30.07.2014.

BELLEVUE

 

Sada je 15.07, vrijeme kad pišem ovaj post. Rano ljetno poslijepodne.

Po upaljenom svijetlu u uredu, to se nikako ne bi reklo.

Po izgledu neba, ne bi se reklo da je ljetno.

Ono što trenutno gledam kroz prozor je nebo zagasito crno-sive nijanse. Sve liči i navodi na potop.

Pogledah kroz prozor. Ni psa na cesti, a kamoli čovjeka, tu i tamo neki auto protrči, tramvaji poluprazni..... Senirorka javlja da je uzela taksi da bi na vrijeme stigla kući, da bi na vrijeme pobjegla u zaklon od kijameta koji se vani sprema.

Zadar je danas poplavljen, a i mi smo na najboljem putu. Za nekih sat vremena izlazim iz ureda, i nadam se najboljem. Do auta ću svakako plivat, a za poslije ne znam....

Jedino me Hulio održava u stanju osviještenosti da je ljeto.

Kalendarski. Ni po čemu drugom nije.

  

28.07.2014.

BAJRAM ŞERIF MUBAREK OLSUN & HAPPY B-DAY

 

Bajram Barećula!
 
 
Kako opisati današnji dan? Dan ispunjen srećom i ponosom, veseljem i radošću?
I rođendanskom tortom za moju jedinu, za moju Juniorku ....
 
25.07.2014.

QUO VADIS

 

Raketni napad na školu u Gazi.
Novinari pretenciozno pišu UN školu, zar je bitno i važno tko drži tu školu? Zar je to veći ili manji zločin ako se kaže da je to UN škola?
Naslov u Jutarnjem online vrišti: Ban Ki Moon užasnut: U izraelskom napadu na školu osim djece poginuli su i djelatnici UN-a. Da kojim slučajem ti ljudi nisu poginuli, da li bi i tada bio užasnut? Ili je to potpuno nevažno?
Raketiraju se škole, bolnice, zgrade, ..... „To su legitimni vojni ciljevi. Hamas drži oružje u tim objektima“ – to su argumenti Izraela.
Slike koje obilaze svijet pokazuju tko je i što je bilo u tim raketiranim ciljevima.
Ne tako davno – Vrlika – bombardirana bolnica za psihičke bolesnike, ... Vukovar i vukovarska bolnica – JNA je samo štitila grad od ustaša...  BIH – treba li ikoji cilj posebno izdvajati?, ali eto da spomenem samo Markale –Mladić je vrlo jednostavno i argumentirano obrazložio masakr – „to je vojska BIH granatirala vlastiti narod“... ili stotine sakralnih objekata ...  i da ne nabrajam dalje..... svako, i malo i veliko mjesto u Hrvatskoj, BIH, granatirano, raketirano od svojih....
I eto... povijest se ponavlja.... svijet gleda predstavu, zadivljen, opčinjen i fasciniran glavnim glumcem Izraelom kako brani Gazu od Hamasa... da nije tragično, bilo bi smješno.... ili treba obratno?
Kako god bilo, stanovnici Gaze, Palestinci, ginu i umiru dok svijet, poput zadivljenog gledatelja u pozorištu jedva čeka da se predstava približi kraju da bi ushićeno pljeskao....
Oduzeta im je država, onemogućuje ih se u postizanju onog što gotovo svi imamo, satjerani su u geto (Gaza i Zapadna obala) koji se svakim danom sve više i više smanjuje.. ograđeni su zidom, da ih kojim slučajem Izraelci ne bi vidjeli... oduzima im se pravo da brane svoje, svoje domove, škole, bolnice, a kad to urade proglašavaju se teroristima....
Židovi možda jesu odabran narod, no država Izrael nije.
Država Izrael pred našim očima čini ratni zločin, genocid...
Ima li itko na ovom svijetu da ima cohones i da konačno jednom prekine ovaj globalni prijenos genocida i vrati Palestincima njihovo? Ono što im pripada, ono što im je uvijek pripadalo?
 
23.07.2014.

1964 - 2

 

