni.“ Krasno. Naredba je pala.
Moj krevet je prvi u sobi, osim mene ima još pet žena. Sve nas je naručio na pregled. Okrene se na peti i izađe van. Žene govore kako je vrijeme doručka. Sjetih se da sam gladna. Beskrajno gladna. Dolazi doručak. Jogurt i šnita kruha. Prije nego je i stiglo do mene, već sam pojela. U mislima i očima. Želudac će morati još pričekat, jer sestra s hodnika viče „soba (broj), na pregled“.
Stajemo u red jedna po jedna, izlazimo na hodnik. Tu nas je već dvadesetak, ja sam negdje petnaesta po redu.
U ordinaciju ulazimo po dvije. Jednu gleda, druga čeka. Ulazim s mojim parom, ja sam neparna, idem prva. Ne znam baš proceduru, ali učim u hodu.
Sestra bezosjećajnim tonom urla „šta stojiš, penji se!
Kroz glavu mi prolaze dvije misli dok mičem plahtu između nogu, jer i dalje beskrajno curim, i dok se penjem na stol i podižem noge u stremene. Osjećam se, a čini mi se nisam jedina, poniženo. Vidjela sam na licima žena koje su izlazile crvenilo zbog stida, a sad sam ja na redu i potpuno mi je jasno zašto su tako izgledale. Druga misao koja mi je dulje vrijeme bila u glavi je sličnost ove scene sa Charlie Chaplinom koji zateže šarafe koji mu dolaze na pokretnoj traci. Mi, žene, smo šarafi, a ikona je Charlie Chaplin. Tragikomično do bola.
Pregledao me, zatim se okrenuo da opere ruke dok sestri govori nešto sasvim nevažno, nebitno i nevezano za mene.
Silazim, stavljam plahtu i izlazim van s jedinom mišlju da što prije zaboravim ovu nelagodnu, neugodnu i užasnu scenu. Na hodniku nova grupa od dvadeset žena. Gotovo da sam potrčala do sobe da pojedem banket od jogurta i šnite kruha. I da se javim kući. S novostima. Sutra ujutro sam naručena za porod.
Mlađi nećak, koji je dobio vodene kozice, osuo se po cijelom tijelu. Nema gdje ga nema. Plače od bolova koliko ga svrbi, savjetujem neka ga skinu golog i pokriju hladnom plahtom, i neka je često mjenjaju, jer tijelo će je začas zagrijat, a jedino hladna plahta mu koliko toliko može donijeti spas. Stariji nije dobio.
Još jedan cijeli dan ću ovdje boravit, šetat po hodnicima, jer mi drugo ne preostaje. Vrućine ne jenjavaju. Koliko curim dole, toliko se znojim gore. Ukratko, prokišnjavam gdje god stignem.
26.07.2015.

NEDJELJA 26.7.

 

