29.04.2013.

MILIONI I LJUBAV....

 

Već dugo znam da sam prvomajske praznike s namjerom provodila na moru. S dobrim razlogom.

Idem i sad.

Usput ću provjerit jel se more vratilo sa godišnjeg.

Brzo se vratim. Neće me bit taman toliko da ovim mojim zg komunalcima dam vremena da pokose svu travu u cvatu.

Hvali more, drž' se kraja.....

ALEX BRITTI - UNA SU UN MILIONE 

 

27.04.2013.

ISTINA O MENI

 

Kaže ona meni:

"....znaš šta ja ne volim u vezi tebe
sve što kažeš je istina..."

 

eto.....

 JULIO - BAILA MORENA

 

27.04.2013.

RUČAK

 

Za današnji ručak, naručena je brokula.... kako god i kako s čim, ali brokula mora biti....

Osnovni recept je tu, a ja nešto po svom, nešto po naručiteljici...

 

26.04.2013.

IZLET

 

Divan dan, sunce prži, priroda zove.....

Uživah u jednom trenu u tišini koju dade priroda... ali

Izjedoše me komarci, travu nisu ošišali, pa krenuh s kihanjem i plakanjem, i ne stadoh cijeli dan....

I bijah konačno u jednom gradu u kojem nisam bila 31 godinu, a samo je tridesetak kilometara udaljen od Zagreba.....

Ipak, i usprkos svemu, divan dan.....

 

25.04.2013.

DOČEKUŠA.....

 

Ustala ja prije šest..... da priredim sve za dogovorenu kafu.....  a na radiju

JIMMY FONTANA - IL MONDO 

i pjesma od koje me prolaze trnci.... ama baš svaki put kad je čujem ...

ANNA OXA - IL PAGLIACCIO AZZURRO 

 

24.04.2013.

PROLJEĆE

 

Doš'o mi poklon.... nova igračka....

https://www.hrvatskitelekom.hr/promotivna-ponuda-tablet/huawei-meadiapad-7-lite 

sad mogu sjedit u ovom cvijeću i blogirat    

23.04.2013.

ŠTA BI BILO KAD BI BILO?

 

Priča prva:

Imam jedan par čarapa koje zovem vozačkim i drugi par čarapa koje zovem papagajskim. Oni koji me poznaju, znaju o čem pričam.

Hit dana je bila debata bih li ja imala hrabrosti stati pred direktora: od svakog para čarapa po jednu, malo kraće spielhose, tako da se vide bataci, s šiškama na čelu i dva Pipi Duga Čarapa repa?

