30.04.2012.

WAR HORSE

War Horse je jedan od najpoetskijih filmova koje sam gledala. Pogledala sam puno filmova, prema nekima možda malo, ali Black Beauty i War Horse spadaju među najpoetskije filmove.

Spielberg je ponovo napravio jedno prekrasno djelo. Film u potpunosti posvećen konju, film o konju, film u kojem glavnu ulogu ima konj. Jedan prekrasan film koji u gledaocu stvara i pronalazi osjećaje koje smo zahvaljujući grubosti vremena u kojem živimo vjerojatno svi u potpunosti zaboravili.

Pripadnost, odanost, ljubav, osjećajnost, poštovanje, .. sve se to jednostavno isprepliće u ovom filmu. Koliko god u nekim trenucima predvidljiva, rješenja su ipak ona iz srca, iz duše, na koncu i pravedna.

Film kojeg ću sigurno još nekoliko puta gledati.

30.04.2012.

24 - SLIKE

29.04.2012.

24

Zadnja 24 sata provedoh na otoku... bilo bi i manje da trajekti redovitije voze... ali njima, usprkos brojnim strancima, sezona još nije počela. A to se vidi i po tome da u nedjelju poslijepodne, u gradu u kojem ima dosta stranaca ne možeš kupit ni razglednicu ni marku!¨

Ne bih da psujem, ali eto, oprostit ćete mi... "%#(#$(#&"()#$

Eto!

ps. slike sutra.... sad mi se baš ni ne da... lijena sam trenutno ....

e da, nakon 40 godina što dolazim na Rab, u to moje selo, oni konačno odlučili uradit nešto: proširuju cestu uz more, tako da konačno bude u pravom smislu dvosmjerna, posjekli i ono malo drveća što je bilo, tako da i dalje nema hlada, niti će ga ikako bit na plažama... i da, uvode kanalizaciju..... sve se nadam, možda naprave i šetnicu, s klupama... al čisto sumnjam... previše im je to za ovu godinu... šetnica u idućem mandatu od 40 godina...

pps. usprkos svemu, uspjeh okusit i rapsko more :)

27.04.2012.

A SAD HAJD'MO MALO O MOM AUTU

Uvedoše novokomponovani jezik u jelovnik... kao, ja neću prepoznat ako napišu "jabuke punjene orasima".... zar je tako teško napisat "tufahije"? 

Al, hajd, prokljuvih ih, pročitah im namjeru...  prevarili su se.... nisam ni ja od jučer.... zna se, ja sam od prekjučer

Uglavnom, sjetih se da ovdje nisam stavila slike barem nekih delicija koje su bile sastavni dio onih mojih pet bosanskih dana.....

Pa, stoga eto.. gdje si bila, šta si radila, ... pila i jela ovo dole prikazano .. bila je i begova čorba, al nju eto nisam uslikala.... zapričala se i prošao trenutak.... bit će drugi put 

 

26.04.2012.

SHAKESPEARE iliti u prevodu ŠPEKSIR

... Po mom prozoru kiša dobuje
dal' da se izujem il' da se obujem
da li da odem il' da ostanem ne znam
ja nemam načina da se sačuvam...

 

25.04.2012.

ETERNAL GLOW

Noćas sam prvi put čula za jednu djevojku. I zadnji put.

Noćas sam je prvi put čitala. To neće bit zadnji put.

Uvijek su me, i ne samo mene, učili, govorili da je ljubav jača od svega. Da ćemo promijeniti svijet volimo li. I kad volimo vidimo samo jednu točku u kozmosu. I njoj podređujemo sve.

A ipak.... 

 

MOJ ANĐEO

Za tebe - Anđele - ti divno biće s neba,
jedna baš ovakva pjesmica mi treba.
Njome da ti šapnem sve neizrecivo i dirljivo,
njenim riječima dotaknem ono tvoje nedodirljivo.

Ti riječima me vraćaš u djetinjstvo snova
novim tonovima bojiš moje jutro uvijek i iznova,
poznavajući prave melodije, taktove i rime,
spelujući srcem, svakim stihom moje ime.

Za tebe - Anđele, proza je pregruba.
Ona podrezala tvoja bi anđeoska krila,
ti ne bi bila ono što pjesmom uvijek sii bila - 
poezije vila, umiljata, mila.

Ti pjesmi daješ lakoću. Leprša, blista, zvoni;
naizgled sve lako, a nije, nije tako. Nije, jer
ne može baš svako napisat' kako neko se smije
a taj smijeh da se čuje,
taj smijeh da u sva, baš sva čula te dira;
ne može baš svako pisati o muzici
i učiniti
da čuje se kako još i svira...

Za tebe, samo za tebe - ti divno biće s neba
ovakva je pjesmica baš kako treba.
Razigrana, vesela, lagana i mila,
dječja, čila, nevina i čista,

Anđele, neću ni njom uspjet'  izreć' kako treba
koliko i kako tvoja divna duša blista!

I.S. (1984-2012)

24.04.2012.

OBLACI I MEŠTROVIĆ

Četvrtak, odmah iza podneva, sjedoh u auto i pravac jug. Odmorila nekoliko dana od puta po Bosni, i sad ponovo. Jedva čekam sunce i more, makar da ga vidim, da budem uz njega, da sjedim na obali i prebirem kamenčiće. Tek toliko da poput pravog guštera izmislim na sunce i ne mrdam ni noktom, a kamoli guzicom. Al osnovni problem je, već vidim putem, milijardu oblika oblaka koji me prate. Brzo sam riješila taj slučaj. Fotoaparat u ruke, i okidaj.
 
Prometa na autocesti nema. Kao i zadnji put. Mogu i unatraške vozit, i poprečki, kako god, jednako brzo bih stigla (hajd' molim da mi se dozvoli licencia poetica).
 
Od Pirovca pratim i izgradnju plinovoda. Što jednom uđe u krv, teško izlazi. Cijevi su već dijelom i ukopane, a dijelom se tek trebaju zavarivat, ali do stanice, Dugopolje kod Splita, krajnje trenutno, su stigli.
 
Spuštam se u Split. Radost je neizmjerna. Prijateljica mi obećala kišu, a od nje ni a i k. Čak štoviše, baš je lijepo. Toplo, promjenljivo, poluoblačno, ali sunca ima. Kišobran sam komotno mogla ostavit u Zagrebu.
 
Obišle smo sva naša mjesta, fino smo to rasporedile. Otišle smo čak i na Boat show. Htjela sam ući u jahte i čamce koji su bili otvoreni, al me odgovorila. Hajd' nema veze, bar sam ih uslikala. Možda jednom nekad, ono kad odrastem, možda i skupim para da kupim. Njoj sam obećala jednu od 87 hiljada eura, sebi, malo jeftiniju, ali jednake su. Ne prevelike, dovoljne da obje uživamo.
 
Subota prijepodne osvanula je predivna, sunčana, topla, bez vjetra. Odlučih do mora. Da kao i prije mjesec i po dana prošećem po moru.
 
Koliko god divan plan da sam imala, impuls je učinio svoje. U trenutku sam odlučila i do crkve Svetog Ante. Časna mi otvorila crkvu, spremnu za vjenčanje predviđenu za podne. Crkva je stara preko 500 godina, i uživala sam sjedeći u njoj. Mir, tišina i spokoj koji je bio u samoj crkvi prešao je i na mene.
 
Produžih do mora, i opet zapnem. Krajnje je vrijeme da posjetim Meštrovićevu galeriju. Htjela sam u povratku, ali otvoren Meštrovićev Kaštelet jednostavno nije dao dalje. Parkirah se u šumicu, i idućih gotovo dva sata provedoh u Kašteletu i Galeriji.
 
Veličanstvenost i veličina talenta i genijalnost kipara je i danas magnet. Izloženi kipovi, crteži, skice, biste, aktovi, sve je to toliko vrijedno. Osim nekih Francuza, nigdje nikoga. Sjetih se tada Kuće s jajima (vidi link) u Figuerasu, rodnom mjestu Salvadora Dalija, i muzeja. Njegova genijalnost je otišla u potpunom drugačijem pravcu. Tada, prije 22 godine, nisam bila u stanju to shvatiti. Vjerojatno sam bila premlada. Jer, sjećam se, tada sam bila rekla, da bi ga shvatio čovjek mora biti lud poput njega. Voljela bih da mi se ponovo pruži prilika da odem tim pravcem. Da provjerim ovdje već dokazanu činjenicu da jesam „luda“, pa da vidim jesam li ga dostigla. Genijalnost i djelo Ivana Meštrovića je puno artikuliranije, prihvatljivije običnom intelekutalcu, jer je realno, stvarno. Augustinčić, čija je galerija (evo i taj link) nedaleko Zagreba, također mi ide nekako u tom pravcu.
 
Razmišljam i o Marc Chagallu (opet link), čiju sam nedavnu izložbu u Zagrebu, posjetila tri puta, i nisam se mogla nagledati slika, skica, crteža, grafika. Svaki je genij na svoj način, u svom dijelu umjetnosti. I nikako se ne daju uspoređivat.
 
Do mora sam na koncu jedva uspjela doći. Tek toliko da šakama zahvatim more i da u tom jednom malom, kratkom trenu budem biće povezano sa svim morima svijeta.
 
Ona obećana kiša ipak me pronašla. U povratku. Pratila me od Zadra do kuće. Ponovo sam gledala i uživala u raznim oblicima i visinama oblaka. Fotoaparat ni tada nije napuštao ruku.
 
