Prospavana noć je donijela prosvjetljenje. I otkrivanje mjesta za koje sam znala da postoje, a nikako ih pronać. U vremenu i prostoru.

Zemaljski i istorijski muzej. Vilsonovo. Prošetah njima. Ispunilo me novim saznanjima, osjećajima, nepostojećim sjećanjima, nedoživljenim impresijama, novim iskustvima.

Importane i kava u blogerskom društvu, dok sam čekala da se auto opere. Kasnije, u rano poslijepodne nisam ga ni prepoznala onako čistog i sjajnog.

Metropolis i ručak sa mojim najdražim  BIH glumcem.

Šetnja Austrijskim trgom. Prođoh i pored nekadašnjeg restorana La Taberna... i sjećanje na Dan Nila.... Svakim novim danom uspijevam složiti kockice u snalaženju gradom... proširujem radijus kretanja bez upotrebe pomagala, iako je plan grada uvijek pri ruci i lako dohvatljiv.

Subota je počela kavom, kao i uvijek u kući sevdaha i u divnom društvu. 

Tokom poslijepodneva jedan mi momak skuhao kafu. Odlično je uradio, toliko dobro da sam ga i sutradan zamolila da je skuha. Njegovo lice,  ozareno, nakon pohvale, je posebna slika koja mi je ostala u sjećanju. 

Večer. Vrijeme za izlazak. Kao nekad kad sam bila djevojka. Izlazak u Haciendu, sa istim momkom....  Dok smo čekali nachose, njegovo lice ispunjeno iščekivanjem i srećom zbog delicije koja se spremala donijelo je sunčevu svjetlost, poput aureole, u prostor osvjetljen noćnom, klupskom i pomalo romantičnom rasvjetom. Čak smo i zaplesali. Malo je bio nesiguran, mislim da je to do poštovanja, ali u jednom trenu se oslobodio i uživao.

Ipak, u trenu kad su delicije stigle, sve je palo u drugi i treći plan.... Ništa više nije bilo bitno, već samo kako čim prije uživati u nachosima i umaku.

Do kuće prošetasmo.

Tišinu grada koji se sprema na spavanje razbijao je naš smijeh.