Sama slika zamišljena u našim glavama izazvala je salve smijeha.

~~~~~

Priča druga:

Baš me zanima kako bi priča išla da je kojim slučajem mama poslala Little Red Riding Hood s košaricom u šumu da skuplja gljive?

Prvo pitanje koje mi se nameće, jel listopadna ili crnogorična šuma? Zatim, koje gljive bi ona brala? Smrčke? Vrganje? Bukovače? Možda bi se udružila s veprom, kad već u originalnoj priči nije bilo svinje, one domaće, pa bi tražili tartuffe... 

Da li njena baka jede gljive? Ikako? Jel možda baka vegetarijanka, pa joj ne treba meso? Šta bi tek vuk rekao.... možda bi u startu pobjegao kad bi znao da je baka možda vegetarijanka....

Joj, koliko se tu mogućnosti otvara......

 

22.04.2013.

GRACIAS A LA VIDA

 

Zadnjih nekoliko tjedana u nekoliko navrata mi rekoše da sam bogata. Svaki put u nekom drugom kontekstu…
 
Neki od komentara odnosili su se i na materijalno bogatstvo.
 
Šta je to u stvari? Količina novca s kojim čovjek raspolaže? Zbroj kvadrata nekretnina? Količina pokretnina?
 
Količina novca kojom raspolažem nije nešto čime se mogu podičit. Uglavnom sam u minusu, daleko od negativne nule. Plivam, prije bi se reklo, ronim ponekad bez daha, nerijetko na ivici utapljanja, u tim morskim dubinama….
 
Nekretnina jedan na jedan nemam, al imam obaveza jedan na jedan.
 
Od pokretnina imam samo auto.
 
Kad se tako pogleda, baš i nisam bogata, zar ne….
 
Meni to materijalno bogatstvo i nije nešto… nije mi presudno. Materijalna sigurnost da, no to je sasvim drugi pojam.
 
Ona druga vrsta bogatstva mi je puno važnija. Rekoh to nedavno u jednom mailu…
 
Bogata sam jedino ljudima, jer oni me u mom životu čine bogatom… i njih nikad dosta.
 
Gracias a la Vida!
 
 
21.04.2013.

TEORIJA ZAVJERE

 

Nije dugo trebalo.

Jedva da je prošlo 24 sata od rješenja Bostona, kad se eto javili ljudi sa svojim pitanjima.

http://www.balkan-express.org/index.php/magazin/aktualno/994-ucjena-obame-priznaj-sam-da-si-organizirao-bostonske-eksplozije-ili-u-ponedjeljak-pokazujemo-dokaze-naciji?hitcount=0

Smrt Marylin Monroe, smrt JFK Jr, atentati JFK, RFK, MLK, NY twins,... lista je podugačka, a evo dodan je i Bostonski maraton...

Prije nekoliko godina kupih J. Watkin & J. Whalen "70 Greatest Conspiracies of all Time". Kum gugl kaže, ima već i knjiga s brojem 80.

Još jedan u nizu događaja o kojima bi trebalo razmisliti i donijeti makar svoj stav.

Za ove koje eto navedoh, imam neko svoje mišljenje. Posljedice tih događaja, barem meni, ukazuju i pokazuju, ako ne i dokazuju da u tim teorijama zavjerama ima dosta istine.

Sklona sam vjerovati da i u Bostonskom slučaju ima dosta argumenata koje bi mogle ići u tom pravcu.

Budućnost će pokazati koliko su teoretičari u pravu.

----

Ono što mi zasada nije jasno.. ako to već je istina, koji je to cilj kojeg je Obama trebao? Što je htio postići, dostići, pokazati, dokazati?

Ili je, kao i u JFK slučaju, vlast u sjeni, pri tom mislim na CIA, FBI, i slične organizacije odigrala igru u svojoj režiji?

Ili je možda problem u donošenju zakona o oružju, pa se ovime htjelo pokazati koliko običnom građaninu treba dozvoliti nošenje automatskog oružja? Ako je to bio cilj paramilitarnih grupa, organizacija, ali i lobija vojne industrije, onda mi se čini da je jedna stvar neminovna. Sve u stilu "kadija te tuži, kadija ti sudi".

Sve što se događa kad tad jednom završi na onom istom mjestu otkuda je počelo....

Vraća li se to Amerika u doba divljeg zapada, long live wild wild west?

Ili je jedini cilj da se ljudi, u ime demokracije, drže u represiji straha?

 

20.04.2013.

ČOKOLADA

 

Ulovila me neodoljiva želja za čokoladom. Prošećem do kuhinje gdje obično ima čokolade, barem one za kuhanje.

Nađem rasuti papar, pa to očistim. I baš k'o u crtićima počnem kihati.

Čokoladu našla nisam.

Naravoučenije, kad ti se jede čokolada, ne čisti posude s paprom.

 

 IDOLI - ČOKOLADA

 

19.04.2013.

ĆITABA

 

Jel treba i danas post?

ps. danas sam gasila požar. Dobit ću i ćitabu. Na kojoj piše da znam gasit požar. To tek tol'ko ako se ko pita zašto posta dosad nije bilo....

 

18.04.2013.

FIZIKA & KEMIJA & BIOLOGIJA

 

Gdje je veza između dva, apsolutno različita, i ni na koji način, povezana pojma? Dva pojma apsolutno različitog opsega. Dva pojma koja ne čine skup, nemaju presjek, a opet njihova unija donosi radost i veselje.

Jedan je jedinica mjere za vrijeme, a drugi je apstraktan pojam.

Sekunda.

Telepatija.

Jednom nekad, kad sekunda izgubi hiljade milja koje nas razdvajaju, i kad bude ispunjena samo centimetrima, telepatija će dostići svoju punu sinhronizaciju.

I ništa im neće biti ravno.

Tada će jedino biti važna košarica s buketićima.

Gljiva.

 

17.04.2013.

TIJELO NJENOG TIJELA

 

Za (ovo vam je link) Slavenku Drakulić čula sam još u srednjoj školi. Iz tog se perioda sjećam jedino da je svojim pristupom i pisanjem bila nekako kontraprotivna sustavu i sistemu....

Mogla bih reći i avangardna. Vrlo se hrabro upuštala u borbu protiv sistema, imala je drugačije ideje, rješenja, objašnjenja, ... Onda je jedno vrijeme nestala iz mog vidokruga, taman nekako pred rat.... krajem devedesetih ponovo se počela uvlačiti u moju svijest raznim javljanjima.