Došavši u Kutinu, tu prvu godinu, imali smo stan u trokatnici, na drugom katu. Sjećam se samo drvenog gelendera..... ne pamtim kako je stan izgledao...
Na trećem katu je živio Buco, dječak malo stariji od mene, s kojim sam se, kažu, igrala. Za razliku od njega, ja sam često, kao što prave curice i rade, plakala kad sam padala. Da bi me ohrabrili, ili natjerali me da prestanem plakati, često su mi govorili „vidi kako Buco padne kao i ti, a nikad ne plače“. Dosadili su mi s tim, pa sam ga jednom prilikom gurnula na gelender, i zaplakao je. Na sva usta sam zvala, vikala, vrištala „maaaamaaaa, vidi i Buco plače!“
U prizemlju te trokatnice bio je buffet – mjesto gdje smo tata i ja često silazili. Meni i sestri je kupovao čokoladice životinjskog carstva, a sebi je vjerojatno kupovao nešto drugo. Ne sjećam se šta. Ali bit će da je sve to skupa jako ličilo na scenu kod Žnidaršića iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“.
I dan-danas, kad me put navede u Kutinu, s velikom sjetom, ljubavlju i nostalgijom gledam u tu trokatnicu i buffet u prizemlju.
Mama je radila u zgradi suprotno od te trokatnice. Nekad nas je vodila u vrtić, a nekad je pustila da sestra i ja odemo same.
Sa suprotne strane raskršća, na strani gdje je kretala cesta prema tvornici koja se gradila, bila je benzinska pumpa. Ni po čemu drugačija od ostalih. No to je jedina pumpa na koju je moja sestra, umjesto da ide sa mnom u vrtić, odlazila igrat se u lokvama vode da bi čekala da se tata vrati sa službenog puta. Ja sam za razliku od nje, poslušno išla u vrtić. Podsjećam da je to bilo 1964-te, kad su auti u Kutini bili rijetki, možda dva u toku dana.
Vrtić se nalazio čini mi se iza trokatnice. Sjećam se da je bio između nekih zgrada, no danas ga vjerojatno više ne bih znala pronaći. Sjećam se imena direktorice, Jelica J., mama je s njom ostala u kontaktu godinama i nakon našeg i njenog povratka u Zagreb.
Iz tog vrtićkog perioda, začudo, pamtim samo par stvari: jedan ručak – grenadir -tjestenina s krumpirom. Zatim, djeda Mraza kako dijeli poklone i i jedne proljetne, majske, proslave dana oslobođenja Kutine, kad smo mi, djeca iz vrtića, hodali gradom. Na sebi smo imali posebnu odjeću – kostime. Izgledali smo kao ogromne ivančice. Svako od nas je bio obučen u bijele bluzice i plave suknjice, odnosno dečki u plave hlače. Na glavama smo imali velike šešire u obliku cvijeta ivančice. Negdje još imam i sliku koju je netko uslikao. Možda i moja mama, ne sjećam se, ali slika postoji.
Na toj slici je i jedina teta iz vrtića koje se sjećam i koju pamtim. Ruža. Nikad je poslije nisam srela. Mama je. Mnogo godina kasnije, kad su mami u uredu bili ukradeni dokumenti, negdje sredinom sedamdesetih, morala je u Kutinu da sredi odjavu ili tako nešto, da bi mogla izvaditi nove u Zagrebu. Iskoristila je priliku da ponovo ode do vrtića, do Jelice, tada još uvijek direktorice i tom prilikom srela je i Ružu. U mom sjećanju Ruža je imala dugu smeđu, gustu kosu, vrlo često češljanu u punđu. Mama mi je tada kazala, Ruža se nije nimalo promijenila.
A možda je to bilo prilikom Titovog dolaska u Kutinu i obilazak tvornice koja se gradila? Ili je došao na otvaranje hotela na tom već spomenutom raskršću? Ne sjećam se baš. Ipak sam uvjerena da je to bilo za dan oslobođenja Kutine.
U trokatnici nismo dugo živjeli. Mama je u to vrijeme nadzirala izgradnju stambenih objekata za Francuze koji su trebali doći i u tim kućama trebali stanovati, za vrijeme boravka u Kutini, tj dok se gradila tvornica. Igrom slučaja, Francuzi su od toga odustaili, pa su te kuće dodijeljene njima, tj radnicima i nadzoru izgradnje. Tako smo i mi uselili u jednu od njih.
Do tvornice je vodila dugačka cesta, danas u potpunosti izgrađena, široka, s kestenima koji je pretvaraju u aleju. Tada je to bila samo jedna cesta, uska, usred polja. Tada mi se činila najdužom ulicom, danas kad prolazim, možda ima kilometar od raskršća do ulaza u tvornicu.
Tu smo po zimi dolazili i pravili snjegoviće i anđele. Sjećam se da smo išli sanjkama, tata nas je vukao. Snijega je bilo u neograničenim količinama.
Sjećam se i da sam jedno mjesto upamtila po smiješnom imenu. Mišolovka. Godinama sam mamu ispitivala jesam li dobro upamtila to ime, no ona nikako nije mogla dokučiti na koje ja to mjesto mislim. To selo, na brežuljcima Moslavačke gore ili je Mikleuška ili Mišinka. Prije će bit Mikleuška, to mi više liči na moju verziju Mišolovka. Tamo smo znali biti pozvani u klet tatinog kolege s posla.
Trokatnica je imala ravan krov, pretvoren u terasu. Tu smo slavili rođendane, roštiljali, sunčali se.
Na tom drugom katu, živjela je i Dubravka, djevojčica mojih godina, s tatom i mamom. Tata je bio tih, neprimjetan, mama glasna, ratoborna, temperametna, strastvena. Danas bih ih tako opisala. Sjećam se načina na koji je pratila sportske prijenose. Navijala na sav glas, vikala, psovala kad je trebalo, izazivala je opći rusvaj oko sebe. Naše poznanstvo završilo je i kumstvom nakon njihovog povratka u Zagreb. Danas je Dubravka mama trojice sinove, i nismo puno u kontaktu. Sad kad o njoj razmišljam, možda bi bilo dobro potražiti je na fb?
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ 
Juniorka mi je jučer kazala da neka više ne vozim pod utjecajem. Mislila je pri tom na drogu. Rekoh joj da su mi to dali. I da nije bilo šanse da odbijem. I da, vozit ću ponovo pod utjecajem u ponedjeljak, na njen rođendan. I da, ostadoh bez zuba.
Šta sve neću uradit za ljepotu, evo se čak i drogiram.
 
 
21.07.2014.

LEBENSRAUM iliti PO ČEMU SE GAZA RAZLIKUJE OD VARŠAVSKOG GETA?

 

Ima li razlike između Obame i Putina? Koliko vidim nema.
Obama podržava pravo Izraela da se brani. I Hitler je tražio to pravo, pa znamo kako se i šta desilo. I Milošević je to tražio, znamo kako smo mi završili. I Putin to traži. I evo, opet znamo što se dosad desilo, ne znamo što će budućnost donijeti, ali da može biti samo gore, to je sigurno.
Obama kaže, traži granice iz 1967. A jel? Zar ne bi možda bilo bolje, opravdanije tražiti granice iz 1946? Ili hajd neka bude 1947?
Čime se to i sam Obama razlikuje i od Putina, i od Hitlera, pa i Miloševića?
Kako to da svi imaju pravo nešto tražiti, a Palestinci ne? I po čemu se to Palestinci razlikuju od svih nas kad brane svoj dom, ono što je njihovo?
 
 
Nedavno, u nekom društvu na kavi, našla se i djevojka iz Izraela. Pričamo o svemu i svačemu, o kulturama, baštini, običajima.... Pozorno je slušala i povremeno sudjelovala u diskusiji.
U jednom trenu, upita ona nas, što mi mislimo o Palestinskom pitanju. Svi u tom trenu umuknemo, pogledamo je, svak u svojoj glavi razmišlja šta da joj odgovori. Kad se kolega s posla javi s odgovorom.
„Zamijeni jednu riječ u svom pitanju, i dobit ćeš odgovor. Znat ćeš šta mi mislimo.“
„Koju riječ?“ upita ona.
„Endlösung. Zvuči poznato?“
Pocrvenjevši, više nije sudjelovala u razgovoru.
 
18.07.2014.