Sestra me odvela s porte i uzela odmah u obradu. Jedino što je izgovorila bilo je hladno, apsolutno nezainteresirano, bez trunke osjećaja, skinite se, legnite, noge u stremene.
Budite mirni, izgovara, dok mi daje klistir. Obrije me i pošalje na hodnik „hodajte ovim hodnikom, wc je na dnu desno. Ne udaljavajte se.“
Nikad se gluplje nisam osjećala. Ako sam i znala šta je klistir i čemu služi, tog trena sam zaboravila da bih se ubrzo sjetila. Zaista se nisam udaljavala od wc, jer da jesam, bilo bi me svuda samo ne u wc-u. Ovo je gore od proljeva.
Voda curi iz mene, upitam za uloške ili nešto slično. Bez riječi mi pruža u dva dijela rasparanu bolničku plahtu. To smotajte i stavite između nogu. Kad skupi svu vodu, zamijenite, a ovu osušite.
Nakon pola sata odvela me na treći kat. U rađaonu, u jedan od boxova. Imate li trudove? Nemam. To je bio sav njen razgovor sa mnom.
Dolazi druga sestra. Pronalazi venu na desnoj šaci, ubacuje kanilu, ubacuje drip, stavlja elektrode na moj trbuh i uključuje neki aparat i odlazi. Bez ijedne riječi. Potpuno automatizirano i bezosjećajno.
Ma i neka ne priča, nije mi do priče. U boxovima čujem ima žena koje viču, urliču, vrište od bolova, koje ja uopće ne osjećam.
U rađaoni je vruće kao u mojoj sobi. I rađaona je na južnoj strani, cijeli dan na suncu, noći su još gore, jer rađaona je ispod krova i sva vrelina se vrlo lako prenosi do boxova.
Voda i dalje iz mene curi. Ne znam s koje strane više prokišnjavam. Već je pola dva, noć je jednako sparna kao i dan, ništa se ne dešava, drip me više uspavljuje nego što stvara trudove.
Ulasci sestre me svako malo bude. Više me ona smeta nego žena koja rađa u drugom boxu od mene.
Upitam za vodu, žedna sam, hranu i da tražim neće mi dat. Tko je vidio jest dok rađa. A i morala bih nanovo prolazit klistiranje. Taj užas. I cigareta bi mi pasala, ni to neće dat, glupo i da pitam.
Cijelu noć se nije ama baš ništa dešavalo, baš kao u maminoj priči kad je mene rađala. Sestre su tad nju na silu porodile, trudova nije imala, drip nije pomagao, a one su htjele „očistiti“ smjenu. Mama cijeli život zbog takvog načina poroda ima posljedice. Pobojah se i za sebe.
Ujutro dolazi doktor, meni nepoznat i sestre, i pada odluka vraćaju me u predrađaonu. Ništa hladnije. I predrađaona je na južnoj strani. Prespavah cijeli dan. Tu i tamo dobijem čašu vode. I to je sve.
Kroz cijeli dan pogledale me sestre u tri navrata. I to je sve. Ni riječ da bi prozborile sa mnom.
Navečer pada odluka. Natrag na odjel. Plahte između nogu i dalje mijenjam, jer plodna voda neprestano curka, trudova nema. Navečer, konačno mogu do telefona. Javim se i prepričam. Kaže mama da su je proglasile dosadnom, jer je cijeli dan provela telefonirajući očekujući vijest da sam rodila. Kaže, mlađi je dobio vodene kozice i dobro je da nisi još rodila, bolje da ne dolaziš još kući s bebom. Da, u pravu je. Zaista mi ne treba da tek rođeno dijete dobije vodene kozice. Moram razmislit kako da ih zamolim da me, nakon poroda, zadrže čim duže.
Na odjel sam došla iza deset navečer, kad je večera davno prošla. Nisam jela od subotnjeg ručka. Orkestar u želucu neprestano svira jednu te istu melodiju „ima li šta za jesti“. Publika odgovara jednoglasno „nema“.
Zaspah brzo jer je u sobi puno hladnije od rađaone i predrađaone. Ipak je to sjeverna strana.
25.07.2015.

SUBOTA 25.7.

 