Vrijeme prolazi. Dolazi Frida. "Frida - o boli". Knjiga Slavenke Drakulić o Fridi Kahlo i njenoj sveprisutnoj boli i borbi. Pročitah je nekoliko puta, čak je i poklanjah dragim ljudima oko sebe. Krenuh tada po knjižarama i antikvarijatima tražeći njene knjige. Redovno guglanje koje je uslijedilo dalo je informaciju i o knjizi "Kao da me nema" i filmu snimljenom po knjizi. Preporučam sve njene knjige.

I jučer, sasvim neočekivano, vrteći kanale, tražeći nešto što će ispuniti tišinu, naletim na dokumentarac - intervju snimljen 2011. Popunile se neke rupe u folderu pod njenim imenom u mom mozgu. Sada je i štošta puno jasnije.

Ono za čim krenuh istog trena u potragu je "Tijelo njenog tijela". Argumentacija same Slavenke o nastajanju te knjige je vrlo snažna.

Prije nekih desetak godina uvedene su i kod nas donorske kartice. Danas je situacija drugačija, čini mi se. Svi mogu biti donori, ne treba neka poseban potpis. Izričita izjava je potrebna jedino u slučaju da se ne želi biti donor.

Ono što saznah je činjenica da postoji lista živih donora. Postoje ljudi, zdravi, živi ljudi koji svojevoljno, neko bi rekao iz pukog altruizma (da li je to zaista dovoljno? da li se zaista samo altruizmom može objasniti sve to?) daju, doniraju jedan od svojih parnih organa ljudima kojima se transplantacijom može spasiti život, a koji se iz niza raznih objektivnih okolnosti  ne pomiču na listi čekanja organa. Na upravo taj način, spašena je i sama Slavenka.

Zamislih se tada.

Nedavno su i nogometašu Klasniću bubrezi otkazali, i jedan od njegovih roditelja dao je svoj bubreg.

Ne želim zvučati prozaično, ali nekako nam je normalno i prihvatljivo da članovi obitelji daju svoje parne organe da bi spasili život svog djeteta, brata, majke, člana obitelji. Ali, donirati nekom nepoznatom? Prva misao bi bila teško. Ali da li je zaista tako? Gdje je razlika? Ima li je?

Ako smo voljni donirati organ, ako smo voljni spasiti ljudski život, zašto praviti razliku između ljudskih bića? Nikad prije o tome nisam razmišljala. Sve do jučer. Sve do ovog intervjua, dokumentarca.....

Koliki zaista čovjek moraš biti da tako nešto uradiš? Čime se mjeri čovječnost? Je li altruizam zaista najveća misao vodilja?

 

16.04.2013.

POST ZA PRONICLJIVE

 

The quick brown fox jumps over the lazy dog.

 

NENO BELAN - KAVANNA 

 

15.04.2013.

ŽIVO BLATO

 

Povratak u stvarnost.
 
Moj tuzlansko-sarajevski godišnji i Amira Medunjanin u Zagrebu toliko su me okupirali da ništa drugo nije dopiralo do mene.
 
Desio se i kvar bijele tehnike, pa smo trošili pare…. Bez frižidera se jednostavno ne može…
 
Uslijed svih tih okupacija, činjenica da su za jučerašnji dan organizirani euro-izbori, taborila je na dnu neke sive ćelije. Ne bih se ni sjetila da Juniorka nije u vrijeme, neuobičajeno za nju, ustala i rekla „a izbori?“
 
Dakle, izbori za europarlament. Ona prezasićenost izborima i glasanjem nije se nimalo promijenila. Da bude stvar gora, za nekih mjesec dana idu i lokalni izbori. Nikad kraja. Ali i dalje redovno obavljamo svoju građansku dužnost. Još uvijek, usprkos svemu, mislim da je bolje izaći na izbore i svojim glasom dati doprinos, bez obzira na rezultate, nego oglušiti se a onda istima prigovarati.
 
Nisam imala nikakvih posebnih želja za ove izbore. Trebalo je izabrati 12 ljudi koji će nas „reprezentirati“ u euro parlamentu. Mnogima, i onima adekvatnima i kompetentnima, i onima manje adekvatnima i kompetentnima, bio je pravi izazov plaća od pustih hiljada eura. Priznali oni to ili ne. Jedan članak u novinama, kaže, Kerum je odlučio kandidirati se na idućim istim…. Za nekih par mjeseci idu redovni euro-parlamentarni izbori. Pa ćemo nanovo.
 
Zna se da sam lijevo orijentirana. To nije novost. Da li su me iznenadili rezultati? Moja stranka i njeni partneri osvojili 5 mjesta, oni desni 6. Jedna manja parlamentarna stranka preostalo jedno mjesto. I jesu i nisu.
 
HDZ i Karamarko, sa svojom koalicijom, vrlo desnim strankama, na sva usta slave svoju pobjedu. U redu je to. Sve je to stvar trenutka i demokracije.
 
No interesantna je jedna druga činjenica. Gledajući rezultate unutar te njihove koalicije, simptomatično je da je najviše glasova dobila Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske stranke prava Ante Starčević.
 
Drugim riječima, nije HDZ odnio pobjedu na onaj način na koji Karamarko, njen predsjednik, govori i slavi.
 
Ono što je još simptomatičnije, Ruža Tomašić je radikalna desnica, njena retorika pokazuje pripadnost duha i tjela ustaštvu, fašističkoj ideologiji, rasizmu, homofobiji….
 
HDZ se na ovaj način priklonio toj ultra desnoj strani, izgubivši onu liniju desnog centra kojom se uvijek vodio.
 
No, to nije ni čudno. Na koncu i u ovih nekoliko posljednjih mjeseci, Karamarko je i davao takve signale, udružen s klerom.
 
Nedavno je na Trgu Bana Jelačića održan prosvjed protiv ustavom zagarantiranog i zakonom reguliranog uvođenja ćirilice u dijelovima u kojima udio stanovništva srpske manjine prelazi određenu brojku.
 
Demokratski je izraziti neslaganje s određenim zakonima i to nije sporno. Na prosvjedu nije bilo izgreda.
 
No simptomatično je koliko se crkva i pripadnici klera uključila u taj segment dnevno-političkog svjetovnog života. Njihova retorika i ponašanje ukazuje na, do prije dvije godine, zatomljenu a sada eruptivnu pojavu klerofašizma, netolerancije, licemjerstva… upravo kontra svega onoga što opet kao crkva i religija trebaju promovirati i davati. Koliki licemjer moraš biti? 
 
