30.04.2015.

AL TEBE VOLEM.... TO JE FAKAT ... -3

 

Ponedjeljak

Generalni pravac kretanja – Sarajevo – Travnik – Jajce – Donji Vakuf – Mrkonjić Grad – Ključ – Sanski Most (tu ostavljam Edinu) – Prijedor – Draksenić – granica = Jasenovac

I naravno, bezbroj skretanja...

Ahmići – često svraćam do džamija.... osjećam dug i stid zbog onog što je učinjeno u moje ime, zbog onog što su učinili ljudi koji sebe nazivaju pripadnicima mog naroda.... Hodža je sišao, otvorio spomen sobu, za koju nisam ni znala da postoji i da je uvijek otvorena i otključana. Ovih dana bila je obljetnica ovih strašnih događaja. Ispričao nam je kronologiju događaja... Hodža je mlad, tada je bio dijete....

Sljedeća stanica – vezirski grad. Utvrda i rodna kuća Ive Andrića... Travnikom se smjenjuju aprilsko sunce i oblaci, no usprkos tome, zasjao je u punom
svjetlu....

Plaća se ulaznica, a ja nas proglasih penzionerkama.... svaki popust je dobrodošao.....

Pogled koji se pruža na Lašvansku dolinu, na Travnik, na čaršiju, oduzima dah... predivno je gore! Ima jedna mala galerija, ali i etno muzej.. to jednostavno treba otići i vidjeti.

Prošle godine, ili je to bilo pretprošle? već sam bila do rodne kuće Ive Andrića, no nisam ulazila. Ovaj sam put odlučila, nema opravdanja da ne uđem.

I ovdje se plaćaju ulaznice, i ovdje nas proglasih penzionerkama :D. Posjetiocima je dozvoljen ulaz u dvije prostorije - rodnu sobu i biblioteku. Do njih se dolazi dužim  hodnikom u čijem dnu je prostorija sa stolicom i malenim stolićem na kojem se nalazi knjiga utisaka. Naravno, obje, moja suputnica i ja, upisale smo se... ostavile trag....

Rodna soba našeg nobelovca nalazi se na desnoj strani tog hodnika. Prekrasna je, malena, ali prekrasna! Oduševili me detalji. Nekako u sredini sobe nalazi se kolijevka... vjerojatno Ivina... Minder je nasuprot ulaza u sobu, ukrašen ručnim radom, čipkom i ćilimom. Na zidu je kopija crkvenih knjiga na kojoj se vidi upis Ivinog rođenja. Na podu prekrasan crveni ćilim.

Nasuprot nje, nalazi se biblioteka u kojoj se nalaze divan, stolić i dvije fotelje. Na dužoj stijeni te prostorije nalazi se vitrina ispunjena Andrićevim knjigama slikama, grafikama, fotografijama, ispisanim citatima...

Iza kuće je bašta gdje se može sjesti i odmoriti u prostoru koji odiše krajem 19 i početkom 20 stoljeća...

Tu smo već i ogladnile, jer dotada smo samo kafu popile na čaršiji s Lovicom, i
naravno, gdje bi drugdje nego u Vlašićku kuću. Pojele uštipke s
kajmakom, uz njih ide i plata sa sirevima, malo sušene govedine i sudžukice..

Sljedeća stanica – Jajce – tu smo kratko stale, da se poslikamo kod slapova
Plive, nismo išle na čaršiju (jer mi se činilo da smo u Travniku potrošile više
vremena nego što sam planirala), i samo smo došle do muzeja Avnoja.

Prošle kroz Mrkonjić Grad, bez stajanja, sve do Ključa, gdje smo odlučile do
kule. I tu smo stajale jedno pola sata, uslikavale pejzaže, uživale u pogledu
na gradić ispod nas...

Do Sanskog Mosta nam nije trebalo puno... Prošetale gradićem, saznah da se Sanski Most nalazi na devet rijeka i rječica.... ne znam ih imenovati, znam samo za Sanu, ostalo zna kum Gugl :D

I ovdje smo pojele ćevape, da ko biva uočim razliku između sarajevskih i
sanskih :D

Tu sam odmorila nekih sat i pol... malo iza 19 h, izljubih se i izgrlih s
mojom suputnicom, bilo je prelijepo biti s njom ovih 5 dana...

Prijedor – prošle godine sam tek prošla, nisam Bog zna šta ni mogla vidjeti,
ali sad se grad pokazao u pravom svjetlu. Ostala sam iznenađena izgrađenošću,
urbanizmom... poslikala sam što sam mogla za volanom, jer nisam više stajala do granice... znala sam generalni pravac Kozarska Dubica, i to je jedino što sam
zaista pratila na tablama...

Oko 20.15, jedan sat po odlasku iz Sanskog Mosta izašla sam iz Bosne, u Jasenovcu ušla u Hrvatsku, i s tugom u srcu zaključila da se stvarnost vratila...

Javljanje kući, da sam u Hrvataskoj, javljanje kolegi i dogovor za odlazak u Samobor sutradan – rutino, here I come...

 

29.04.2015.

AL TEBE VOLEM.... TO JE FAKAT.... -2

 

Nedjelja osvanula sunčana, a ja umorna, neispavana, s glavoboljom... još jednom sam samoj sebi dokazala da nisam više sposobna čuti dugo u noć... ali znam i to da me ta činjenica neće sprečavati da kad zatreba dočekujem sitne sate.
Šetnja po čaršiji i upoznavanje i kafa sa kazandžijom svjetskog glasa. Nije nam trebalo dugo da prepričavamo vozačke zgode i nezgode. U jednom trenu osjetim kao da se znamo cijelu vječnost, a ne ciglih pola sata.
Nevjerojatno kako uspijevam dogovorit kafe gotovo u isto vrijeme, i tada, kad se već ne mogu klonirat, jedino što preostaje je jurnjava s jednog kraja grada na drugi. Opet.
Sad kad o tome razmišljam, ništa čudno za mene... srećom, imam svoje momke koji mi čuvaju parking mjesto.. zovu me šeficom, i svaki put se obraduju kad me vide... i svaki put se osjetim počašćenom.... ne mislim da sam jedina koju su upamtili, ali godi to kad znaš da te prepoznaju nakon niza mjeseci u kojima (ne)dolazim...
Zeljanica za kraj nedjelje. Zna se već da mi je to najdraža pita, iako mi ni sve druge pite nisu mrske.... ne znam, nije mi poznato koliko kila žare je žrtvovalo svoj život da bi meni ugodilo, ali hvala mojoj domaćici što se sjetila i potrudila da mi učini to zadovoljstvo.
Tempo proteklih dana je počeo uzimat svoj danak... osjetih umor, pospanost... znajući da za ponedjeljak, dan povratka imam želju odraditi puno toga, odvoziti stotine kilometara...
 
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
 
28.04.2015.

AL TEBE VOLEM.... TO JE FAKAT....