Subotnje jutro. Vrućina ne jenjava. Temperature dostižu i do četrdeset. Još tri tjedna.
Tek kad sam sama, a to gotovo nikad nisam jer uvijek je netko pored mene brinući kako podnosim ove temperature, uspijem osjetiti strah. I hoće li sve biti u redu. Spljošten trbuh mi i dalje ne izlazi iz glave.
Izvukli smo djeci kadu, napunili hladnom vodom i ostavili na suncu. Znali smo da će se zagrijati dok oni ustanu i doručkuju.
Šta bi bilo da je tata zaista, kako su ljudi pričali, a on ih je ostavljao u tom uvjerenju, izgradio bazen. Bili bi prvi koji bi ga imali. I vjerojatno jedini sve do danas. Kad bi se i načela diskusija o tom bazenu, on ih je uporno ostavljao da žive u tom uvjerenju, ali i odbijao njihove želje da vide to svjetsko čudo u prigradskom naselju. Još veću snagu svojim riječima davao je govoreći da je kuća izgrađena na američki način. Što god to tada značilo.
Njihova zavist i jal je bila nevjerojatna. Tolika da me to pitanje dočekalo, godinama poslije, kad sam i sama radila s tim istim ljudima koji su ga poznavali. No nisu se usuđivali pitati jel' to istina. Odolijevala sam i sama davanju istinitog odgovora nekoliko godina. Jednom nekad, negdje pred rat, kad su i meni dosadila ta njihova neprestana pitanja i podbadanja, rekoh ih istinu.
Da, tata je izgradio bazen, ali ne u onom smislu u kojem ste svi vi razmišljali. Vi ste čuli ono što ste htjeli čuti. Bazen je trebao biti skladište za lož ulje. Jer smo godinama 30-litarske kvadarske bačve štrikom i kroz uski kvadratni otvor dizali na tavan, gdje je ali zaista ne znam iz kog razloga bila instalirana peć za centralno grijanje. Zašto vas nije zvao da isprobate to svjetsko čudo? Zato što je, netom po završetku, kroz naše naselje izgrađen plinovod i više nije bilo potrebe za lož uljem i njegovim skladištenjem. Imamo li ga još uvijek? Bazen, pitam. Da. Imamo. Jel se kupate u njemu? Ne. Zašto? Sad je tamo vrt. Bazen je ispunjen zemljom i sad je tamo vrt. Razočaranje na njihovom licu je meni, uvijek kad se tog razgovora sjetim, donosio grohotan smijeh.
Djeca bi sad zaista uživala da mi zaista imamo taj bazen. Bazen u pravom smislu riječi.
Podne je. Temperatura zraka se uporno penje, a ja se sklanjam u hlad i hladnoću dnevne sobe podižući noge na fotelju. Pomalo otiču, bezopasno.
Razmišljam o večerašnjem otvaranju Igara. Zanima me samo jedan dio. Bolje reći, zanimao me. Freddieja više nema, pa mi ni to više nije toliko interesantno da bih morala koncentrirano gledati. Razmišljam kako će se uopće i izvesti pjesma igara. Monserrat će biti tu, to je sasvim jasno. No šta je s Freddiejevim dijelom?
Djeca vani na suncu uživaju i neprestano traže da im se kada dopuni. Ne dozvoljavaju mi da ja to uradim, zabranjuju mi izlazak na vreli dvorišni beton i ujareno sunce.
Poslije ručka prebacim se u svoju, sad već uređenu i spremnu sobu. Po ne znam koji put pregledam sve što je pripremljeno. Hoću li ja to znati? Od prve? Ili će mi morat pokazat desetak puta? Ogradica, drvena, je tu, odmah pored moje glave. Kad bude trebalo, bit će dovoljan pogled da se uvjerim da je sve u redu, neću se morat dizat i radit nepotrebne korake. S tim mislima utonem u poslijepodnevni san.
Bude me pozivom na sladoled. Otvaram oči u, meni, neuobičajenom položaju. Na leđima. Gotovo uvijek spavam na trbuhu, no to je nemoguće posljednjih mjeseci. Teškom mukom nalazim odgovorajući položaj, no vrlo često nađem nešto između boka i trbuha. Podižem ruku iznad glave i palim radio. Zasvira sentiš Novih Fosila, a u tom ritmu krenu i moje noge i trbuh.
Stavljam ruku na trbuh i uživam u tom plesu koji se odvija na plesnom podiju moje maternice. Prepoznajem glavicu, rukice, nogice. S promjenom tempa i ritma, mijenja se i izgled trbuha, no rukom ne mogu pratiti ples. Po ne znam koji put požalim što nemam video kameru da snimim taj ples. Kreće Twisting By the Pool Marka Knopflera, a rastezanje moje maternice postaje neugodno jer rukice i nogice udaraju na sve strane. Gasim radio, ustajem i silazim na obećani sladoled i kavu.
Na stoliću je već sve spremno. Remi, s pločicama, ne s kartama. Mami je lakše, bolje vidi, ne mora rukama držat gomilu karata u ruci, već jednostavno gleda malene bijele plastične pločice na kojima su crnom bojom ispisani brojevi, a crvenom i crnom boje karata. Staklene zdjelice ispunjene sladoledom stoje sa strane, kao i poslužena kava.
Zapalim cigaretu i pridružujem im se. Djeca su još uvijek ili opet u kadi? Opet, odgovaraju.
Počinjemo? Čekaj samo da odem na wc, odgovaram nesvjesna činjenice da sam bila na wc-u nepunih pet minuta ranije. Sjedam, uzimam daljinski i prebacujem na otvaranje Igara. Vrati na film, kažu. Neću, hoću da gledamo otvaranje Igara. Teško pristaju, ali pristaju.
Otvaranje počinje, a ja opet moram na wc. Što je s tobom? Ma valjda me kava potjerala.
Izmjenjuju se ekipe, razne boje olimpijskih odjela i državnih zastava prolaze ekranom, brojne kamere trude se dohvatiti svaki pokret sportaša koji prolaze Montjuic stadionom.
Jesi li ti dobro? Da, jesam, zašto pitaš? Pa opet si bila na wc-u. Da, stalno me tjera piškat.
Tebi je puko vodenjak.
Problijedim. A Freddie??? A Montserrat??? Zar zbilja neću moći pogledat???
Gdje ti je torba? Jel spremna?
Je, sve je tu.
Hajde, sjedni u auto.
Dobro veče, govorimo prilazeći prijemnom odjelu u Petrovoj. Termin mi je za 19 dana, a prije nekih sat vremena mi je puk'o vodenjak.
Šta ste čekali dosad? Imate li trudove?
Nemam.
 
