Sljedeća stanica – vezirski grad. Utvrda i rodna kuća Ive Andrića... Travnikom se smjenjuju aprilsko sunce i oblaci, no usprkos tome, zasjao je u punom
svjetlu....

Plaća se ulaznica, a ja nas proglasih penzionerkama.... svaki popust je dobrodošao.....

Pogled koji se pruža na Lašvansku dolinu, na Travnik, na čaršiju, oduzima dah... predivno je gore! Ima jedna mala galerija, ali i etno muzej.. to jednostavno treba otići i vidjeti.

Prošle godine, ili je to bilo pretprošle? već sam bila do rodne kuće Ive Andrića, no nisam ulazila. Ovaj sam put odlučila, nema opravdanja da ne uđem.

I ovdje se plaćaju ulaznice, i ovdje nas proglasih penzionerkama :D. Posjetiocima je dozvoljen ulaz u dvije prostorije - rodnu sobu i biblioteku. Do njih se dolazi dužim  hodnikom u čijem dnu je prostorija sa stolicom i malenim stolićem na kojem se nalazi knjiga utisaka. Naravno, obje, moja suputnica i ja, upisale smo se... ostavile trag....

Rodna soba našeg nobelovca nalazi se na desnoj strani tog hodnika. Prekrasna je, malena, ali prekrasna! Oduševili me detalji. Nekako u sredini sobe nalazi se kolijevka... vjerojatno Ivina... Minder je nasuprot ulaza u sobu, ukrašen ručnim radom, čipkom i ćilimom. Na zidu je kopija crkvenih knjiga na kojoj se vidi upis Ivinog rođenja. Na podu prekrasan crveni ćilim.

Nasuprot nje, nalazi se biblioteka u kojoj se nalaze divan, stolić i dvije fotelje. Na dužoj stijeni te prostorije nalazi se vitrina ispunjena Andrićevim knjigama slikama, grafikama, fotografijama, ispisanim citatima...

Iza kuće je bašta gdje se može sjesti i odmoriti u prostoru koji odiše krajem 19 i početkom 20 stoljeća...

Tu smo već i ogladnile, jer dotada smo samo kafu popile na čaršiji s Lovicom, i
naravno, gdje bi drugdje nego u Vlašićku kuću. Pojele uštipke s
kajmakom, uz njih ide i plata sa sirevima, malo sušene govedine i sudžukice..

Sljedeća stanica – Jajce – tu smo kratko stale, da se poslikamo kod slapova
Plive, nismo išle na čaršiju (jer mi se činilo da smo u Travniku potrošile više
vremena nego što sam planirala), i samo smo došle do muzeja Avnoja.

Prošle kroz Mrkonjić Grad, bez stajanja, sve do Ključa, gdje smo odlučile do
kule. I tu smo stajale jedno pola sata, uslikavale pejzaže, uživale u pogledu
na gradić ispod nas...

Do Sanskog Mosta nam nije trebalo puno... Prošetale gradićem, saznah da se Sanski Most nalazi na devet rijeka i rječica.... ne znam ih imenovati, znam samo za Sanu, ostalo zna kum Gugl :D

I ovdje smo pojele ćevape, da ko biva uočim razliku između sarajevskih i
sanskih :D

Tu sam odmorila nekih sat i pol... malo iza 19 h, izljubih se i izgrlih s
mojom suputnicom, bilo je prelijepo biti s njom ovih 5 dana...

Prijedor – prošle godine sam tek prošla, nisam Bog zna šta ni mogla vidjeti,
ali sad se grad pokazao u pravom svjetlu. Ostala sam iznenađena izgrađenošću,
urbanizmom... poslikala sam što sam mogla za volanom, jer nisam više stajala do granice... znala sam generalni pravac Kozarska Dubica, i to je jedino što sam
zaista pratila na tablama...

Oko 20.15, jedan sat po odlasku iz Sanskog Mosta izašla sam iz Bosne, u Jasenovcu ušla u Hrvatsku, i s tugom u srcu zaključila da se stvarnost vratila...

Javljanje kući, da sam u Hrvataskoj, javljanje kolegi i dogovor za odlazak u Samobor sutradan – rutino, here I come...