TAKSI - 3
Jutarnja kafa bila je uvod u, kako će se pokazat, u dugačak dan. Kao i obično, svašta ja sebi dogovorih i isplanirah, sve onako kako mi se ćeifnulo s osnovnim ciljem da sebi i onima s kojima ću bit bude lijepo onako kako je meni.
Sunce koje je granulo u subotnje sarajevsko jutro, s prvim kilometrima prema Travniku ubrzo se promjenilo u mjestimičnu maglu. No do Travnika ipak se sve rasčistilo.
Travnikom sam dosad samo prolazila, no ovaj put sam i sparkirala. Pokušah kod FUP-a, nisu mi dali. Ja isto svašta sebi zamišljam, ko biva subota neradna, pa mogu tu. No nisu mi dali, pa premjestih auto desetak metara.
Već na samom ulasku u Travnik pade mi napamet da bih mogla konačno pronać Andrića. Makar da znam gdje je, pa jednom nekad kad ću imat više vremena da onako fino sve obiđem. Zamišljeno, urađeno. Ne treba meni puno… dovoljno da jednom dvaput napravim krug po gradu, i začas upamtim gdje kako kuda.
Kafa i kolači u izlogu, s pogledom na glavnu (da li je?) ulicu. Ezan za podne namaz kao da je bio signal da krenemo u laganu šetnju gradom.
Pronađoh i ovdje spravu „serekeš“, jer sam od prethodnog dana ostala na ciglih pet maraka, a i to ubrzo potroših na dopunu.
Vezirski grad mi se pokazao u svom punom svjetlu. Na svakom ćošku nađoh nešto interesantno, i naravno ne ispuštah fotoaparat iz ruku. Nazvaše me dosadnom jer stalno nešto slikam. Kako neću, kad sam prvi put zaprave u vezirskom gradu.
Kod Konzuma naiđemo na štand sa knjigama i mog poznanika iz Sarajeva. Čim sam prišla štandu, priđe mi, pozdravismo se i iskreno priznam da sam baš tog jutra, iz novčanika bacila papirić na kojem je bio zapisan njegov broj telefona. Kao što obično biva, taman se riješiš nečeg, a onda shvatiš da ti je upravo to bilo potrebno. Eto, tako se i Nostalgija istog trena stvorio do mene. I on sam se sjeti koju sam knjigu bila tražila prije tri mjeseca, i kaže mi, da ju je imao. Krasno… zamolih ga, ako je nađe, neka je sačuva, ja ću je svakako uzeti, neka je ne prodaje…. Ovaj put zapisah broj direktno u mobitel.. ovaj put ga neću samo tako, olako, izbacit…..
Bliži se vrijeme povratka, treba se vratiti do kuće sevdaha….. ipak, ne odolih, zastanem pored Andrićeve kuće i uslikam je makar izvana…. Sad znam gdje je, i prvom prilikom eto mene….
Do kuće sevdaha došli smo vrlo brzo.. kao i obično, pokušah sparkirat odma do nje, no ovaj puta nema mjesta. Čudno…. Ovo mi se prvi put desilo… no hajd, ima oko čaršije još mjesta gdje mogu parkirat, no i tamo je bilo sve zauzeto… šta ću sad? Sjetih se… odoh na Kovače, i izdaleka sam vidjela mjesto. Kao da je samo mene čekalo. Odma do rezidencije u gradnji.
Ulazak u kuću sevdaha me također iznenadio.. svi stolovi zauzeti…. No moja domaćica kao da je znala pa je uradila rezervaciju. U prvi mah mi bilo čudno, kad je stigla zvat? Zašto? Nije mi to bilo važno, al da mi je bilo čudno, je….. nekako baš tog trena i ogladnih, obećah već ranije da ću uzet uštipke, no ko za inat kuhinja više ne radi… hm… hajd uzet ću tufahiju poslije…. Smajo i moja domaćica izmjenjuju neke rečenice, vidim ja da se nešto domunđavaju, ali nikako da ja to pohvatam. Smajo sve nešto u stilu: „hoću li sad? Jel može?“ nikako da ja pohvatam o čemu oni to….
Naručimo bosansku, evo njega opet, hoću li sad?, još uvijek je odgovor ne, ne još, čekamo… Odustala ja u pokušaju da razumijem o čemu oni to..
U tom trenu se i skupismo, evo opet Smaje… isto pitanje, no ovaj put potvrdan odgovor…. Tek tu shvatih da je nešto pripremljeno… nešto za mene…. tek tad ja počinjem shvaćat o čemu se domaćica i Smajo cijelo vrijeme domunđavaju… Ponekad i ja imam albansko paljenje…
Evo Smaje… donosi to nešto. TORTA!!!
Hej, dobila sam tortu?! Iznenadila sam se ali i obradovala….
Dobih tortu za rođendan!!
Za kraj jednog dugog, divnog, lijepog dana, dobismo i predavanje o arhitekturi Čaršijske džamije. GRAS-ov momak, tj. predavač mi se posebno svidio. Pristupom, stavom, elokvencijom, otvorenošću….
Drugi put, možda neće biti torte kao mamca, ali kafa će svakako bit.
GRAS je GRAS, ma koliko mi šutjeli o tome :D
