EU PRESUDA - 2
Krenuh komentirat, kao odgovor na posljednji komentar kojeg ostavi emsar, al eto razvezah, pa nastade post…
Ni ja ne razmišljam, jer jednostavno ne mogu dokučiti kako bih ja u tom "sistemu i sustavu" živjela, znam da ću raditi, bez obzira što, bit će to, sigurna sam, na kompjutoru, neke moje plinifikacije i slično.... ali, .... ali.... žalosno je, ali zaista, da EU na nama vježba svoju "demokraciju".
Naime, Hrvatska je za svoju iskazanu volju i kandidaturu da bi postala članicom, morala ispoštovati i prihvatiti i provesti kroz život sustava države sve empirijski pozitivne strane uređenih društvenih sistema koji se već nalaze unutar te zajednice. I to podržavam iz prostog razloga da se mlada država poput moje dovede u red nakon jednonoćnog prelaza i promjene društvenog sistema - iz socijalizma u kapitalizam, a bez ikakvih potrebnih predradnji. Na to recimo podsjeća povijest društvenog uređenja Rusije: zahvaljujući Oktobarskoj revoluciji i idejama njenih lidera (Lenjina, Trockog i drugih) preko noći su prešli u socijalizam, tj u uređenje kakvo su sebi zamislili, a preskočili jednostavno fazu industrijske revolucije koju poznaje zapadni svijet.
Na to podsjeća i preobrazba društvenog uređenja predratne i poslijeratne Jugoslavije, kada je ta novostvorena država iz poljoprivredne i seljačke države odjednom htjela biti ni manje ni više nego komunistička, po sustavu uređenja, a kapaciteta za to ni stručnog ni tehničkog ni materijalnog nije imala.
Hrvatska se, danas, u toj preobrazbi, jednostavno nalazi u fazi najgoreg liberalnog kapitalizma u kojem je jedina i glavna floskula „ko jamio, jamio“. To shvaćam, jer na koncu sve zapadne demokracije su prolazile kroz taj i takav period i on je nužan i iz njega jednostavno treba odrasti, izrasti…. Svjesna sam da legislativu imamo, ali ne i moć i znanje da to isto provedemo, a vrlo često mi se čini da ponekad nemamo ni volje. S druge strane, taj i takav način razmišljanja i sustav ponašanja će trajati tako dugo dok se u našim glavama jednostavno ne izbriše, ne „ispere“ socijalistički način razmišljanja. Pri tom mislim na ljude moje dobi i starije, koji su radili u oba sistema društvenog uređenja i jednostavno je potrebno vrijeme da ljudi shvate da mi taj kapitalistički svijet materijalnog ne poznajemo jer smo ga preskočili. Ne bih da ulazim u Marxov svijet razvoja društvenih uređenja, jer sam podosta toga zaboravila, ali pamtim barem taj dio gdje je komunizam završna faza razvoja društva, a kao takav je teško dostižan i ponekad djeluje vrlo utopističkim koliko god da sam i sama lijevo orijentirana.
Ali, iritira me činjenica da ta ista EU na nama, a sutra će to biti i Srbija, i BIH, i Crna Gora, i nadam se Makedonija (pitam se dokad će se tolerirati grčko negiranje imena Makedonija, pitam se gdje su granice njihove paranoje: da li posjedovanje imena, jednog imena, automatski znači i želju za teritorijalnom ekspanzijom? Ili, mogu postaviti i ovako stvari: da li se može shvatiti da i sama Grčka prema toj istoj Makedoniji ima, poput njihovog još jednog istočnog susjeda (ili je barem imala, a ne sjećam se da su se odrekli tih stavova), ima istu želju?)
