30.08.2014.

BLOGGER.BA GLOBETROTTERS - 7

 

Dobih nove dvije

29.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 6

 

Subota. Dan povratka. Odlučih još jednom na Bijelu tabiju. Na kafu koja se igrom slučajnosti pretvara u blogersku. Planirano neplanirana kafa. Prepričavam zgodu od dan ranije.
Spuštam se s Vratničke kapije, na čaršiji gužva, propuštam aute, vidim žena me neka fiksira. Hajd, valjda sam joj interesantna. Auto prođe, sad mogu i ja, kad ona viče za mnom „Ideš li dole? Ideš li dole?“
U trenu odlučim, zaustavim se da je povezem. Do Sebilja svakako idem.
Dođe ona do auta, i rukom krene da otvori vrata, kad se počne ispričavat: „Joj, izvini, ja mislila ti moja kona pa da me poveze do Kovača.“
„Hajde, nema veze. Samo vi uđite, ja svakako idem na čaršiju“
„Izvini, al zaista si ko moja kona, pa sam htjela da me povezeš do Kovača.“
„Zar niste vidjeli zg registraciju?“
„Nisam ti ja to ni gledala. Vidim ista si moja kona, iste oči, naočale, obrazi. A odakle si?“
„Zagreb“
“Ja sam ti (tu ona kaže ime i prezime). Ti kad opet dođeš, fino k nama na kafu. Samo smo ti moj čo'ek i ja. Tamo, na Vratniku, treća kuća u prvoj ulici.“
„Hvala na pozivu, idući put kad dođem. Često ja dođem. Dovoljno da mi dadnu nadimak Šeher Hanuma“
„Jašta nego Šeher Hanuma. Samo ti nama dođi na kafu.“
Smijem se dok curama prepričavam kako me Valteruša skoro otela, a samo zato što sam je odlučila povesti od Vratnika do Kovača.
 
 
Još jedan pogled na grad prije odlaska. Onaj stari, uvijek isti osjećaj, ponovno u želucu. Ne izostaje ni ovaj put.
Pred Lašvanskom petljom poveselih se kako ću kroz novi tunel, no prerano se poveselih. Svečano otvaranje je predviđeno tek u ponedjeljak, 25.8. Uslikah što se uslikati dalo. Sa zeničke strane, vidim sve je spremno, na nasipu kosi se trava, kosci u grupama po tri.
Žepče. U trenu odlučim spustit se i autom prošetat kroz gradić. Na samom ulasku vidim policijsku patrolu. Vidim ih kako me prate pogledom. Bit će da im se sviđam. Upamtim gdje su, da u povratku ne jurcam nego fino polako i damski.
Provezoh se centrom, polako, koncentrirano. Napravih krug i natrag. Četrdeset na sat, taman koliko piše na tabli.
I, gle, čuda. Onaj što me pogledom pratio, kao da je jedva dočekao da se pojavim. Istrči sa kuhačom. Desni žmigavac i stanem.
„Dobar dan, rutinska kontrola. Vozačku i prometnu.“
Izvlačim dokumente i iz vozačke vadim novčanicu američkog dolara kojeg sam dobila na poklon, da kojim slučajem gospon policjot ne pomisli da ga hoću mitit. Iskreno ne znam ni zbog čega, ali eto, šta je sigurno je sigurno.
Uzme on dokumente, ode do kolege i onda zajedno slovkaju u onu svoju motorolu. Vidim ja, hoće oni pare, nadajući se da sam negdje usnimljena s osmjehom na licu i plavom kosom koja vijori dok vozim nedozvoljenom brzinom.
Sjetim se scene iz juna 2011, kad su me zaustavili na Lašvanskoj petlji, i pokazali mi snimku iz novembra 2010, gdje naravno vozim prebrzo. I tada, u junu, i onda u novembru, vraćala sam se sa koncerta u Sarajevu. Htjedoh im se opravdat da me koncertni adrenalin još uvijek drži, no vlast ne zna za te ovozemaljske užitke i nema sluha za koncertni adrenalin i afterparties.
E, ali sada? Nije bilo koncerata pa da se igram Fittipaldija i Schumachera.
Vidim, onaj drugi s motorolom, nezadovoljan onim što je čuo, ponovo slovka moju registraciju i ime i prezime. Onaj s druge strane motorole, ponovo provjerava, traži, ali me ne nalazi. Motorola govori ovom s kuhačom, kuharu, sve je u redu, nema ništa.
Jao kojeg li razočaranja. Njima. Meni olakšanja. Jer, sad bar znam da sam „čista“, čak i da me zaustave iduće patrole, znam da ništa neće naći u mojoj auto-moto-sportskoj karijeri.
Kuhača dolazi do mene, pruža dokumente.
„Hvala, sve je u redu“.
Zahvalim i ja njemu. Upalim, dam lijevi žmigavac, i u retrovizoru vidim novu žrtvu. Damski krenem, ubacim se u nepostojeći promet i nastavim put Maglaja.
U Maglaju, dva mjeseca nakon ljetošnjeg prolaska kroz grad, nema promjene. Cesta uz Bosnu gora nego što je bila.
Strogi centar uređeniji, očišćen, iako opet zameten lišćem kojeg jaki vjetar razbacuje po ulicama. Nabrojah, brojkom i slovima, osam ljudi. Po jedan par u dva kafića, ostalih četvoro ulazilo i izlazilo iz svojih dvorišta.
Napravih krug od makadama uz Bosnu, do autobusne stanice i natrag na makadam. Približavajući se Gradskom mostu, vidim gotovo crne oblake koji se nadvijaju nad Maglajem. Skrenuh prema centru da nastavim put.
Dio ceste prema Brodu koji se ljetos popravljao nakon majske kataklizme, sada je popravljen, s novim asfaltom, uređeni nasipi i bankine s obje strane ceste.
Kosova. Upadaju mi u oči dvije-tri kuće krivo naherene. Sve mi je jasno.
Desna obala rijeke Bosne nije se nimalo promijenila u ova dva mjeseca što nisam ovuda prolazila. Stabla, grane, granje, kamenje, ..... sve je apsolutno na istom mjestu, onako kako je voda i ostavila. Ono što u postu iz juna nazvah paganskim kićenjem stabala, još uvijek je vidljivo.
Pred Dobojem kolona dugačka gotovo kilometar. Semafor vrlo kratko traje otvoren za moj pravac kretanja. Koristim vrijeme da slikam Doboj, neke detalje, budno prateći razvoj naoblake. Netko kao da je prolio sipino crnilo na oblake. Vidim, sprema se, samo što nije počelo. Blizu sam Brodu, jel da stajem još u Bosni ili ne, Kotromanićevo? Možda. No brzo se predomislim.
Benzinska, u Doboju, na kojoj uvijek stajem. Kupim cigarete i kokakolu i sjednem u auto. Otvorim šank, natočim kavu, dam kontakt da krenem. I odustanem.
Jer, tog trena je krenulo. Divljanje kiše, vjetra, tuče. U roku nekoliko sekundi ne vidim ništa ispred sebe iako sjedim u autu. Silina kiše i vjetra, njihova snaga, divljačko udaranje po autu, činjenica da auti u mom pravcu kretanja voze nekih tridesetak na sat sa upaljena sva četiri žmigavca, sve to mi dalo do znanja, sjedi tu i miruj. Proći će, pa ćeš onda.
Pola sata je prošlo, ja i dalje sjedim na pumpi u autu. Kiša nemilice lije. Probam s brisačima maknut vodu, upalim najveću brzinu, uspjevaju. Znači moglo bi se vozit.
Lagano krećem jer ne znam baš jesu li mi kotači pod vodom ili ne. Ubacujem se u traku, i umjesto da vozim, vidim da plovim. Na cesti je 10-15 cm vode, mjestimično i 20. Sa usjeka, s moje lijeve strane, voda u potocima juri na cestu, donoseći i blato koje se zadržava na kolniku. I tako dobrih 4-5 kilometara. Više plovim nego vozim.
Kod Kotorskog kiša je sad već oslabila, dovoljno da odlučim stat u Kotromanićevom. Na ćevape. Heeej, pa ja nisam pojela ni jedne ćevape, ni jednu pitu, ni jedan burek za ovih pet dana?!?!
Aaaaa to neće proći. Svakako stajem.
„Peticu i bosansku“
 