Nadalje, crkva po ne znam koji put iskazuje imperativnu želju da sudjeluje u javnom životu. Po ne znam koji put citiram Ustav koji kaže da je Republika Hrvatska sekularna država, da je crkva odijeljena od vlasti. Koliko nezajažljiv moraš biti?
 
Zaboravili su izgleda period završetka devedesetih i međunarodnu izolaciju u koju nas je odveo Tuđman i njegova politika. Evropa i svijet to tada nisu tolerirali, i ne mogu razumjeti zašto misle da će ova Evropa, sutra, kad uđemo u Uniju i službeno, htjeti to isto. Istina, još tri države nisu ratificirale naš ulazak.
 
Nedavno je grupa ljudi napisala pismo A. Merkel kojim izražavaju snažan protest protiv ulaska Hrvatske u Uniju. Iz niza razloga, i svi su objektivni i argumentirani. Korupcija nije nimalo smanjena, pravosuđe i dalje kasni, ekonomsko-gospodarsko stanje u zemlji nije nimalo popravljeno….
 
Desni pravac kojim bi Hrvatska krenula bio bi po mom skromnom mišljenju vrlo poguban za sve nas.
 
Voljela bih vjerovati da će hrvatska država i njeni građani znati prepoznati toliko očite signale i ne pristati na (klero)fašizaciju zemlje…
 
Da su promjene, radikalni rezovi i pokretanje gospodarstva potrebni, to nije nimalo sporno, isto tako nije sporno da ova vlada još nije pokazala ono o čemu je govorila dok je bila u opoziciji. Iako, treba imati na umu, da smo se nalazili na dnu močvare, a u koju nas je doveo HDZ, …. Izgleda nismo znali da to dno nije stabilno….. ili nismo htjeli znati da smo u živom blatu….
 
Iz živog blata izvuku se samo oni u kojima je jak osjećaj preživljavanja….
 
Ne znam imamo li mi to…
 
  
14.04.2013.

POKLONI

 

Kako rekoh dobih poklone...

Ne znam šta je ljepše... marama.... derviš... srce...

Knjiga će mi biti svojevrsni vodič ....

S rahatlokumom smo uživali u uredu....

 

 

14.04.2013.

I

 

I nakon svega...

Sarajevo došlo meni.....

 

13.04.2013.

PET DANA - SARAJEVO - DOBRINJA - VOGOŠĆA

 

Nedjelja. Jedna misao mi se mota po glavi... Danas se vraćam za Zagreb, a ima još toliko toga što bih htjela, ima još toliko ljudi koje bih htjela vidjet, popit kafu... šta je tu je...
 
Ponovo prebirem po glavi dane i vikende .....
 
Vrijeme je za Kozmopolit... Nedjeljom u 11 u Zagrebu obavezno uživam u live streaming....
 
Zvoni mob, „vidimo se na stanici, idemo na Dobrinju“. Pokret. Spakirana sam. Možemo krenut. No prije toga jedan rođendan....
 
Dobrinja. Sam spomen imena budi svašta. Od Olimpijade pa do devedesetih.
 
Ručak s Kozmopolitom. Vrijeme provedeno u razgovoru, sjećanjima, nadanjima, analizama, ..
 
Ponovo mob. Ovaj put Svjetski putnik. „Gdje si? Jesi krenula?“, „Nisam, gdje si ti? Vjeruj mi, da već sada kasnim. Idem preko Kobilje Glave, ako ti nije mrsko da se vidimo na pumpi? Da makar tako popričam s tobom“, kaže „dogovoreno“.
 
Ponovo mob. „Obećajem, idući puta dođem...“
 
Krenem preko Alipašinog, Meše Selimovića... Čengić Vila... Marindvor... Skenderija, Alipašina džamija...
 
Tu postanem svjesna da se zaista vraćam... sve dok sam na mobitelu s mojom rajom, tu sam.. ne odlazim... ali sada... lijevi žmigavac prema Koševu i Zetri...
 
Makar i zvučala patetično, ali kad god izlazim iz Sarajeva, obuzima me uvijek isti osjećaj... Odagnam te misli jer imam još jednu obavezu...
 
Pumpa.... kažem nek natoči koliko stane, a on ne gleda brojač.. Kroz razgovor jer ne stignemo kafu, bacim oko na brojač i kroz smijeh, kažem, heeeej, nisam rekla do čepa, već koliko stane! Al hajd, zaokruži sad na 100....smijemo se Svjetski putnika i ja i nastavljamo razgovor... i tih nekoliko minuta na hladnom proljetnom vjetru puno znači... I opet dobijem poklon.... Iznenadi me Svjetski putnik...
 
I opet pitanje, kad opet dolaziš? Brzo, brzo, brzo... znaš i sam da ja ne mogu a da ne dođem...
 
-----
 
Jošanica.... Goriva imam, hrane imam, vode imam... znam gdje su stacionirane kamere.... vozim pristojno, poštujem propise, neki bi rekli začudo.... brže nit ne možeš kad su oči potopljene...
 
Voda i rijeke su obilježile ovih pet dana, ni povratak ne može biti drugačiji....
 
Kad će jun?
 

 AMIRA - ŠTO ĆEMO LJUBAV KRITI 

 

12.04.2013.

PET DANA - SARAJEVO - ČARŠIJA

 

Konačno.
 
Sarajevo.
 
Prema planiranom dva puta ću silazit na čaršiju. Neću autom, ne isplati mi se. Znala sam da GRAS štrajka, čula sam još u Tuzli… znači preostaje cipelcug, u prevodu tabantrans, ili taksi.
 
Prozvana sam. Žurim u kuću sevdaha na kafu. Stigoh na vrijeme. Mojem veselju i radosti nema granica.
 
Društvo se iz minute u minutu povećava. Dobih svašta nešta. Svima od srca hvala. Jedino muško koje je došlo, iskorišteno je vrlo dostojanstveno. Zamolih ga da mi kupi neke sitnice. Đentlmenski je prihvatio zadatak i iznenadio me i obradovao jednim vrlo slatkim poklonom. Premda je Valter kazao da sam iskamčila poklon. Iskamčila ili ne, ja imam poklon. I baš baš baš mi je drag!! Pa ti Valtere vidi
  
Tu, u Kući sevdaha, gdje se, od prvog, jednog julskog, dana 2008. kad me prijateljica dovela, najbolje osjećam, desio se taj toliko spominjani intervju, objavljen u Avazu. Sve ostalo je sad već povijest. Avazovog linka nažalost nema, ali zato ima ovaj link Šeher hanuma .
 
Čaršija. Onaj toliko poznati, dragi miris. Golubovi oko Sebilja. Ležerna užurbanost. Oksimoronska definicija čaršije.
 
Sarači, Begova džamija i česma, izložba u Medresi, Ferhadija, Vatra, Titova, Parkuša…..
 
Navečer je otvaranje izložbe Milomira Kovačevića Strašnog. „(I) oni su branili ovaj (svoj) grad“.
 
