MIRIS DUŠE
Pozvah se na kavu. Zahvaljujući onom bujrumu koji je svaki put izrečen kad smo bile u kontaktu. Kao ne treba mi dvaput reć. Pomalo gotovanski…. Od mene. Možda.
Uglavnom, ja došla. Uplovila ponovo u lagunu. Pozvonih. I dočeka me osmijeh i radost i dragost. S balkona progovara glas, „đes bona“, „tu sam, eto me“.
Otvore se vrata i još ljepši osmijeh me dočeka. I zagrljaj. Pade molba „zakuhaj nam“. A onda prvo pitanje. Usječe mi se to pitanje. Često mi ga postavljaju. Znam i ne znam odgovor.
„Otkud Sarajevo? Zašto Sarajevo?“
Odgovorih kako najbolje znam. I opet, po ko zna koji put, kažem sve i ostanem u tom vrtlogu neznanja. Zašto? Zaista, zašto?
Koliko god puta da izgovorim te iste riječi, one ne mogu opisati ono u duši, ono što ispunja kad se otvori prvi pogled. Potrebna mi je samo stolica, ne krivo, ne stolica, nego mjesto da sjednem i na miru promatram krovove, zgrade, ulice, mezarja, minarete, zvonike… ne treba m ništa drugo…
Kafa je bila brzinska, ali ne i razgovor… pokrismo sve teme i kao uvijek, završimo na jednoj….uvijek istoj….o virusima….o mirisu duše…
Zahvalih, najavih se ponovo, i odjurih… Rekoše mi noćas, k'o vjetar….
Da, vjerojatno jesam, jer magnet radi… magnet zove, magnet privlači…. Neporecivo i nepobjedivo, neodoljivo i nestvarno…. Sve, ali centar magnetskih sila je jači od svega…