28.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 5

 

„jesi naručila?“
„Nisam, čekala sam tebe ..... nego, kako si ti ono mene jučer nazvao? Ne mogu se dosjetit“ izgovaram kroz smijeh.
„Posvuduša.“
„Čuj to, otkud to? Zašto?“
„Jel treba da objasnim?“
„Da, mogao bi. Elaboriraj“ jedva izgovaram od smijeha, dok Kozmopolit prevrće očima.
„Jesi li se našla u toj riječi?“
„Jesam, jesam“
Nakon palačinki na terasi Hecco, a kako mi je zbog Mirjane Karanović pao plan u vodu, odlučim prošetat po čaršiji. Samo što sam sišla do gume koja gori, počela je kiša.
Super. Predivno. Imam dva kišobrana u autu, a sad ću pokisnut. Krenem prema Sebilju. Kiša sve jače pada. Skrenem u Morića Han na izložbu „Islamic art“ Mirze Smajovića. Kaligrafija. Dok sam tu, kiša će valjda prestat.
Prvi put sam na katu Morića Hana. Dosada sam bila samo gost u bašti.
Pola sata kasnije izlazim i dvoumim se kuda ću. Kiša sad već lije. Imam dvije opcije, sjedit u bašti Morića Hana ili do Drvenije pa GRAS-om kući.
„Kiša iznad Sarajeva“ dobiva svoj puni smisao. Sjetih se stihova „Kišne dove“ i knjige spomenutog naslova. Odlučim na Drveniju. Neka me opere. I neka sve ono što nosim godinama  vrati svoju iskonsku ljepotu i čistoću.
Polako, pomalo i gordo hodam, kao da je sunčan dan. Voda mi se cijedi niz podlaktice, dok poput djeteta tražim lokve u koje ću zagacat. Jedina mi je briga da fotoaparat ne pokisne.
Zastanem kod Bezistana. Kišobran, muški, za 10 maraka. Ženski valjda manje. Premišljam, bih ili ne bih. Ne bih. Jedina sam bez kišobrana. Stranci imaju kabanice, svih boja. Izgledaju mi poput papagaja. Šarenilo boja njihovih kabanica uporno ali neuspješno dokazuje da je ljeto.
Odlučno nastavljam do Drvenije. Sjedam u GRAS-ov bus kad zazvoni mobitel.
„Večeras u 7? Hecco?“
„Dogovoreno. Nađemo se kod vječne“. 
Osušena, presvučena, obnovljena. Dođoh nešto ranije, pa prošetah čaršijom. Horde zla na svakom ćošku. Šteta što nemam nijednu majicu slične boje da se uklopim u eksterijer.
Sjetih se sinhronizacije kojoj se T. i ja smijemo ama baš svaki put.
„Stopi se! Stopi se! Stopi se!“
S terase Hecco gledamo i pratimo kretanje kolone.
Samo što smo sjele, upita me Z.
„Da mi je znat na čemu si ti. Da je meni ta tvoja droga....“ ozbiljno mi govori. Kroz smijeh još ozbiljnije odgovaram.
„Na ljubavi. To je droga o kojoj pitaš.“
Utakmica je počela, rezultat pratimo na obližnjem televizoru. S terase vidimo i Pozorište i odlučimo do Red Carpeta. Potražimo Kozmopolita i dogovaramo kavu? Brunch? Lunch? Samim tim Jahorina pada u vodu, i čeka neki drugi trenutak.
Ali zato su me dobili Bijela Tabija, Vrelo Bosne i Rimski most.
 