1964

  

Moja prva sjećanja nose neke datume iz, sada davne i daleke, 1964.
Kutina, iza kuće, ispred podrumske garaže, bijeli plastični čamac kojeg je tata tjednima sređivao, dovoljno dugo da mi miris tog ljepila i danas zna zamirisat i zasmetat. Začudo, ne pamtim gdje je taj čamac završio i šta je bilo s njim.
Laganom nizbrdicom, kroz nikad šišanu travu moglo se do, u mojim sjećanjima uvijek bezimenog, potoka iz kojeg smo uvijek, u svako doba godine slušali veseli kreket. S druge strane potoka, uzbrdo, moglo se do Buce. Igrom slučaja, s njegovim ocem, hiljadama godine kasnije, čak sam i radila.
Tu, u istoj takvoj, susjedovoj, kući, sam i prvi put, a čini mi se i zadnji put, skakala po krevetu. Nisam bila jedina, sva djeca iz susjedstva su bila tu. Znam, znam, čudno zvuči sva djeca, ali istina je. Koliko nas je bilo? Brojkom? Nas četiri, sestra i ja, i njih dvoje, brat i sestra, Zvonko i Suzana. Tu i tada sam prvi put letila. Zbog tog leta i ružnog slijetanja, pljoštimice, na nos, zamrzila sam posteljinu s otvorom za navlačenje na sredini. I danas, toliko godina poslije, ne želim takvu posteljinu u svojoj blizini.
Nisam bila pretjerano zločesto dijete, ali ne mogu reći ni da sam bila bubica. Jer, pamtim, kažnjavanja. Znači ako ih je bilo, mora da nisam bila dobra mjereći po standardima mojih roditelja. Razlozi za kažnjavanja? Hm, trčanje po potoku usprkos vjerojatno očitim zabranama, igranje po okolnim brdima i nedolazak kući na vrijeme, klasično pronalaženje svih mogućih lokvi i bara, što je bilo vrlo lako jer, oko nas je bilo dosta kuća u gradnji, no gotovo nijedna useljena, iskreno ne sjećam se, ali pamtim načine kažnjavanja. Stajanje u kutu, klečanje na raznim vrstama podloga, od parketa, tepiha, preko kukuruza do grubog kulira na terasi. Ne sjećam se da sam dobivala batine. Vjerojatno jesam, jer pamtim da me bilo strah batina. Sve je bilo bolje od udaranja po guzici, ali i klečanje je znalo bit bolno. Bila sam sretna ako sam prošla samo sa stajanjem u kutu.
Pamtim i moje prve injekcije, antibiotici, doktor je dolazio nama u kuću, ne znam zašto nismo išli u dom zdravlja. Upala mokraćnih kanala koja me pratila nekoliko slijedećih godina i kao jednu od brojnih terapija donijela prve dijete i omogućila razvijanje sposobnosti da u određenim periodima života jednostavno ne konzumiram ono što mi tog trena padne na um. Te terapije omogućile su i da izgubim osjećaj slano/neslano. Tako lako mogu jesti neslano, bez ikakvih problema. Ako mi netko ne kaže da je nešto neslano, ja sama primijetila ne bih.
Te mi injekcije nisu donijele strah od injekcija, barem tako danas mislim, ali sjećam se da sam izbjegla školsko cijepljenje u prvom osnovne, lažući i mami i tati i učiteljici. Roditeljima sam kazala da taj dan neće biti škole, jer učiteljica mora u Zagreb, a učiteljici sam kazala da taj dan neću moći doći jer baš tada idemo u Zagreb. Sve bi to i prošlo, da naravno, onako naivno dječje ne napravih grešku u koracima. Tog dana, sa terase, ugledavši Đurđu kako ide u školu, fino joj viknuh, maknuh, a ona, ne znajući moje konstrukcije, kazala učiteljici da me vidjela kod kuće. Danas kad o tome razmišljam, mislim da je u tom trenu, frustracija oko samog pojma i onoga što predstavlja injekcija bila odlučujući faktor za moje priče. Mislim da sam i za to bila kažnjena, ali nekako ne pronalazim taj dio u memoriji.
Kutina tih godina nije imala pitke vode. Dobivali smo je, vjerojatno, iz cisterni, i čuvali smo je u bocama. Tu i tada desio se moj prvi pokušaj alkoholizaranja. Prvi moj, sveukupno drugi. Za prvo alkoholiziranje je bio kriv sestrin krsni kum dajući mi gemišt kriomice. Moje prvo alkoholiziranje je bilo posljedica nerazlikovanja boca u kojima se čuvala pitka voda i boca u kojima je bila rakija. Ožednivši ustala sam iz kreveta i nasula u čašu ono za što sam smatrala da je voda. Urlik i suze koje su poput vodoskoka nagrnule onog trena kad je rakija dotakla nepce i želudac probudilo je i mamu i tatu i rezultiralo općim rusvajem. Mislim da upravo zbog toga nikad nisam voljela rakiju. Svaki drugi alkohol je mogao proći u mom kasnijem životu, ali rakija ne.
Mlijeko. Mlijeko je, baš kao u Engleskoj, dolazilo na vrata. U staklenim bocama. To je jedini period mog djetinjstva u kojem sam još koliko toliko mogla, željela i usudit ću se reći i voljela piti mlijeko. Nikad poslije mlijeko mi nije bilo prijatelj. Nije ni danas. Oduvijek je bila potrebna velika snaga volje da tu bijelu tekućinu ulijem u sebe. Ubrzo sam ga potpuno prestala piti svojevoljno. Prisiljavali su me na razne načine, uvijek uz viku, galamu, prijetnje, kažnjavanje. Sve što je imalo mlijeka u sebi – bijela kava, kakao, nije moglo proći u tišini. Vrhunac je bio nekoliko godina kasnije na Rabu, gdje se uveliko koristilo kozje mlijeko. Mislim da mi nije bilo veće muke od tog. Prkosno sam odbijala, a za uzvrat sam dobivala zabrane i kazne. Dok jednom nekad nisu shvatili da je sve to u rangu nemogućih misija. No do tog trenutka prošle su hiljade i hiljade u sudoper prolivenih šalica mlijeka, bijele kave i kakaa, stotine „pukim slučajem“ razbijenih šalica, cjeđenja, procjeđivanja, pecanja, šta sve nisam izvodila samo da se spasim te bijele tekućine....
 
16.07.2014.

KISMET

 

Na današnji dan prije šest godina... ( da , da, 2008 je postala jedna od najvažnjih godina u mom životu), u hotelu Saraj, .. u Sarajevu... Joan Baez je Juniorki potpisala gitaru... 

Noć ranije - koncert u Zagrebu....

Danas, šest godina poslije, kupih karte za koncerte u Beogradu i Zagrebu...

Juniorka jedva čeka.... o sebi i mojem veselju mislim da ne moram.....

 

 

ovaj video ispod nije dosad nigdje nikad prikazan....

16.07.2014.

OPTIMIZAM

 

Puž muž...... maratonac...

 

 

 

 

 

 

14.07.2014.

.... E TU NUN PIENZE A ME

14.07.2014.

I TAKO..... 2

 

Finili su, Mare, bali.....

 

12.07.2014.

I TAKO .....