Napravih plan za godišnji. Dva moja grada, koja beskrajno volim, bit će povezana i za vrijeme ljetnog godišnjeg odmora. Već sve imam u glavi. Gdje kuda zašto i kako. Ne treba puno čekat. Ljeto samo što nije počelo. 

 

23.04.2012.

AC

Evo me na radnom mjestu....  Istog trena kad sam otvorila vrata, shvatih od čega sam se najviše odmorila.

Klima uređaj. Nije mi nikako nedostajao. Čak štaviše kako sam ušla, zapljusnuo me onaj beskrajno dosadni jednolični šum.

Što ne volim? Klima uređaj.

Što me iritira? Klima uređaj.

Što me smeta? Klima uređaj.

Bez čega mogu? Klima uređaj.

Nisam ni ušla kako treba, već sam poželjela odmor. Samo zbog klima uređaja.

MRZIM MRZIM MRZIM MRZIM MRZIM MRZIM!!!!!

22.04.2012.

A GDJE MI JE IVICA?

Mrvice kruha su bile tamo gdje sam ih ostavila.... nitko ih nije pojeo.. uspjela sam pronać put do kuće.... trebalo je 2200 kilometara, ali sam stigla

20.04.2012.

POZDRAV

Da ne kažete da ne mislim na vas :))) pozdrav iz Splita :)

20.04.2012.

PISMO

19.04.2012.

DAN PETI

Nedjelja. Dan mog povratka. A meni se kao i obično jednostavno ne ide. Nedavno sam kazala da me treba metlom otjerati. No dobro, ne baš tako doslovno, ali samo sam htjela iskazat osjećaj koji me ispuni svaki put kad mi se primakne povratak kući.

Imam još dvije kave dogovorene. Naravno, na mojim omiljenim lokacijama. Kuća sevdaha i Metropolis.

Krenuh Dobrinjom, Alipašinim, Bulevarom Meše Selimovića, Zmaja od Bosne. Kod Skenderije stop. Policija zatvorila promet zbog, poslije sam doznala, neke utrke. Nemam izbora. Moram skrenut u Alipašinu. Tu ulicu znam, njom ulazim u grad i izlazim iz grada. Ali to je sve. Morat ću pronać neko jednostavno rješenje za parkiranje. Mogu ja pješice do grada, Ali samo da nađem nešto prepoznatljivo. Nije mi baš do istraživanja, nemam vremena sad za to, moram do kuće sevdaha. Vozim za kolonom, računam, oni znaju kako do centra ili barem bliže, ali u tom trenu ne shvaćam da je centar potpuno zatvoren za promet. Skrenemo desno u neku ulicu. Uska je. Ukaže mi se mjesto za parking i iskoristim priliku. Pitanje je hoću li imat bolju. E sad jedino da upamtim ime ulice u kojoj mi se nalazi auto. Ispred mene neka španjolska registracija. Recimo da je to znači neko sigurno mjesto za parking. Krenem pješice. Osjećam da idem u pravom smjeru. Kemal begova i evo me na Điđikovcu. Divno. Da sam tražila ne bih bolje našla.

Nemam puno do čaršije. Vidim start i istovremeno i cilj te utrke. Kiša i dalje rominja, a trkači, i mladi i stari, i muško i žensko, i odrasli i djeca trče, poneki hodaju, neki sprintaju, neki mjere vrijeme, neki se razgibavaju poslije utrčavanja u cilj, neki se oblače u kabanice, ali svi su tu. Muzika trešti, policija čuva. Hodam Titovom do Vatre i skrećem na Ferhadiju.

Moja blogerica me već čeka. Obje uživamo u nedjeljnom prijepodnevu, uz bosansku, sevdalinke i razgovor.

Zajedno krenemo prema Metropolisu. Usput uđemo u Medresu, gledamo ručne radove. Prvi puta sam tu. Mislim da je ovo i prvi put, otkako dolazim, da je otvorena. Nisam sigurna, ali definitivno znam da sam ovdje prvi put.

Metropolis je zadnja stanica mog boravka u Sarajevu. Tradicionalna kava i ručak sa dragim prijateljem. Bez te kave i razgovora ne odlazim iz Sarajeva. I da hoću ne mogu. To je više od tradicije.

U rano poslijepodne vrijeme je da krenem put Kaknja, Zenice, Doboja, Dervente i Broda. Kiša je prestala dok hodam prema autu. Parkuša je odjednom obasjana s ono malo sunca. Sjedam u auto. Napravim krug i eto me opet u Alipašinoj. Krećem put Kobilje glave.

Moja bosanska turneja završava. Slušam Eldina dok se vraćam kući. Razmišljam o proteklim danima. O vremenu kojeg provedoh sa divnim ljudima. I sve razmišljam, o mogućem datumu ponovnog dolaska. Kao i uvijek, još nisam ni otišla, a već planiram povratak.

Rezime:

pet prekrasnih dana, 750 fotografija koji svjedoče o svem, malo veći izbor nego ovdje na blogu može se vidjeti na mom fb profilu.

Upoznah nove ljude, upoznah drage blogere čije postove mjesecima redovno čitam, vidjeh drage prijatelje...

Kako god okrenem, štoperica je uključena... i broji dane do slijedećeg dolaska...

19.04.2012.

DAN ČETVRTI

Magnetska igla. Opet sam se vrtila. U neka doba sam i odustala, pa sam se probudila okrenuta popreko. Doručak. Vidim kiša i dalje pada, onako baš dosadno, jesenski. Zamolim Malika sa recepcije da mi oslobodi auto. Danas se selim. Napuštam hotel. Vidim pričaju o Titanicu. Danas im je godišnjica. A i rođendan mom dedi. Njima je 100, mom dedi bi bilo 107.

Bili su brži nego sam očekivala, i na Ciglanama sam ranije nego je dogovoreno. Imam vremena i produžim do Pionirske i Jezera. Bila sam ja već tu. Sada prvi put sama obilazim autom, pa kao učenik, fino utvrđujem gradivo.

Pokret, krećemo za Pale. Danas su tamo utakmice, razne škole i klubovi imaju finalne i polufinalne utakmice. „Moj“ klub igra polufinalnu utakmicu. Pobijedili smo. Zabili im tri komada. Iduće subote je finale. Držim fige da osvojimo prvo mjesto.

Kiša i dalje jesenski sporo i dosadno pada, a mi krećemo za Konjic. Prođemo brzom cestom, zaobilaznicom, nismo se spuštali u grad. I ovuda sam već prošla, ali tamo 2008. Šta god da sam upamtila, sve se promijenilo. Sada gledam drugačijim očima. Poznajem već neke lokalitete. Čula za njih iz raznih izvora. I pomalo prepoznajem sve šta sam čitala i slušala. Ivan sedlo, Bradina i evo nas ... Konjic.

Istog trena hvatam fotoaparat i nemilice škljocam. Istovremeno mi se u glavi otvara slika karata koje sam koristila 2009 i 2010 za izradu studije plinifikacije, odnosno gasifikacije. Tako se zvala. Skraćeno. Pravi naziv je dugačak tri reda pa mi se neda pisat.

Komparacijom sve prepoznajem. Pitam moje dvije domaćice za neke detalje, i sve se uklapa. Prošetali do tržnice, i do mosta. Usprkos kiši koja i dalje ne prestaje, most je veličanstven. I Neretva. Sjetih se pjesme i počeh u sebi pjevat „Zelena si rijeka bila“....

Predivna je. Divna, poludivlja, relativno brza, prekrasne zelene boje. Ni kiša, onako jesenski siva, nije mogla umanjiti svijetle tonove zelene boje rijeke koja tisućljećima ovuda juri i donosi život. Usprkos svemu i svima. Ona uporno donosi život. Tog trena mi pade na pamet i pijesak u Sućurju na Hvaru. On je njen pijesak. I da nisam učila u školi o morskim strujama, znala bih da je Neretva „kriva“ za sve. I za plodni estuarij, deltu, i hercegovačke mandarine, paradajz, lubenice. Pade mi napamet i Gabela, možda nesuđeni dom Odisejev. Sjetih se i utrke, maraton lađa, druga subota u augustu. Jedna stvar sve ovo nabrojano povezuje. Neretva. Predivna rijeka zelenih tonova.

Tufahije u Novalića kuli. Predivan pogled na lijevu obavu Neretve. Htjeli smo i do Zavičajnog muzeja, ali su radovi, i nismo mogli kroz blato. Neka, bitno da urade, pa ćemo neki drugi put. Htjela sam i do Jablanice i do Boračkog. Mene kiša ne smeta. Na moment stane, ali onda opet nastavi. Pade odluka da idemo do Boračkog. Tamo nikako nisam bila. Na Jablanici jesam.

Jedno vrijeme me čak i policija pratila, ne znam šta su mislili, ali su ubrzo odustali. Kiša, serpentine, povremena magla, kamenje na cesti, ništa od toga nije nas (mene?) moglo odvratit od nauma.

Pogled sa vrha, sa početka spuštanja je bio vrijedan svega do tada. Slika iz fotoaparata ne može vjerno prenijeti boje koje su bile prisutne. Spustile smo do samog jezera. Nigdje nikoga, iako je bilo dosta parkiranih automobila. Malo je falilo da zaista zapišemo brojeve mobitela na kojima se mogu dobiti informacije o parcelama koje se prodaju. Palo nam napamet da si kupimo jednu, i da onda ovamo dolazimo. Mi bi uredno ponudile svaka 5 maraka, ali sigurno ne bi bili pristali.