27.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 4

 

Utorak. Osvježena, naspavana, s muskulfiberom u listovima. Noge još uvijek ukočene. Plan: do Kozje ćuprije i zatim do Kalovitog brda.
Hod nizbrdo mi stvara problem, zbog muskulfibera, al spustih se do Kozje ćuprije lakše nego sam očekivala. Valjda su se mišići zagrijali i dostigli radnu temperaturu. Vrijeme sunčano, toplo.
Kalovito brdo me čeka. I domaćica koja slavi rođendan. I torta.
U neko doba upita me Špediter jel mi hladno, nije kazah. Sunce je još dobro grijalo, nisam u tom trenu bila svjesna da će okolna šuma brže ohladiti zrak, a još manje sam znala  kako djeluju planine. Špediter je znao zašto me to pita, i ubrzo se vratio s duksericom.
"Hajd, ogrni ovo".
Zagrne me, osjetih toplinu dukserice i tek tada shvatih da mi je tako nešto trebalo.
„Otet ću ti to“ kažem, on se smije.
„Al ja to ozbiljno“. I slavljenica se smije, ne vjerujući u ozbiljnost mojih riječi, kako i bi kad sam sve to izgovarala kroz smijeh. Ponovim. „otet ću ti to“
„Pa ako ti veličina odgovara...“ izgovara i on kroz smijeh.
Ustanem, uvučem prvo lijevu, zatim desnu, popravim u ramenima, u struku. Čim sam vidjela da su rukavi malo predugački, rekoh „dobro je, veličina odgovara“. I opet ponovim.
„Otet ću ti to“
Špediter se smije, sad već svjestan ozbiljnosti situacije.
„Hajde, ako se baš mora“ i dodaje
„Otišlo po nabavnoj cijeni“
„Eto sve smo se dogovorili!“ izgovaram, ugrijana, utopljena, zabundana.
Smračilo se. Vrijeme za povratak u Sarajevo. Spremam pribor i alat u svoju sportsku damsku tašku i čisto savjesti radi, pogledam na mobitel, vidim imam neodgovoreni poziv.
Kozmopolit. Uzvratim poziv.
„Gdje si to, Posvudušo?“
 
26.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 3

 

Put do Banja Luke vrlo lagan, bez prometa. Suprotno mojim očekivanjima u Banja Luku sam ušla sa sjeverne strane, što znači moram proći cijeli grad. No, ipak je puno kraće trajalo nego inače.
Na tren pomislih da ja ipak skrenem prema Skender Vakufu? Pravo na Turbe? Ne, ne, idemo po planu. Kad ću tamo ako ne sad?
Vožnja kroz kanjon Vrbasa mi je oduvijek bila draga, i češće bih tuda vozila, da nema tih proljetno-jesenskih vremenskih okolnosti koje otežavaju vožnju. Do Jajca nisam stala. Nisam ulazila u Jajce, nisam htjela gubit vrijeme, no svejedno stadoh na pumpi na izlasku iz Jajca. Protegnuh se, kupih kokakolu i mini kroasane. S platoa Mrakovice krenuh oko pola jedan, u Jajcu sam bila oko tri, već sam i ogladnila. Dotočih kavu u šalicu na šanku, i nastavljam dalje.
Ulazim u Donji Vakuf, skrećem za Bugojno. Proming je još uvijek na svom mjestu. Sjetim se prošlogodišnjeg prvog dolaska u Bugojno i osmijeh mi preleti licem. Susret na Promingu, i vrijeme provedeno s domaćicom. Zar je prošla već godina dana??
Put kroz Bugojno prema Gornjem Vakufu poznat, no ovaj dio Bugojna još nisam vidjela. Odavde je sve nepoznato i znatiželjno sve promatram oko sebe.
Makljen. To je Makljen? Kroz glavu mi prolaze sjećanja na vijesti i novinske članke o događajima iz nedavne prošlosti. Prometa nema. Vozim tempom koji meni odgovara. Mogu i unatraške i poprećki, kako god mi odgovara, oko mene, ni ispred ni iza nikoga. Počinje spust. Šuma, miješana, i crnogorična i bjelogorična, oko mene lagano nestaje i otvara se pogled na zapadnu središnju Bosnu. Ili tu valjda počinje i Heregovina?
U daljini vidim moj cilj. Tražim mjesto da stanem, da izađem iz auta. Da udahnem svježi planinski zrak, da pogledam prirodu, da uživam na suncu i pogledu.
U daljini Ramsko jezero, ispod mene Prozor. Beskrajni planinski vrhovi okolo, ne znam koje su to planine, obećajem samoj sebi da po povratku pokušam razlučiti koja je koja, gdje je šta. Pogled koji se pruža viđen je samo na razglednicama, na profesionalnim fotografijama, ali ni one ne daju pravu sliku netaknute prirode. Na koncu, i na tim profi fotografijama photoshop je jednostavno alat koji se koristi da bi se pokazala ljepota. Jedino mjerodavno je ono viđeno vlastitim očima, vlastito iskustvo.
Prozor. Mjesto opisivano u knjizi zbog koje krenuh ovamo, mjesto spominjano u povijesnim lekcijama u školi, mjesto spominjano u filmu V. Bulajića, mjesto čije ime se spominje sa strahopoštovanjem. Sve mi to prolazi kroz glavu dok se spuštam u Prozor. I opet znatiželja dostiže svoj vrhunac. Vozim doslovce, 25 na sat, sporije ne mogu. Kočim ono malo prometa što ima u gradu, ali ne marim puno za vozače koji mi trube, propuštam i one pješake koji su tek pomislili da bi možda prešli cestu. Put do Ramskog jezera i Šćita dobro označen, no svejedno na glavnoj cesti upitam „Dobar dan, jel se ovuda ide za Ščit?“. Stariji muškarac prvo zagleda registraciju, pa odgovara potvrdno. „Samo ravno“.