 

I tako. Prođe šest godina. Brzo? Sporo? Dugih šest godina? Kratkih?
Ne bih znala... meni lijepih šest godina.
Po godinama, karakterno, to bi išlo ovako: 2008 – prelijepa, ispunjena srećom i ljubavlju, upoznavanjem i putovanjima, 2009 – ispunjena beskrajnom tugom, tužna, uplakana, ružna, 2010 – godina puna istraživanja, ispitivanja, spoznaja, 2011 – godina ispunjena očajem, depresijom, ali i svjetlom u tunelu, 2012 – godina ispunjena uspješnim istraživanjem i zaokruživanjem stodvadesetgodišnje potrage za identitetom, 2013 – početak i kraj godine šokantan, da bi trinaestice, ipak, kao i uvijek donijele osjećaj sreće, zadovoljstva, 2014 – impulsivnost mi je ipak vrlina... dovoljno je da se sjetim dva rođendana i osmijeh mi se razlije licem...
Statistički, to izgleda ovako: 2190 dana, 2125 postova, 13374 komentara, 1281 (trenutno) onih koji misle da zaslužujem da budem u favoritiima...
U ovih šest godina čitala sam i pratila stotine blogova, jednom od njih ću uvijek, bezuvjetno, ostati vjerna, mnoge blogere i blogerice sam upoznala, s mnogima i danas svoje vrijeme provodim.
Ima i onih s kojima otkopah i zakopah neke ratne sjekire, ima i onih koji mene ganjaju i proganjaju iz samo njima znanih osjećaja i razloga, ima i onih koji su me blokirali, ima i onih koje ja blokirah.... kad bi zapisivali rezultat, bilo bi 1:1, sve je to život, ne opterećujem se time...
Ima onih koje sam sama otkrila, ima onih koji su mene otkrili tražeći pomoć, ko biva ja sam starosjedilac i znam sve tajne blogerskog zanata....
Prije nekoliko dana dobih kompliment, kaže mail, „vidi se da si pisac“. Iskreno? Ne vidim se tako. Ne, ako pogledam i sagledam moje školske literarne radove koji su mi uvijek bili gori od bilo čega. O ocjenama za iste da i ne pričam....
S druge strane, u ovih šest godina, dobih zaista mnogo komplimenata za riječi i rečenice koje ostavljah na blogerskom bijelom papiru. Nazvali me i Zukom... to je zaista velika čast, no Zuko je jedan jedini, a ja? Ja sam samo blijeda, mala, mizerna kopija... nedostojna takve komparacije....
E da, usporedili me i sa Predragom Matvejevićem.... i to je kompliment... ma šta god vlasnik te izjave mislio u trenutku izgovaranja...
U više navrata mnogi su kazali da bih trebala postove pretočit u knjigu. Iskreno? Ne znam... jedno je što ego misli i želi, ali da li zaista to vrijedi toliko da bude zabilježeno kao hard copy? Ne znam, nisam sigurna... ali, evo ovog trena mi pade na um naslov knjige, bude li ikad došlo do nje... valjda ću ga upamtit... veći problem je, kad bih eto krenula razmišljat u tom smjeru, koje postove da, koje ne? Zašto neke ne, a druge da? Nisam još dovoljno velika i odrasla da donosim tako teške odluke, jednostavnije mi je osmjehnut se ponizno, zahvalno, zadovoljno i sretno na takve prijedloge....
U više navrata sam gasila blog... da bih mu se vraćala nakon dan dva... u više navrata sam htjela pobjeći, no opet su me vratili....
Srećom, sve svoje postove spremam od prvog dana, zaista samo nekih pet-šest je nepovratno izgubljeno, no nisu ni bili previše važni... ono što je bilo važno a naoko izgubljeno hakiranjem servera, spašeno je zahvaljujući google-u... dakle, sačuvala sam samu sebe u nekih 99 %...
Hakiranje servera 2013 (zar je to bilo lani? imam osjećaj da je to bilo prije sto godina) istovremeno je pokazalo koliko mi je blog važan, koliko mi ovih šest godina znači u životu... i potvrđuje jednu moju rečenicu, parafrazu nekih drugih rečenica, ali koja glasi: „jednom bloger, uvijek bloger“..
Blogger.ba kao servis, možda valja, možda ne, razumijem i njih, ne pravim probleme oko svega što se dešavalo, da ima boljih servisa, vjerujem, da ima lošijih, i to vjerujem, da imam rezervne blogove, stoji, da li pišem na njima – ne, ... ali kad pogledam ovih šest godina, i ljude koje eto okupih oko sebe, ljude koji su se skupili oko mene, ne pada mi na um otići. Ne pada mi na um negdje iznova počinjati.... Sa blogger.ba jedino me mogu otjerati.
Dobih nadimak – Gracia.... hajd dobro, svaki put se nasmijem, ali neka ih... dobih nadimak i Šeher Hanuma, istog trena odjurih da napravim blog s tim nickom, da mi netko ne otme tu privilegiju... u prvom postu na tom blogu sve je rečeno....
Kao što rekoh, mnoge upoznah, mnoge želim upoznati, s nekima nemam više kontakt, s nekima se provedoh lijepo, s nekima ružno, neke etiketirah pogrešno da bi im se ispričala za učinjeno, neki me etiketiraju na način, jedini način kojeg ne opraštam, neke usprkos svim polemikama uporno i rado čitam, s mnogima uživam ispijajući ne samo blogerske kafe za vrijeme mojih boravaka u BIH, no sve je to sastavni dio spektra boja oko mene i prihvaćam sve nijanse i tonove...
Da li je moguće nabrojati sve blogere i blogerice, a da nekog slučajno preskočim ili zaboravim i da ga na taj način ne povrijedim i uvrijedim? Svi, ali baš baš svi, o kojima govorim ovdje će se prepoznati, kao i oni koji se nalaze u kategoriji „must meet & coffee with“?
Od svih, apsolutno svih, naučih nešto i hvala vam na tome. Zaista, veliko veliko hvala.
I tako...
Prođe šest godina.....
 
11.07.2014.

.....

 

10.07.2014.

A. SIDRAN - POEMA O SREBRENICI

 
Bolje da je nema
Nego da je ima

Ovakve
Kakva danas jeste
Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo
U njoj
Boraviti ne može

Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije nauèio
U pluća udisati

Iz nje bježi sve
Što ima noga
Su kojima može
I ima iðe
Pobjeæi

Iz nje bježi sve
I ono što niðe
Nego pod zemlju crnu
Nema pobjeæi

Pravoslavci bježe
Pridošli i domaæi
Muslimani bježe
Domaæi i pridošli

I koji je bio
Živ nekako ostao
Otišao pa se vratio
Ni jedne zime sa ljetom
Nije sastavio
Niti jednu jesen
Sa proljeæem
Nego je gledo
Da što prije opet
Iz Srebrenice ode

Šta je bilo
Komšija nam katolika

A njima je Srebrenica
Stotinama godina
Bila milo
I prelijepo
Stono mjesto
Njihove dobre
Plemenite udruge

Otišli su odavno

Kano da su
U svojoj mudrosti
Znali da æe doæi vrijeme
U kom više neæe biti
Dobre Srebrenice

Govore nam
Deset nam godina govore
Kako je u Bosni
Prestao rat

Uèe nas
I pisane nam upute o tome šalju
Kako je u našoj državi
Bosni i Hercegovini
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati u prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi
Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?
Zar ne vide, zar ne èuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preostalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom-govorimo?

Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete:
U buduænost gledajte!

A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Èije su oèi
Èije su ruke
Èije su duše
U našoj krvi ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo
U šta mi to drugo
Nego u nju
Imamo gledati?

Zar možete
Materi kazati
Da ne gleda sina?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata?

Uzmite nam oèi-
Al ne uèite nas više, ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite,
Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,
Rat prestao malèice, dok se i same, prekodana,
Varakamo da je tako, i da jeste prestao!
Ali su unas, i ljeti i zimi – i veæ je sedamnaest godina
Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noæi.

Èim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožðem mandalimo, da ne doðe i ne uðe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!

On nam, danas, mir u Srebrenici èuva!

Kako da spava srebrenièka majka?
Èim sklopi oèi, eto rata na vrata, eto one sekunde
U kojoj je vidjela kako se, pod èetnièkim nožem,
Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!
Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, prouèenih
Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oèi spusti,
Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog
Sina!

Kako da živimo sadašnjost?
Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, meðu nama ovdje nije, a jest živa!
Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,
Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a
Kamo li na ulicu iziæ! Èetvero je djece izgubila! Ako
Bi na ulici ikakvo momèe il djevojèe srela, pa joj koje
Od njih na koje od njenih zalièilo – srce bi joj prslo, u
Èetiri stotine komada!

Je li to Mir?
Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kuæama
I našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Èuva naš mir?

Vama jeste vaša
A nama
Nikako nije
Naša prošlost prošla!

Nit æe proæi
Niti može proæi
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva

Dok pod njenim
Od olova nebom
Olovni zrak
I olovne
Od zraka zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
Al srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste
Nama nije
Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraæati
Nemojte nas vraæati
U tu i takvu
Od olova
Srebrenicu

Nego
Barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama
Zagubilo zrno
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno
Od Pravde i Istine
Zrno pronaðete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu –
Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronaðite!

Srebrenicu –
Srebrenici vratite!

A mi æemo se
Uz Božiju pomoæ
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoæ
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebrenièke duše

I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih


(Abdulah Sidran)
10.07.2014.

11.7.

 

09.07.2014.

NA KAVI S...

 

i privatnom koncertu...

 

09.07.2014.

KULTURA vs OBRAZOVANJE

 

Zatvor kao institucija ima više namjena i svrha. Ne mislim sad ovdje razglabat o penološkom sustavu, rehabilitacijama, kaznama, bile one pravedne ili ne.

Prepiske ljudi koji dio svojeg života provedu u zatvoru znaju biti odlično štivo. Prepiska političkih zatvorenika oduvijek je plijenila pažnju, naročito po izlasku iz zatvora ili nakon kraja njihovog prirodnog, biološkog, životnog vijeka.

Teme iz tih prepiski znaju biti interesantne, rukopisi također... neki tek nauče pisat, čitat, analizirat, neki tek tada uspiju spoznati metafiziku života, dijalektiku materijalizma, itd. .... neki uspiju završiti škole, fakultete, ... neki usavrše "zanat" kojim su se bavili prije ovog all inclusive boravka...  mogućnosti su beskrajne....  ne bih sad da ulazim u područje obrane ljudskih prava ljudi koji su u penološkim institucijama, jer imam relativno radikalan stav prema tome, a nije ni tema današnje emisije. Bude li zainteresiranih za tu temu, u dogovoru s redateljem ovog programa, možemo uraditi serijal na tu temu :D

U javnost je procurilo, makar, jedno pismo koje je, iako u pritvoru, još uvijek, županica Sisačke županije, Marina Lovrić Merzel poslala izvjesnom Rami Dediću. Nemam pojma ko je to ni zbog čega je bio u pritvoru, ali čovjek se fino pohvalio kako mu je MLM pisala. Novinari ko novinari uslikali to pismo i objavili.

Šta se čita iz tog pisma? Meni je sadržaj apsolutno nebitan, nisam ga ni pročitala, niti me zanima, ali ono što sam uočila je vrlo interesantno.

Ako s nekim provodiš vrijeme, u pritvoru/zatvoru, pretpostavljam da s vremenom vaš odnos postane prisan, ne intiman, ali prisan, ili barem prisniji. Čak i da ne postane prisan, u trenutku kad komunikacija, osim usmene, postane i pismena, tada se štošta može saznati. Mislim da kultura pisane komunikacije pretpostavlja da se rukom pisana pisma i/ili poruke pišu u najmanju ruku malim štampanim slovima, ako već nije rukopis. Rukopisi mogu biti svakakvi, čitki, nečitki, sitni, krupni, ukošeni lijevo ili desno, ali kakvi god da jesu, rukopis je rukopis. Ali hajd, ako je čovjek svjestan da mu rukopis ne valja, nije čitljiv, u tom slučaju, bonton i kultura komunikacije zahtijevaju makar mala štampana slova.

Šta ovo pismo govori o osobi koja, kroz sadržaj navodi čitaoca, da se ovdje radi o makar prisnijem odnosu, a napisano je velikim štampanim slovima?

U ovoj našoj kompjuterskoj eri vrijedi nepisano pravilo da velika štampana slova u komunikaciji označavaju vikanje, deranje. Šta upotreba velikihi štampanih slova u rukom pisanom pismu znače ili označavaju?

MLM, čija je i diploma sa Prometnog fakulteta u Zgb, poznatog po raznim malverzacijama, korupciji, a naročito po kupovini diploma, nadasve sporna i još uvijek pod znakom pitanja, ovakvim pismom odaje samo nivo njene kulture, obrazovanja, (ne)pristojnosti....

Bilo bi smiješno da nije tužno......

 

08.07.2014.

ŽIVOTNA ŠKOLA

E-learning program "Životna škola" nudi više mogućnosti za obrazovanje. Unutar programa je nekoliko online tečajeva na izbor i postoji mogućnost prebacivanja s jednog na drugi. Svi e-tečajevi nude isti program za kultiviranje vrlina i oslobađanje od mana, samo što su različito strukturirani, ovisno o potrebama korisnika - imamo program za mlade, za odrasle, za roditelje, za tvrtke, intenzivni tečaj, itd.