Nismo ni primjetili kako smo se brzo vratile u Konjic. Povratak nam se činio puno kraći, vremenski. Iako smo prošle isti put. To je samo percepcija uzrokovana maglom i kišom i serpentinama.

Povratak u Sarajevo je isto tako djelovao kraći. Odvezoh prijatelje do kuće, a ja se vratih na Dobrinju. Tu spavam. U mraku i zahvaljujući nepoznavanju svih ulica, ali i njihovoj neoznačenosti, završih u Istočnom Sarajevu, u Bijelom Polju. Vratih se na početnu, poznatu, točku i krenuh ispočetka. Prijatelj je ipak izašao da mi pomogne.
Uz pizzu koju je domaćica spremila i sarajevsko, provedoh predivno veče sa prijateljima. Dugo u noć smo sjedili i pričali, usprkos umoru kojeg sam onako za pravo osjetila tek kad sam konačno legla.

18.04.2012.

DAN TREĆI

I ovaj je krevet u kontra pravcu položen. Opet sam se vrtila cijelu noć, vraćajući se u pravac u kojem je položen krevet. Kod kuće spavam u pravcu sjever jug. Ovdje je očito istok zapad, pa ja ko magnetna igla. Probudih se u sedam. Danas je petak, trinaesti. Obično mi to bude sretan dan. I danas je. Šta god da se desi danas, bit će sretan dan. Meni hoće, šta god se desilo.

Dogovorila sam kave u kući sevdaha. Polako se spremam na doručak, imam vremena. A i nemam. Sjetih se da sam odlučila potražiti amfiteatar. Spustih se u salu, vidim dosta ljudi već sjedi i doručkuje. Švedski stol. Biram šta ću. Sjetih se i da moram kupiti nešto slatkiša. U devet konačno izlazim iz hotela.

Svaka moja dosadašnja posjeta Sarajevu donijela je upoznavanje jednog dijela grada. Sada su Kovači i Vratnik došli na red. Ne planiram sve danas upoznat. Ostavit ću namjerno nešto i za drugi put. Razlog da dođem.

Vrijeme: promjenljivo oblačno. Odgovara mi. Fotografije uvijek budu nekako bolje. Realnije boje. Iako i kad je sunčano bude lijepo. Eto me ponovno kod table koja govori o gradnji memorijalnog centra. Upamtih kuda, gdje.

Evo amfiteatra. U fazi gradnje, ili rekonstrukcije? Rekoše mi jučer da je Hanka ovdje prvi puta javno zapjevala. Znači ovo mjesto nije apsolutno novo. Što mi ima neke logike. Ne mogu baš da povjerujem da je neko danas odlučio graditi amfiteatar. Onako iz čista mira. Više mi se čini da su ovo ostaci nekakvog rimskog nečeg, pa možda pretvoreno u amfiteatar. Vidim da će to biti nešto modernije. Kaže memorijalni centar. Znači, možda i neki muzej ili galerija.

Kula Širokac. Proučavam natpis, gledam tlocrt, mjerim, uspoređujem sa pravim stvarnim fizičkim građevinama. I uspijevam povezati sve.
Odem na lijevu stranu. Kula Ploče. Muzej Alije Izetbegovića. I tu uslikam tlocrt. Ovuda je prometnije. Shvatim da i ja mogu autom. To ću drugi put. Tamo do Višegradske kapije i Bijele tabije. Bila sam tu već 2008, ali po mraku i nisam ja vozila. Sjećam se uzbrdica, sad mi je jasno koje su to. Znam i sama sada naći put. Sve ću ja to još jednom dobro provjeriti kad dođem do kompjutora na google earth.

Ovdje imam i bliski susret druge vrste. Čopor pasa spušta se niz ulicu, i dolazi do mene. Ostanem mirna čitajući povijest na zgradi Muzeja. Produže dalje, i ja shvatim sve ono što sam tjednima i mjesecima čitala. Dođu i dva auta, jedan odozdo, drugi odozgo. Obojica stanu jer psi počeli šetnju preko ceste. Prirodni usporivači prometa, tako ih zovu u Zenici, barem mi tako rekoše. U sebi ih nazvah, pokretni ležeći policajci. Mirni su, nisi napasni, nisu me ni primjetili. Nisam u strahu, ali bolje da me ne primjete.

Spustim se polako s njima do starog mezarja na Kovačima. Oni ostadoše, a ja do Sebilja. Imam još vremena. Evo me na čaršiji, uđem lijevo prema jednoj galeriji. I ostanem iznenađena slikom koja me dočeka. Da ne znam da smo u 2012, pomislila bih da sam se vratila u prošlost. Jedan mali, ali predivno uređen prostor. Osim mene, bila je tu samo jedna žena koja je pila kavu. Prizor kao iz Mešinih priča. Otkrijem kuću u kojoj je živio Mak Dizdar. Vidim i Male Daire.

Vidim deset sati je, i odoh prema Sebilju. Tu se moram naći sa prijateljicom moje kćeri. Ovdje studira. Nisam je vidjela od mature, nije mi se promijenila. Ali u razgovoru s njom, vidim da je zrelija, samostalnija, odlučnija. Život bez roditelja, kao podstanar, donio je zrelost. Kako je život nepredvidiv. Cijelo prošlo proljeće njena mama i ja smo razmišljale kako će moja kćer u Francusku, njena ostaje. A na koncu, moja je tu, njena u Sarajevu. Nije to daleko, to je tu, a opet, njena nije kod kuće.

Kafa u kući sevdaha ubrzo se pretvorila u malo veće društvo. Poslije kave, imam dogovoren ručak u Metropolisu, I to je jedno od mjesta u kojem tradicionalno pijem kavu, jedem kolače, ili ručam. Zavisi od doba dana. Imala sam divno, ugodno društvo.

Putem svratih i u Morića Han. Osjetih divan miris, duh, mir, spokoj, gledajući ćilime. Ima ih prekrasnih. Nastavih prema kući sevdaha, jer je vrijeme za poslijepodnevnu kafu. Ponovo mi došli blogeri. Dvoje dragih ljudi s kojima sam uživala u razgovoru, koji je sadržavao i ozbiljnije teme i rasprave.

Kasno poslijepodne i večer provedoh na jednoj kavi s mamama koje čekaju djecu da im završi trening, i onda u potragu za večerom. Naravno, naša potraga je završila opet na čaršiji. Doner, turski čaj, i pecivo. I dogovor. Sutra idemo na izlet.

Auto mi je na Markalama. Prvi put se vozim Gras-ovim tramvajem. Eto, petak trinaesti je donio i nešto novo. Odvezem moje prijatelje kući, a ja se vratim na Kovače.

Još jedan divan dan, pun događaja, novih ljudi, starih poznanika. Zašto dan ima samo 24 sata?

17.04.2012.

DAN DRUGI

Probudih se dosta rano. Prvi pogled kroz prozor pokazao promjenljivo sunčano. To mi odgovara. Najavili kišu, ali bolje je dok je nema. Spustih se na doručak. Sjela sam uz prozor i uživala u pogledu na Lašvu i njene malene brzake.

Imam dogovorenu kavu u Zenici. Sad već znam kako doći do centra. Znam i gdje parkirati. U jednom navratu naučih ono bitno. I sad, odsad kad sam na kavi u Zenici, fino znam kako i kuda. Moram reći da sam po dolasku u grad, i u srijedu i u četvrtak, razmišljala samo o društvu koje ću imat na kavi, da bi eto jučer, nakon jednog pitanja, počela razmišljati o samom gradu. I da, zaista, sad kad odvrtim film, primjećujem u sjećanju da sam zapazila da je grad čist, uredan, barem ovaj dio centra u kojem sam bila.... Volim kad mi je sve nadohvat ruke, ili da mogu sve što treba odraditi pješice... Bit će da je to potreba mog organizma koji silom prilika uglavnom miruje, pa mu onda godi kretanje. Volim te uvjetno rečeno male sredine, one imaju svoj poseban duh, svoju prepoznatljivu dušu....

Znam gdje ću na bozu, salep, gdje na ćevape, gdje na net ako mi zatreba. U kratkom periodu naučih ono bitno. Dvije blogericu su odigrale glavnu ulogu. Od svake naučih nešto, i hvala vam obje.