Vozim još sporije, uska je cesta, ima nešto i ljudi koji izlaze iz svojih dvorišta da bi ušli u susjedno.
Franjevački samostan, moj cilj, je ispred mene. S lijeve i desne strane Ramsko jezero, okupano suncem, s lijeve strane veslači iz veslačkog kluba pripremaju svoje čamce. Trening? Utrka?
Zaustavim se na parkiralištu pored suvenirnice, skupljam stvari, trpam u džepove, da mi budu pri ruci, fotoaparat mi se zaljepio za desnu šaku. To je moj alat idućih, pokazalo se gotovo dva sata. Javljam se u Sarajevo. Domaćicu pitam, pogodi gdje sam, kaže u Sarajevu, nadajući se da sam već stigla, pogledam na sat, vidim nema pet. Odgovaram nisam, evo me na Ramskom jezeru, ali dođem za nekih dva sata. Tu sam bila vrlo optimistična, jer pokazat će se, doći ću dosta kasnije od planiranog.
Crkva, etnografski muzej, skulpture – otkud da krenem?
U muzeju grupa s dosta omladine, školska ekskurzija? Maturalac? Jedna naša domaća je vodič Njemcu i Talijanu, objašnjava razne predmete i njihovu upotrebu. Muzej ima 4 etaže. Svaka etaža zahtijeva više od pola sata ako se želi upoznati povijest i historija Rame.
Pomislih da sam se mogla i okupat u jezeru, samo da sam bila pametnija pa ponijela moju „morsku torbu“ u kojoj se nalazi sva oprema i pribor i alat potreban za kupanje. Dogodine! Svakako!
Pogledam na mob, vidim da je skoro 7, vrijeme je da krenem. Sam odlazak sa Šćita trajao je deset minuta, nikako se odvažit i krenut. Vozim 15 na sat, lokalni momci projure pored mene, shvatili su da sam u turističkom obilasku. Shvatih i ja da se ponašam poput onih Mađara i Čeha na Jadranskoj magistrali, poput onih istih čiju vožnju kritiziram: i oni razgledavaju i voze sporo, upijajući svaki mogući detalj. Sad shvatih koliko sam licemjerna.
Evo me već kod Prozora, pratim tablu za Jablanicu. Sad konačno krećem za Sarajevo. Vožnja uz rijeku Ramu, policajci me pogledom prate ali ne zaustavljaju.
U Jablanicu ulazim upravo na onom raskršću na kojem sam po sjećanju zamislila. Skrenem desno prema Muzeju. Kako bih mogla proći kroz Jablanicu a da ne odem do Muzeja i mosta? No way.
I ovdje prošetah, protegnuh noge. Sad već osjetih glad. Pravu glad. Od Jajca nisam ništa jela, onih nekoliko mini kroasana. To k'o za jedan zub. Osim jutarnjeg doručka, dva tosta. Trebalo bi nešto toplo. Razmišljam jel da jedem tu, ili nešto putem, ili da budem strpljiva do Sarajeva?
Odlučim, izdržat ću do Sarajeva. Sjedam u auto i krećem. Sad definitivno idemo do kraja. Nema stajanja. Sad sve u komadu. Do kuće. Do domaćice.
Vožnja uz Jablaničko jezero, kolona, gušći promet nego kroz cijelu zapadnu Bosnu danas. Mjesta se nižu. Ne razmišljam o stajanju. Jedino što razmišljam je kako sam gladna.
Konjic. Prelazim preko Neretve i mahinalno bacam pogled na desno, na novi stari most. Ko je rek'o da nema stajanja? Da ga ja čujem?
Na semaforu skrenem prema Boračkom jezeru i parkiram se ispred tunela, ispred Novalića Kule, tridesetak metara od mosta. Zaključam auto i prošećem do mosta.
Zavičajni muzej. Hm, to sam još prije dvije godine obećala posjetiti. Sad je kasno, ali definitivno prvom prilikom, evo mene. Ne zvala se ja blijeda kopija Zuke Džumhura.
Sad definitivno krećem za Sarajevo. Dosta je bilo. Nema više stajanja. Eh, ima li gdje pekara? Ima tu na semaforu, ali ne mogu samo tako stat.... ništa, čekaj do Sarajeva.
Podorašac, pekara! Jupi! Zaustavim se, upalim sva četiri, upitam ima li šta toplo, ima kaže žena, sve je sad izvađeno, uzmem sebi dvije hrenovke. Prvi topli obrok danas.
E, sad DEFINITIVNO idem do Sarajeva. Nema više stajanja, ni pod razno. Pogledam na sat, skoro će osam.
Krenula sam od kuće u pola devet, znači dvanaest sati za volanom. Pazarić. Zovnem prijateljicu, pogodi gdje sam? Kad sam joj kazala da sam u Pazariću, da prolazim točnije rečeno kroz, nasmijala se, dogovorile smo kavu za četvrtak.
Dobrinja, Ailpašino naselje, Pofalići. A da napravim prvo krug po čaršiji? Baš bih mogla... ma budalo, ne budali, cijeli dan si za volanom, ajde više kući, još samo treba da na samoj čaršiji, nadomak kuće, napraviš glupost. Skrenem prema željezničkoj stanici.
Parkiram. Zovnem domaćicu i kažem, ja došla. Nakon što sam odahnula, istuširah se, osvježena, istuširana, u pidžami, punih pet minuta sam bila ja, no tada potonuh. Prije deset navečer. Samo zamolih da mi ugasi svjetlo.
25.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA - 2