Tečajevi se polaze preko interneta, stoga je fleksibilno vrijeme i i mjesto sudjelovanja - sudionici imaju slobodu da polaze tečaj kad im odgovara, u ritmu i tempu koji im odgovara, iz topline svoga doma, s plaže, s posla ili po izboru.

https://www.tripleclicks.com/ECA/ECAMyStore.php?id=24219

 

08.07.2014.

MERAK

 

Slika govori 1000 riječi :D
05.07.2014.

ZA WEB PROFESIONALCE

 

AIOP - web servis provajder omogućava razvijanje BILO KOJEG online posla nudeći kompenzacijski plan koji vas nagrađuje sa 100% provizije.

Automatiziran mar-keting sistem radi 95% posla za vas.

Hosting, autoresponder, tracking, splash builder, ...

 

http://www.allinoneprofits.com/b3i

 

http://www.allinoneprofits.com/b4l

 

 

04.07.2014.

STRANI JEZICI

 

Jučer se pohvalih jednoj našoj da mi jedan jezik nije nimalo stran, poznajem sve njegove varijante od istoka do zapada,... ne samo da poznajem, znam i upotrijebiti....

Danas u mailu uleti jedna riječ koja mi nije baš poznata.

Fino pitam šta je to, kad me kao odgovor dočeka grohot. Divno.... sad sam eto i dvorska luda :D

I onda ona meni kaže da nije kraljica! :D

Na dvoru.. no dobro nema kralja Arthura, al k'o da je to bitno....

Svi zainteresirani da ih zabavljam, stanite fino u red, bitte schön :D

 

03.07.2014.

OGLEDALO GODINA - 4

 

Sunce uprlo. Krećem kući. Smirena i zadovoljna. Bacam pogled na Skenderiju i skrećem prema Alipašinoj džamiji. Razmišljam kuda ću, kojim putem.
Ponovo mi se otvara niz mogućnosti, imam dosta vremena i svaka varijanta mi je privlačna. Kroz Lašvansku dolinu, preko Rostova, ili klasično, na Brod? Ne žurim s odlukom, imam dosta vremena da odlučim. Odluka pada tik ispred naplatnih kućica. Na Brod.
Vozim uz rijeku Bosnu i pogledom pratim njenu desnu obalu. Slike koje se nižu ne naslućuju ono što ću vidjet tek nakon Zenice. Tu nekako pada odluka.
Prije nekih petnaestak dana pokušah nešto učiniti za Maglaj. Nažalost neuspješno, nije bilo sluha za molbe Maglajlija. Možda sam u krivom, no moj apel nije donio, meni poznate, rezultate. Stoga, najmanje što mogu učiniti je da uđem u Maglaj. Ionako nikad još nisam ušla, a vraćajući se ovim putem, godinama me privlači ona tabla s oznakom za Maglajsku tvrđavu. Odvrtim kompjutor u autu i vidim da imam vremena.....
Dio autoceste do Zenice izgleda mi spreman. Naplatne kućice su na mjestu, table s oznakama spremne, ne sjećam se jesam li pročitala da su i tuneli završeni, ali sve navodi na to da će i taj dio autoceste uskoro biti pušten u promet. Fotoaparat u desnoj ruci ne miruje....
Mjesta se nižu, a pogled mi zvjera okolo naokolo, pogledom pretražujem tragove nedavne kataklizme. I onda krene. Desna obala rijeke Bosne pokazuje veličinu razaranja.
Seniorka, otkad znam za sebe, govori kako je voda čovjeku najbolji prijatelj, ali i najveći neprijatelj. Njen iskonski strah od vode i njenog razornog djelovanja, uvjetovan utapljanjem u njenom ranom djetinjstvu, meni je potpuno shvatljiv. Bila ona mlada ili stara, zdrava ili bolesna, ali sluh kojim čuje kapa li negdje voda, curi li nekontrolirano, je nevjerojatan. Pitam se, bi li ona, sa tim svojim sposobnostima, možda mogla osjetiti kataklizmu koja je zadesila naše tri države....
Grane velike, male, granje, žbunje, debla, isčupana stabla, korijenje, naneseno kamenje, stijene.... razbacano kako ih je voda nanijela... na svakom metru desne obale Bosne. Ne sumnjam da tako izgleda i lijeva obala na kojoj se uglavnom nalazim.
Stabla koja jesu preživjela ovaj nalet vode, sada su u potpunosti okićena smećem koje je voda nanijela. Na svakoj grani vijori se bijeli trag... vrećice, zasušeni i zaljepljeni, na grančice, nabodeni papiri, ponegdje i komadi odjeće, vijore na povjetarcu i podsjećaju na pagansko kićenje stabala.
Nemila. Jednom nekad prošla sam kroz naselje, razmišljam jel da to učinim ponovo. Odustajem. Ali se prisjetih kako sam na pumpi skoro odrezala prst. Da, i to je bilo prije točno šest godina.
Topčić Polje. Mjesto koje je teško stradalo. S ceste ne vidim ništa. Nastavljam dalje.
Žepče. Po prvi put ga zaista pogledah. Odolih impulsu, uz obećanje samoj sebi, idući put.
Maglaj. Skrenem s ceste. Potpuno nepripremljena, bez google earth informacija, idem naslijepo, na sreću, ali s puno entuzijazma i avanturizma, nađoh se na raskršću. Kuda ću? Desno sigurno nije centar, stoga ta cesta otpada. Vidim tablu, kaže Maglaj lijevo. Hajd krenem i na idućem raskršću skrenem desno, iza podvožnjaka, potpuno previdjevši da cesta ide i lijevo, i nađem se ispred neke tvornice kojoj ne upamtih ime. Ok. To smo znači fulali. Vraćam se na početnu točku. Ususret mi dolazi auto, ima prednost puštam ga. Ne razmišljam više o njemu. Eto me opet na onom prvom raskršću. Sad probam ono što je bilo ravno. Vozim se uzduž pruge i vidim nije ni to. Okrenem se kod nekog podvožnjaka i vidim tragove nanesene zemlje. Još uvijek je mokra. Prošlo je gotovo mjesec dana od povlačenja vode, a ovo je još uvijek mokro....
Vraćam se na početnu točku. Opet. Vozim paralelno s vlakom. Vlak prolazi pored mene i tu pada odluka. Slijedi vlak. I onda mi sine, pitaj nekog. Ne budi glupa. Tri djevojke spremno mi odgovore i shvatih da sam u prvom navratu bila na pravom putu, samo sam trebala biti malo inventivnija. Na greškama se uči.
Ponovim sve i sad skrenem lijevo, prateći prugu i rijeku Bosnu. Vlak mi je pobjegao...
Ono što slijedi, slike koje vidim su grozne, i danas, mjesec i po dana kasnije.
Cesta kojom vozim postaje sve gora, da bi se pretvorila u makadam. I lijeva i desna obala rijeke Bosne – jednako oštećene, uništene... vozim doslovce 15 na sat, pazeći na rupe, vozim slalom izbjegavajući ih, no s vrlo malo uspjeha.
Prve kuće, s moje lijeve strane, otvorenih vrata i prozora... osjeća se miris vlage, zemlje na sve strane, ali tragovi radova na čišćenju se vide, ... iako nikad nisam bila u Maglaju, nekako se nazire prijašnje stanje... upadne mi u oči dio Maglaja na desnoj obali.
Dođem do, poslije ću saznat ime, Gradskog mosta, i razmišljam lijevo ili desno. Desno ću kasnije. Krenem lijevo, u centar... i dalje 15 na sat, slikam sve što stignem. Skrenem desno, Konzum... evo i džamije, one iste koja je punila novinske stupce svojim munarama iznad vode.
Tragovi na fasadama kuća vidljivi su još uvijek. Život se polako vraća u normalu, no tragovi su i dalje svježi. Miris u zraku prepoznatljiv. Memljiv. Zrak pun vlage. Uz otvorene prozore je grozno. Uz zatvorene još gore. Odvozih uzduž i popreko. Na rotoru vidim gdje je izlaz. Pokušam upamtiti. Tu se moram vratiti. Skrenem opet prema centru.
Upitam policajce, kuda i kako do tvrđave. Objasne i evo me opet na Gradskom mostu. Parkiram kod Kuršumlije, prekrasne Jusuf-pašine džamije, kako mi kazaše policajci, i uputim se prema tvrđavi.
Dobro će mi doć da malo odmorim od vožnje, ali uzbrdica i temperatura zraka i vlaga koja se osjeća neće mi činit dobro. To ću shvatit tek u Doboju. No, bodrim samu sebe, zar ćeš sad odustat? Izdrži, pomalo, polako... imaš vremena, samo ne odustaj.
Polako se krećem kasabom. Pogledom upijam kuće, arhitekturu objekata, izgrađenost, promatram oblike, materijal....
Dok se uspinjem, kao u vremeplovu, s lakoćom pretvaram ovu sadašnjost u prošlost i gotovo kao da vidim ljude u njihovoj odjeći, kao da sam se vratila tristotinjak godina u prošlost. Pade mi na um, deja vu ili reinkarnacija? Ako sam u stanju sve to vidjeti, mora da sam u nekom od mojih prethodnih života živjela ovdje, u vremenu kojeg tako lako sebi mogu predočiti. Evo me pred tvrđavom....
Silazim s konja, kucam alkom, vrata se otvaraju.. ulazim... panorama koja se pruža je veličanstvena i tu i tada mogu dijelom sagledati razmjere kataklizme. Za razgledavanje tvrđave nemam snage. Osjećam slabost od silne vlage.
Napravim još jedan, zadnji, krug po Maglaju i nastavljam povratak.
Rijeka Bosna na dva je mjesta uništila cestu, vozim polako, u koloni. Desna obala je užasna. Iz daljine ugledam prostor koji zjapi strahotom, bez zemlje koja se odronila, ogromno klizište koje svojom bojom odaje nedavne događaje.
Kosova. Brdo s lijeve strane odronilo na cestu, Bosna s desne strane podlokala cestu. Mobilni semafor upozorava na radove. Kuću s lijeve strane, tik iznad ceste, od pogleda zaštićenu stablima, prepoznajem sa snimaka objavljenih na youtube. Ko zvrk vrtim glavom, razgledavam, slikam...
Doboj. Stajem da uzmem gorivo... u ogledalu, dok perem ruke, uviđam posljedice uspona na Maglajsku tvrđavu, temperature koja je, iako je prošlo šest, još uvijek oko trideset....
Ne ulazim u Doboj. Ne zastajem u etno selu, mjestu gdje obično pijem kavu kad dolazim i odlazim iz Bosne... nastavljam bez stajanja do granice...
Zovem Juniorku i pitam može li danas proslava... njena me narudžba vraća u stvarnost i svakodnevicu...
02.07.2014.