Imam dogovor s Jasminkom (Djetinjstvo u ratu ) za kafu i druženje i zajednički odlazak na otvaranje. I moja domaćica nam se uskoro pridružila. Bezbroj fotografija, tužnih, sjetnih, … razni osjećaji se bude... samo mogu zamisliti kako je ljudima koji su to proživjeli, kad se u meni budi sve i svašta....
 
Čekajući Jasminka, promatram grupu đaka i njihovog učitelja. Pored Vatre. Priča im povijest i značenje gume koja gori. Pokušavam se staviti u đačke cipele. Pokušavam se sjetiti kako su se djeca u moje doba odnosila prema takvim pričama. Znam da smo tjelom bili prisutni, ali ne i duhom. Nisu nas baš interesirale te priče, to nam je bio smor, gledali smo i tražili neke krivine da čim prije zbrišemo tražeći zabavu i zezanciju. No ova djeca, ozbiljno slušaju. I ja sam, koliko sam mogla a da ne budem nepristojna, onako sa distance, slušala. Dan oslobođenja grada, Vladimir Perić Valter, učitelj spominje sve bitno…
 
Sretoh i dio društva s blogerske kafe.
 
Jedan divan dan završava šetnjom po čaršiji. I ponovo izložba u Medresi. Nekoliko radova me se baš dojmilo….
 
Lijepa, topla, proljetna noć ….
 
Sarajevska….
 
 
Umjetnička galerija u kojoj je izložba i slika Toše Dabca Izložba u Medresi
11.04.2013.

PET DANA - GORAZDE

 

Jutro je osvanulo bez sunca ali i bez kiše. Sasvim ugodno za vožnju. Nakon doručka pozdravim se s mojom domaćicom i Latifaginica je krenula.
 
Izlazeći iz Tuzle uspjelo mi je 10 KM pretvoriti u 20 KM. Čista alkemija. Tek toliko da se zna. Recept vam ne mogu odati. I ovako sam unikatna, a sa tim receptom još i više….
 
Cesta vodi kroz Husino, Živinice, Kladanj, Olovo… nema prometa, ne u mom smjeru… svi krenuli u grad na posao, što znači da ja idem u kontra smjeru…
 
Ima jedna (ili dvije) serpentine kad se penješ iz Olova prema Sarajevu, otkuda se pruža predivan pogled na grad. Htjedoh stati i uslikavati.. no boje koje prevladavaju nisu mi bile privlačne… dolazit ću ja opet, kad zazeleni, tada je puno ljepše… i u to jutarnje sunce …. Tada ću svakako stati..
 
Začas uđoh u Kanton Sarajevo. Bijambare. Po već šesti sedmi put prolazim ovuda i nikako da stanem i uđem. Mislm da ću tamo nekad kad budem bila na godišnjem, jednostavno uzeti ljude u auto i pravac Bijambare. Mislim da već znam i koga ću uzeti, ustvari bit ću angažirana kao vodič po Sarajevu. Pa kad se već vodamo po Sarajevu, onda ćemo produžit i do Bijambara …..
 
Upravo tu je i kiša počela, a ja još uvijek nisam riješila svoju dilemu. Goražde ili ne.
 
Semizovac…. Opet moja profesionalna deformacija pronalazi plinovode i istog se trena sjetim rješenja nepostojećeg plinskog prstena… jednom nekad možda se i ostvari taj prsten…
 
Izlazim iz Semizovca, kiša onako sitno pada, iznad Sarajeva vedro… razrješenje dileme se samo nametnulo. Okrenem broj i javim, dolazim do jedan, pa nećeš dotle stići kaže Nera, dobro, neka ti bude, onda pola dva….
 
Ono mjesto o kojem uvijek pričam kad pišem o dolasku u Sarajevo, i ovaj me put dočekalo. Pogled na Koševo, Koševsko brdo… pogled koji mi svaki put oduzima dah… kiša je ovdje očito prestala, zasjalo je sunce, ono pravo proljetno…. Vidi i kišobrani se pale? Šta je ovo? Sunce sije.-Kiša pada… no već ja donesoh odluku, nema predomišljanja… Nera me čeka…
 
I onda redom…. Zetra, Alipašina džamija, Skenderija, ALU, Inat kuća, Vijećnica, Bembaša, Hotel Saray…
 
Prvi puta idem preko Romanije. Najdalje dosad što sam išla bile su Pale, ovaj put je drugi smjer, druga destinacija. Pade mi napamet pjesma koju odmah preformuliram „Ide Šeher hanuma preko Romanije“.
 
Kiša lagano pada. Pogledam na sat. Prošlo podne. Na cesti nigdje nikoga. Tu i tamo neki kamion u mom smjeru, tu i tamo neki auto me prijeđe.
 
Na Romaniji ima još snijega, sa strane, cesta je čista, onaj udaljeniji snijeg je još uvijek bijeli, ovaj uz cestu je prljavo smeđecrn. Ali cesta je sasvim ok.
 
Podromanijsko polje me oduševilo širinom i svojim prostranstvom. I dalje sam sama na cesti.
 
I ovdje slikam ulazne i izlazne table… i evo me u Rogatici. Velik grad? Čini mi se da, oči samo zvjeraju s lijeva na desno i natrag…
 
Evo i rijeke Prače. Ulazimo u kanjon. Podsjeti me na kanjon Vrbasa, no ovaj je puno uži, planine sa strane puno strmije, nigdje nikoga oko mene…
 
Moram priznat, ne osjećam strah, cesta nije teška, naprotiv, ali klaustrofobičnijom cestom još nisam vozila, čak ni ona cesta od Elbasana do Tirane nije toliko klaustrofobična.
 
Ustiprača. Ušće Prače u Drinu. Drino, evo me opet do tebe ili kod tebe. Nikad dosad nisam bila na Drini, a sad evo dva puta u dva dana. Poslikam ušće i produžim do Goražda.
 
Miomira je odavde. Ne znam jel mi ikad kazala kad je zadnji puta ovdje bila i ima li još svoje rodbine tu.
 
Pažljivo vozim, još pažljivije zvjeram okolo, snimam očima i fotoaparatom, prelazim preko Drine.. nikako da se dosjetim gdje je izvor Drine.. jesmo li to ikad učili u školi... pogled mi zastaje na novoizgrađenoj (obnovljenoj?) džamiji.....
 
Nazovem i pitam gdje da se parkiram, haj tamo kod tržnog centra, veliki parking. Nađoh bez problema, javim se ponovo, tu sam…..  osim tog mosta preko kojeg dođoh, ima još dva, jedan pješački kojeg sam pogledom obuhvatih, jer nije bilo vremena za obilazak, onaj treći je još uzvodnije.... definitvno moram još jednom na ovu stranu....
 