 

Nestrpljivo sam sjela u auto. Pogled na mobitel i prognozu. Pokazuje, bit će sunčano. To me veseli s obzirom na plan kojeg imam. U glavi vrtim upamćenu sliku ključnih točaka. Sve je spremno, kava, voda, muzika.
Autocesta uglavnom prazna, ima nekih autobusa i kamiona, ali sve u svemu slab promet. Izađem u Novskoj, prema Jasenovcu. Tu nisam bila ima više od 40 godina. Ono jednom kad smo došli provjerit kako izvode plinovod prema selu, ne računam.
U mom sjećanju, osim spomenika, sve je bilo nekako veće. Muzejski postav suvremen, nema više ništa od onog u mom sjećanju. Sada su samo video klipovi, koji se neprestano vrte. Kaže, besplatan ulaz, pitam dolaze li ljudi? Dolaze, kaže, no nisam baš uvjerena. Odmah do muzeja je osnovna škola u kojoj sjede dvije-tri žene razgovarajući valjda o novoj školskoj godini, na ulaznim vratima plakat za nabavku školskih knjiga. Dok sam prilazila školi, četiri-pet ovaca mi krene ususret. S jednom sam čak imala i photo session. Dala se uslikavat, neustrašivo gledajući u fotoaparat, prilazeći mi nadohvat ruke. Prošetah do spomenika komparirajući u glavi sjećanja i ovu sadašnjost. Tišina oko mene je nevjerojatna. Nigdje ni glasa, ni ptice, ničega..... Svečana tišina odjekuje.
Vratih se u auto, otvaram šank, natočim si kavu i pod dojmom viđenog prolazim kroz selo. Prelazim Savu, a onda i Unu. Granica. Prvi put ovuda ulazim u Bosnu, i očekujem standardno: kolonu automobila, hrvatsku granicu, pa bosansku. Potpuno sam odlutala u mislima i ne gledajući kuda vozim, uletim u kontra smjer. Shvatim na vrijeme, vratim se i uđem u svoju traku. Policajac me zaustavlja i pita, zar ne vidite signalizaciju? Vidim, vidim, samo sam eto pogriješila, s osmjehom od uha do uha. Produžite do drugog šaltera. Hoću, hvala. Na drugom šalteru, uopće ne gledam uniformu policajca, vadim pasoš, a muškarac me upita, jel bi se vi prvo javili na onaj šalter, pogledam u retrovizor, policajka dolazi za mnom. Pocrvenim. Vratim se u rikverc desetak metara, izađem iz auta van, policajka se također vraća u svoju kućicu, i pita šta radim, rekao mi policajac da se javim na drugi šalter i ja došla na drugi. Ne,ne, kaže, tu ste se trebali javit. Izvinite, krivo sam ga shvatila. Popričamo još nekoliko minuta, i kaže, e sad možete na onaj tamo šalter. Napravim s autom tih istih desetak metara, i smijući se pružam muškarcu pasoš, i dalje ne gledam koju uniformu ima, smije se i on meni, pita kuda ću, do Sarajeva, hajde sad polako i sigurno. Ok, zahvalim, i lagano krenem, očekujući negdje sad i bosansku granicu. No nje nema, vozim polako, provjeravam retrovizore, nisam li opet negdje nešto preskočila?? Vidim niko ne jurca za mnom, niko ne viče, niko ne maše. I onda mi se lampica konačno upali: sve je na jednom mjestu. Drugim riječima, prvo sam bila u BIH, a da nisam ni izašla službeno iz Hrvatske, pa sam se vratila u Hrvatsku, da bih ušla u BIH. Jesam li ga iskomplicirala! Divim se samoj sebi, kako mogu bit toliko glupa! Jedino se nadam da ovo neće bit predskazanje onog što me čeka.
Prvi puta u životu prolazim kroz Bosansku Dubicu, sada Kozarsku, Međuvođe, prema Prijedoru.
Cesta zavojita, s uzbrdicama i nizbrdicama me podsjeća na Jozefinu, cestu Karlovac – Senj. Gotovo da su preslikane.
Uživam u prirodi kroz koju prolazim, zelenilu, svježem zraku, kava je još uvijek vruća, lagano ispijam gutljaje i uz muziku nemam osjećaj da sam u autu.
Prijedor. Ubija me znatiželja, vrtim glavom na sve strane, fotoaparat u ruci ne staje. Tu negdje moram skrenut lijevo, na Kozaru. Zaustavim se na autobusnoj stanici, upitam ženu za pravac, i kaže na pravom ste mjestu. Tamo lijevo, gore. Zahvalim, i opet radim prometni prekršaj, ulovim tren da gotovo nasred raskršća radim polukružni okret i skrećem u Kozarac. Glavom prolaze novinski naslovi od prije nekoliko dana, na glavnoj ulici na svakom stablu vijori se zastava s ljiljanima.
Evo i rampe, dvije marke ulaznica za Nacionalni park Kozara. Srećom imam sitniša, jer momak nema za razmijenit pedeset maraka. Kako će i imat, ponedjeljak je i samo što je prošlo deset sati.
Vozeći prema Mrakovici, kroz šumu, uživah u prirodi, tišini, spokoju, glavom mi prolazile razne misli, vezane za povijest i prošlost. Razmišljah o filmu „Kozara“ i pokušah zamisliti sve to....
Kod „Bijelih voda“ sparkirah, i pješice krenuh prema spomeniku. Ne pamtim kad sam ijedne stepenice lakše prošla... obično me koljena znaju boljeti, ovaj put bol nisam osjetila.... simptomatično?
Spomenik, kojeg potpisuje Dušan Džamonja, je monumentalan! Njegova veličanstvenost se ne može mjeriti slikama i fotografijama. Na betonskim blokovima i mesinganim pločama ispisana su imena preko 9900 boraca i stanovnika ovog kraja izginulih za vrijeme drugog rata.
Iako mi je ulaznica omogućava posjet i muzeju, nisam ušla. Jer je kustos našao baš tada za shodno da nestane. No bit će da je to znak da dođem još jednom..... Nisam htjela čekati, znajući da je moj put tek počeo, a da me čekaju još stotine kilometara.
Spustih se ponovo kroz Kozarac, slikajući.
Ostavljam ovaj prelijep, tih, napaćen kraj i nastavljam za Banja Luku.
 
24.08.2014.

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA

 