24.07.2015.

PETAK 24.7.

 

Probudih se usplahirena. Sparina ne popušta.
Moja soba na južnoj strani cijeli dan je obasjana suncem i u njoj je nesnosno vruće, bio dan, bila noć.
Sa strahom se tuširam, perem zube, oblačim. Danas će mi objasniti šta znači spljošten trbuh. Neću se dati van dok mi ne kažu.
Ulazim u Petrovu. Oko mene milion žena. Sve različite i sve iste. U kućnim haljinama, pidžamama i laganim majicama koje jedva da prekrivaju njihove trbuhe, šeću hladnim hodnicima. U njima je hladnije nego vani, iako je i tu ustajali, memljivi zrak ispunjen vlagom koja se kondenzira i cijedi po zidnim pločicama. Obratim pažnju na pod i lokve da ne skliznem i padnem. Vidim, žene imaju papuče. Upamtim to, trebat će mi ta informacija.
Na porti upitam za doktora čije ime su mi kazali i nakon nekoliko minuta ispred mene se stvori kratko ošišani muškarac, pretpostavljam mojih godina, no ne razmišljam puno o njemu. Predstavi se i povede me nekim hodnicima do čekaone u kojoj sjedi nova grupa žena. Pokuca, ulazi i mene vuče sa sobom.
Govori sestri tko sam, što sam, i uskoro dolazi opstetričar. Pogleda me, predstavi se, i mirnim smirenim glasom, sa smiješkom na licu govori neka ne brinem, sve je u redu, kaže vidi po meni. Kako vidi kad ja samo što ne eruptiram od nervoze.
Skinem se i legnem na ležaj. On, danima kasnije doznala sam da je on ikona Petrove, da nema žene koju nije pregledao, da živi i radi u i za Petrovu, da je 24 sata tu, da odgovara na svaki poziv, na svaku molbu, na svaki zahtjev, uzima metar i diktira sestri brojeve.
Dužina trbuha, širina, visina, debljina, jel ima još koja dimenzija koju nije izdiktirao sestri? Osjetih se kao kod krojačice na uzimanju mjere. Jedino što nije izmjerio i pitao bila je duljina rukava....
Njegov smiren glas, način na koji govori, način na koji mi se obraća, smirio me. Ne brinite, sve je u redu. Ovako ćemo. Dogovorite sa sestrom da u ponedjeljak izvadite krv. Napravit ćemo hormonalnu analizu. I preko vikenda, odmarajte, ne izlazite na sunce, pijte puno tekućine. Sve je u redu, ne brinite.
Smirena, puna olakšanja oblačim se, zahvaljujem sestrama i izlazim hodajući po hodnicima koji su ispunjeni opet novom grupom žena u kućnim haljinama, majicama, pidžamama.
Samo što sam sjela u auto, dosjetim se da ga uopće nisam pitala šta znači spljošten trbuh!? Smirujem sama sebe riječima i odlukom da upitam kad dođem s nalazima kod njega.
Dođoh kući taman na ručak, nasmiješena, vedra, vesela. Ni traga suzama i nemoći od srijede.
 
22.07.2015.

SRIJEDA 22.7.

 