U rano poslijepodne krenuh za Sarajevo. Po drugi put proučavam radove na autocesti. Znam šta ćete reći: predugo traje. Da, s vaše točke gledišta točno, s projektantske strane, a s tim očima sam ja gledala, radovi teku jedinim mogućim tokom i tempom. Trasa je iznimno teška. Vjerovali vi to ili ne. Ne znam jel iko razmišljao naprimjer, koliko puta postojeća cesta od Broda do Sarajeva prelazi rijeku Bosnu? Juniorka i ja smo jednom brojale: 28 puta, a da ne govorim o drugim rijekama. Hajd sad zamislimo kako je teško bilo napraviti ovu cestu sa barem 40 mostova, nekih 5-6 tunela. Autocesta ne može tako, mora imati blaže zavoje, jer se projektira uglavnom za brzinu od 130 km/h. Prema tome trebalo je pronaći trasu sa blagim zavojima, a ispunjenje takvog zahtjeva neminovno traži pregršt nadvožnjaka, vijadukata, tunela, mostova. Nadalje, zaboravlja se da osim same autoceste treba napraviti desetine kilometara cesta koje će koristiti mehanizacija da bi izvodila radove, a i pri tome se cijelo vrijeme mora odvijati promet na postojećim prometnicama. Dosta toga sam uslikala, tako da mogu usporediti količinu izvedenih i dovršenih radova za nekoliko mjeseci kad ću ponovo dolaziti. (ko će me poželiti dotle? )

Evo me na Kobiljoj glavi. Od pogleda na grad, na Koševo mi uvijek zastane dah. I mojim tijelom zavlada neka posebna unutrašnja toplina. Evo me u Šeheru. Do hotela sam došla brzinom munje. Da, točno je da sam ga malo tražila, i naravno morala upitat za smjer. I naletim baš na dva makedonca. Rekoše onu zlatnu „nisam ja odavde“, ali nakon što su se potrudili da međusobno porazgovaraju i sami pokušaju odgonetnuti kuda bih ja to trebala ići. Nastavih dalje, do vrha, ali shvatila sam na vrijeme da sam pogriješila i lijepo, sad pametnija, ulovila jednog starijeg gospodina. Na pitanje, jel odavde, odgovori potvrdno i objasni mi kako da dođem do Abdesthane. On iskoristi priliku da me upita za auto, jer ima isti. Zaključili smo da smo oboje zadovoljni kvalitetom i godinom proizvodnje, a i potrošnjom.

Imam dogovoren susret kod Sebilja. Imam još vremena, odoh pogledat mezarje na Kovačima. I staro i novo. I turbe. Prekasno mi je za potražit amfiteatar. To ću sutra. Odoh do Sebilja. I Četiri sobe gospođice Safije. Naravno, s mojom dragom blogericom.

Poslije večere krenuh pješice do hotela. Znam već put. I nije mi daleko. Divna, tiha, mirna, pomalo prohladna, sarajevska aprilska noć. U Parkuši opet zastanem. Na minutu. Samo tjedan ranije ovuda je tekla rijeka. Ona crvena. I nastavim dalje, do Vatre, Ferhadijom, do Morića hana, do Sebilja, i onda Kovačima do hotela.

Zaspala sam gledajući film na televiziji. Nemam pojma koji je bio. Dan pun susreta s dragim ljudima učinio je svoje.

16.04.2012.

PRVI DAN

Sarajevo, krajnja destinacija. Jajce, prva. Zenica srednja.

Iznenadila me autocesta do Banja Luke. Bit će da počinje u Prijedoru. Vidi se da je nova, asfalt je nedirnut. Kanjon Vrbasa. Prvi put sam prošla ovuda prije dvije i pol godine, ali sada prvi puta vozim.. Oduševila me rijeka, teren, pitoma divljina. Stadoh nasred ceste, upalih sva 4 i odoh slikat.  Drugačiji je to sad osjećaj. Rekoše mi poslije na kavi, u Zenici, da se mnogi žale na okuke. Ne vidim razloga za to. Ni ovaj put nisam ulazila u Banja Luku. Znam da bih trebala. Trebala bih imat s nekim popit kavu, trebala bih razlog. Kao, da bude neki presudni. Još ga nemam. Nastavljam dalje. Podmilačje. Hvata me jeza od te nove sakralne arhitekture. Pitam se, jesu li ljudi u vrijeme Gaudija, Da Vincija, i drugih isto tako reagirali na te „moderne“ arhitekture. Ono što viđam u Zagrebu, u Hrvatskoj, tu novu sakralnu arhitekturu, ama baš nimalo mi se ne dopada. Zar je tako teško napraviti projekt i izgraditi crkvu „normalnih“ oblika, normalne plastičnosti? Zar mora to izgledati kao silovanje i materijala i prostora?

Evo me na mostu za Jajce. Stadoh. Ugasih auto, i jednostavno uživam u pogledu. Poznati slapovi, huk i pjena, vratili me u prošlost. Po prvi puta uđoh u Muzej. Dok sam išla u školu nisu nas vodili. Hladnoća negrijanog prostora me potpuno obuzela i oduzela. Očito nitko ne dolazi. Upitah čovjeka, jel dolaze, kaže najčešće slovenci. Zar oni jedini osjećaju išta prema prošlosti. Ja ipak jednom u dvije godine odem u Kumrovec. Ove godine idem svakako. 120 godina je.

Bila sam sama u muzeju. Sjela u maršalovu fotelju. Znamo da nije njegova, ali je njegova. Pokušah pronaći osjećaj iz 1943. Stadoh i na binu, tražeći isto. Stavih se i u poziciju službenog fotografa i uslikah zamišljene partizane i maršala. Voljela bih znati dubinu osjećaja ljudi koji su svjesni da postavlju temelje jedne države. Nebitno kako se ista zove ili misli zvati. Govorim o osjećaju stvaranja nečeg što ulazi u povijest. Jesu li oni bili svjesni da ulaze u povijest? Nemam pojma. Sjetih se mog barbe Nikole, delegata na II zasjedanju USAOJ-a u Bihaću. Je li on, da li je on zaista bio svjestan da stvara povijest?
Vodenice. Predivno mjesto. Gromoglasna tišina i huka vode koja uporno navire. Tu sam po prvi put. Ne znam zašto nikad prije nisam bila tu, mislim na već spomenuti period škole.

Nastavljam dalje. Jajce, Donji Vakuf, Turbe. Vlašićka kuća. Kafa, uštipci s kajmakom.

Travnik, Nova Bila, Vitez. Toliko ozloglašena Lašvanska dolina. Ugledah i tablu Ahmići. Prekasno da bih reagirala, dio sam kolone koji prolazi istim tempom i nema načina da naglo skrenem i odem pokloniti se žrtvama. Odlučim da to drugi, slijedeći put, kad budem dolazila, svakako uradim. U djeliću sekunde hvatam fotoaparat, (začudo nije mi bio u ruci), bacam pogled ulijevo, vidim minarete, dva... Ispričah se za zločine počinjene u moje ime, u sebi i na glas. Svaka riječ je suvišna. U toj brzini misli, odluka, škljocanja fotoaparatom, vozim i gledam šta sam uhvatila. Jesam li? Jesam.... Svaka daljnja riječ je suvišna.

Lunjo mi pomogla u rješavanju problema, nađem se u Motelu Sarajlić. Dobih apartman na upotrebu, dovoljan za mladi bračni par. Ovo mjesto bi mi moglo postat stalno sklonište.

Imam dogovorenu kavu u Zenici. Imam vremena. Upalim tv, i ko šaka u glavu udali me pornić. Jasno je ko ovamo dolazi. Pronađoh ja ipak nešto pristojnije. Nogomet. Hajd makar to. To mi se ipak više sviđa. I da, uz sport pišem ove redove, buduće postove. Sad mi pada na pamet, jel to dobra ili loša reklama za motel? Ma, ipak je dobra. Ko neće, ne mora. Ima druge kanale. Aber, alles in Deutsche Sprache. Also gut. Wir haben etwas neues gelernen. Ja, ich sprache etwas Deutsch, aber verstande ich nur etwas mehr. Ausgezeichnet, nicht war? Und, ja, hab ich ein mehr geraucht. Da, zapalih jednu ponovo. Po povratku s kave, uz sarajevsko. To je znači 15 godina manje 5 cigareta. Do 23.4. kada stvarno bude rođendan, možda bude i više.

Znam, znam,.... ko prizna pola mu se još nadoda. Naturlich.

Odoh spavat. Sutra ponovo u Zenicu.... i onda moje drago Sarajevo...

16.04.2012.

THE LIST

Banja Luka
Jajce
Donji Vakuf
Turbe
Travnik
Nova Bila
Vitez
Busovača
Zenica
Sarajevo
Pale
Bradina
Konjic
Boračko jezero
Kakanj
Zenica
Žepče
Maglaj
Doboj
Derventa
Brod

15.04.2012.

DOŠLA

Ja :)

 

e da... Sretan Vaskrs svima koji slave :)

10.04.2012.

DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA

Alsodakle, moja malenkost se sprema za Šeher....  da sprema, već je davno spremljena, samo se čeka da veker odzvoni svoje da se može stavit noga na pedalu.....

Prije Šehera imam dvije stanice: prva je Jajce - stazama AVNOJ-a , druga je Zenica - da posjetim KPD , treća je Šeher -  Čaršija, kuća sevdaha, čaršija, čaršija, čaršija .....

Veselim vam se svima, ali baš baš veselim  .... , A valjda ima i onih koji će se meni veseliti...

Sarajevska raja koja me poželila, naći će me u Kući sevdaha, u bašti, u petak, 13.4.,...  od 10.00 .... ili negdje oko 16.00.... samo neka viknu Gracias ....

A dostupna sam i na mom bos broju, od srijede kad negdje oko 9 ili malo kasnije uđem u BIH... 

09.04.2012.

BROJEVI

Eto, pređoh hiljadarku!

09.04.2012.

CUNE I KAFA

S ovom sam pjesmom živjela godinu dana... i ušla mi u krv...

Za nekoliko dana, Kuća sevdaha postaje moja rezidencija 

 

CUNE - KAFU MI DRAGA ISPECI

 

08.04.2012.

SRETAN USKRS

Svima koji slave želim Sretan Uskrs



07.04.2012.

PRIČAM - ODGOVORI

U jednom od mojih redovnih noćnih buđenja, pročitala sam jednu poruku sa nizom pitanja vezano uz postove s nazivom PRIČAM. Postavljena pitanja su sasvim korektna, pristojna, analitička, kritička, i tražila su vrijeme da se na njih odgovori.