Vratih se. Svakodnevici. Povratak rutini nije grub kao prethodnh godina. Ovaj put ostavih sebi jedan dan za sabiranje sjećanja, iskustava, impresija. Jel to možda prvi znak, osim iskazane mudrosti na vrhovima kose, starenja? Ili možda potreba za odmorom jer usprkos neiscrpnoj energiji koju osjećam, počinjem tražiti tu minutu više?
Prethodna tri tjedna provedoh i na moru i na kopnu i na planini i na jezeru. Odvozih bezbroj kilometara, negdje sam biizu 3000. Lagala bih kad bih rekla da nisam brojala.
Upoznavanje Hrvatske i BIH. To je ipak ono što uvijek radim. Nisam puno odstupila od sebe. Impulsivnost i spontanost je opet uzelo maha. U punoj svojoj veličini.
Bakovića Greblje – Vrlička krajina. Potraga za stećcima u Vinaliću. Tko pita ne skita, uzrečica s kojom vrlo često, gotovo uvijek, pronalazim ono za čim tragam. Uzjogunih jedan bračni par, u rano sunčano, toplo, sparno poslijepodne. Stećci su zaklonjeni travom, dubokim hladom tri hrastove krošnje. Žena se ponudila da me odvede do mjesta koje tražim. Nije prošlo ni deset minuta, stiže i muž na svom motoru. Odnos lokalne vlasti prema spomeniku kulture je poražavajući. Na greblju se ne nalaze samo stećci, već i grobovi neznanih ljudi, stari stotinama godina. Usprkos svemu, kroz ovaj spomenik kulture izgrađen je vodovod. Muškarac mi govori o svemu tome, a projektant u meni urla zbog neprofesionalnosti, neznanju, drskosti, bezobrazluku, netoleranciji nekih tamo projektanata kojima je jedini cilj bio da nezaobilaženjem kulturnog spomenika uštede desetak tisuća kuna. Sramota!!
Vrlika i utvrda Prozor – utvrda iznad samog grada, relativno lako dostupna, no iako sam neustrašivo otišla do samog vrha, strah i nelagodu sam osjetila puno kasnije, razmišljajući kako sam se sama, bez da sam ikog od mojih obavijestila o naumu, uzverala, poput divokoze, do samog vrha utvrde. Ćup ispod duge će uvijek biti privlačniji i ne znam hoće li ikad biti trenutka da mu odolim. Pogled koji se pruža na vrličko-cetinsku krajinu, rijeku Cetinu koja se ovdje ulijeva u jezero Peruča, ljepota netaknute prirode koja oduzima dah.. sve je to jače, i bit će uvijek jače, od mene.
Vrelo Cetine - poput vrela Bosne, nema onaj jedan vodeni tok koji se može nazvati izvorom, ima više.... ono što me interesiralo, osim pločastog mosta, najviše je ranoromanička crkva Sv. Spasa, njeni ostaci, oko koje je danas pravoslavno groblje s mnogo višestoljetnih grobova koji se mogu nazvati stećcima. U centralnom dijelu, u samom središtu groblja prekrasna stara građevina. Divno mjesto za ljubitelje povijesti. Do pločastog mosta može se i pješice, no ne i za vrijeme ljetnog, vrućeg dana koji u ovom dijelu Cetinske krajine uvijek donese suhi zrak i visoke temperature. Pločasti most je izgrađen od kamenih ploča sa stećaka iz okolice. Mislila sam da je to jedini još takav most, no na ploči pored samog mosta pročitah postoji još jedan. Iduće godine idem u potragu za njim. Voda rijeke Cetine - ugodna, hladna, bistra, osvježih se ne samo pranjem ruku, već i gutljajima šakom donešene nadaleko poznate cetinske vode.
Novigradski kastel Zrinsko-Frankopana – godinama ga gledam sa autoceste, godinama ga pokušavam uloviti fotoaparatom u letu, no ove godine, zahvaljujući izlazu napravljenom čini mi se lani, odlučih u trenu, hajde u potragu. Izgrađen u 15. stoljeću, na litici, s pogledom na rijeku Dobru, uz Karolinu, cestu izgrađenu u vrijeme Marije Terezije, u šumi i trenutno u fazi rekonstrukcije. Djeluje impresivno i impozantno. Most preko rijeke Dobre je također impresivan. Prvobitno izgrađen kao drveni, negdje tokom 18-tog stoljeća izgrađen je ovaj, današnji, kameni most. Još jedan spomenik graditeljstvu i umješnosti arhitekata iz perioda Josipa II.
U jednom od postova prije odlaska za Sarajevo, rekoh da sam zahvaljujući dr Saši Božović, promijenila davno utvrđen itinerar. Odlučih se za put kojim, u većem dijelu, još nisam išla.
Iščekivanje, uzbuđenje, radost zbog odlaska u Sarajevo dobilo je novu dimenziju promjenom odluke i novog, preko noći, odlučenog itinerara.
Kišobran, kojeg je neki gost donio iz Sarajeva, sa čaršije, kojeg se morao „riješiti“ jer ga ne može unijeti u avion, i kojeg sam praktički otela iz ruku recepcionera, jer sam spomen Sarajeva i Baščaršije je u meni stvorio ogromnu ratobornost i nesavladivu želju da ga imam, spremno je čekao u autu. Jer, prognoza na mobitelu najavljuje grmljavinske pljuskove za vrijeme cijelog boravka u Sarajevu. Hajd da doživim i sarajevsku kišu. Konačno.
Vrijeme je za pokret.
 
Bakovićevo greblje, Vinalić Peručko jezero Utvrda Prozor, Vrlika Crkva Sv. Spasa, Cetina Pločasti most, Cetina Kastel Zrinsko-Frankopana, Novigrad Novigrad, most preko rijeke Dobre
22.08.2014.

.......

Osjećaji naviru...... Riječi zapinju.....

21.08.2014.

KISA IZNAD SARAJEVA

 

Baš kao u knjizi.......

 

18.08.2014.

SFINGA (iz arhive)

 

Jučer sam se vratila sa puta.... puna dojmova... puna svakakvih misli.... neprestano sam u glavi vrtila jedan te isti film... petak se urezao u moje pamćenje.... ono nešto iznutra mi nije dalo mira već nekoliko dana ranije.... vrtilo se poput ringišpila..... trajalo je to još od dvanaestog.... od telefonskog razgovora.... sjećam se .... sjedila sam na obali.... topla, zvjezdana večer... španjolska muzika je svirala u pozadini..... i kasnije, sad u petak... sličan ambijent.... sve, sve, sve je kao u kamen urezano u moje pamćenje...
 
Sjedim.... tražim mir.... ne uspijevam.... na suncu.... na kamenu pored ceste... čekam..... pokušavam smiriti vrtlog u mojoj glavi.... pokušavam smiriti misli... zvoni mobitel...gdje si... tu sam, čekam.... i opet se mislima vratim .... u petak.... s pjesmom koja je svirala.... na cesti baš i nema nekog prometa..... ako je i bilo nisam primjetila... poput sfinge sam.... sjedim nepomično.... mirno... naizgled spokojno.... naizgled mirno... izašla sam iz sebe.... ostala je samo ljuštura...
  
Kad stigneš, vratit ću se...
 
 
 
u dan... u sat... a ja još uvijek na istom mjestu čekam....
 
17.08.2014.

SFF

 

Blogerska se pije u srijedu, 20.8. u 17h na starom mjestu.

Ko ne zna koje je to staro mjesto, nek dođe u navedeno vrjieme u Kuću sevdaha, tamo će dobit sve informacije.....

 

15.08.2014.

ŠTA SMO ČITALI NA GODIŠNJEM - 4

 