Službeno sam na godišnjem. Ne odlazim u ured, ali imam dosta posla po kući.
Soba je spremna, uredila sam zidove, podove, namještaj... ima još nekih sitnica, no to ću s vremenom. Ima još dosta do 13.8.
Veselim se današnjem, zadnjem pregledu. Dok čekam u čekaonici da me prozovu kroz misli mi prolazi prvi pregled i suze koje su mi ispunile oči ugledavši srce mog srca kako ustreptalo trepti, vibrira, pulsira.
Ugledala sam život. Obuzela me beskrajna radost i jedva sam dočekala da sjednem u auto i isplačem se od radosti i dragosti. Kroz suze prisjetim se, tada, i maminih riječi da se može ponoviti povijest. Nasmijem se glasno samoj sebi. Sreća i radost su u tom trenu, dok sam vozila u jedno prigradsko naselje, potpuno blokiravši krvavu stvarnost oko mene. Dosadašnji pregledi su svi bili besprijekorni, i današnji će biti takav. Sigurna sam.
Vani je beskrajno vruće, hladni zidovi i pod čekaone ne pomažu ohladiti zrak, već svojom vlagom prostoriju čekaonice ispunjavaju neugodnim, pljesnjivim i memljivim mirisom. Zanemarujem sve to iščekujući da me prozovu.
Konačno dolazim na red. Skidam se, i postidim mirisa znoja na sebi. Osjećam kako crvenim dok se uspinjem na ležaj.
Hladni zeleni gel na mom trbuhu učini da se stresem i nakostriješim od nagle promjene temperature.
Doktor gleda, prelazi s tom spravom po mom trbuhu. Šuti. Šutim i ja, ne znam bih li ja prva trebala nešto reći, pitati. Femur je u redu, izgovara konačno, i dodaje brojke koje upisuje istovremeno na papir kojeg sam mu prethodno dala. Ali i dalje šuti dok neprekidno kruži po mom trbuhu.
I tada, kao grom iz vedra neba, izgovara riječi koje su mi u tom trenu porušile sve što sam ikad željela i o čemu sam razmišljala.
Sve je u redu, ali beba ima spljošten trbuh. Možete ići.
To izgovori i ode van. Sve što sam čula bilo je beba ima spljošten trbuh.
Šta to znači? Koje su posljedice? Jel to bolest? Jel defekt? Jel neko ograničenje? Očekujem da se vrati, no njega nema. Sestra ulazi, možete se obući i proziva novo ime.
Čekajte, imam pitanje. Ne mogu vam ja ništa odgovarati, to morate pitati doktora. Naručite se ponovo.
Oblačim se, šokirana njegovim riječima. I ponovo jedva čekam da sjednem u auto jer sva tekućina u mom tijelu pretvorila se u vulkan suza koji samo što ne eksplodira.
Ne znam kako sam došla do kuće, uplakana, šokirana. Ruke mi se tresu, glasa nemam.
Po dolasku kući, jedva nekako kroz suze izgovaram i prepričavam sve što se dešavalo. Ništa me nije moglo smiriti, ni mamine riječi ni molbe.
Šta znači „spljošten trbuh“?!
Uplakana, zaspah u dnevnoj sobi. Probudio me telefonski razgovor. Čujem mamu kako prepričava dešavanja i zatim kako izgovara „dobro, dobro. Može, hajde, molim te“.
Nakon pola sata telefon ponovo zvoni. Čujem mamu kako izgovara „smirila se, spava. Dobro, prenijet ću joj. U petak u 11.“ Dogovoren mi je pregled u Petrovoj. U Petrovoj sam se rodila, u Petrovoj 13. 13. Čim je 13, to mora da je dobar znak. Mora biti, meni je sve sa 13, pa mora bit i ovo. Dok razmišljam o broju 13, psihički iscrpljena ponovo tonem u san.
 
21.07.2015.

ODLAZI CIRKUS

Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine....

18.07.2015.

EVO ŠTA SE DESI....

 

kad poslušam savjete i ne skitam okolo naokolo

17.07.2015.

NEK MIRIŠU AVLIJE

17.07.2015.

BAJRAM ŞERIF MUBAREK OLSUN

 

Sretni i blagoslovljeni Bajramski dani

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

 

ARABESKE - IZ BLIZINE

 

16.07.2015.

TIŠINA

 

Došao je i taj dan. Sve ih poslah na more. U stvari, nisam ih ja slala, sami su se poslali....

Dvorcem vlada tišina. Blažena. Jedino se čuje ventilator koji bi možda mogao nezvanom dati do znanja da se unutra, u hladu, ipak, neko krije.

Trudim se pronać položaj koji najbolje odgovara i ne micat se. Jer, svaki pokret promijeni tempo cirkulacije krvi. Čak ni ne mislim. Jer i razmišljanje rezultira promjenom tempa i neminovno dovodi do znojenja.

Ne dozvoljavam sebi ni da se nerviram... imala bih oko čega, ali nedam se.... ako i razmišljam, onda je to o turnejama koje predstoje, prvi dio isplaniran, drugi se nazire... o stazama, o pikniku idućeg tjedna...