 

Sunčano vrijeme u Zagrebu, u četvrtak, nagovještavalo je divan provod u Sarajevu.
U tom trenu vjerojatno nisam ni mogla zamisliti koliko lijepo će biti. Kafe su bile dogovorene za prva dva dana mog boravka.
Koncert u subotu navečer bio je konstanta, sve ostalo je bilo nagodnog tipa.
I da, i blogerska kafa je bila konstanta.
Nisam mogla samoj sebi vjerovati kad sam ugovorila i pozorište za petak navečer. Toliko sam se bila veselila susretu s Mariom, da sam u trenutku dogovaranja potpuno smetnula s uma da se treba održati i blogerska u kući Sevdaha. Ali, stiglo se na sve.
Trčanje s jednog kraja grada na drugi kraj, od Hadžića do Bijele Tabije, od kafana, restorana, čaršije,.... posljedica svega toga svakog dana bilo je onesvješćivanje u letu.. srećom, krevet je ama baš svaki put bio u blizini...
Kako sam jutarnji tip, odmorena, naspavana, svježa od ranog se jutra kretalo iznova. Moja suputnica, možda i supatnica :D, nije se žalila na tempo, strpljivo je i poslušno sa mnom odrađivala dogovoreno. Nije se žalila, no, svejedno se u nekoliko navrata, osjetih goničem robova.
Upoznah nove ljude, vidjeh stare, dugogodišnje prijatelje, zavirivah ispod svakog kamena tražeći zagubljene...
Koncert ... to je posebna priča... koliko god mi šutjeli o tome, Đole je Đole je Đole...
U trenucima dolaska pred dvoranu, kad smo bile dio mase koja se, gledajući iz svemira, iz svih kompasu poznatih pravaca, baš kao u SF filmovima, magnetski privlačena, omađijana, netko će reći, i ispranog mozga, približavala jednoj centralnoj točci zvanoj Zetra, dosjetih se Đoletovog koncerta prije tri i po godine. Preplavili su me isti osjećaji, iste želje, iste misli... u koferu sam imala rukom zapisane misli i osjećaje nakon tadašnjeg koncerta, sjetila sam se šetnje po praznoj, prohladnoj, novembarskoj čaršiji, sjetila sam te i da sam tada po prvi put spavala na svili, sjetila sam se kako sam u i po toj istoj svili plovila cijelu noć hvatajući jastuk i pokrivač, sjetila sam se razbarušene kose nakon buđenja, osjećaja da zbog iste samoj sebi izgledam kao dikobraz....
Riječi koje sam tada, te 2011-te zapisala, nimalo nisu bile drugačije od osjećaja koji su me sada preplavili, zbog kojih sam i na ovom koncertu isplakala nekoliko pjesama.... ništa nije bilo drugačije, .... u te tri godine nisam se pomakla ni za milimetar... tim više što sam znala da smo tu, na dohvat ruke, samo nas nekoliko redova stolica i tribina dijeil...
Za vrijeme koncerta kao da sam nečime bila kažnjena... nisu mi dali plesat na meni toliko drage Đoletove čardaše... iza mene i oko mene ljudi mojih godina, čak i stariji, koji izgleda više ne znaju šta znači koncert.... ama baš svaki put kad sam ustala da zaplešem, dobila sam lagani udarac po ramenu „gospođo, sjednite!“.... ko u pozorištu..... njima je glavna misao bila „ne talasaj“... a ja, vrtirep, nemam snage da se oduprem ritmu i tempu..
Ako citiram muškarca iza mene, koji je sav sretan, nekoliko minuta prije početka koncerta, glasno izgovorio da je popio prostamol, onda će vam biti jasno koliko su ljudi iza mene bili stariji.... žene lijevo od mene, su onako poput baka zapljeskale svemu, ali ni milimetar se nisu pomakle za vrijeme koncerta koji je trajao tri i po sata. Jedino su im lepeze nedostajale....
Ali sve ću ja to nadoknadit... u maju, u Splitu, me očekuje repriza viđenog.. krivo, neće biti repriza, jer Đoletovi sarajevski koncerti ne mogu biti reprizirani nigdje... sarajevska publika je jedna jedina, i za nju Đole uvijek spremi nešto što je samo njima znano i namijenjeno....
Povratak na čaršiju bio je ispunjen pjevušenjem refrena Namćora....
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
 
 
22.04.2015.

JEL SARAJ'VO....?

20.04.2015.

TREBAM SAVJET - FOLLOW UP

 

Nakon dugo vremena, a i ponovnog saznanja da sam čitana preko enovosti.ba, dosjetih se da bih mogla konačno postaviti i pitanje oko kopiranja mojih (i ne samo mojih) postova na navedenoj adresi.

Sjetit ćete se da sam imala i post na tu temu TREBAM SAVJET 

Evo njihovog odgovora:

Poštovana Božena,
 
Kao prvo, hvala na javljanju i definitivno nam je drago da nemate ništa protiv linkanja i vaših tekstova. Molimo vas i da, kada budete imali vremena naravno, pročitate više o našem servisu i samoj ideji na kojoj je baziran, a to je da dovede korisnika do novosti/članka/posta koji zaista želi pročitati. To radimo preko ključnih riječi (tagova) koje unesete nakon registracije, a sistem onda traži novosti koje sadrže te riječi kako biste pročitali ono što vas zanima. Više možete pročitati na linku: http://enovosti.ba/strana/o-nama
 
Što se tiče vašeg bloga, aktivan je u bazi od juna prošle godine i zaista se nadamo da je to imalo pozitivan uticaj na posjetu vašeg bloga. Ovdje možete pronači i neke od postova: http://enovosti.ba/tag/gracias. Što se tiče linkanja, sistem radi automatski i na osnovu RSS feeda updateuje bazu. S tim u vezi, svaka vijest koja se povuče je naravno linkovana na izvor i potpisana od strane autora, a bit čitavog sistema jeste da vas pronađu korisnici kojima se sviđa sadržaj koji pružate.
 
Ukratko, želimo mijenjati lice bh. interneta i pokazati korisnicima da postoji jako kvalitetnih tekstova i autora mimo par portala koje svakodnevno posječuju (ili uopšte ne znaju za druge).
 
Nadamo se da nije problem što smo samoinicijativno i vaš blog uvrstili u bazu, a kada bismo sve autore pitali za direktnu dozvolu, naš projekat bi nažalost bio veliko opterećenje i nikada ne bi zaživio. Pokušavamo pokazati svim korisnicima da internet nema granica i da se ne trebaju zadržati na jednom otoku, nadamo se da će ovo naići i na vaše razumijevanje. J
 
Lijep pozdrav,
eNovosti.ba tim
20.04.2015.

ITINERAR

 

 je spreman :D

 

19.04.2015.