Nismo se ni okrenule, već je vrijeme za povratak… Nera mora na posao, ja na kafu u Importanne…
 
Sunce zasjalo… oblaci pobjegli…. Povratak je bio puno ugodniji… cesta bitno prometnija, i onaj osjećaj klaustrofobije je netragom nestao.
 
Putem, negdje prije Rogatice, primjetih tablu označene nekropole, ali nažalost prekasno da reagiram… šta to znači? Moram ponovo tim pravcem… na koncu, moram i do Višegrada… znači ponovo imam razlog …. Baš mi ga je teško bilo pronać….
 
U Sarajevo sam brzo (brže?) došla.. stigoh na dogovorenu kavu na vrijeme… javim se ljudima, konačno imam i wifi… počele stizat obavijesti o pristiglim mailovima…. Jedan mail je važan i jedino na njega odgovaram…javljam da sam dobro i da je sve ok…
 
Jedan dugi dan, ispunjen raznim meteorološkim promjenama, je pri kraju. Još da dođem kući……
 
Dočekala me topla večera, čaj, kafa, ugodno društvo i jedna izjava ljubavi.
 
Znala sam da me voli, ali još nijednom nije to ponovio desetak puta.
 
 
10.04.2013.

PET DANA - TUZLA (još uvijek)

 

Prilazim Tvrtku i vidim ima praznih klupa. Biram stranu na kojoj je sunce. Taman ispred Tvrtka. Sjednem i zapalim i pade mi glupa misao na pamet.
 
Znaju li gušteri kad izađu na prvo proljetno sunce da je to jedan od najljepših osjećaja? Nakon tri-pet mjeseci zime, hladnoće i snijega, poledice i smrzavanja kako je divno sjediti na suncu? Počeh tražiti usporedbe s gušterima i ta mi se najviše svidjela, to uživanje na suncu.
 
Gledam ljude oko sebe. Pravim statistički uzorak, ima žena i muškaraca, radnosposobnih i umirovljenika, djece i omladine, osnovnoškolci i srednjoškolci. Najglasniji su naravno srednjoškolci, ali ne i nepristojni. Njihovo vrijeme odmora ispunjeno je šalom, smijehom, jedan ima i sladoled, pola od njih puše.
 
Upali mi se lampica. Moram telefonirat. Uto mi zazvoni mobitel. „Tu stoj, stižem, gdje si?“ Odgovorim. Nazovem ovu moju, vratila sam se, tu sam u centru.
 
Nazovem i Neru. Molim da ne miješate kruške i jabuke. Traperice mi je šapom sredio Nero, a ovo je Nera. Also dakle, nazovem, i jedno od pitanja je bilo, kad ćeš opet doć? Aaaaa, kao prvo tek sam stigla, nisam ni otišla, a već ima pitanje kad ću opet doć. Kalendar u glavi pobroji državne praznike, produžene vikende, godišnje odmore, obične vikende…. Teško mi je pitanje postavila, odgovor je lagan. Ne moram ni otići, pa onda po toj logici neću morat dolazit. Čista logika, zar ne….
 
Dok razgovaram s Nerom, prilazi djevojka. Prepoznam je, i tog trena mi se stvori slika u glavi moje Z. iz djetinjstva. Nema fizičke sličnosti, osim hoda. Način na koji hoda je čini mi se tipičan za ljude te profesije. Još joj samo fali ona velika plava knjiga u ruci i slika je potpuna. Vidiš, nisam je upitala koje je boje knjiga koju nosa od jedne do druge prostorije. U mom djetinjstvu bila je plava. Pitanje da li se išta promijenilo.
 
Prve riječi koje joj uputih, vidiš da nisam babaroga, probile su led i otvorile put bujici tema.
 
Vrijeme je brzo prošlo. Čak i previše brzo. Brzo smo se vratile na sunce, na Trg. I tu smo tražile klupu na sunčanoj strani. Kroz razgovor o spoznaji, samospoznaji, ekonomskoj i materijalnoj samostalnosti, odgoju….došetasmo do Ismeta i Meše i našle i četveronožne guštere koji su poput nas dvije jednostavno uživali na suncu.
 
Pozdravljanje nam nije išlo od ruke … taman se pozdravimo, pa se sjetimo da imamo još neriješenih pitanja. Nakon trećeg pokušaja kao da nam je uspjelo, krenem rukom po ključ od auta, i okrenem se i zovnem je po imenu. Hej stani, okrene se, pitam kako ideš, kaže taksijem. Hajd vamos, ja ću te prebacit.
 
Dobile dodatnih nekoliko minuta za razgovor. I nadasve važno, nije zakasnila.
 
Kući, na „moje“ tuzlansko brdo vratih se sigurna u put kojim ću krenut. Počela sam pronalazit „prečice“, počela sam pamtiti i one naoko manje važne ulice, one poprečne. Panorama koja se pružala na osunčanu Tuzlu predivna.
 
Večer, kao i prethodnog dana, provedosmo domaćica i ja uz nogomet i Al Jazeera program. Btw, taj mi se program svidio zbog niza interesantnih dokumentarno-povijesnih emisija. Nemam pojma imam li ja to na svom opusu programa. Ni danas, tri dana nakon povratka nisam se sjetila pogledati…. Previše sam još duhom u BIH….
 
Provedoh dva divna dana u Tuzli. Od očekivane kiše nije bilo ni kapi, barem ja nisam morala nositi kišobran. A to mi je najbitnije.
 
Krenuh naoko ranije na spavanje, jer sutradan krećem za Sarajevo, za moj Šeher..... četiri mjeseca me nije bilo... dugo, dugačko....veselju nikad kraja... ritam i tempo srca ko u šiparice...
 
Jedno pitanje je uporno ostajalo otvoreno. Ići ili ne 100 km jugoistočnije od Sarajeva? Puta me nije strah, nije to daleko, no to su dileme koje sam rješavala vožnjom do Sarajeva i koju riješih samo zahvaljujući kiši.
 
09.04.2013.

PET DANA - ZVORNIK

 

Otkad znam za sebe, traperice su sastavni dio moje garderobe. Neizostavni. Ni danas se nije ništa promijenilo. U skladu s tom navikom i sada krenuh na put. Jesam, dvoumila sam se da ih ne uzmem, ali ljubav je prevladala.
 
Nijedne moje traperice nisu bile u skladu s onim trendom poderanih, znaš ono na koljenu ili natkoljenici. Ali, eto i ja dođoh na taj nivo. Ne svojom voljom, ali eto desilo se. Nero je ostavio vječni trag lijevom šapom. I tako, ko u zakašnjelom pubertetu, hodah Bosnom pet dana u poderanim trapericama.
 
Za ljubav se svašta čini, zar ne?
 