Sva sam u planovima

 

15.07.2015.

PIT ĆE MI SE KAFA

 

Radim itinerar za godišnji....

Ima ko od blogera u sljedećim gradovima?

Bihać

Bosanski Petrovac

Drvar

Livno

 

13.07.2015.

BIRTHDAY TEST DRIVE

 

Brže nego sam očekivala, baš k'o da kalendar ne postoji, došao je današnji dan...

Pogledah šta sam prošle godine pisala vidi post .... Tada rekoh ono što i danas osjećam...

Blog - biće kojem možeš sve reć, možda dobijem odgovor, možda ne, ali u svakom slučaju možeš iz sebe izbacit ....

U ovoj, meni sedmoj, godini prijetilo se zatvaranjem ove naše avlije, imali smo ideju stvaranja našeg prostora želeći spasiti blogger.ba, nisu nam dali, ali mi se ne damo..... promijenio se vlasnik...

Nego... dobih dva poklona za ovaj moj blogerski rođendan.... dobih novi mobitel, no dobro, nije novi novcati, ali od Juniorke je, pa je k'o novi..

I provozah se autom u kojeg do prekjučer nisam nikad sjela, ni kao vozač ni kao putnik.

Prvi dojam? Moja da prostite guza je poširoka, a stolica uska, konzola sužava manevarski prostor vozača, vozačevo sjedalo trebala sam nekih pet minuta "pumpat" da bih se podigla da koliko toliko vidim nos auta, ali na taj način dođoh glavom i do stropa... "mane" sam brzo uočila....

Do prednosti i užitka, zadovoljstva, zavisti dođoh jučer kad zamolih nećaka da sjednem i provozam se....

Aaaaj ljepote.... čudo jedno kako mana više nema ...

Po prvi put sam sjela za volan automatika... malo bilo čudno, kud ću s lijevom nogom, pa svako malo desnom rukom krenem prema mjenjaču pa odustanem, pa svašta nešta, al da sam se brzo priviknula to stoji .... kad sam konačno stala i uparkirala auto pred kućom, shvatih da sam lijevu nogu zabila u pod sprečavajući je da se ikuda pomakne ...

Moram vam reći da sam uživala u vožnji.... da bi bilo zgodno imat jedan takav auto.. ne nužno Audi A5, ali automatik bi dobro došao.. no s druge strane, atrofirat će mi lijeva noga..... pa si mislim, nije automatik baš ni nužan... bitno je da znam kako se ponašat u vozilu bez mjenjača....

Zainteresiranima kako izgledam za volanom ove mrcine od auta, evo vam slike  

 

09.07.2015.

NEVER FORGET SREBRENICA

08.07.2015.

KAKO JE A. G. BELL UŠAO U MOJ ŽIVOT

 

Bakin telefon mi je bio prva igračka koju je tehničko-tehnološki standard donio u njen život.

Sjećam se i kako je izgledao: crni, s bijelim dugmetom sa desne strane, ni dan danas ne znam čemu je služio, široke vilice na kojima je ležala velika crna slušalica. Kratka, spiralna žica koja povezuje telefon i slušalicu nikad nije bila sfrkana. Deda je uredno, svakodnevno, pratio njeno ponašanje i čim se krenula zapetljavat, strpljivo je vrtio slušalicom dok se žica nije odmotala.

Nalazio se u hodniku, dugačkom i uskom, od ulaznih vrata do kuhinje. Na podu, glatkom kuliru, beskrajno hladnom i najdražeg ljeti, tokom zime pokrivenog uskim i jednako dugim tepihom, ispod police na kojoj je stajao telefon, bila je kutija za kišobrane.

Baka i deda su broj i aparat imali među prvima u njihovoj zgradi.

Telefon je zvonio u pravilu četiri puta dnevno. Taman onoliko puta koliko je baka imala djece, s tim da je Seniorka zvala dvaput. Svako od njih se redovno javljao jednom dnevno opisujući događaje od dan ranije. Seniorkin drugi poziv je bio da čuje šta ima sa mnom. Na prvi Seniorkin poziv odgovarao je onaj koji je bio u kući, deda ili baka, na drugi poziv onaj koji tog dana nije još razgovarao sa Seniorkom dajući drugu, drugačiju, svoju verziju prethodnih događaja.