Dakle, odmah da kažem, ako se stekao dojam da su postovi s nazivom PRIČAM samo mašta, evo da ponovim: ovo ovdje napisano je istinita priča, sve opisano se zaista dogodilo, za sve opisano imam i argumente u vidu slika (ovdje sam dala sam dio; btw. post od post od 15.2. - ĆIRO , sadrži dio slika o kojima i ovdje govorim; taj post je na neki način uvod u sve ovo), i u vidu originalnih dokumenata, vjenčani list, svjedodžbe raznih kurseva, unapređenja, nagrade, rješenja, pisma, razglednice, itd itd. Cijela priča zaista zvuči nevjerojatno, ali je istinita. Slika iz Zemuna, primjerice, gdje moja majka stoji ispred zgrade koju nije vidjela više od 40 godina u tom trenu jedan je od argumenata koji potvrđuje istinitost. Dala sam sliku iz 1946 i sliku iz 2008 kad smo bili u Zemunu.

Neke detalje sam izostavila, morala sam, pretpostavljam da je to i razumljivo... ipak su previše intimni da bi ih podijelila s javnošću... nije još došlo vrijeme za to. Ti detalji s druge strane, dio su integralnog teksta.

Dedinu stranu priče, koja je pisana faktografski više nego ova, napisana je 2007 preko noći. Deda mi je desetljećima sve to pričao, i u jednoj noći decembra 2007, tada i tog trena konačno uspješnoj potrazi za njegovim ocem, sazrila je ideja da konačno sve to stavim na papir.

Zašto je pisana ova priča? Jednostavno sam osjetila potrebu da i njenu stranu stavim na papir. Ne zato da bi se te dvije priče konfrontirale, nego jednostavno da prikažem istinu iz jednog drugog ugla.

Ova priča, s druge strane, pisana je onako kako su mi nekad  i baka i deda, a i moja mama pričali, i na koncu, kako mislim da je razmišljala moja baka, znači iz ženskog oka. Sve njene intimne dileme ispričala mi je dijelom baka sama, a dijelom moja majka.

Čini mi se, da takve priče, a ima ih još, naravno, zaslužuju svijetlo dana, jer su riznica iskustava iz kojih, da se ne lažemo, svi bi mi trebali učiti jer imam dojam da vrlo malo toga njihovog krasi nas današnje.

U zadnjem nastavku, na kraju, izgovaram ono što sam najviše voljela kod nje kao žene. Beskrajnu snagu, volju, ljubav, energiju, a nadasve žrtvu koju je podnijela ne samo kao žena, nego i kao dijete, kao majka, kao sestra, kao baka.

Bilo mi je jako teško kad je umrla, najviše pamtim užas spoznaje da je osoba koju sam toliko voljela kremirana, da su njeni ostaci stali u jednu posudu oblika vaze... Do tada, imala sam već smrtnih slučajeva u obitelji (otac, rođaci) , i normalno sam prihvaćala činjenicu da su umrli, i da su sahranjeni polaganjem lijesa u zemlju. Njen način, mi je dugo vremena bio neprihvatljiv i  neshvatljiv. Nisam je osuđivala, jedino nisam razumjela. Sa dedom se ponovila ista stvar, jedino sam tada lakše i brže prihvatila tu činjenicu.

Beskrajno sam je voljela, jer u jednom periodu mog života, (onaj dio gdje se spominje da N. Pita može li njena kćer biti s njima do povratka u Zagreb) jesam živjela s njima, jesam naučila puno toga, onoga čega kao dijete nisam bila svjesna, a danas jesam.

Da li mi imponira njena snaga? Da, uvijek! Da li mi imponira njena beskrajna ljubav i volja i energija? Da, uvijek. Da li želim biti kao ona? Da, u svim dijelovima koji se i danas mogu pronaći u okolnostima života kojeg mi danas imamo.

Spretnost? Okretnost? Pronicljivost? Racionalnost? Razum? Inteligencija i znanje usprkos nedostatku obrazovanja? UVIJEK.

Čini mi se da bi svaka žena trebala moći živjeti tako, da bi trebala imati sve navedeno. Zbog njene žrtve, upravo zbog nje kao osobe, neizmjerno poštujem svaku ženu.

Kad pogledam moj život, tada se to u svakom trenutku čini da su moji životni izbori posljedica upravo ovog što sam naučila od bake. Kad tako gledamo, da, zaista sam jako slična mojoj baki. Koliko god se to na prvi pogled nimalo ne vidi.

06.04.2012.

......

06.04.2012.

SUADA I OLGA I 11541

05.04.2012.

SARAJEVO

ARSEN I KEMO - JA SE NADAM

 

Još i danas pamtim koncert Keminog povratka.... u Lisinskom... ne znam postoji li igdje snimka iz '95......, postoji sjećanje na taj koncert, na suze koje smo svi u dvorani imali u očima slušajući ne samo ovu pjesmu.... 

Al nađoh ovu.....

Sarajevo, dragi grade moj...

U mislima sa svih tvojih 11541-nom dušom

 

"..koja li je..Bože..pustoš u duši onog što se davno rastao s nadom.."
A. Sidran

..naši prsti zaboravljaju svirati
..naši glasovi pjevati
..mi se više ne sjećamo svojih stihova..
..chitarre morte
..chitarre morte
..mrtve gitare..
..zar će samo oni
..zar će samo oni pjevati one strašne refrene
..umilnim i prijetećim glasovima
..refrene sastavljene od pogrdnih riječi
..u pogrdnom jeziku
..upropaštenom..
..ne vjerujem
..opet ćemo mi u gluho doba ulicom Danijela Ozme
..zaštićeni jedino slabom koprenom prijateljstva
..koje je uvijek nerazjašnjen slučaj
..koje je uvijek nerazjašnjen slučaj..
..ja se nadam
..ja se nadam
..ja se nadam
..ja se prvi put nadam..
..dobili smo tvoje pismo
..pjesmu prijatelju
..stihove prigušene nade
..utrnulim prstima pišemo odgovor
..na preživjelim žicama srca daju ritam
..još pulsiraju
..na vatrama čovjeka
..poput feniksa
..poput feniksa..
..dišući sarajevski zrak
..opor od smrti
..toliko mladosti
..moj Bože..Dio mio
..moj Bože..Dio mio..
..opet ćemo mi k'o nekad
..Haulikovom i čaršijom šetati
..žigosani nitima prijateljstva
..utiskivati tragove
..u mokru snijegu i kaldrmi..
..a što pitaš kako smo?
..živi smo
..živi smo..
..a što pitaš kako smo?
..živi smo
..živi smo..

05.04.2012.

PRIČAM 8

Razmišljam o penziji… mogla bih uskoro… sad sam šefica kuhinje, imam dobre kuharice….  Zadovoljna sam....

Unuci su veliki, svi idu u školu… razmišljam kako bi bilo da kad odem u penziju imam gdje s njima biti…. Pitat ću T. što misli, jel da potražimo nešto na moru, nešto bliže od Sućurja… znam da će se njemu dopasti da bude na moru…. Pitat ću i djecu, što oni misle o tome...

Kupili smo kuću na Rabu.. trebat će je uredit, nas je puno... ali sad imam gdje ići na more.. i Lizin Vlado je tu sa svojima... toliko me to razveselilo.. imam dobre susjede, zagrepčane.. i Vinko i Matija su krasni ljudi, pomažu koliko mogu....
~
Uživam s djecom dok sam na moru.. volim da su mi tu, preda mnom.. na broju... da su siti... svakom kuham njegovo.. T-ju posebno… i dan danas govori mi „R. peci štrudlu“… koju onda ne jede, nego ostavlja djeci…. I uvijek pita za zadnji komad da mu ostane i onda traži da N.-kina starija dođe i njoj to ostavi….

M. je sagradila sebi kuću, tu ispred nas, ovo dvoje je podijelilo ostatak na pola.. dobro sam to sve riješila.. pravedno... neće se svađat jednom kad nas ne bude bilo...
~
Unuci su mi svi već veliki... studiraju... vidim da mogu i bez mene.. ali T. me treba.. on ne može sam... pitam se kako će biti ako ja odem prva.... hoće li znat bez mene.. hoće li kćeri preuzet brigu.. koja će više.. za stan bi bilo najbolje da se proda.....
~
Postala sam prabaka, a M. je postala baka... imam praunuku... Tetka, možeš li zamisliti onu našu M. da je baka.. ja ne mogu, ni uz najbolju volju...

T. je na moru… javlja mi da je pao… pomagao je nosit čamac… zar on zaista ne zna koliko godina ima? Zar ja ama baš na sve moram mislit? Moli me da dođem po njega…. Sad nema autobusa… morat ću preko Rijeke.. stopirat ću…. Nema veze… u Senju uvijek neko ide za Rab…. Pa makar došla u pola noći… T. se iznenadio kad me vidio ujutro… pita me kada sam došla, kako sam ušla, … autobusom do Senja, od Senja autostopom, kroz prozor…. Pa jel bio otvoren pita, nije, provalila sam, razbila sam staklo, da mogu ući….  Dovela sam ga kući.. N. ga vozi svaki dan na nešto sa strujom… dobro je, oporavit će se.. nije nešto strašno… baš me prepao..