Dakle, pitam se dokad će ta ista EU na nama svima trenirati strogoću? Zašto mi moramo ispoštovati sve što oni požele, a sami u svojim državama nemaju ili ne žele? Počevši od Ustava, pitanje manjina, sastava parlamenta, ljudskih prava i sloboda, tolerancija, jezika, vjerskih sloboda, i tako dalje da ne nabrajam…. Mislim da ne trebam spominjati nedavno uspostavljanje zakonskih ograničenja u vjerskim slobodama u Francuskoj, zabranu izgradnje džamija u Švicarskoj (iako sama Švicarska nije u EU, al eto neka Švicarska bude jedan od primjera zapadnih demokracija o kojima govorim), da ne govorim o maltene 60-godišnjoj korupciji talijanskih vlada, naročito Berlusconijevoj…. Ne znam mogu li naći ijednu državu u kojoj sve to što se nama, trenutno, Hrvatskoj, a uskoro će i ostalim ex-yu državama, izuzev Slovenije jer ona već je u EU, a eto i kod njih je konačno korupcija izašla na svjetlo dana, jednostavno imperativno nameće kao osnovni kriterij za prihvaćanje u jednu novokomponovanu zajednicu koja je stvorena, u začetku radi smirivanja francusko-njemačkih odnosa i teritorijalnih pretenzija oko Alzasa, a onda i proširivana samo zato da bi se stvorio uvjetno rečeno ekonomski pandan SAD-u. Ne bih da ulazim u povijesne razloge i argumente koji su doveli do stvaranja SAD-a, ali uvjerena sam da se taj i takav princip stvaranja (kon)federalne zajednice jednostavno ne može primijeniti na evropske države. Ne zato što je nemoguće, nego zato što se ovdje na malom prostoru nalazi tridesetak država od kojih svaka ponaosob ima svoju povijest, kulturu, tradiciju, baštinu, svijest, predrasude, antagonizme kojih se niti jedna naprosto ne želi odreći (s punim pravom i to podržavam) i naprosto je nemoguće, tj vrlo teško svrstati sve njih (nas) pod zajednički nazivnik, jer poštujem pravo svake od njih na njihov integritet kao zajednice. Graditi zajednicu država samo na financijsko-investicijskom polju je, uvjerena sam, vrlo teško, ako ne i neodrživo. Nisam uvjerena da je moguće postići toliki kompromis, koliko god da sam svjesna da jedino novac povezuje svijet.
Pitam se otkuda im pravo da nam dirigiraju do kad se mora raditi (kad bi to bilo jedino pitanje, onda bih priznala da sam u krivom), koja je to dobna granica za mirovinu? Kad tako pogledam, štošta mi bude jasno i samo s tog aspekta možda mogu razumijeti stav grčkih građana spram zahtjeva Unije, iako ne osporavam pravo, obaveze i odgovornost koju su sami Grci svjesno zanemarivali tokom desetljeća…. Na koncu, zar nismo svi mi oduvijek imali uzrečicu „dužan k'o Grčka“….. Eto, uzrečica dobila svoju novu prigodu da se dokaže kao istinitom ili kao povijesnom činjenicom.
Dakle, da rezimiram, poštujem iskustvo i povijest zapadnih demokracija, poštujem njihovo pravo da nas nauče misliti i raditi u novom sustavu vrijednosti, ali ne prihvaćam da mi se njihova licemjernost nameće imperativno i obligatorno.
Poštujem autoritete ali ne i njihovo nametanje. Želim da mi se (nama) dopusti da sami dođemo do zaključka da je iskustvo svih tih zajednica poželjno, da sami iz njih učimo, poštujem i njihovu, EU volju da nam pokažu pravi put, ali ne i da mi se diktira kako ću i šta ću raditi, samo zato što su oni sve to već prošli prije 150 i više godina.
Jednostavno nikada nisam niti neću prihvaćati nečiju licemjernost i dvoličnost kao moralnu vertikalu.
Kao jedan od argumenata za moje ovdje izrečeno mišljenje i stavove, evo i naslova iz današnjeg JL, online izdanje, http://www.jutarnji.hr/-spremili-smo-mjere-protiv-vas-ako-ne-ispunite-nase-zahtjeve-/1059003/
"... U EU ne kriju da strogi nadzor drže do kraja i zbog kredibiliteta cijelog procesa jer će se primjer Hrvatske koristiti dalje kao presedan u proširenju i na druge države...."