GLJIVE

 

Ovo mi je apsolutno trebalo.
Jedini način da izbacim frustraciju zbog nesigurnosti, zbog sumnje, zbog jednog osjećaja kojeg ne volim, kojeg se beskrajno bojim. Osjećaja koji je nastao još u djetinjstvu, koji me prati cijeli život i kojem na koncu, izgleda mogu, moram i trebam zahvaliti što živim ovako kako živim.
Jedini način da sve navedeno riješim jednim udarcem – uzet kosilicu u ruke. I sve jednostavno pokosit. Do zemlje. Do nule. Da krene ispočetka.
Istovremeno, dala sam samoj sebi vrijeme, dok divljački okrutno, bez samilosti kosim naraslu travu, da razmislim mogu li i kako pomoći dragoj prijateljici.
Svjesna sam da ne mogu puno. Ali mogu biti za nju, tu, u svakom trenu, bez obzira dan ili noć, kad god zatreba, kad god poželi tu sam za nju, i ona to zna. A opet....
Željela bih da mogu da uzmem dio njenog tereta, sa njenih toliko napaćenih pleća. Da joj pomognem, da joj olakšam sve što slijedi.
 
17.04.2015.

REPEAT REPEAT :D

17.04.2015.

MENTALIST

 

Taman kad sam se navukla na Mentalista, on (konačno) otkriva i ubija Red Johna....

Also dakle, baš svašta....

Naravoučenije, čim se ja navučem na neku seriju, ona završava pa stoga više neću gledat serije....

Naravoučenije 2: ako hoćete da neka serija završi, samo mi dojavite da se ja navučem i za tili čas će bit gotova :D

Btw, da i ovdje najavim, jel ima neko a da ne zna da se pije blogerska idući petak, a gdje drugdje nego u Kući sevdaha, od 17 h?

Bujrum :D

16.04.2015.

NE ZNAM

čemu se više radujem......

Slučaju trenutka ili trenutku slučaja......

 

15.04.2015.

DANAS BI MOJ DEDA MAO 110-ti ROĐENDAN...

 

15.04.2015.

PUN PJAT - 5

„Deda, ideš u bolnicu sutra. Ovdje ne možeš bit sam.“

„Neću u bolnicu!“ čujem kako vičem, urlam, galamim.

„Hajde, otvori usta, evo skuhala sam juhu. Sad ću te malo podić, da možeš jesti. Otvori usta. Tako.“

__________________

1924.

Ništa od mora. Ništa od ribe. Odlučio sam. Volio bi bit policajac. Policajac ima uvik pun pjat.

Lip sam u odori, tako Jele kaže. A i Frane Poteštat.

Dobio sam il primo lavoro prvi posao. Bit ću, rekoše mi, narediše mi, financ. U policiji. Šalju me u Metković. Tamo je Jele. Kad dođem, prvo šta ću uradit je da je nađem.

Našao sam rodicu. Jele više nije tu. Otišla za Kragujevac. Dali mi adresu i pisat ću joj. Volio bi je vidit. I njenog muža upoznat. Ima dicu već.

Komandir me uzeo s njim. Naredba da hvatamo švercere. Pitam šta je to, tko je to. Kaže, oni što prodaju škiju a ne plate porez. Pitam ga šta je porez. Kaže, svak mora prijavit koliko škije ima, koliko je prodao, pa dat jedan dio državi. Učit ću, kaže od njega, pa kad naučim onda ću sam.

Ne bi ja njih hvatao. Ne volim ja to. Ja ću se pravit kao da nisan nikog vidio da ima škiju.

Javila se Jele. Rekla da dođem čim mogu. Ima već dvije kćeri. Pita za sve naše. Rekao sam joj u pismu sve šta znam.

___________________

„Dobar dan, došli smo po pacijenta da ga prebacimo u Vinogradsku. Jel' spreman?“

„Deda, došli su. Hajde, sad polako, možeš li?“

„Ne mogu.“ Mašem glavom.

„Ne može sam. Imate nosila da ga prebacite u kola?“

„Štef, daj nosila. Hoćete vi s njim u kola? Ili imate svoj prijevoz?“

„Imam prijevoz, pratit ću vas“.

_________________

1927.

Jele opet zove da dođem. Pitam komandira kako do Kragujevca. Vlakom.

Već sam se vozio vlakom. Sad ću do Zagreba, pa do Beograda i onda do Kragujevca. Idem u uniformi. Bolje će mi bit ako putujem u uniformi.

Ne dam da me išta ometa dok gledam kroz prozor vlaka. Strpljivo sjedim dok točkovi vlaka jednolično kloparaju.

Zamišljam Jele. Liči li na mater? Pisala je da ima dvije cure, Kseniju i Bosiljku. Znači, sad sam barba. Mislim da je dobra mater, jer ono kad je mater umrla, bila je dobra ka i mater. Znači, zna kako treba.

Zagreb. Lipo je ponovo biti tu. Prominilo se dosta. Puno je lipši nego ća sam upamtio. Ove velike kuće sjećaju me na Beč. Nemam vremena da prošetam. Vlak za Beograd polazi odmah.

Do Beograda još nisam nikad išao. Razmišljam kakav je grad, liči li na Zagreb. Ima li ovako velikih kuća? Trebalo bi. Grad je grad. A Beograd je sad glavni grad. Mora da je velik.

Ovdje nema planina. Sve je ravno. Jel mi se to samo čini ili vlak vozi brže? Ne znam kad imam vlak za Kragujevac. Valjda ću moć malo prošetat gradom. Dosta mi je ovog sjedenja.

Zadivljeno gledam dvije rijeke. Pitam ljude kako se zovu. Kažu, Sava i Dunav. Dunav? To je ona ista rijeka iz Beča?! Kako sam volio šetat uz Dunav, i evo sad me prati. Uporno me u sjećanjima vraća na dane mog bečkog djetinjstva.

Vraćam se na željezničku stanicu. Vlak za Kragujevac polazi. Gradske kuće postaju sve manje, dok na kraju i potpuno nestaju.

Kragujevac. Neko vrijeme pričao sam s ljudima, ispitivao o Kragujevcu. Saznao sam da je to bio prvi glavni grad Srbije, da ima škole, parkove, tvornice, sud, ljekarnu, topolivnicu.

Nikola, Jelin muž, tu valjda radi. Nikola je artiljerac i siguran sam da radi u topolivnici.

Trebam li ga vojnički pozdravit? Sigurno. Ja sam bio običan vojnik, a on sigurno neki oficir. Neću da mi Jele prigovara. Ponašat ću se časno. Osim toga, sad sam redarstvenik.

Lako sam našao njihovu kuću. Blizu je livnice. Vojne livnice, za topove.

Velika je i ograđena. S cvijećem ispred kuće. Svih boja. Ispred ograde dočekuje me vojnik. Pozdravljam ga vojnički. Pita ko sam i odgovaram. Kaže da pričekam, okreće se na peti i ulazi u dvor. Stojim na vratima, osvrćem se i gledam oko sebe. Čujem poznati glas.

Jele!

Otvara mi vrata i grli me i ljubi. Ne pamtim kad smo se zadnji put vidjeli. Možda kad sam se vratio iz Beča? Jesmo li se tad vidjeli? Ili nismo uopće od mog odlaska?

Ja sam 22, Jele je znači 27. Gledam je i vidim pravu gospođu, baš kao one koje pamtim i kojima sam se divio kad sam kao dijete išao u Beč.

Duga kosa, spletena u punđu. Visoka, vitka, jednostavno obučena. Na ruci prstenje i narukvice. Jel to zlato, pitam je.