OGLEDALO GODINA - 3

 

S iftara krenuh pješice kući.... topla, ljetna noć, ... hodam Kranjčevićevom.... razmišljam o proteklom danu i s pola uha slušam troje ljudi ispred mene, Austrijanci, vjerojatno članovi Bečkog simfonijskog orkestra .... kod željezničkog kolodvora ih prestigoh...
Domaćica moja me čekala da čuje moje današnje doživljaje... na samom ulasku u stan, shvatih koliko sam umorna, koliko me noge bole od cjelodnevnog pogona.... Zumra, tvoje cipele ja nikad ne bih mogla obući.. ne zato što su velike ili malene.... nisam dostojna da ih obučem.... pripremim si ležaj, ... smijemo se da nisam dobar musafir, jer ne kuham mojoj domaćici.. iako mi sama kaže ne bih te ja pustila u moju kuhinju, ali da znaš, zato što mi ne kuhaš, imaš minus :D
Nisam ni trepnula, već sam zaspala...
Nedjelja... vozim na čaršiju... vrijeme sunčano, toplo, neki mir vlada Sarajevom, .... upalim radio i tražim Kozmopolita.... tema aktuelna, aspekti obljetnice, s kritičkim osvrtom na Andrićgrad... kao da slušam moje riječi iz augusta prošle godine, rečene u postu STRADUN NA DRINI....
Sve je dogovoreno, još samo da popijem kafu i pojedem tufahiju koja mi je naručena i plaćena... s Almedinom u kući sevdaha razgovaram prije odlaska...
Hotel Bristol i bašta... uz bosansku, moj Kozmopolit i ja razgovaramo o Amirinom koncertu, predstojećem intervjuu, o obljetnicama... kako atentata, tako i našoj....
Gdje smo danas u odnosu na 2008? Koliko smo se promjenili, jesmo li, na bolje ili na gore? Jasno, smireno, racionalno analiziramo proteklo vrijeme prisjećajući se divnih trenutaka iz istog perioda prije šest godina, našeg upoznavanja u bašti Kolobare, tada prisutnih osoba, prijatelja koji to danas na neki način više nisu, a opet su prisutni u svakom trenu mog života.... prisutni kao konstanta, kao centar, kao Sunce oko kojeg se vrtimo na uvijek jednim te istim trajektorijama...
Možda je upravo u tome poanta... približim li se previše Suncu, izgorit ću... a možda i samo Sunce izgori... možda je zato bolje da levitiramo u tišini koliko god ta tišina meni nikad neće odgovarati..
Postavljeno mi je pitanje na šta sam sve spremna.. jesam li isto toliko spremna kao i prije šest godina? Danas znam koji su mi limiti, do kuda smijem, šta ne smijem, ali da, i dalje sam spremna sve učiniti.... zrelija sam, odraslija, svjesnija sebe, spoznala sam sve što sam trebala, sad to mogu racionalizirat... trebam samo znak...
Drugo pitanje, zašto strah? Čemu to? Na greškama se uči, jednom kad si to odradio, ne bi trebalo više biti straha...
Pa zatim, šta je sreća? Bio-kemijsko objašnjenje je vrlo jednostavno, ali hajde da prevedemo to na naš jezik...
Nekad davno napisah:
Sreća je poput daha
dolazi i odlazi,
mjenja se neprestano,
nekad je plitka,
nekad je duboka
puput sunca
izlazi i zalazi.
Nekad je ko nebo plava
nekad je jarka i velika
a ipak, da bi bio sretan,
nije dovoljno da samo dišeš
i nije dovoljno
da sunce samo gledaš
Da bi bio sretan
moraš pomoći
i dahu i suncu
jer svaki novi
dah i sunce
donose i novu sreću
sreću sto si živ
i što znaš da još možeš disati
 