Kako sam umorna…. Željela bih malo mira,… dosta je ovog skakanja… nije to za mene više…
~
1.10.1982, … Bila sam kod M.... malena je već pet mjeseci... T. nije htio sa mnom... i svekrva joj je bila.. ne znam kako smo došli do toga, al ja sam rekla da želim da me kremiraju i da želim biti pokopana na Mirogoju…. M. kaže da sam smiješna… nisam, hoću tako, sad sam zagrepčanka, i moderna žena, hoću tako….

Nazvala sam Tuzlu, pričala sa Margitom, sa Acom, za sve koje znam sam pitala…. Svi su dobro, pozdravljaju T., pitaju kad ću doći..

T. je gladan, skuhat ću mu večeru i idem onda u crkvu…. Kad se vratim, još ću nazvat M. i N. i V. …. I onda idem spavat… ne osjećam se dobro…  umorna sam….
~
Tu noć, od 2. na 3.10.1982. deda, sav u suzama, uplakan, zvao me oko 2 ujutro, da baka spava, hrče, da je ne može probudit, da je bila hitna, da nemaju kisik, da neka dođem, da neka zovem drugu hitnu, da neka mama dođe…

Kad smo došli, petnaestak minuta kasnije, baka je već bila umrla… Zaspala je i više se nije probudila…..

Poljubila sam je zadnji put… bila je već hladna… sledila sam se od hladnoće njenog tijela.. mama i teta su je obukle….. i danas, nakon gotovo trideset godina, još uvijek pamtim njeno lice, njenu pojavu, pamtim kako obučena leži i čeka.... i vidim sebe kako je ljubim po posljednji put... njena snaga, volja, hrabrost, odlučnost, to je moja misao vodilja.. /strong>

Njena zadnja želja je u potpunosti poštovana. Posla je na zadnje putovanje. Kremirana je u Ljubljani, i tjedan dana kasnije njeni ostaci su položeni na Mirogoj.

Deda joj se pridružio sedam godina kasnije.

Posljednja slika, 1982.
05.04.2012.

PRIČAM 7

M. se odlučila udat…. i V. se ženi… I jednima i drugima sam pomogla koliko sam mogla..
 
N. je maturirala, zaposlila se… uradila sam jedino što sam mogla… jer ne mogu više… rekla sam joj - štedi, skupljaj pare, ne troši, jer ja nemam otkuda da ti dam….
 
Postala sam baka…. Imam unuka…. T. je zadovoljan, loza se nastavlja…
  
N. ima momka…. Dovela ga je da ga upoznamo… oboje rade.. imaju plaću.. uštedila je dovoljno za miraz… ona me jedina shvatila što sam joj govorila…. Ima priliku dobiti stan, samo da se uda… to je i uradila… oduvijek je bila takva… hajde bar s jednim djetetom da nemam problema… ima svoj ključ, ima svoj stan, ima svoj mir…. Kad ću ja to imat…
 
Dobila sam još jednog unuka… M. je rodila… dobro je da imam ovaj vrt… mogu doći sa djecom da budu na suncu.. na zraku.. M. se i dalje mora čuvati….
 
U kuhinji sam napredovala…. Sad sam među glavnim kuharicama…
 
T. po starom… redovno odlazi na svoja mjesta… još uvijek obilazi ulice kojima je tamo prije rata patrolirao… voli on te svoje ture….
 
Odlazimo i do Sućurja… K. i P. nas primaju… s njima smo postali dobri…. Vlakom do Splita.. parobrodom do Sućurja… da mogu znat kud ću još putovat… bilo bi lijepo da imamo nešto svoje.. da imam kuda doći … ne samo ja, nego i djeca sa unucima…
 
N. je rodila.. tebe… a i snaha je rodila… isto curicu.. vas dvije se dvadesetak dana razlike…. 
  
N. je rodila i drugu curicu,… sad vas imam petoro…. Kad mi dođete, puna mi je kuća… odzvanjaju glasovi djece, veselja, radosti… T. je sretan kad mu dođete….
 
Svi su odselili… konačno smo sami.. sad imamo prostora… dvije sobe viška.. a ne mislim odavde nikuda ići…. Volim ovaj svoj stan.. ne dam ga nikome…. Tetka, da me vidiš… imam unučad, postala sam baka…
 
I Liza i Ema su bake…. I Perica.. redovno se čujemo, posjećujemo… i sa Tuzlom se redovno čujem..  Sućurani i dalje dolaze… već sam navikla…
 
N. je dobila posao u Kutini…i ona i muž… pitala me može li nekoliko mjeseci dok se to ne sredi biti kod mene… Sretna sam što je pitala.. njoj sam najmanje od svih pomagala…. Dođi, samo dođi.. ima mjesta….. mlađa joj navršila tek godinu…. Sviđa mi se njena ambicioznost i hrabrost… beskompromisnost i odlučnost…..
 
Javlja mi da su uselili u stan.. i kupili parcelu za kuću,… pitam je šta misliš gradit, kuću mama, T. hoće kuću… i ja je hoću… vratit ćemo se u Zagreb, vidjet ćeš….
 
Razmišljam da uzmemo podstanare… pitat ću T. što on misli…. Dobro će doć ti novci…. Uskoro ću u penziju… T. je pristao na podstanare.. zadovoljna sam.. on ima društvo, a i ja… dobri su mi… zadovoljna sam…..
 
N. pita, kuća joj skoro gotova, može li njena starija, znači ti, kod mene, da živi s nama dok se kuća ne izgradi… moj T. je u penziji… bit će mu drago da ima nekoga o kome će vodit brigu… da ne bude sam… ja još moram radit… ne mogu još u penziju… postala sam šef kuhinje u restoranu… i dobila sam nagradu...  Tetka, čuješ li.. dobila sam nagradu 
 
I P. je zvala da pita može li njen T. kod mene… došao bi iz Sombora na akademiju.. kako mogu reći ne.. imam mjesta…. Drag je dečko…. Fin, skroman…. T. je rekao da može....
 
Opet mi je kuća puna…
04.04.2012.

PRIČAM 6

Osjećam se kao na stanici…. Razni ljudi mi prolaze kroz stan… nije da ih ne poznam, znam ih… T.-jevi rođaci…. Svi imaju nekog posla ovdje, i dolaze….
 
Saznali smo da T. ipak ima nešto zemlje, …. Uspio je dogovoriti da K. sa ženom radi zemlju, i da nam šalje nešto roda.. smokve, bajame, rogače, vino…. Godinama je bačvica putovala ovamo i natrag…. Ovamo puna, natrag prazna…. I škija dolazi.. našao je neke što ih je znao dok je radio u Metkoviću, kao financ….
 
V. je upisao fakultet, ekonomiju…. počeo se baviti sportom… rukomet i evo ga prebacili ga u košarku….. Traže od njega da ide za Beograd… tamo idu najbolji sportaši…. Nije pristao… Kaže, studira ovdje, i tu će ostati…. S košarkom je puno putovao…. Italija, Nizozemska, Njemačka… jedva da sam za nas imala, a trebalo je i njemu dati za put…. Nije se smjelo puno nositi, … samo nešto dozvoljeno, ne sjećam se koliko… ostalo ako se imalo dati, ušivala sam u odjeću… donosio nam je štofove za odijela, suknje, svilu… Ima dobrog prijatelja u Amsterdamu…. Bertus… on će nam često dolaziti…..
 
M. je učila ekonomsku…. N. građevinsku….
 
T. je dobio posao u Jugosanitariji, na Borongaju… u nekim skladištima… ja sam i dalje u kuhinji, restoran „Pod mirnim krovom“… napredujem….
 
Imam dobre ljude u zgradi….. najdraža mi je Pepica… dragi su mi i Omanovići, iznad mene imaju stan…U onu moju garsonjeru došli su Dudukovići…. Bračni par bez djece…. On je bio šumar.. fin, divan čovjek… i žena mu je dobra… I onaj doktor je drag… gore na trećem katu…
 
Volim kad mi se kućom razlije miris svježe pržene kave.... i T.-ja sam naučila .. može i on sam da isprži... mislim da je konačno došao taj neki mir.... sve se nekako sredilo.... T. voli štrudlu... često razvlačim jufku.... i djeca vole....
 
Liza mi je tu… I Ema je došla…. Imam svoj mali svijet…. Imam kome otići, imam s kime pričati…..
 
M. je našla momka… visok, zgodan, tamnokos.. zaljubila se… ljubav je učinila da mi se razbolila…. Našli su joj kaverne… ima li kraja tome… treba joj hrane, dobre, čvrste, jake hrane… treba joj sunca… treba joj mira.. kako da ja sve to stvorim….
 
V. studira, putuje, sport mu uzima sve vrijeme, i on je našao curu.. iz sporta, .. i ona igra košarku…. T. je i dalje strog, vrlo strog prema njemu.. stalno su u nekoj svađi…. V. se neda, tjera svoje… T. je još gori…. ko dva ovna na brvnu..... Nezadovoljstvo prenosi na sve… a sad je još i gore kad je M. bolesna….
 
Jedino N. radi svoje i po svome… Srećom, s tim djetetom nemam problema… i ona ima momka….
04.04.2012.

PRIČAM 5

Zagreb... evo nas ponovo tu.... još uvijek smo u vagonu.... T. traži stan.... traži posao... Gladni smo.... ono malo hrane što sam ponijela pri kraju je..... djeca su gladna....
 
T. je pošao potražiti ljude koje smo nekad znali... Čuo je da je i Janda u Zagrebu... Rekla sam mu neka potraži i Lerša.... tamo u Hirčevoj....
 