Ulazimo u kuću. Onaj vojnik sa ograde tu stoji i čeka da mu dam moju kapu i torbu sa stvarima. Odnosi to u neku sobu.

Dug hodnik vodi do velike sobe. Stol i stolice, ćilimi, sofe, slike. Iz neke sobe dojure dvije cure i same se predstavljaju. Predstavim se i ja, kažem, ja sam vaš barba. Znamo, znamo, viču u glas. Starija, Ksenija – Senka, ima 6, Bosiljka 4.

Jele nudi slatko i vodu kao znak dobrodošlice.

„Jesi sama radila slatko?“

„Nisam. Imam kuharicu i poslugu. Oni rade ono što im kažem.“

Pričamo o majci i ocu. Podsjećamo se dana kad je mama umrla. Tada nismo znali da je i pape već ranije umro negdje u Americi, a možda i nije došao do Amerike. Možda je umro na vaporu. Niko tada nije znao da je pape umro prije nego mater. Tete Tere i Franica su dobro, Roko je i dalje isti, Ivac i Frane od tete Tere su umrli. Prisjećamo se svih koje smo znali.

Jelin muž, Nikola, visok, tamnoput muškarac, oficir, artiljerac, ne izgleda strog, mekog ali odlučnog pogleda. Stisak ruke mu je čvrst. Ruke uščuvane, koža meka.

Jele mi izgleda zadovoljno. Odgovara joj život žene oficira.

Služavka ulazi u sobu s pogledom koji pita „Mogu li sada servirati stol za večeru?“.

Rasprema se stol za nas pet. Nikola, Jelin muž, sjeda na čelo stola i čeka da Jele posluži. Zatim sam ja na redu, pa onda djevojčice. Kad svima podijeli, tek tada sebi i zadnja sjeda za stol. Pristojno čekam da Nikola izgovori molitvu.

Ujutro, poslije doručka, Nikola obećaje pokazati mi Kragujevac. U topolivnicu ne mogu, iako imam uniformu, ali samo sam redarstvenik, policajac. Nisam vojnik.

Nakon doručka, stigao je onaj vojnik s ograde i obavijestio Nikolu da je kočija stigla.

Pozdravljam se s djecom, ljubim i grlim Jele, s obećanjem da ću ubrzo ponovo doći.

Sjedamo u kočiju i vrijeme do polaska vlaka provodimo u razgledavanju i šetnji.

„Koji si rod vojske?“

„Pješadija“

„Hoćeš li u artiljeriju? Da upitam komandira? Možda bi mogao tu da te dovedem.“

„Nikola, hvala, ali ne bi ja u vojsku više. Volim policiju, fino mi je.“ Tada nisam mogao znati da će mi ove riječi spasiti život. Tu smo se i rastali.

Ispunjen sam srećom i veseljem što sam vidio Jele. Do idućeg susreta ostaju nam opet samo pisma.

 

13.04.2015.

BRIJUNSKE IMPRESIJE

Dan je počeo ustajanjem u pet. I s kišom. No prognoza je usprkos tome bila obećavajuća. Očekivalo se sunčano i toplo.

Jednodnevni izlet na Brijune. Juniorka je imala prilike posjetiti Brijune još u srednjoj školi, a Seniorka i ja, kao dio turističke grupe, krenule jučer.

Prva stanica Fužine. Seniorka je bila u Fužinama još tamo ohohoho godine, ja nikad. Jedina, uvjetno rečeno mrlja, cijelog izleta je ona neka šašava prezentacija nemam-pojma-čega, jer sam fino koristila svoju ovisnost da svako malo izađem iz sale u kojoj smo sjedili, i po završetku prezentacije, dobili ručak.

Seniorka se sjetila da tu, u Fužinama, ima šulkolegicu, kojoj se nije mogla sjetiti prezimena, a htjela joj se javiti.

Ja, naravno ne bih bila ja, da se nisam time pozabavila. To mi je ujedno bio i razlog da izađem. I naravno, ja opet ne bih bila ja, da nisam pristupila jednom starijem gospodinu. U razgovoru s njim doznam da ima 91 godinu, (znam ja koga trebam zahaltat :D). Barba Z. je bio vrlo susretljiv, pričljiv, a u razgovoru doznah njegovu obiteljsku povijest, korijene, koji su btw vrlo slični korijenima mojih bake i dede, tako da su te sličnosti i analogije naših života bile dodatni argument za razgovor.

I da, dosjetili smo se prezimena Seniorkine šulkolegice, koja na našu žalost upravo ovih dana ne boravi u Fužinama.

Fužine su prekrasno mjestašce, smješteno između goranskih planina. Obližnji bajeri, kao i brojne biciklističke i planinarske staze, glavni su atribut turizma. Kuće, barem u ovom dijelu kojeg sam prošla, su uglavnom uređene, sređene, s cvijećem na prozorima, baš poput neke seoske idile, ali ima i onih zapuštenih koje su krive samo zbog toga što se poneki narodni heroj rodio u njima..... uvijek me nervira činjenica da se ljudi odriču svoje povijesti, kao da su oni sami potpuno bezgrešni i nepogrešivi.....

Ta je činjenica, pokazat će se tokom dana, postala riječ dana.

Povratak na autocestu, pravac Fažana.

Prolazeći kroz Rijeku, ovaj put kao putnik, najviše me zanimala riječka džamija. Makar da je tako vidim. Kroz Rijeku prolazim možda jednom u 5 godina, i svakako kao vozač. Ovo je prilika da je, potpuno relaksirana i bez opterećenja sudionicima u prometu, pogledam, uslikam (koliko okolnosti budu dozvoljavale, a srećom i jesu, izuzev jednog kamiona). Uletio mi u kadar ničim izazvan... Razlog da pronađem vikend i svakako razlog da krenem u pravcu Rijeke.

Istra.... nakon tunela Učka nakratko zadrijemah s mislima na godine u mom djetinjstvu kad se sam tunel gradio. I sjetih se da još uvijek imam, ne jednu, nego dvije singlice čijom prodajom su se, između svih ostalih načina, skupljale pare za izgradnju. Oči sam otvorila taman ispred Pazina, da eto i taj gradić uslikam.

I u Fažani sam prvi put. Sunce dovoljno jako, malo vjetra, ali taman da Seniorka i ja, kao i ostatak grupe, zauzme pozicije na terasama i uživa u sunčanju čekajući brod za Brijune. Galebovi nam poziraju, kao i brojni šetači ranim nedjeljnim poslijepodnevom.

Brijuni. Šta reći o tom biseru prirode? Naklonih se veličanstvenom dijelu prirode duge povijesti, predivne historije, ljepoti trenutka, ljepoti koju sam spomen predstavlja.

Jednosatna vožnja vlakićem po otoku otkrila je ljepote obala, šuma, pašnjaka, golf igrališta koji su eto dodatni turistički pridjev. Safari dio posjete donio je prekrasne trenutke s nojevima, srndaćima, zečevima, kozama, shetland ponyima, indijskim kravama, magarcima, boškarinima, impozantnom slonicom i svuda prisutnim galebovima.

Ostaci rimskih građevina, ranogotičkih crkava, šetnice, prirodne plaže... beskrajna ljepota trenutka...