Dan je počeo zeljanicom. Zvrkovima. Pratila sam znatiželjno oblake nadajući se da kiša neće krenuti. Ne zato što bi me smetala u vožnji, nego zbog činjenice da bih morala nositi kišobran šećući mojom destinacijom.
 
Uza svu moju pripremu, ne znam i ne mogu objasniti kako sam ja zamislila da u Zvornik mogu jedino preko Bijeljine. Sad kad o tome razmišljam, shvaćam da sam imala želju u etno selo Stanišić, a onda i do Zvornika, ni jednog trena ne razmišljajući da provjerim kako od Stanišića do Zvornika…. Da sam pogledala vidjela bih da su to u stvari dva pravca. Oblaci i moguća kiša ipak su me odvratili od etno sela, koje je naravno puno ljepše posjetiti po sunčanom nego kišnom vremenu.
 
Znači, odluka je pala. Zvornik.
 
Prvi put polazim prema tom istočnom dijelu i Tuzle i Bosne. Jedno me veseli. Proći ću kroz Simin Han. Rodno mjesto moje bake. Fotoaparat nije izlazio iz ruke.
 
Cesta kojom vozim prije sto godina nije postojala. Moji su živjeli lijevo od ceste, prema brdu, ali ne od ove današnje, nego one što danas prolazi kroz centar mjesta.
 
Pogled na desno – tu negdje jednom nekad rodila se i živjela moja baka.
 
Nastavljam dalje, pratim cestu, fotografski zabilježujem table kako ulazim i izlazim iz naselja, jer jedino tako poslije, po povratku, mogu znati šta sam u kojem mjestu snimila.
 
Tih pedesetak kilometara je prošlo začas. I evo me na rijeci.
 
Otvara mi se širok pogled, ne znam kud bih prije s očima, a raskršće govori da moram desno. Uzduž rijeke.
 
Prvi puta sam na Drini. Divnoj, velikoj rijeci. Ulazim u Zvornik. Zgrade s desne strane, rijeka s lijeve. I jedan željezni most. Hoću preko njega, iako ne znam kako.
 
Odjednom ispred mene autoškola, ja za njima u centar, barem tako kaže tabla. Cijelih dvije minute su razglabali gdje šta kako, no na koncu se pokrenusmo i vidim njih, par, on i ona, policajci.
 
Dobar dan, jel se ovdje plaća parking? pitam ja. Ona pita njega, jel se plaća, on odgovara njoj, ne, koliko ja znam, onda ona meni prenosi, ne, ne plaća se koliko on zna. Igra pokvarenog telefona jasna i glasna. No nedam se ja smesti, opet ja, gdje mogu parkirat, neću dugo, malo da razgledam. Eno tamo može, iza onog crvenog ali nemojte široko stati da ovi mogu prolaziti. Hvala, kažem ja i odem parkirat auto.
 
Naravučenije, u svakom „stranom“, nepoznatom gradu, uvijek pitaj policiju gdje da parkiraš, reci da si „stranac“ i oni će fino da ti paze na auto. As simple as that.
 
Zvornik. Koliko god nikad nisam bila ovdje, probudio je neka sjećanja na neke tv slike, novinske časopise…. Pomislih i na meni drage ljude iz Zvornika…. I bude mi toplo oko srca kad samo pomislim da će ovo čitati….
 
Zvornik je raskopan. Najnormalnije. Proljeće je tu i treba obnoviti. Nisu sam asfalt dizali, nego vidim vrte nešto i oko kanalizacije i šahtova.
 
Moje profesionalno deformirano oko, znajući da ovuda prolazi plinovod iz Srbije za Semizovac, pogledah po kućama žute ormariće….
 
Dođoh do centra. Do mosta. Onog željeznog.
 
Ima jedan crtić za bg sinhronizacijom, mislim da se zove Madagaskar, možda i ne, nebitno, ali glavni likovi su pingvini u predbožićno vrijeme. Trebaju slagat poklone ili šta već. Ima jedna scena gdje njih trojica prate časnu sestra. Rečenica o kojoj govorim je slijedeća: „stopi se!“. Treba imati na umu da su njihovi vanjski izgledi vrlo slični. I pingvini i časne sestre imaju crne i bijele boje po sebi.
 
E tako sam se i ja stopila sa lokalnim stanovništvom koje poput muha samo zuji vamo tamo preko mosta…. Bila tamo ona kućica sa policajcem, ali ja sam sad Zvorničanka, nema potrebe da se ja njemu javljam.
 
Most. Pogled na lijevo. Pogled na desno. Predivna voda. Rijeka. Uza sve što se događa vrijeme kao da je stalo. I samo voda teče. Ona ista voda koja nosi i donosi život.
 
Znam da je Drina štošta nosila. Znam… i stadoh na mostu i s uzvodne i nizvodne strane… pokušavajući dokučiti … no odustadoh… to nije u mojoj moći… ma koliko duboka voda bila, istinu isprati ne može.
 
U povratku stadoh u Kalesiji, na šehidskom mezarju…  Dok sam bila na mezarju i sunce se pojavilo. Znalo je da treba.. a možda je i mene htjelo nagraditi….
 
Povratak u Tuzlu, pored jezera, i preko Mejdana i Kipova u Kazan mahalu do pozorišne bašte. I onda pješice do Tvrtka.
 
Toliko toga a jedva da je podne prošlo….
 
08.04.2013.

PET DANA - TUZLA

 

Ponedjeljak jutro… veker zvoni, a ja bih još jedno pedeset puta po pet minuta… Noge su još uvijek umorne od vožnje… al ustadoh, gotov je godišnji, hajmo radit da zaradimo novi…
 
Samo sam tijelom prisutna, duhom sam tamo gdje sam i bila proteklih pet dana…
 
Sad kad o tome razmišljam, voda, kiša, rijeke – pratile su me i obilježile ovaj moj boravak u Bosni.
 
Postuskršnji period u Hrvatskoj obilježen je poplavama. Ni koridor autoputa prema Slavonskom Brodu nije bio imun. Mjestimično je bilo i većih poplavljenih djelova njiva. Taman dovoljno da meni usadi neki lagani strah od onoga što me očekuje.
 
Psihička i fizička priprema prije puta i ovog je puta bila potpuna, no tko će znati na šta je priroda spremna. Ljudi od vremena mogu naručit neko (fino) vrijeme, ali priroda je ta koja diktira. I ponaša se po svojim pravilima. Neobjašnjivim i neočekivanim.
 