Pozivi su uglavnom bili kratkotrajni. U dugom i uskom hodniku nisi imao gdje sjesti da bi se moglo razvezat priče od Kulina Bana.

Razgovarajući, baka se uvijek njihala. Danima sam pratila to njeno njihanje: podizanje na prste, pa spuštanje na pete. I tako unedogled. Onoliko dugo koliko je trajao razgovor. Tada nisam znala šta joj to znači, i zašto to radi. Tek kad sam odrasla, shvatila sam da je nakon cjelodnevnog stajanja u restoranskoj kuhinji, jedini način da razgibava tijelo, bilo upravo to njihanje. Ako ništa drugo, to je bio njen način.

Taj crni telefon imao je i edukativnu funkciju. Ako mi je trebala neka pomoć zbog škole, Seniorka je poput pravog radiste sjedila za telefonom, s druge strane žice, u drugom, 90 km udaljenom, gradu objašnjavajući ono meni nejasno. Na opisani način objašnjeno mi je oduzimanje. Zvuči nevjerojatno, ali istinito. Jer u prvom razredu to nismo radili. U prvom razredu smo uporno učili samo zbrajati.

Bilo je trenutaka kad sam i ja dobila dozvolu da telefoniram. Morala sam se dobro uspeti na prste da dohvatim slušalicu i da vidim gdje je koji broj.

Moje telefoniranje se uglavnom svodilo na neprekidno moljakanje bake i dede da ja makar okrenem brojeve. Najdraži mi je bio broj 9. Taj se broj najduže vrtio, i najduže ispuštao meni drag zvuk. I dok sam ja okretala, oni, ili baka ili deda, sve zavisi koga sam uspjela namoliti, stajali su pored mene i diktirali brojeve koje trebam vrtiti. Nerijetko sam pogriješila... naročito kad je bio broj devet u pitanju.... to je značilo samo jedno: kreni ispočetka!

S vremenom sam i popamtila brojeve koje sam birala, upamtila kome pripada određeni broj, tako da je ubrzo bilo dovoljno samo da mi kažu da nazovem tog i tog, pa će onda oni doći i razgovarati.

Kad sam poodrasla, a prije pojave mobitela, znala sam brojeve svih prijatelja, znanaca, rodbine, roditelja, kolega s posla, itd., napamet. A njih nije bilo malo... možda čak i oko tri stotine brojeva i kombinacija.

Kad smo uselili u dvorac u kojem i danas živim, telefona nije bilo. Bilo je potrebno beskrajno puno novaca za taj luksuz.

Srećom, u blizini dvorca ubrzo se izgradila škola, tako da su brojne kuće oko škole, pa tako i dvorca dobile telefonske linije i brojeve. Najveći problem je bio kako telefonom razgovarati s nekim tko nije imao taj luksuz... Ja očito ne bih bila ja da i tome nisam doskočila: ako taj, koga trebaš, nema telefon, onda mu fino pošalješ telegram s tekstom "dođi na telefon" ili "zovem te", to je značilo da treba otići u poštu, i onda me nazvati. Trošak bih naravno ja pokrila kad se vidimo, ili, druga varijanta, tražila bih broj linije u pošti na koju bih mogla nazvati i razgovarati s onim koga bih trebala... vrlo jednostavno, zar ne :D

Ubrzo su došle cigle.. pa malo manje cigle, .. pa onda kad se više nisu zvale cigle, nabavih i ja mobitel....

05.07.2015.

VENUTO AL MONDO

 

Ljeto 2011 u Sarajevu obilježeno je boravkom Penelope Cruz, u dva navrata, i snimanja filma.
Sjećam se da nekim ulicama nisam moglo prolaziti, voziti, čaršijom šetati u trenucima kad su se snimale scene.
Danas konačno pogledah film... i ovaj je film u kategoriji onih za koje moram imat želudac, za koje prvo moram smoći hrabrosti gledati...
Još jedan u nizu onih koji su mi po mnogo čemu bolji od filma Angeline Jolie. Angelina ima samo novac i ime...
Slavenka Drakulić („Kao da me nema“ i film „As If I'M Not Here“), Margaret Mazzantini („Venuto Al Mondo“ aka „Twice Born“), Kathryn Bolkovac („The Whistleblower“) su napisale daleko bolje knjige po kojima su snimljeni odlični filmovi.
 
03.07.2015.