Spoznaja da se, osim desetina političara, glumaca, pjevača koji su dolazili na Brijune kao Titovi gosti, ali i kao gosti 1984-te godine proglašenog Nacionalnog parka, tu našlo i ime Nobelom nagrađenog Roberta Kocha, bila je pravo iznenađenje. Robert Koch je, na samom početku dvadesetog stoljeća a na poziv Paula Kuperwiesera, tadašnjeg austrijskog vlasnika Brijunskih otoka, došao i iskorijenio malariju od koje je bolovao i sam vlasnik. Samo četiri godine kasnije, Robert Koch je nagrađen Nobelovom nagradom za medicinu za otkriće bacila tuberkuloze i njeno lječenje. U sklopu ostataka rimskog kamenoloma, kojeg je Paul Kuperwieser pretvorio u jednu od mnogobrojnih šetnica, nalazi se i spomenik Robertu Kochu i zahvala njegovom trudu i radu na ovim otocima. Iz tog perioda potiče i Kochov mikroskop koji je sastavni dio stalnog postava Brijunskog muzeja.

Pred odlazak bilo je dovoljno vremena da pogledamo i sva tri stalna postava u Muzeju: - u prizemlju se nalaze preparirane životinje koje su boravile na otoku i uginule prirodnom smrću. Mnoge od njih, i prepariranih i onih koje danas slobodno šeću za njih predviđenim prostorom su ili poklon ili potomci poklonjenih životinja. Od shetland ponya koji su bili poklon kraljice Elizabete II, pa do svetih indijskih krava (ne upamtih jel Nehru ili predivna Indira Gandhi darovatelj), muflona, slonice... ogroman je bio priliv informacija, teško je zaista sve upamtiti u dva i po sata boravka na otoku.

Na prvom katu muzeja nalaze se dvije izložbe – Tito na Brijunima i Sjećanja starog Austrijanca.

Tito na Brijunima – desetine fotografija od prvog dolaska Tita na Brijune 1947 pa do njegovog posljednjeg odlaska, 1979, na konferenciju Nesvrstanih u Havani. Fotografije i statistički podaci govore o činjenici da je Josip Broz Tito bio jedna od najcjenjenijih osoba, državnika, predsjednika, svog vremena. Činjenica da su predsjednici 60 država svijeta i njihove delegacije bili Titovi gosti, dovoljno govore. Činjenica da je na Brijunima potpisana Brijunska deklaracija, koja se smatra osnivačkim dokumentom Pokreta nesvrstanih, slika svijeta koja pokazuje koliko je i koje sve države jesu bile članice Pokreta nesvrstanih, dovoljno govori. Činjenica da je hladnoratovsku podjelu zapada i istoka jedino Pokret nesvrstanih svojim aktivnostima mogao održavati u status quo stupnju, dovoljno govori.

Tito je, kao i svi drugi vladari, za vrijeme svog života imao svijetlije i tamnije trenutke. Svijetliji trenuci i sve ono što je uradio, i što je urađeno pod njegovim vodstvom, a pri tome prvenstveno mislim na ratni period 1941-1945, su za mene bitno jači i nadaleko važniji. Na koncu, svijet je Josipa Broza Tita priznavao ne samo kao komandanta pobjedničke armije u drugom ratu, već i kao državnika i lidera.

Znam da ima mnogih koji se sa mnom neće složiti. Imaju puno pravo na to i na svoje mišljenje, ali dozvolit će da i ja imam svoje.

Jer, ti isti zaboravljaju, da nije bilo takvog Josipa Broza Tita, mi danas ne bi bili ovo što jesmo, ma kako to patetično zvučalo.

I kao takav, kao predsjednik države, kao vrhovni komandant pobjedničke vojske u drugom ratu, sve što je imao i dobio, zaslužio je.

I još jedna činjenica, spoznaja, realnost – Brijune posjećuju mnogi, i oni koji su ga voljeli i oni koji ga danas mrze. Kroz razgovor s vodičem saznah kako teolozi koji su bili gosti Brijuna (iz radoznalosti? Ili čiste poetike duha?) vrlo posprdno komentiraju prostor Brijuna i ono što su predstavljali mnogim vlasnicima otoka, pa tako i samom Titu. Ono što sam zaključila iz spomenutih komentara, je da je sprdnja i mržnja tih i takvih teologa, i ne samo njih, iskazana prema Titu i Brijunima kao predsjedničkoj rezidenciji potpuno bezrazložna i bespredmetna. Čovjek je mrtav 35 godina, a mržnja prema njemu ne da jenjava, nego se pojačava.

Jedino čime je mogu racionalno obrazložiti je strah od Titovog uskrsnuća. A ako je to razlog njihovom strahu, šta to govori o njihovoj vlastitoj vjeri i vjerovanju u religiju i vjeru kojoj pripadaju? Nije li to negiranje vlastitih vjerovanja i osnovnih postulata crkve kojoj pripadaju?

Da nije žalosno, bilo bi smješno....

Seniorka i ja smo beskrajno uživale u svakom trenu jučerašnjeg dana.... i ponizno se naklonile trenutku u vremenu kojem smo bile svjedocima.

I da, slike će biti na fb..... njih 315 od sveupno 420 koje sam napravila...

 

11.04.2015.

PUN PJAT - 4

 

Sine, daj mi vode, žedan sam.“ To sam želio izgovoriti, no nisam mogao. Ne mogu lijevom do lica, isprobavam desnom, ne osjećam ruku na licu.

„Deda, reci, da ti donesem nešto? Čaja, vode?“

„Pa reko sam, hoću vode.“ Iznervirano vičem, čujem se kako govorim, znači nisam gluh, ona mora da je gluha, kad me ne čuje.

„Vode? Vode hoćeš? Evo, sad ću, čekaj prvo da ti jastuk popravim da te malo podignem, da možeš piti.“

„Aj, dosadna si više, daj mi vode.“ Ona je zbilja gluha. Kako ne čuje što joj govorim već treći put!

„Tata, tata, gdje si? Šta se desilo?“

„Evo ga, tu leži, skinula sam ga u pidžamu, sjedni da ti ispričam, pa ću se onda vratit u ured. Nazovi poslije Marina, deda treba u bolnicu. Hitna ga vratila kući, mogu ja njih ponovo zvat, ali pitanje je hoće li i kad će doć. A njemu je sve gore.“

„Gdje ti je mama?“

„Mama je u bolnici, prima injekcije u oči. Ne smije van, ne smije se nervirat. Bila sam gore kod nje, dok su dedu gledali, rekla sam joj šta se dešava. Jel mogu sad natrag u ured?“

„Hajde, idi. Poslije posla dođi ovamo.“

„Mami ću onda poslije da joj sve pričam. A moram i do bake, i ona je u bolnici.“

_____________

1922.

Ich mochte hier bleiben. In Wien. Leben in Wien ist besser als Leben in Sućuraj. Volio bih ovdje ostati. U Beču. Život u Beču je bolji od onog u Sučurju..