Do granice ipak sve normalno. Na mostu preko Save zabrinuto sam gledala nivo, dokuda je stigla, hoće li rasti, vijesti na radiju govorile o poplavama oko Siska. I pomislih, vratih se u ne tako daleku prošlost, i nisam se mogla sjetiti. Da li je ikad Sava plavila oko sebe nizvodno od Siska? Gledajući tok rijeke Save, u nju se ulijevaju Kupa, Una, Sana, Vrbas, Bosna, Drina (od ovih većih, ako sam koju zaboravila ili svrstala u manje važnu kategoriju, ispravite me i dopunite).. Od sve te količine vode, da li je Sava ikada plavila? Ni uz najbolju volju nisam se mogla sjetiti.
 
Ulaz u BIH je i ovaj put bio u skladu čekanja. Jedino što me zaista brinulo da me to čekanje ne zahvati na mostu…. Vjerujte nije nimalo ugodan osjećaj… Do vrha nasipa s Bosansko Brodske strane falilo je manje od metar visinske razlike. Da, gledajući kosinu nasipa, to je zaista puno vode, no voda iz Siska dolazi… koliki je val? Koliko vode donosi?
 
Srećom čekanje me dočekalo „tek“ na kopnu, i nije bilo dugotrajno kao gotovo prilikom svakog prošlogodišnjeg dolaska.
 
Mjesto za odmor. Neko reče da moj mjehur i strpljenje ponekad nemaju puno zajedničkih točaka… Dosjetih se….
 
Etno selo Kotromanićevo. Prilika za prvu bosansku kafu. Javih se tu na blog da odagnam brigu koja se kod nekih pojavila, dolazim li, ne dolazim li, puštaju me, ne puštaju me…
 
Put me vodio za Tuzlu. Još u Zagrebu odlučih preko Doboja. Tuda još nikako nisam išla….. Jedan razlog je da uštedim na autocesti, mislim na novce… a drugi bitniji razlog je upravo dionica Doboj – Tuzla.
 
Konačni zaključak prijeđenim putem – definitivno najbolji, i financijski, i vremenski. Znam, mnogi će reći bolji ti je preko Gradačca i Srebrenika, ili preko Orašja…
 
Kao i uvijek fotoaparat u ruci zajedno s mjenjačem. Već vidim pojedine glave kako vrte ružeći me, ko biva to se ne radi, to je opasno, odvlači pažnju…
 
Slažem se, al eto meni zasad uspjeva.
 
Odmah da kažem, vozila sam svih ovih pet dana vrlo pristojno. Po propisima. Nije bilo ni jednog trenutka da iole budem u opasnosti da me traže, po starom običaju, barem jedan bosanski dokument, kad već ne priznaju bosanski mobitel kao identifikaciju….
 
Prođoh kroz vrlo lijepa mjesta… mislim da sam uslikala sve table s nazivima, putokazima, čisto iz razloga da znam u kojem se naselju nalazi nešto što uslikah, bez obzira bio to tržni centar, hotel, crkva, džamija… bilo je puno meni interesantnih detalja.
 
Ovdje na blogu bit će po deset slika, jer blog ne dozvoljava više. Sve slike, no dobro ne sve, ima ih preko 600, velika većina bit će na mom fb profilu.
 
Pred kućom bijah taman u vrijeme ručka…. Da sam i dogovarala vrijeme u koje da dođem, ne bih pogodila. Ovako je bilo pravo u metu, bull's eye, 13.00.
 
Poslijepodne provedeno u razgovoru, smijehu, ćevapima, i iščekivanju nogometa.
 
E da… horizontalna signalizacija kod Mercatora baš i nije dobra. Sparkirah se, poslije to shvatih, na mjesto predviđeno za invalide. Nisam dugo bila u Mercatoru, no dovoljno dugo da mi se na autu ostavi poruka koja kaže: ne preparkiram li auto unutar određenog vremenskog roka, da će mi ga stavit u lisice.
 
Jooooj, da ste vidjeli strku i brzinu kojom sam zbrisala s parkinga. Da sam kojim slučajem ostala na kafi, kako sam razmišljala, auto bi mi bio u lisicama…. Posljedice i kazne se znaju…..
 
Pogledale smo utakmicu, uživale u Real Madridu, a onda ja otkrih program AlJazeere…. Toliko sam se bila udubila u program, dokumentarna emisija o Bursi, padu Konstantinopola, o pretvorbi tog grada u Istanbul, o Aja Sofiji, o palači Topkapi, o svašta nešta….  da jednostavno nisam ni primjetila da je ponoć odavno prošla….
 
Jedan običan, dugi dan, završio….
 
Još poslijepodne dobih ideju…..kako provesti četvrtak….
 
 
Sava kod Bosanskog Broda Etno selo Kotromanićevo - vrijeme za kafu i wifi rijeka Bosna u Doboju volim ovu arhitektonsku razvedenost... džamije su mi vječan motiv za slikanje
07.04.2013.

JEL

 

me ko poželio? Iko?

btw čita li ko Dnevni avaz? nije da reklamiram, ali eto bar sutra kupite... za mene i zbog mene  

 

 HALID BEŠLIĆ - MILJACKA

 

06.04.2013.

DANAS JE TVOJ DAN

 

Neka ti je sretan dan, moj grade!

 

JOAN BAEZ & TOMMY SANDS - ODE TO SARAJEVO 

 

03.04.2013.

OPET

Mi ne daju u Bosnu :)))) Sava skoro do vrha nasipa u Brodu......

02.04.2013.

RAZGOVORUŠE

 

Also dakle, zainteresirani za kavu u Slanom gradu, vidimo se četvrtak 4.4 u prijepodnevnim satima oko 11. Imate moj broj, pa molim da mi tokom srijede u poslijepodnevnim satima javite gdje. Izaberite mjesto, ugodno, toplo, zatvoreno.... s obzirom da pozorišna bašta iz očitih razloga neće biti prikladna. U poslijepodnevnim satima imam već nešto isplanirano.....

 

Zainteresirani za kavu u Šeheru, subota, 6.4, 11h, kuća sevdaha.... i vi imate broj, pa se čujemo i vidimo

 

01.04.2013.

ŽELJE :))

 

Ko još ima danas rođendan?

Čestitah već trojici..... jesam li kome zaboravila?

 

01.04.2013.

JEDAN DAN

 

DUBROVAČKI TRUBADURI - JEDAN DAN 

 

Jedan dan, samo jedan dan
Onaj pravi presudan čudan dan
Jedan dan, samo jedan dan
Pa da bude sav život radostan

Dani svi, svi ko jedan dan
Prođe dobro znam
A ljubav moja neće
Za nju živim za nju dajem sve

Jedan dan, onaj pravi dan
To je život, pun život nije san
Jedan dan, onaj pravi dan
To je mladost, ljubav, radost stvaran san

Jedan dan, samo jedan dan
Onaj pravi presudan čudan dan
Jedan dan, samo jedan dan
Pa da bude sav život radostan


ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6
SEVDAH

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
1016697