31.07.2008.

SASHA

 

Nakon dugog vremena nocas sam razgovarala, u stvari dopisivala se, sa prijateljem iz Londona... Zaista se dugo nismo culi. Nismo se zaboravili, ali nekako nismo se uspijevali ulovit...
Proslog prosinca, negdje pred novu godinu, upoznali smo se na nekom blogu, i nekako smo odmah uspostavili poseban odnos, prijateljstvo, vezu, povjerenje, ..... Njegova slika koju je stavio na blog, podsjetila me na jednog iz moje proslosti, mozda mi je i zato bio odmah drag, ....  Sasha, to mu je ime, i ja provodili smo puno vremena pisuci, pricajuci, .... o svemu i svacemu...
Jucer, ustvari jutros, hahah, odmah iza ponoci, pronasli smo se na msn-u, i pricali i pricali i pricali.... i shvatila sam da mi je zaista nedostajao, on kao osoba, on kao prijatelj, kao neko kome mogu ispricati ono sto mi se desava, sto me muci, sto volim, sto ne volim....
Mislim da mi je sinoc doaso kao narucen, kao da je znao da ga trebam, da mu imam nesto rec, da ga imam nesto pitat... Nadali smo se oboje da cemo se srest ovo ljeto, ali eto okolnosti nam  nisu isle na ruku... Vjerujem da cemo se barem cuti, telefonom, mobitelom, bilo kako....

Nadam se tome pozivu.... vec sada se radujem, iako ne znam kad ce doc.... al Sasha, cekam te... tu sam....

Evo jedne pjesme... da se sjetis....

30.07.2008.

1,2,3 - 1,2, - 1,2

 

Upravo dosla s koncerta Vlatka Stefanovskog i Jana Ackermana..... u Acquariusu, Zagreb, za one koji ne znaju......

Prvi dio koncerta blues,.. vec dugo nisam tako uzivala u bluesu, zaboravila sam kako blues moze dobro zvucati...... Axquarius pun, i onih moijh godina, ali i onih mladjih, bilo oceva i sinova, kao sto sam bila ja sa kcerkom, onom istom koja je jucer navrsila 16, hahahahah.. ali svaka u svom drustvu.....

Meni osobno najbolji trenutak koncerta je Jovano Jovanke, to je ritam kojeg obozavam, pjevam, plesem, udaram, .... i uvijek mi ostane u glavi,...  danima.....

Vlatko, predivan, raspolozen, Janu pucale zice, a mi dobili Jovano Jovanke u duplo duzoj turi.... Taman toliko ce mi ostat u glavi dok ne dodjem u Makedoniju za tjedan dana..... :)))

 

Jovano, Jovanke,

/Kraj vardaro sedish mori,

Bello platno belish,

Bello platno belish dusho,

Se nagore gledash. / x2

Jovano, jovanke,

/Jas te tebe cekam mori,

Doma da mi dojdes,

A ti ne doadas duso,

Srce moje jovano. / x2

Jovano, jovanke,

/Tvojata majka mori,

Tebe ne te pusta,

So mene da dojdes duso,

Srce moje jovano. / x2

29.07.2008.

1001 NOC

 

"Prije nego što su zapisane, priče iz “Tisuću i jedne noći” prenosile su se usmeno, a navodno su prve pripovijedane Aleksandru Velikom u njegovom šatoru nakon ratničkih osvajanja. Priče su se granale od Indije do Perzije, od Male Azije do Egipta. Nove su se smišljale, stare nadograđivale. Ne zna se točno kada su i gdje zapisane, možda u 12., možda u 16. stoljeću, možda u Aleksandriji, možda negdje drugdje, no Europa ih otkriva u 18. stoljeću. .....  http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2008,7,29,,128130.jl

Rano sam naucila citati, vec sa 4 ili 4 i pol godine starosti, postoje slike hh, kao dokazni materijal.... Uvijek sam voljela citati, istina knjige sa puno opisa, nisu me previse privlacile, narocito dok sam bila djak, u osnovnoj i srednjoj, danas.... nekako drugacije, al najveci problem je sto tokom godine ne stignem citati.

Mislim, stignem ja citat, al precesto se desava da i kad krenem citat, prispava mi se nakon petnaeste ili dvadesete stranice, haahha, i tada gubim volju... Nekada sam mogla citat u krevetu satima, danas nema sanse,.. i u uredskom stolcu zaspim nad knjigom dok si reko keks, a kamoli u krevetu.... Objasnjavam to umorom ociju, jer sam po cijeli dan na kompjutoru, sto za poslom, sto za svojim privatnima zanimacijama..... I onda samoj sebi obecam: godisnji odmor, tada cu citat....... 

Kroz godinu skupljam knjige, spremam ljetnu literaturu, i zaista mi uspijeva... Prosle godine sam za vrijeme godisnjeg koji je trajao malo manje od tri tjedna, procitala cak pet knjiga.... Svojevrsni svjetski rekord, hahahahaa.......

Najvise volim biografije, povijesno-dokumentaristicke knjige, kronologije, eskapisticke knjige...... davno sam prestala citat Harolda Robbinsa, i njemu slicne..... To su krasne knjige, ali sve se svodi na kolicinu procitanih strana,.... a to mi odavno vise nije vazno.... 