Ich bin siebzehn Jahre alt. Barba Frane sagt dass Ich in der Armee werde sein. Dass Ich zurück in Sućuraj zu gehen. Sedamnaest mi je. Barba Frane kaže da ću morat u vojsku. Da se moram vratit u Sućuraj.

Kad ću opet šetat ovim divnim ulicama? Kad ću opet do Opere?

Bio sam u Sućurju. Talijani otišli, ima godina dana, pa se slavilo. Više nismo Italija. Bio sam ja u Beču kad su došli, bio u vojsci kad su otišli. Teta Frane govori da je okupacija bila teška. Stariji govore da je pod Francuzima bilo najbolje. Dali elektriku na svaku kalu, izgradili cestu za Hvar, izgradili novo groblje, naredili da se mrtvi ukapaju u sanducima. Ne znam kako se toga sićaju. Barba Frane kaže da je to bilo prije sto godina. Al kaže da je njemu i sad dobro. On se sića kako je njegov pape prodava prč (poznata hvarska sorta vinove loze).na dvoru Franje Josipa i da mu je zato i sad dobro.

Dali mi uniformu, ošišali me. Na ćelavo. Mater me ne bi prepoznala da je živa.

Barba Frane kaže Jele ima kćer. Volio bih je vidit. Poželio sam svoj Sućuraj, ali Jele nije tamo. Poželio sam more, ribe. Volio bi ić na more, volio bi imat svoj trabakul. Volio bi bit kalafat. (graditelj drvenih brodova).

Mogao bi sa barbom Škujcem navigat. Barba Škujac obišao je svit. I mog papu je vodija u Ameriku. Moga bi s njim do Floride. Papini s Gornje Bande imaju ostriche, oysters. Kad završim vojsku, pitat ću barbu Škujca bi li me uzeo. Obećajem, sve ću radit.

A da idem za Njuzilend? Drugi barba je u Njuzilend. Barba Tomo je u Sao Paolo, Argentina. Čuva stoku, krave, konje. Ne znam ća oni imaju tamo. Mogao bi njemu ako bi me tija.

Miša mi se sve to. Ne znan ni sam ća bi tija. Tija bi i Wien i more, bilu košulju i ribe, Operu i klapat.

Da mi je znat ća je lipše i boje za me.

Neman nikog pitat da kaže ća bi triba. Vidin ja. Niko me neće, kažu isto ka barba Antunac - Non riesco a mangare di piu. Ne mogu te više hranit.

Ća sam kužan?

Znam šta bi tija.

Tija bi pun pjat.

10.04.2015.

HANKA

 
Hanka je, poput Amire prije nešto manje od mjesec dana, napunila Lisinski.

Šta da vam pričam a da već ne znate? Oni koji vole Hanku, vjerojatno su već bili na makar jednom njenom koncertu. I znaju kako izgledaju ti koncerti.

Ne mogu reć da Hanku nisam voljela, ali je jednostavno nisam slušala. Znala sam neke njene pjesme, pjevala ih po raznim dernecima tokom mog života, ali nisam je nikad kupovala ni ciljano slušala.

Čitala sam bezbroj puta kako njeni koncerti teku, kako završavaju, a eto jučer si konačno priuštih to zadovoljstvo.

Amira je probila onu moju barijeru zvana Lisinski, tako da sam jučer sasvim neopterećena ušla u dvoranu i zauzela svoje mjesto. Mjesto koje sam prilikom kupovine mogla birati i izabrala mjesto za koje sam pretpostavljala da će dati slobodan i nesmetan pogled na binu.

Publika u dvorani uglavnom mojeg godišta, ali bilo je i mladih.

Ono što me iznenadilo je činjenica da sam mnoge tekstove znala, hajd nek budem do kraja iskrena, vrlo lako pogađala, ali isto tako je iznenađujuće da mi melodije nisu bile strane. Iskustvo slušanja pjesama preko četrdeset godina možda daje mogućnost da vrlo lako naslutim rime i smisao stihova, no svejedno me to iznenadilo.

Kad su počeli prvi taktovi Zelenih očiju, sve se otvorilo. Dernek je mogao početi. Za ozbiljno.

Dvorana je beskrajno uživala u svakom taktu, svakom stihu, a Hanka, vesela, razdragana, raspjevana, usprkos prehladi? koju je za svaki slučaj u uvodnim riječima spomenula. Rekla bih i da je bila rasplesana, premda mi nikad neće biti jasno da li se može biti rasplesan na čačkalicama od štikli. Ali da, bila je rasplesana.

Trenutke sjete, nostalgije, veselja, isčekivanja donijele su pjesme o Sarajevu, ili se barem spominjalo. Tada shvatih da u mom dragom Sarajevu nisam bila od augusta i sjeta se poput germe razlila mojim žilama. Vozeći se kući, glavom je prolazila samo jedna slika: onaj isti, toliko puta spominjani, prvi pogled na Koševo i Koševsko brdo kojem se uvijek toliko radujem.

Hanka je dozvala u misli i sve moje drage Hanke, znaju one ko su i same će se prepoznati. Zahvaljujući viberu svoje prve utiske podijelih s Mayombosanskom. Htjela sam i još neke nazvat, no time zones su vrlo često krive za moje odustajanje od poriva da s njima podijelim svoje misli.

Beskrajno sam uživala na mom prvom Hankinom koncertu. Ne znam kad će biti sljedeći, ali definitivno ću ići.

Meni najdražem biseru sevdalinki, Amiri, sad dodah i kraljicu, Hanku.


Polako, ali sigurno, utvrđujem moju royal sevdah family.

 

09.04.2015.

PUN PJAT - 3

1917.

Uša san na vapor. Brod (na paru). Prima volta. Prvi put. Vidija san Split. Barba Antunac je puno kaziva o gradu. Do Beča ćemo feratom. Vlakom.. Od vapora do ferate ni daleko. Vidija san samo pijacu. Puno lipja neg naša.

„Barba Frane, jel i moj pape iša vaporom? Ka i ja? Jel se more ovin vaporon do Amerike?“

„Ne more, Tonći. Mora se ić u drugi vapor.“

„A di je ta Amerika? Moren li ja tamo?“

„Daleko je to, sinko moj. Ne moreš ti tamo vako balav.“

„A kad ne buden balav? Moren li onda?“

„Muči.“

Barba Frane mi sve govori šta da gledan i kuda da iden. Ne smin se maknut od njega. Da ne zalutan. Radin sve šta i on radi. Kako on, tako ja.

Kroz prozor gledan planine, poja, muške i dicu ka ja ća rade po poju. Vidin i žene. Putujen daleko. Jele, kako je lipo ovdi. Šume, planine, nema više našeg mora, samo neke manje vode.

Ferata staje u gradovima za koje nisan još čuja. Vidin muške kako se nose – bile košuje, šeširi, kaputi, svi imaju neki štap ka da su ćopavi. Žene u hajinama, šeširima, nose umbrele na suncu da in sunce ne smanta. Nisan ti Jele moja upamtija sve gradove kroz koja san proša. Ma čim dojdemo, pitat ću Barba Franu da mi kaže da zapišem.

