TEX-MEX STYLE
Prospavana noć je donijela prosvjetljenje. I otkrivanje mjesta za koje sam znala da postoje, a nikako ih pronać. U vremenu i prostoru.
Zemaljski i istorijski muzej. Vilsonovo. Prošetah njima. Ispunilo me novim saznanjima, osjećajima, nepostojećim sjećanjima, nedoživljenim impresijama, novim iskustvima.
Importane i kava u blogerskom društvu, dok sam čekala da se auto opere. Kasnije, u rano poslijepodne nisam ga ni prepoznala onako čistog i sjajnog.
Metropolis i ručak sa mojim najdražim BIH glumcem.
Šetnja Austrijskim trgom. Prođoh i pored nekadašnjeg restorana La Taberna... i sjećanje na Dan Nila.... Svakim novim danom uspijevam složiti kockice u snalaženju gradom... proširujem radijus kretanja bez upotrebe pomagala, iako je plan grada uvijek pri ruci i lako dohvatljiv.
Subota je počela kavom, kao i uvijek u kući sevdaha i u divnom društvu.
Tokom poslijepodneva jedan mi momak skuhao kafu. Odlično je uradio, toliko dobro da sam ga i sutradan zamolila da je skuha. Njegovo lice, ozareno, nakon pohvale, je posebna slika koja mi je ostala u sjećanju.
Večer. Vrijeme za izlazak. Kao nekad kad sam bila djevojka. Izlazak u Haciendu, sa istim momkom.... Dok smo čekali nachose, njegovo lice ispunjeno iščekivanjem i srećom zbog delicije koja se spremala donijelo je sunčevu svjetlost, poput aureole, u prostor osvjetljen noćnom, klupskom i pomalo romantičnom rasvjetom. Čak smo i zaplesali. Malo je bio nesiguran, mislim da je to do poštovanja, ali u jednom trenu se oslobodio i uživao.
Ipak, u trenu kad su delicije stigle, sve je palo u drugi i treći plan.... Ništa više nije bilo bitno, već samo kako čim prije uživati u nachosima i umaku.
Do kuće prošetasmo.
Tišinu grada koji se sprema na spavanje razbijao je naš smijeh.
