KOKOŠKA
Zakasnih u grad…. Zakasnih na predstavu…. Zamolih da me usprkos svemu puste… jer to je moj najdraži BIH glumac… kako mogu propustiti? Zbog njega (i ne samo njega) dotrčah iz Zagreba...
Scena… krevet, stolice, stolić, boce, čaše, … haljine, grudnjaci, kozmetika….. i njih dvije…. Od tuda ja krenuh… uvod i zaplet, iako preskočih, shvatih i brzo povezah konce…
Znala sam šta i kako … još od pripreme predstave, još od proba…. Vidjela sam slike, vidjela sam i kritike… ništa to nije značilo sve do trena dok nisam vidjela nju… njega…. Nju…. Njih dvije, njih dvojicu, … i Kokošku…
Kad god da ga gledam, u čemu god da ga gledam, bilo dječja bilo ozbiljna uloga… bilo film, bilo predstava…. Iznova se zaljubim u mog najdražeg glumca….
Nisam neki ekspert, ni slučajno… ali, ovoliku moć pretvorbe, ovoliki talent, ovoliku sposobnost odavno ne vidjeh…
Predstava? Treba pogledati…. Zbog izvrsne glume, zbog komunikacije s publikom, zbog glumaca…
Zbog mogućnosti uvida u svijet na daskama koje život znače, i s ove i s one strane…. Zbog života koji je, kakav god da imali, jedna velika predstava….. zbog spoznaje o životu, zbog spoznaje da smo svi mi isti, s istim problemima… zbog spoznaje da profesija ne čini čovjeka…. Ali da čovjek čini profesiju….
Razveselih se Saninu i Mariu, Mirzi, Darku i Alenu…. Razveselih se pozorištu, razveselih se sarajevskoj školi glume, ….
Poslije predstave provedoh vrijeme sa mojim glumcima…
I po prvi put se vozih u Adonisovom autu……
Kakav Adonis, takav i auto…. Bijah opomenuta što ne pohvalih auto od prve… ali zato ne zaboravih da dam kompliment kakav Adonis i njegov auto i zaslužuju…..
Dan ni izbliza nije bio gotov....