Vienna. Wien. Koliki je to grad! Cili Sućuraj stane u jednu kuću. Upijam očima, ušima, rukama, nogama. Upijam cilim tilon.

Sono triste. E solo. Ma, finalmente un sonriso sul viso. Tužan sam. I sam. Ali, konačno imam osmijeh na licu.

U školi san učija njemački. Bar nešto znan, bit će lakše, nadan se u sebi. Idem u školu. Radim. Ako ništa drugo, bar sam sit. I obučen. U bijelu košulju i hlače.

Najmlađi sam. Svi me znaju, a ja ne znan nikoga. Znaju ko mi je Pape, ko mi je mater. Svi me sažalno gledaju i šute. Nitko mi ništa ne govori.

Ne znan di je Jele. Volija bi da je Jele tu. Mi manca Jele. Nedostaje mi Jele.

Viditt ću kad barba Frane ide za Lesinu Hvar (Lesina je talijansko ime za Hvar)., pa ću s njin. Ako mi dozvoli.

Mein Gott, Dio mio, koliko tu vina ima. Barba Frane zabranio da pijen iz bačava. Kaže to je za prodaju, a ne da mi pijemo.

Stipe reka da se vino pilo i na dvoru. Kako ću znat ko je sa dvora? Gdje je dvor? Nisam nigdje vidija taj dvor. Mislin da dvora više nema. Ima, ali nema. Bija je rat i kažu da više nema dvora. Nema cara ni carice. Sad je republika.

Ne znan kako je bilo prije, al meni je sad dobro. Ujutro iden u školu, navečer radin ka konobar. Naporno je, barba Frane pazi na me. Neman vremena za se, da razmišljan.

Škola je daleko, nije kao u Lesini. Ima po ure hoda.

Dok hodam divin se tim lipim kućama. Volija bi ja imat jenu ovakovu.

Ulicama jure auta. Al ima i kočija. Sa lipim konjima. Šta bi da da imam malo para da se provozan kočijom. Neću da pitam, barba Frane mi ne bi da. To znan.

___________________

Pomogli su mi da legnem. Gdje mi je pidžama? Ne mogu u lijevi rukav.

„Sine, pomozi mi.“

„Evo me, deda. Sad ću ja. Hajde polako. Možeš li hlače skinut? Daj meni, ja ću.“

„Stavi mi ovaj jastuk.“

„Evo, jesam. Idem zvat Veru, da ti dođe, ja moram natrag u ured.“

„Neću nju, zovi mamu.“

„Deda, ne mogu mamu, znaš da je u bolnici. Zvat ću Veru i Marina, može li tako?“

„Sine, vidi šta mi je s licem. Boli me kad pričam.“

„Teta, dođi do dede. Zvao me u ured, nije mogao stati na noge, bili na hitnoj, vratili nas, a lijeva strana mu se sad počela uzimat. Javi i Marinu. Neka vidi sa Narcisom što se može uradit. Deda mora u bolnicu, a ovi iz hitne nas vratili kući.“

„Gdje ste bili? Na Rebru?“

„Da. Kad možeš doći?

"Ja moram natrag u ured.“

„Pola sata.“

„Dobro, pričekat ću te i sve ću ti ispričat.“

____________________

1920.

Jeli su našli muža. Udaje se u Metković, za oficira vojske.

Sućuraj je sad Italija. Opet se govori talijanski. Lo so. Parlo italiano. Mio nonno era italiano. I miei zii parlano italiano. Non ho dimenticato italiano. Ja znam. Govorim talijanski. Moj dida je bio talijan. I moji barbe govore talijanski. Nisam ga zaboravio.. Sitin se ponekad pa s kalfama govorin talijanski.

Roko me i dalje ne voli. Još uvik mu smitam, iako već dvi godine ne živin u Tere.

Tere me poželjela. I ja san nju.

O mojoj kući brine teta Frane i njena Mare. Kažu, kad se vratin, opet ću tu živjeti. Kažu, to je Ignacijevo, ja sam Ignacijev, kažu to je moje i Jelino, i ostat će moje i Jelino, ma gdje god mi bili.

Jele govori, ne misli se vraćat. Sve ostavlja meni. Ne znan ća je to sve, kad su prodali sve papino.

Ne znan oću li se i ja vratit. Ne znan di da se vratim. Imam li išta? Kako ću nakon Wien, opet ovamo, na kruh i sol, na mašklin i brod. Ne govorin to nikome.

 

09.04.2015.

PUN PJAT - PRIJEVOD

 

Bosanka zamolila da dio teksta u postovima PUN PJAT koji su pisani talijanskim jezikom prevedem.

Prijevod je pisan drugom bojom uz talijanske rečenice u oba posta.

U nastavcima ću na vrijeme obratit pažnju na to :)

 

08.04.2015.

PUN PJAT - 2

 

1917.

„Roko, Tonći, gremo u poje. Tere, daj in kruva. Ja grem, ti s njima dojdi.“

„Bene, Antunac.“

„Vazmi maškliniće kad pojdeš.“

__________________

Mrzio sam tu motiku, taj mašklinić, bio je veći od mene kad su mi ga dali u ruke. Trebao sam čupat travu, vadit kamenje iz zemlje, okopavat krumpir, lozu, maslinu. Roko i ja. Jele je bolje prošla. Nije morala kopat, nego kuhat. Barem mislim da je tako bilo. Nisam je nikad pitao.

Antunac je za mene svaki mjesec dobivao novac. Od države. Jedan fjorin i jednu krunu. Ne znam koliko velik je to bio novac, a trebalo je hranit jedna usta više. Ipak, mislim da sam bio više gladan nego sit.

Roko me uvijek krivo gledao. Bio je mlađi i manji, a Tere mi je valjda uvijek nekako davala više nego njemu. Ili se njemu tako barem činilo.

„Dobar dan, jeste li vi zvali hitnu?“

„Da, jesam.

„Što se desilo?“

„Deda me nazvao i kaže da ne može ustat. Do jučer je bilo sve normalno.“

„Vi živite s njim?“

„Ne, sam živi.“

„Koliko godina imate, deda?“

„84.“

„I vi ga puštate da živi sam?“

„Nisam vas zvala da mi držite prodike, nego da mu pomognete. Da provjerite što mu je, zbog čega ne može ustati.“

„Hajde, deda, možete li sami? Ili da vam pomognemo? Hoćete li možda da vas nosimo?“

„Sam ću.“ Minuta je prošla.

„Ivane, donesi nosila.“

___________________

„Tonći, vieni qui.“ Tonći, dođi ovamo.  

„Dimmi, barba.“ Reci, barba. 

„Bi iša na more domani?“ ?“ Jel bi išao na more sutra?  

„Bi, barba. Ide i Roko?“

„Si.“

„Bene, barba. Che cosa facciamo?“ Dobro, barba. Što treba raditi? 

„Triba mriže povuć, ribu očistit, mriže pokrpat.“

„Bene, barba.“  Dobro, barba.

„Dimmi, scuola?“ Reci, kako škola? 

„Imparo. L'insegnante dice sto bene.“ Učim. Učitelj kaže da sam dobar. 