„Tebi, moja Dolores“ je knjiga koja me vraća u mladost. Tada, nekada, dijelovi knjige su bili štampani po tjednicima, dnevnim novinama, časopisima.... Uvijek je bila mistična, željena, no nikad nabavljena, posuđena, pa tako ni pročitana. Uvijek neki dijelovi, neka poglavlja, no nikad cijela...
Sajam knjige u Sarajevu prošle godine, august. Kao i obično, obilazim štandove i pogledom gutam naslove, biram, zamišljam se čitajuči pojedine knjige koje me privlače, no kao i uvijek, u novčaniku imam možda za platit kavu petoro prijatelja, nikad dovoljno za knjigu....
Ta me činjenica vraća u London 1982.... vrijeme Božića, ja u Londonu... još sam student... trebam jednu knjigu za fakultet, al nemam novaca boravak i knjigu zajedno... treba odlučit ili knjiga ili boravak... nisam se dugo premišljala.... knjiga! Kad se vratim, onda ću jesti....
Isti slučaj i sa prošlogodišnjim sajmom knjiga. Našla sam knjigu koju želim. Doktorica Saša Božović. Taman toliko novaca imam, a ionako sutra idem kući. S knjigom više u ruci.
„Tebi, moja Dolores“ je ratni dnevnik. Drugi svjetski rat. Literatura koju oduvijek volim iz nekog meni nepoznatog razloga. Sve što je vezano za drugi svjetski rat je literatura koju mogu konstantno čitati.
Rječnik Saše Božović, detaljni opisi dugih marševa, mjesta i naselja koja opisuje, gradove i naselja kroz koja već jesam prolazila tako da u glavi lako pratim njen put, lakoća kojom govori o svemu proživljenom.... sve to me navelo da promjenim plan već danima unaprijed određenog puta do Sarajeva.
Neću unaprijed govoriti o donesenoj odluci... dozvolit ću da se i sama iznenadim...
 
15.08.2014.

DAN NILA

 

Još jedan Dan Nila....... i tada je bio petak....

  

 TEREZA - MOJA POSLJEDNJA I PRVA LJUBAVI 

 

 

14.08.2014.

IMA LI PRIJEDLOGA?

 

Idući tjedan sam u Sarajevu... SFF i tako to

Ima li prijedloga kojim putem do Sarajeva ili da se držim nekog svog plana?

ps. onaj captcha broj mi zadao datum mog rođenja

 

13.08.2014.

ŠTA SMO ČITALI NA GODIŠNJEM - 3

 

U duhu prethodnog posta, iako sam knjigu o kojoj govorim pročitala prije Eve Braun, na um mi padaju slijedeća pitanja.
Kako se osjeća dijete, sin ili kćer, unuk ili unuka, čovjeka koji je u svom životu podržavao politiku ili režim koji je činio zlodjela, ratne zločine, genocid? Kako se osjeća dijete odgajano u tom duhu u trenutku kad odraste? Kad zaintrigiran shvati da je dotada pogrešno mislio kako je samo on u pravu, a cijeli svijet u krivom?
Da li nužno mora naslijediti i dijeliti taj svjetonazor?
Carlos Zvonimir Pilsel, kod nas poznatiji kao Drago Pilsel, napisao je autobuiografsku knjigu „Argentinska priča“. U njoj govori o svom odrastanju u obitelji koja je podržavala Antu Pavelića, gajila ustaške svjetonazore. Knjiga u kojoj govori o spoznaji da je odrastao u krivom uvjerenju, o spoznaji ustaškog grijeha i kako se iz zagriženog ustaše pretvorio u antifašistu, po uvjerenju i načinu života.
Na prvi pogled izgleda nemoguće, no čitajući knjigu shvatiš da je to ipak moguće.
Jer, za izreći sve što je izrekao treba ogromna hrabrost. Ne sumnjam u njegovu iskrenost, na koncu poznajem i njegov novinarski rad otkad je u Hrvatskoj, ali ako bi netko pomislio da ne govori istinu, tada bi Pilsel najviše lagao samog sebe.
Na njegovu i moju žalost, dio Hrvatske i dalje živi u tom i takvom uvjerenju.
Dovoljno je da se poslušaju komentari na odluku Ustavnog suda koji je kazao da je referendum o ćirilici neustavan. No to nije tema ove emisije.
 
12.08.2014.

ŠTA SMO ČITALI NA GODIŠNJEM - 2

 

Postoji izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Uspjeh je relativan pojam, pa stoga neću o njemu, već o ženama koje su stajale ili još uvijek stoje uz, tik, pored, iza i/ili ispreg svog muškarca.
Povod za ova moja razmišljanja je pročitana knjiga o Evi Braun. Hitlerovoj dugogodišnjoj ljubavnici i neposredno pred njihovo zajedničko samoubojstvo i ženi.
Čitajući knjigu, moje misli su se dotakle niza žena koje su bile supruge raznih predsjednika, vojskovođa, diktatora, revolucionara.....
Jesu li one sudjelovale u javnom životu svojih muževa? Prisjetih se tako Elene Ceausescu, Isolde Marcos, Aleksandra Sodolovska Trocki i Natalija Sedova Trocki, Clementine Churchill, Ekaterina Svanidze Stalin, Chiang Ching, Evita Peron, Jacqueline Kennedy Onassis i mnoge druge.... Tu ubrajam i Jovanku...
Čitajući „Eva Braun – Život s Hitlerom“ jednostavno mi se nameće misao na koju nitko nikada neće moći dati potpuno točan odgovor: da li je Eva bila potpuno svjesna svega što se oko nje dešavalo. Da li je imala ikakav utjecaj na Hitlerove odluke, to je sasvim drugo pitanje. Da li je svjesno zatvarala oči pred činjenicama koje su se svakodnevno dešavale?
Mnogi Jovankini intervjui pokazuju da je mnogo toga znala, mnogi će reći da je i aktivno sudjelovala u kreiranju jugoslavenske politike, da li je i koliko, zapisano je u zvijezdama....
Isolde Marcos uživala je u izobilju, skupljala cipele, dok je narod živio na rubu gladi i siromaštva.. Evita Peron, poznata je pak po svom radu za narod, Natalija Sedova Trocki, njegova druga žena, lutala je s njim po svijetu nakon bijega iz Staljinove Rusije, .... Mao Zedongova Chiang Ching nakon muževe smrti uzela je vlast u svoje ruke, provela „kulturnu revoluciju“... Jacqie Kennedy i njen život zahvaljujući suvremenoj tehnologiji je u većoj mjeri poznat, no i dalje je upitno da li je JFK u pojedinim trenucima ipak i sa svojom ženom imao „pillow talk“...
Uvjerena sam da su sve te žene i supruge bile odličnim svjedocima svog vremena i bilo bi zaista interesantno znati jesu li i koliko utjecale na odluke svojih muževa.... Nijedna biografija ne može dati apsolutno točan odgovor, jer sve su te biografije ipak perpcepcija njihovih autora, mnoge od njih su bazirane na činjenicama i istinitim događajima, no misiim da je, usprkos svemu, njihov utjecaj nama jednostavno nemoguće odrediti.
 
11.08.2014.