Refleksija godina u ogledalu kojeg držimo u rukama, ispijajući kafu, je radijalna... ide u svim pravcima, i opet se, poštujući pravila loma svjetlosti kroz staklenu prizmu, vraća uvijek na jedno te isto mjesto.. i danas, toliko godina kasnije, sve se vrti oko Sunca.... još uvijek... baš kao i treći kamenčić....
Hvala Koperniku, koji mi dozvoljava da se vadim na njega.... na heliocentrični sustav... da ga nije bilo, vjerojatno bih završila kao staklena boca kokakole u filmu „Bogovi su pali na tjeme“, bila bih bačena na kraju svijeta....
Vremenski stroj sjećanja na protekle godine, na trenutke sreće, na trenutke koji jesu bili vječnost trajući možda nekoliko sekundi prekinut je zvonjavom mobitela koji nas vraća u stvarnost...
Englezi su stigli, posao zove....
Rastajemo se uz dogovor za slijedeću kafu..
 
01.07.2014.

OGLEDALO GODINA - 2

 
BKC i Amira Medunjanin. Kad god da je slušam, gdje god da je slušam, svaki puta je to vrijeme beskrajnog uživanja u njenom glasu, načinu izvođenja, sevdahu....
E da, Bojan Zulfikarpašić me upita, kako to ja iz Zagreba potegla... ha čuj, u Zagrebu ne mogu nabavit karte, veća konkurencija :D, zajedno se smijemo tome dok hodamo do bine.... Kupih cd, dobih potpis, iza bine naravno....
Petak ni izdaleka nije gotov... Dođoh mojoj domaćici, dočekala me kasna večera, čaj, puding, ... i kroz razgovor nismo ni primjetile da je vrijeme za spavanje odavno prošlo.
Subota ujutro, iznenada dogovoren iftar donio promjenu planova, i slobodu za druženje tokom cijelog dana...
Krećem za Dobrinju, dogovoreno mjesto polaska.... nema još 11, vrijeme sunčano, toplo, nebo vedro, grad je nekako tih, rijedak promet.... no u zraku se osjeća užurbanost, nekakvo pomalo nervozno iščekivanje.... oko Vijećnice još jučer dosta policije, moje uobičajeno mjesto za parking nedostupno, oko Pozorišta također... sve je spremno za obilježavanje stogodišnjice... evo me na Alipašinom, policija nakratko prekida promet.. dolazi i prolazi neka delegacija, nekih sedam osam crnih vozila s rotirkama...
Odlazak u Pazarić, gotovo na cjieli dan.... uživanje u suncu, prirodi, zvukovima tišine, ljudima, razgovorima....
Interesantne su ljudske sudbine... nekom zlatne kašike, nekom kamen oko vrata cijeli život... nekom život lagodan, nekom težak...
Jel to dijeljenje uloga ide po nekom smislu ili je nasumično? Ima li tih nekih redova čekanja ili se dijele onako bacanjem pa koga šta dopadne?
Upitah se, slušajući Zumru, da se kojim slučajem igramo Kraljevića i prosjaka, da li bih ja mogla obući njene cipele? Ona moje bi, toga sam svjesna, no da li bih ja mogla njene? Onako kako treba? Da li bih mogla obaviti, uraditi, sve ono što ona tokom dana uradi? Da li bih znala? Da li bih imala snage za sve to, ne jedan dan, nego svakog dana? Da li bi juniorka mogla pronaći smisao u ovakvom svijetu? Pristala ne bi, toga sam svjesna.... prisjetim se zgode iz Juniorkinog djetinjstva, imala je nekih 11.... na putu za more, prolazimo kroz Trilj, gradić na Cetini, gledajući centar gradića, sva važna izjavi „ja ovdje ne bih mogla živjet“, pitam zašto, „pa vidi, imaju samo jedan kafić“, ja se nasmijem pa pitam, a otkad si ti sa svojih 11 mjerodavna za kafiće? Ili, drugi primjer, maj 2008, došle u Tučepe da upoznamo Almu, odmah po izlasku iz auta i dolaska na rivu, kaže „e tu bi se moglo ljetovati“, ja se nasmijem i shvatim poantu i prije nego je i izgovorila....
Gledam joj ruke.... nokte, laktove, koljena... gledam joj lice, kosu ... pokušah joj odrediti dob... nisam uspjela, čak štaviše saznala sam da je nekih desetak mlađa od mene... Kraljević i prosjak, ženska postava, Pazarić way....
Još jedan od načina da shvatim koliko znam biti bahata, ne cijeniti ono što imam, koliko bit trebala biti sretna s onim što imam, što imam sreću da živim ovako kako živim... još jedan dokaz da nisam dovoljno ponizna, da nisam dovoljno svjesna okoline i ljudi koji me okružuju.....
Povratak u Sarajevo... zahvaljujem mojim domaćicama na divno provedenom danu, na prilici da upoznam i jedan sasvim drugačiji život, tu nadomak grada....
Vrijeme za iftar i susret s dragim ljudima... Mala kuhinja, odnedavno iznad Velikog parka... malo sam zakasnila, ali još uvijek došla dovoljno rano, baš kako se i pristoji kad se iftari....
Uz topu nađoh mir i poniznost..
 
<< 07/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
878849