Davne, davne 1984 godine kad sam počela radit, sretna što sam upala u žrvanj kolotečine, puna optimizma što mi je sudbina odredila, na koncu ne samo meni nego svima, da svaki dan iznova moram ustajat u neka polupristojna doba da provedem osam sati u jednoj te istoj prostoriji, još sretnije zaključih kako ću morat radit do 2014... jer kao, tada ću ispunit uvjete za prijevremenu mirovinu....

Prošle godine ostadoh bez posla, bila na burzi nešto malo manje od pet mjeseci.... radila i u restoranu... u knjižicu mi upisano dvadeset jedan dan restorana..... U cijelom tom periodu jedino je postojala gorčina, razočaranost, suze, tuga, beznađe, jer u mojim godinama ostat bez posla, znači da si doživotno obilježen s tri stvari: dob, broj grudnjaka, broj minice. Ništa drugo nije važno. Ni škola, ni  obrazovanje, ni stručnost, ni znanje, ni kvalitet, ni sprema, .... Nakon što mi je upisan tih 21 dan, vijest da sam 21 dan bliže penziji javih mojoj maloj obitelji, koja je ničim izazvana zaključila da već jesam u penziji ....

Danas, evo dvije godine do tog mog prvobitno zadanog roka, promijenio se zakon jedno sedam puta, firmu sam promijenila pet ili šest puta..... čak sam i državu promijenila.... i gdje sam? Još moram radit makar 12 godina.... 12 godina manje 21 dan ... trenutno važi zakon da se mora radit do 65 godine starosti i valjda 40 godina staža.. taman ja tu dođem nekako....

Kad evo osvane vijest, uđemo li u EU, kao što je rečeno za početak jula iduće godine, Bruxelles traži da radimo do 67 godine starosti....

Nastave li ovako mjenjat te granice, ispast će da će sa mojih 65 godina starosti, granica za odlazak u penziju biti 75... što drugim riječima znači "radit doživotno". To znači i danas jer koliko vidim malo njih se "usrećilo" svojim penzijama....

Srećom, imam neki suludi plan da i u penziji radim... šta god to bilo.. jednostavno se ne vidim u penziji pa da mirujem kući.... propeler u mojoj cjenjenoj vjerojatno ne bi izdržao ni dana....