Zajedno smo išli kod Lerša... Ono što mi je taj čovjek učinio, to mu nikad zaboravit neću.. znaš da tako tvoj deda govori... „nikad zaboravit neću“... eto, upravo tako... Dao nam je ključeve od stana! Dobili smo stan na korištenje! Čime li smo to zaslužili, pitala sam se u sebi, a smogla sam hrabrosti i da upitam na glas.. Kaže, zaslužili ste... R., sjećate li se vaših dolazaka u Zagreb? Sa slaninom, sa masti? Eto, time smo hranili ne samo nas, ne samo naše prijatelje, nego i ilegalce i partizane....
 
Da mi je to netko tada rekao, rekla bih mu da je lud.... Nikada mi nije palo na pamet da će tako nešto biti presudno.... U Zemunu, za njih smo bili ustaše.... ovdje, po dolasku iz Zemuna, za ove smo bili četnici.... A partizani nam daju stan na upotrebu...
 
Kad god progovorimo, na nama se čuje drugačiji naglasak, izgovor.... zato o nama i misle tako... Šta sve neću doživjet.... dobro je da nisam nikad davala ljudima do znanja da sam talijanka, još bi me i streljali jer sam po njima okupator.... Moram djeci reći da govore čim manje, dok ne savladaju opet hrvatski... dok im ekavica izađe iz ušiju i rječnika.....
 
Stan kakav god bio, bio je stan.... to je bila garsonjera .. za nas pet.... ali bolje išta nego ništa....
 
T. i dalje nema posla.... Ja sam našla barem nekakav posao.... idem kopati zemlju, s Bugarima, tamo neke vrtove, .... dobit ću novce, kakve takve.... djecu moram nahraniti, T. i ja ćemo se već snaći.... Samo što sam to i odlučila, prišao mi jedan i pita, govoreći mi da sam slaba i mršava, a ja kao da to ne znam.... šta mi to ima i govorit, vidjela bih ja njega, nakon tolikih godina selidbi, s troje djece, gladi, siromaštva, rata, zatvora, besparice, .. bi li on bio lijep i zgodan... al dobro, ponudio mi je posao u kuhinji.... pita me.. znam li kuhati? Znam, kuhala sam već... hajde ti onda u kuhinju... imaš li muža? Djece? Imam, muž bez posla, troje djece... hajde ti u kuhinju, moći ćeš i djeci nešto odnijeti, al nemoj reći da sam ti ja to kazao..... samo hajde... Nije mi trebalo dvaputa...
 
Zgrada u kojoj smo dobili stan, garsonjeru, bila je od ministra Sremca.... on ju je sam dao na korištenje, kažu da je cijelo vrijeme bio za partizane, i da je imao puno zgrada po Zagrebu.... kažu da je to vila... Za mene i je...
 
Imam i balkon, gleda na ulicu.. U suterenu živi neka Marija, ne znam jesam li dobro upamtila... kaže mi da partizani gledaju ko živi u kakvim stanovima, i da u velike stanove u kojima živi jedna ili dvije osobe, guraju cijele obitelji.... pita me, da li želim da se zamijenimo.... ona je sama, njoj je garsonjera dosta, a nas ima puno.. i bolje je da nam ona sama da stan, nego da joj ubace nekog...
 
Pričam to T.-ju ... i kaže, hajde da vidimo taj stan.... trosoban... jedna soba s posebnim ulazom... Kažem mu, meni odgovara.. imamo troje djece, V. je već momak... i cure su već velike...
 
Ovo je najljepša selidba koju sam mogla poželiti! Sa drugog kata u nisko prizemlje.... imam i vrt, dobro nije samo moj, ali imam i prostor kojeg mogu koristiti.... hiljadu prednosti, nijedna mana!
 
Hoću taj stan! Zaslužila sam!
 
I T. je dobio posao! Kao čuvar... policija, milicija, ga nije htjela, jer je bio policajac za vrijeme rata, i bio je u zatvoru.... zbog ničega, a sad ne može naći posao .. jedino ono što zna radit.... bolje išta nego ništa.... u domu zdravlja, čuvar.... 
  
I Grgičević je tu... onaj iz Sućurja... našli smo se ponovo.... i Liza je tu.... T. uspijeva pronaći ljude koje znamo....
 
Još samo da čujem kako su moji u Tuzli... Nedostaje mi Tetka...
Zemun, 1947. Zemun, 1947.
03.04.2012.

PRIČAM 4

Zemun... 1942... selidba u kasno proljeće... neimaština stigla.... eh, da nije bilo oduvijek  bogatog Srijema... T. je u kratkom vremenu dobivao prekomande.... iz Zemuna u Petrovaradin, .... Zenica,.... Sarajevo..... ali sam.... mi se nismo selili.....
 
Dobili smo stan, kad odrasteš i budeš imala plaću, potraži mi tu kuću. I slikaj mi je i odvedi mamu neka ti ispriča šta zna. Tamo ti je bio ranžirni kolodvor, tu su se djeca igrala. Mama će ti prepoznat kuću, jedina ima okrugle otvore na zidu od balkona... s dvorišne strane je bila kuhinja...  (Mamu sam odvela u Zemun, 2008., i pronašli smo zgradu u kojoj je stanovala, danas je to ulica I. Cankara, nije više zadnja u nizu, tamo gdje je bio vrt, danas su zgrade. Ranžirnog kolodvora odavno nema, na njegovom mjestu izgradili su hotel "Jugoslavija", danas se nekako drugačije zove, osnovna i srednja su i dalje u funkciji, vrlo blizu. Zgrada Vazduhoplovne komande i dalje ima istu funkciju, sve je isto. Dok smo šetali Zemunom, mama se svega počela prisjećati. Voljela bih da pristane i da odemo do Skopja. Kad je pitam, kaže, ne želi ići tamo. Kako je 1939. otišla, tako se nikad više nije vratila.)
 
I mostovi prema Beogradu su bili blizu, T. je radio na Brankovom….. i tvornica aviona "Ikarus", zbog kojih je Zemun često bio bombardiran…. Sve je bilo blizu….
 
Znaš, i tu smo imali zemlju… tamo na kraju te ulice bilo je prostora... kad već zemlja stoji neiskorištena... Kopale smo koliko smo znale i mogle…i onoliko koliko je rat dozvoljavao...
 
Grijanje je bilo na drva i ugljen.... ugljen su mi ova starija djeca nabavljala sa ranžirnog kolodvora skupljajući ugljen koji je poispadao iz vagona.... Vode je bilo kad je bilo struje, jer je postojao hidrofor... kad nije bilo struje, išli su do obližnje česme.... srećom škola je radila… svi su išli u školul…. Bila im je blizu…
 
Znaš onog Jandu? Njegov tata je bio magistar, radio u apoteci…. T. mu je javio da će bit hapšenja… i spasili se ljudi…. Znaš, kad smo se vratili u Zagreb, našli smo se opet…. I pomogao je on T. kad nitko nije htio ni mogao… našao mu posao…. Ali čekaj idemo redom….
 
Znaš, snalazile smo se tetka i ja…. Trgovala sam sa Srijemom… slanina, mast, jaja…. Često sam išla u Slankamen… tamo smo i jedno vrijeme živjele…. Ne znam više gdje je T. bio… možda u Petrovaradinu.. a možda i u Zenici… nosila sam to u Leršovima u Zagreb ….. oni su bili gladni….
 
T. opet mora nazad u Zagreb… 1944 je… T. je odbio, i ovi ga tražili da ga sprovedu u Zagreb, htjeli da ga hapse…. T. se skrivao a onda se prijavio u bolnicu, da je bolestan… i bio je… dobio je upalu zglobova i to ga je spasilo… da su ga uspjeli uhapsit, ne znam što bi s nama bilo…. Tu smo znaš dočekali oslobođenje… u podrumu bolnice.. bilo je dosta bombardiranja, rusi su navalili, i partizani…. Ovi bježe, ovi dolaze…
 
Molila sam ja T. još prije da i ode u partizane, nije htio… mislim da se i bojao…
 
Došlo oslobođenje, T. nema posla… usprkos dobrim karakteristikama... Partizani mi dolaze u kuću, ja im kuhala, oni jedu… i onda mi ponude da im kuham.... tvoja mama mi je pomogla da odlučim…  „Mama, odi raditi. Vidiš da smo gladni“ …
 
Kad sam najmanje očekivala T. je bio uhapšen….prijavljen da je bio pripadnik policije, da nije predao sablju...., onu počasnu..  Uhapšen i zatvoren.....
 
Jurcala sam ti ja tada po Srijemu, tražeći ljude koje je T. puštao preko Brankovog…. Našla sam ih puno koji su svojim potpisima svjedočili da T. nije nikome ništa učinio, da je i spasio određen broj ljudi.... sjećaš se onog Miloša Minića? E on ti je dedi bio sudija…. I znaš šta mu je kazao? Neka si ti nama nevin, aj ti za volju naroda odleži šest mjeseci…
 
Ja sam kuhala…. Djeca su imala šta jesti.. Kuhanje je smirivalo glad, ... donosilo mir...
  
Bilo je  i lijepih dana.... kupanje na Lidu, na Adi.... izleti... šetnje...
Jedan dan je došla dobra vijest… T. je dobio posao u tvornici leda... ova ga država nije trebala… a školovani je policajac bio.. ne ko ovi koji su navalili na državne službe…
 
Taman kad sam pomislila, taman kad sam se ponadala da se stvari sredile, opet je došla naredba za selidbu. Ovaj put naredba! Protjeruju nas. U roku tri dana moramo napustiti stan i Zemun. Moramo u Sućuraj. U T.-evo rodno selo. Žalio se, jer u Sućurju nije bilo škole... promjena odluke.. za vas posla nema, vratite se odakle ste i došli... znači Zagreb... povratak u Zagreb...
 