COPY/PASTE

 

Već nekoliko dana, nesvjesno, razgovori za vrijeme pauze skrenu uvijek u istom pravcu. Djetinjstvo i odnos roditelja prema djeci. I to ne onaj o kojem svi razmišljamo, kojeg svi želimo, kojeg svi priželjkujemo.

Nevjerojatno je teško pojmiti koliko zla mogu roditelji vlastitom djetetu nanijeti. Od neprestanih batina, potpuno bezrazložnih, beskrajnih ponižavanja, do psihičkog maltretiranja, emotivnih ucjena, vršenja pritiska...

Gotovo uvijek se to događa nekom drugom.... a onda, kad upoznaš ljude, odrasle ljude koji su to doživjeli, proživjeli, počneš razmišljat o svojim roditeljima, o sebi kao djetetu i danas kao roditelju....

Razmišljam o djetinjstvu mog oca i njegovim roditeljima, Seniorki i njenim roditeljima, njihovim odnosima, odnosu mojih roditelja prema meni i sestri... Tata je bio strog, možda strožiji nego što bih ja tada kao dijete željela, iako, ne mogu reći da sam bila zločesto dijete, prije bih se nazvala "tihom vodom",... batine, ono baš batine, sam dobila možda dvaput, jednom sigurno, ali i one su bile dovoljne da odustanem čak i od same pomisli, jer čak i tada bi tatin pogled bio dovoljan da odustanem od nauma... nikad mi btw nije bilo jasno kako je znao da nešto smišljam....  a danas, i sama roditelj, uviđam da se na sasvim normalan način ponašao kao roditelj, sukladno vremenu, trenutku i mjestima u kojim sam odrastala. Seniorka je bila odlučna, rezolutna, možda sam je lakše vrtila oko prsta, tada sam imala takav dojam.... danas znam da nije imala vremena za moje nepodopštine, jer tata je umro, u našim tinejđerskim godinama, za nas, njegove kćeri, možda i najtežem periodu. Na mamina leđa se sve sručilo, i danas uviđam, da joj nije bilo jednostavno.

Razmišljam i o mom odnosu prema Juniorki.... da li je bilo momenata, s moje strane, kad sam možda vršila pritisak? Da li sam bila gruba, grublja nešto što njena duša zavređuje? Da li sam bila prestroga, jer stroga jesam.. no dobro, možda ne stroga, ali odlučna i rezolutna, baš kao i Seniorka..

Pada mi na um jedan razgovor s Juniorkom... vidi ovdje , znam da moram bit zahvalna za odnos kojeg imam s Juniorkom, znam da sam ga sama odredila i koncipirala, al ponekad se uhvatim u razmišljanjima, baš poput ovih razgovora za pauzom, koliko mi roditelji dozvoljavamo sebi i da li uopće znamo prihvatiti činjenicu da su naša djeca, ma kako malena bila, osobe sa apsolutno svojim osobnostima? Da li odnos roditelj - dijete uvijek mora biti kopija našeg vlastitog djetinjstva? Jer, svjesna sam da svi mi odgajamo djecu na onaj način kako smo sami odgajani.... bili mi svjesni toga ili ne, ali tako radimo.. jer kako inače objasniti da roditelj može biti zlostavljač vlastitog djeteta? Jedino copy-paste situacija. I koliko god dok smo mladi, tvrdimo da ćemo djecu odgajati drugačije nego su naši roditelji nas odgojili, jednom kad postanemo roditelji, djecu možemo naučiti samo onome što znamo, samo onome što smo sami prošli...

 

02.07.2015.

ŠKLJOC

 

Konačno shvatih zašto ne volim zubare.

Ne zbog onog mirisa, ne zbog alata kojeg koriste, ne zbog zvukova koji nastaju pri upotrebi istih. Ne zbog boli, ne zbog injekcija i bolova koji nastaju kad injekcija popusti.

Već zbog škljocanja u zglobu spoja gornje i donje čeljusti. Zbog muskulfibera koji nastaje u tim mišićima i ligamentima lica. Zbog smješnog osjećaja koji nastaje u spoju čeljusti i neprestanog otvaranja usta i neuspješnog beskrajnog pokušavanja da u spoju sve sjedne na mjesto.

Čini mi se da bi trebala jedan direkt u donju čeljust. Izgleda da je to jedini način da sve sjedne na mjesto.

 

<< 07/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
674874