KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 4
Utorak. Osvježena, naspavana, s muskulfiberom u listovima. Noge još uvijek ukočene. Plan: do Kozje ćuprije i zatim do Kalovitog brda.
Hod nizbrdo mi stvara problem, zbog muskulfibera, al spustih se do Kozje ćuprije lakše nego sam očekivala. Valjda su se mišići zagrijali i dostigli radnu temperaturu. Vrijeme sunčano, toplo.
Kalovito brdo me čeka. I domaćica koja slavi rođendan. I torta.
U neko doba upita me Špediter jel mi hladno, nije kazah. Sunce je još dobro grijalo, nisam u tom trenu bila svjesna da će okolna šuma brže ohladiti zrak, a još manje sam znala kako djeluju planine. Špediter je znao zašto me to pita, i ubrzo se vratio s duksericom.
"Hajd, ogrni ovo".
Zagrne me, osjetih toplinu dukserice i tek tada shvatih da mi je tako nešto trebalo.
„Otet ću ti to“ kažem, on se smije.
„Al ja to ozbiljno“. I slavljenica se smije, ne vjerujući u ozbiljnost mojih riječi, kako i bi kad sam sve to izgovarala kroz smijeh. Ponovim. „otet ću ti to“
„Pa ako ti veličina odgovara...“ izgovara i on kroz smijeh.
Ustanem, uvučem prvo lijevu, zatim desnu, popravim u ramenima, u struku. Čim sam vidjela da su rukavi malo predugački, rekoh „dobro je, veličina odgovara“. I opet ponovim.
„Otet ću ti to“
Špediter se smije, sad već svjestan ozbiljnosti situacije.
„Hajde, ako se baš mora“ i dodaje
„Otišlo po nabavnoj cijeni“
„Eto sve smo se dogovorili!“ izgovaram, ugrijana, utopljena, zabundana.
Smračilo se. Vrijeme za povratak u Sarajevo. Spremam pribor i alat u svoju sportsku damsku tašku i čisto savjesti radi, pogledam na mobitel, vidim imam neodgovoreni poziv.
Kozmopolit. Uzvratim poziv.
„Gdje si to, Posvudušo?“