„Quanti anni hai?“ Koliko godina imaš? 

„Dodici.“ Dvanaest. 

„Jel bi ti tija navigat?“

„Ko moj pape? Ne bi, barba.“

„Šta bi radija?“

„Ne znan, barba.“

„Non riesco a mangare di piu. Tere govori da te Frane Poteštat oće za konobara. Iša bi s njin u Viennu.“ Ne mogu te više  hranit.  

„Se lo dici tu, barba. Kako ti kažeš, barba. 

„Allora, nel settimo mese e Francesco va a Vienna.“ Dakle, u
sedmom (mjesecu, julu, srpnju) ideš za Beč sa Frane Poteštatom.
 

„Si, barba.“ Da, barba. 

_________________

Dosta. Prestanite me dirat. Hoću kući.

„Pregledali smo ga. Ne vidimo ništa. Vratit ćemo ga kući. A vi se pobrinite da neko živi s njim. Ne može star čovjek sam živjet. Pričekajte tu, sad ćemo pozvat kola da ga vrate kući.“

„Deda, što su ti rekli? Što su te pitali?“

„Ne znam, sine. Gledali, pregledali, šutili.“

07.04.2015.

PUN PJAT

„Halo? Dođi! Ne mogu hodati!“

Suze su mi napunile oči. Sve me boli, još imam pola hodnika do kreveta. Čekaj, vrati se, otvori prozor da može ući.

Obrišem suze slobodnom rukom dok se drugom držim za zid i sitnim koracima, polako, nogu pred nogu, koračam duž hodnika.

Odmorit ću se tu kod telefona. Da li da je ponovno nazovem? Rekla je da će brzo doći. Gdje je Frane? Zašto on nije tu? Che ora e? sigurno radi.

Još dva koraka. Gladan sam, ali neću u kuhinju. Doći će ona, pa će mi skuhat juhu.

__________

1909.<p>

„Tonći, izij pjat juve i zeja. Gremo u Tere“

„Ća“

„Gremo u Tere. Vidit Roka.“

„Ća ću? Oli me voli?“

„Muči i jej!“

„Jele, di je mater?“

„Dorme. Spi. Jes izija? Ajmo u Tere.“

„Ća ću?“

„Ti ćeš u Tere, ja u barba Škujca. Pape kad ariva ritorneremo. Andiamo.“ Pape kad stigne, vratit ćemo se. Idemo.

____________________

U mislima sam opet istrčao bos na travu ispred kuće. Dio mio, jel to ikad bila kuća. Prije štala. Dida Ivan dao Ignaciu, mom ocu, tu malu pojatu u kojem je prije čuvao koze i magarce.

Vidio sam tu pojatu, u Donjoj Bandi, prije deset godina. U njoj sam se rodio. I ja i Gabrijela. Sad je bez krova, smokva raste iz nje. Petrovka. Najbolja smokva.

Antina kuća propada. Gdje li su Ante i Beba? Što se ne javljaju? Ni Gabrijela se više ne javlja. Ne znam ni jel živa još. I Senke nema više. Nemam više roda od moje Jele. Sva su joj dica pomrla. Niko od njih nije više živ.

______________________

„Ja bi ija. Daj juve, Tere“

„Muči, Tonći. Niman ni za Roka.“

_____________________

Ne sjećam se kad su mi kazali da je mater umrla. Ni za oca se ne sjećam. Kako bih i mogao, imao sam samo četiri, Jele je imala devet.

„Gdje si? Deda?“

Ušla je u sobu. Bila je na frizuri, baš je lijepa mislim dok je gledam široko otvorenih očiju ispunjenim suzama.

„Što je bilo? Jesi pio?“

„Nisam. Probudio sam se u osam, i htio na zahod, nisam mogao ustati. Spustio sam se na pod i na koljenima došao do telefona.“

„Koga si zvao?“

„Samo tebe.“

„Jesi bio na zahodu?“

„Jesam.“

„Možeš li sad hodati?“

„Ne mogu.“

„Jesi li gladan? Jesi uspio do kuhinje?“

„Nisam više gladan.“

„Sad ću ja zvat hitnu, pa ćemo vidjet šta je. Hajde, nemoj plakati.“

 

05.04.2015.

SRETAN USKRS

 

Svanulo sunčano Uskršnje jutro.

Svima koji slave Isusovo Uskrsnuće želim Sretan Uskrs i da ga provedete u miru i veselju.

 

03.04.2015.

FASADE

 

Nevjerojatno kako jedan fb status može promijeniti sliku o čovjeku.

Znaš ga, poznaješ ga, provodiš vrijeme s njim, a onda.... jedan status te obori poput najsnažnije martovske bure....

I pitam se.... što li sam gledala kad to nisam uvidjela? Ili možda nisam obraćala pažnju dovoljno dobro?

I, onda shvatiš, da svaki njegov fb status ide u tom pravcu... a ja (p)ostanem zgranuta vlastitom sljepoćom..... shvatiš da njegova agorafobija, homofobija, i sve razne fobije koje uspješno skriva elokventnošću, inteligencijom, znanjem, načitanošću vrijeđaju ne samo mene, već sve ljude koji s njim provode vrijeme....

I shvatim da sam sve to podsvjesno znala i micala se....

A bila sam dobar prijatelj kad je trebalo dati krov nad glavom, hraniti ga, financijski pomagati.....

E budale.....

01.04.2015.

POKLONI

 

Poklonila sam si novu igračku.... mislim ono, nije igračka, ne možeš se s njom loptat, bacat u zrak i slično.. ali zato mogu sve svoje stavit na jedno mjesto i sve je to uvijek sa mnom.... samo se prikopčam na neku kantu, tj kompjutor, i mogu radit

Nešto je veća od kutije cigareta, kao što se vidi iz slike, kapacitet 1.5 Tb, tu stane svega i svačega... u tu teru i po... kad sve što imam prebacim, mislim da će mi ostat nekih 500 giga slobodno... staru igračku poklonim Juniorki... ta stara igračka ima „samo“ 1 teru....

Tu će mi bit sve slike, sva muzika, sve knjige, svi filmovi, blog (naravno), arhiva poslova koje sam radila.... sve, ali baš sve...

Poklonila sam Juniorki (ona to još ne zna) i dvije kuharice i set noževa, to je tek danas stiglo, pa kad dođem kući fino vam uslikam i ovdje stavim... da se divite  

Bila sam jučer u Sofri, nakon zaista dugo vremena.... u samoj Sofri nije se puno toga promjenilo, ali je zato parking nov novcat.. širok, prostran, sa svojim ulazom... više se ne mora kroz neke zgrade i slično....

Baš, ali baš sam poželila peticu....

Krajnje je vrijeme da počnem razmišljat o kolačima za Uskrs.....

 

<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6
SEVDAH
PENZIONERSKE AVANTURE - LOŠA
PENZIONERSKE AVANTURE – UPOZNAJ SARAJEVO
PENZIONERSKE AVANTURE – SUNCE, KAMEN, VODA
PENZIONERSKE AVANTURE – UMJETNOST I LANDRANJE
BUONGIORNO, COME STA?

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
1144896