Ovaj put je to povratak u neizvjesnost.... bez posla, bez ušteđevine, bez ikakve nade za nešto sigurno...
 
Tetka više nije imala snage za novu selidbu.... poželjela je kući... u Tuzlu, Ilinčicu, Simin Han.... do Zemuna je još kako tako i išlo.. nakon toga, i njoj je već bilo dosta selidbi... više nije bila u cvijetu mladosti.... život je i onako nije mazio... ubrzo je umrla....
 
T. je otišao prvi… mi smo jedno vrijeme bili u Slankamenu…. A onda su mi dali vagon… G-vagon, tako se to tada zvalo…. vagon za stoku.... u njega je trebalo stati sve što je sam imala.. odjeća, obuća, namještaj, .... sve.....
 
To mi je bio prvi dom po povratku u Zagreb… G-vagon ....
Tetka na balkonu, Zemun, 1945. Moja majka ispred zgrade u Zemunu, 2008 Zemun, dvorišni balkon, 2008.
02.04.2012.

PRIČAM 3

Prvi put smo selili.... Za Zagreb, tu hrvatsku banovinu udaljenu gotovo hiljadu kilometara.... V. ima osam godina, M. šest, N. četiri…
 
Dobili smo stan…. Fini, lijepi stan, al smo se svejedno u iduće tri godine, koliko smo živjeli tu, selili tri puta… sve u bližoj okolici... sve unutar petnaest minuta hoda....
 
Razveselila me činjenica da sam našla Lizu, rodicu, udanu, majku četiri sina…. Konačno neko koga znamo…. I Tetka se veselila…. Konačno netko ko mi može pričati o mojem bratu i sestri… o Tuzli, o Siminom Hanu, o Ilinčici..  o našima iz Trente… puno ih je umrlo, puno ih se vratilo… puno ih je ostalo i oženilo se…
 
Tetka je svojim novcem kupila komad zemlje, tu smo zajedno sa Lizom radile vrt.. imale obavezu, imale radost, imale svoj mali svijet….
 
V. i M. su krenuli u školu… a N. je i ovdje radila što je htjela…. Nikad mi nije bilo jasno, kako je mogla s četiri godine u snijegu, visokom metar, prepoznati i pronaći put do kuće u kojoj je bila jednom ili dvaput…..
 
Ne samo da sam ja doživjela šok vidjevši je na Lizinim vratima, nego je i T., koji je ostao spavati, umoran od posla, probudivši ustanovio da mu kćeri nema, da je dijete koje je trebalo ostati s njim, jednostavno nestalo….
 
Iz Maksimirske smo se selili u Harambašićevu, i onda poslije u Hirčevu…. tu smo upoznali Lerševe… tek po povratku u Zagreb, 1947. saznala sam kako poznanstvo i poštovanje ljudi može donositi dobro, a na njegovom pogrebu i tko je on u stvari bio… po zanimanju, Lerš je bio šnajder… imao je svoj salon… kod njega smo davali šiti odjeću… za sebe, za djecu..
 
T.  je odlazio u Sućuraj… tražio svoje… osim majčinog nekog nakita, prstena, minđuša, nije puno toga ni ostalo…. Zemlju mu nisu htjeli dati…. A ni rodnu kuću mu nisu dali…. Otkad ga je i sestru mu Gabrijelu tetka Tere uzela kao siroče, govorili su im da nemaju ništa.. i ono malo što su imali uzeli su im… Sestra mu se ubrzo udala u Metković.. zbog dote prodala ono malo zemlje… Viđali smo se sa Gabrijelom povremenom… ona se dobro udala… za kraljevog oficira.... prvo je bila u Metkoviću.. a onda su otišli za Kragujevac… imala je troje djece…. Kseniju, Bosiljku i Nikolu… njen muž je nestao u aprilskom ratu…. Sjećaš se Senke? Dolazila je sa Gabrijelom dok si kod nas išla u školu….
 
Rat u Zagrebu… u početku nisam ni osjetila neku promjenu.. a onda je počelo.. iz dana u dan sve teže, neprimjetno, trebalo je paziti što govoriš, kome govoriš, kada govoriš….. srećom, danas to znam, Lerš je bio taj koji mi je pomagao.. koliko on nama, toliko mi njemu….. Bili smo mu dobar paravan, njemu ilegalcu, to sam saznala na njegovom pogrebu… poslije rata, upravo zahvaljujući tome, po povratku u Zagreb, Lerš je pomogao da dobijemo stan…. T. je kao policajac ne sluteći dao dobru zaštitu… poznavajući T.-ja i da je znao čime se Lerš bavi, zaštitio bi ga…. Znaš, sad kad mislim o tome, čini mi se da je Lerš bio taj koji je mog muža zamolio da učini što može da Krešo Rakić bude pušten…. Nije to bilo jednostavno tada uraditi… T. je ponovo dobio premještaj… trebali smo seliti, ali nismo…. T.-jeva žalba na tu odluku je uvažena, odluka o premještaju u Gospić ukinuta… usprkos svemu, premještaj u Zemun… ponovo selidba….
 
Tetka je oduvijek bila pronicljiva, promućurna…. Da nije bilo njene odluke da kupi komad zemlje gdje smo radili vrt, ne znam bih li mogla prehraniti obitelj samo s T.-evom plaćom… i sad, kad je došla odluka o premještaju, … jesam li imala izbora…. Ne tada, danas možda, ali tada ne… nisam imala druge, nego ponovo pakirat i slagat odjeću, obuću, slike, dokumente, posuđe, ….

Zagreb, 1942.
01.04.2012.

PRIČAM 2

U aprilu 1931 rodila sam sina, V., … sa sedam mjeseci…. Kod kuće, kao i sva djeca tada i tamo…. Nisam znala kako s djetetom…. Srećom tetka je bila tu….. Ona koja nije imala djece, učila me svemu… V. je trebalo grijati.. a otkuda, kako…. Rekli mi da ga grijem u sijenu …. Koje je poput današnjih inkubatora davalo spasonosnu toplinu…. V. je preživio… Rodila sam i kćeri, prvu, M. nakon dvije godine … drugu, N., tvoju mamu nakon još dvije godine…. Nju sam rodila u bolnici….
 
T. je imao dobar posao, državna služba…. Volio je društvo…. Muziku… znaš onu sliku gdje onih hodaju s gitarama.. i znaš onu sliku gdje sjedi i mezi… eto, ko i danas, uvijek je volio društvo, volio se lijepo obući, ... uvijek je hodal uspravan, prav.... uvijek ga je bilo lijepo vidjeti… a bio je dobar policajac…. T. je i pohvaljen.. izvukao je nekog utopljenika… taj se htio ubiti, a T. je trčao, skakao za njim da ga spasi... i u novinama je pisalo.... to je valjda Bog poslije vratio kad su mi tvoju mamu spasili…..
 
Tetka i ja smo imale vrt, komad zemlje kojeg smo obrađivale, ….. S vremenom se situacija popravila, poboljšala….. Izlazile smo s djecom, šetale, radile…. Sve se nekako sredilo.. Imala sam i nakita i haljine… i šešire.. bila sam prava dama… i tetka isto..
 
Dobili smo stan u blizini Vardara… djeci je to odgovaralo.. igrali se po cijele dane… V. je krenuo u školu, M. je svakom sve brojala, onako dječje ljubomorno, da u nečemu slučajno ne bi bila zakinuta… nisam znala da će joj to postat zaštitni znak…. N. je, kao najmlađa bila naoko mirna, hvatala je krivine, koristila beskrajne rasprave V. i M. ….. T je bio strog, naročito prema V. … tražio je bespogovornu poslušnost … onu vojničku…
 
Mama ti je znala biti i dosadna… kako zabaviti dijete od četiri kad imaš obaveza…. Ne možeš je baš zaposliti, da pomaže, jedino da je pustiš da se sama zabavi… osiguraš se zaključavanjem vrata, ograde, ili bar misliš da se osiguraš….
 
Kad su mi javili da su je izvukli iz Vardara, umrla sam…. Za crkvu nisam imala vremena, ali jedino tada i onda sam mogla zahvaljivati Bogu što mi je znao vratiti život.. Kad je T. spasio onog jadnika što se mislio ubiti skakanjem u rijeku, bila sam trudna s N. svega dva mjeseca…. Sad kad se N. našla u toj istoj rijeci, netko drugi je spasio njen život… Netko to od gore vidi sve…
 
Imala sam dobre komšije… Hadžimanove… i Pogorevčevi….. Perica mi je ostala dugogodišnja prijateljica, kuma… i bila je krizmana kuma tvojoj mami, imaš onu sliku gdje su njih dve.. nakon povratka u Zagreb, tamo iza drugog rata… našle smo se opet….
 
T. je dobio premještaj... u Zagreb... šta ima tamo da T. mora tamo u službu....
 
Jel moramo? Da... svi? da..... Ponovo ne znam u što idem.... sad imam i obitelj, nisam sama.... Tetka ide s nama... to je sigurno...
 
Bez nje ne idem nikuda...
Skopje, 1939. Tetka Ursula A - T Skopje, 1936 Skopje, 1935. Skopje, 1933.
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6
SEVDAH

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
1018686