ŠTA SMO ČITALI NA GODIŠNJEM

 

Ima dvije godine kako sam, sasvim slučajno, pronašla knjigu „Legenda o Kalesh Anđi“, Staleta Popova, makedonskog pisca po kojem je nazvana i godišnja književna nagrada. Originala, barem kod nas nisam našla, ali sam zato našla engleski prijevod. Sjećam se da se nisam puno premišljala o kupovini.
Čim je stigla, krenula sam čitat, no ubrzo stala, jer mi je pažnju odnijelo more drugih knjiga koje su bile na listi čekanja.
Ovog ljeta, konačno je došao red i na nju. Pročitala sam je u dahu....
Legenda o nastanku imena Mariovo, spominje se i u knjizi: ( http://www.panacomp.net/makedonija?s=makedonija_mariovo )
„...Smatra se da je ime Mariova nastalo po hrabroj devojci Mariji. Legenda kaže da se neki Turski paša, koji je osvojio sela Mariova, zaljubio u devojku, te očaran njenom lepotom, bio spreman da uradi sve što poželi, kako bi zadobio njenu ljubav. Ali Marijin otac nije to dozvoljavao, jer je njegova ćerka bila Hrišćanka, a paša Musliman. Paša nije odustajao, te je Marija odgovorila na njegovu upornost jednim uslovom : postaće njegova žena ako čitav region Pologa, planina Selecka, do sela Brod, kao  i bitoljski kraj, planina Nidže do Kozjaka, ostanu hrišćanski i to područje ne naseli nijedan Turčin. Paša je pristao na devojčine uslove, potpisao dokument i odveo devojku. Na putu koji vodi ka selu Dunje, Marija je iznanada izvadila noz i ubila se snažnim udarcima. Oduzimajući zivot, ona se nije predala pšsi, koji kasnije, iako je to želeo, nije mogao ukinuti potpisan dogovor. Snaga ovog dokumenta, koji je garantovao da će ovaj region ostati hrišćanski, je poštovana. U slavu devojke, njenog hrabrog poteza i ljubavi prema svom narodu, region je dobio ime Mariovo.“
Radnja knjige „Legenda o Kalesh Anđi“ odigrava se stotinjak godina kasnije, u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog i Mehmed Paše Sokolovića.
Tekst pjesme „Kaleš bre Anđo“ govori o legendi, a govori i o zapletu:
Ајде слушај, слушај, калеш бре Анѓо,
што тамбурата свири.
Тамбурата свири, калеш бре Анѓо,
анама да бидиш.
Анама да бидиш, калеш бре Анѓо,
на чардак да седиш.
На чардак да седиш, калеш бре Анѓо,
жолтици да броиш.
Жолтици да броиш, калеш бре Анѓо,
бисери да нижиш.
Бисери да нижиш, калеш бре Анѓо,
на грло да редиш.
Ајде, слушај, слушај клето бре Турче,
анама не бивам.
Tурски не разбирам, клето бре Турче,
вера не менувам.
 
Hajde, slušaj, slušaj, tamna Anđo,
što tambura svira.
Tambura svira, tamna Anđo,
gospođa da postaneš.
Gospođa da postaneš, tamna Anđo,
na balkon da sjedneš.
Na balkon da sjedneš, tamna Anđo,
zlatnike da brojiš.
Zlatnike da brojiš, tamna Anđo,
bisere da nižeš.
Bisere da nižeš, tamna Anđo,
na vrat da ih redaš.
Hajde, slušaj, slušaj, kleti Turčine,
gospođa neću postati.
Turski ne razumijem, kleti Turčine,
vjeru svoju ne mijenjam
 

 KALEŠ BRE ANĐO 

 

11.08.2014.

ZAPISNIK PRVE TREĆINE

 

Slike su na fb.... ima ih milion.... i to onih probranih.....

Album "Karolinom, amotamično"...

 

 

10.08.2014.

JA STIGLA

 

Jesam li ikome falila?

 

 DORIS - TERET LJUBAVI 

 

08.08.2014.

COMPLEANNO

 

Tanti auguri!!

 

07.08.2014.

1908

 

02.08.2014.

FERRAGOSTO

 

Jučer sam zaključala jedan ured. Danas drugi.
Treći ne zaključavam.... traži svakodnevnu petnaestminutnu prisutnost, a tih petnaestak minuta svaki mjesec donosi zaradu,.... da, da, zaradu, svaki put uvećanu za 20%, izraženu u dolarima... američkim....
Probudila sam se u 6 ujutro... tijelo radi svoje, iako svijest govori, ne trebaš ustati, na godišnjem si... ta činjenica za posljedicu ima moje cjelodnevno druženje s pidžamom.... nek se zna...  čak sam i dvije grane viška na višnji ispilila u pidžami.... i travu ću pokosit u pidžami.. i ručak kuham u pidžami.... jeeeeeeeej
No, susjedi ne znaju da sam na godišnjem i da hoću spavat... daske, pile, zavarivanje, lupanje, dreka, larma, dovikivanje od ranog jutra...
U ponedjeljak sjedam za volan i nestajem u pravcu ljetnikovca.... itinerar je spreman..... tvrđave, mostovi, stećci, jezero, brana – jedan od međuciljeva..... slike će bit na fb... jednom nekad kad se vratim...
Glavni cilj – more, Dioklecijan...
Dok se ne vratim i ovdje pojavim, čuvajte se, pazite se, pišite da imam šta čitat svako veče prije nego što potonem....
A dotada, dovigiorno
 
01.08.2014.

BLOGGER.BA GLOBETROTTERS - 6

 

Nakon jučerašnjeg napornog dana, uredskog posla, vožnje do mora i natrag po kiši i magli, suncu i ljetu, dočekalo me iznenađenje.....

Razglednica i poklon za Juniorkin rođendan... poklon će zasada biti uručen samo deklaracijom, a po Juniorkinom povratku bit će i habeas corpus.

Razglednica ide u našu blogersku kolekciju.....

Hvala, hvala... divno, prekrasno, neočekivano..... pravo iznenađenje  

<< 08/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6
SEVDAH
PENZIONERSKE AVANTURE - LOŠA
PENZIONERSKE AVANTURE – UPOZNAJ SARAJEVO
PENZIONERSKE AVANTURE – SUNCE, KAMEN, VODA
PENZIONERSKE AVANTURE – UMJETNOST I LANDRANJE
BUONGIORNO, COME STA?

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
1145348