Ima li prijedloga na tu temu? Jos sam par dana ovdje, da stignem nabavit.... Zaista volim sugestije, ... i volim dobre povijesne knjige...... cekam......

28.07.2008.

RODJENDAN

hahahaa, od danas sam mama 16-godisnjakinje....

27.07.2008.

IMA LI SVJETLA U TUNELU?

http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,7,26,,127952.jl

Bivši američki diplomat eksplicitan je u osudi uhićenog Radovana Karadžića

ZAGREB - Učinit ću sve što mogu da Radovan Karadžić zauvijek ostane iza rešetaka - rekao je bivši američki diplomat i tvorac Daytona Richard Holbrooke, u intervjuu sarajevskom Dnevnom avazu.
Prema Holbrooku, Karadžić je najgori od svih “kraljeva rata” na Balkanu, gori je čak i od od Slobodana Miloševića. Karadžić je bio intelektualni arhitekt, a Milošević oportunistički političar, rekao je Holbrook. Smatra da Karadžić zalužuje smrtnu kaznu, ali kako je Haaški sud ne može izreći, američki se diplomat nada da će dobiti doživotnu kaznu. Holbrook, kojega su godinama sumnjičili da se nagodio s Karadžićem, uhićenje je ocijenio kao povijesni događaj.
- Niti sam ja, kao ni tadašnja državna tajnica Madeleine Albright, ikada učinio takvo nešto. Prije godinu ili dvije dobio sam kopiju nekakvog papira koji je predstavljao nešto kao naš “dogovor”. To je potpuna izmišljotina. Taj je krivotvoreni papir tako očit da su se svi smijali. Prema Holbrooku, uhićenje se trebao dogoditi još prije 13 godina i za to on odgovornim smatra zapovjedništvo NATO-a u BiH.
- Trebali su ga uhititi odmah čim su naše postrojbe došle u Sarajevo. Točno smo znali gdje se nalazi. Zapovjednik NATO-a odbio je to učiniti. Holbrook je najavio kako je spreman doći u Haag te svjedočiti protiv Radovana Karadžića."

evo jednog od komentara: "......e sad ćemo vidjeti kako će Riki svjedočiti. Koliko će natovariti Davidu. E moj Riki, lako je sada pametovati... Št sad hoćeš reći da zapovjedništvo NATO nije reagiralo kako treba na uhićenje Karadžića? Pa ko čini zaovjedništvo NATO-a??? Ameri ili Hrvati?"

treba li ista na ovo dodati?

Ili

http://www.jutarnji.hr/svijet/clanak/art-2008,7,27,,127978.jl

"Bosna i Hercegovina je bliža raspadu nego ikad nakon rata, a Europska unija mora učiniti više kako bi spriječila moguću podjelu, napisao je u članku za list Observer u nedjelju bivši visoki predstavnik za BiH Paddy Ashdown. .....

On je upozorio da je Republika Srpska uspostavila paralelne institucije sa državom i da radi na odvajanju od BiH. ...
EU bi trebala iskoristiti težnje BiH za članstvo u uniji kao polugu kojom bi se poduprla središnja vlast u Sarajevu. ..

EU bi također trebala poručiti Srbiji da će ključni uvjet za napredak prema europskim integracijama "biti potpora državi BiH" i uskraćivanje potpore onima koji nastoje ugroziti tu državu, istaknuo je on."

Evo naznake cijene za koju ce biti isporucen Mladic...

No comment.... whatsoever.....mislim, ima li svrhe?

LIcemjerje izgleda jos nije doseglo svoj vrhunac...... 

 

Jedan zaista dobar clanak! Vrijedi procitati!

http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,7,26,,127924.jl

 

 

26.07.2008.

NON C'E

 

LAURA PAUSINI - NON C'E

Tu non rispondi più al telefono
E appendi al filo ogni speranza mia
Io non avrei creduto mai di poter perder la testa per te
All'improviso sei fuggito via
Lasciando il vuoto in questa vita mia
Senza risposte ai miei preché adesso cosa mi resta di te
Non c'è..non c'è il profumo della tua pelle
Non c'è..il respiro di te sul viso
Non c'è..la tua bocca di fragola
Non c'è..il dolce miele dei tuoi capelli
Non c'è..che il veleno di te sul cuore
Non c'è..via d'uscita per questo amore
Non c'è..non c'è vita per me, più
Non c'è..non c'è altra ragione che mi liberi l'anima
Incatenata a notti di follia
Anche in prigione me ne andrei per te
Solo una vita non basta per me
E anche l'estate ha le sue nuvole
E tu sei l'uragano contro me
Strappando I sogni nei giorni miei te ne sei andato di fretta perché
Non c'è..che il veleno di te sul cuore
Non c'è..via d'uscita per questo amore
Non c'è..non c'è vita per me, più
Non c'è..non c'è altra ragione per me
Se esiste un Dio non può scordarsi di me anche se
Fra lui e me c'è un cielo nero nero senza fine
Lo pregherò lo cerchero e lo giuro ti troverò
Dovessi entrare in altre dieci cento mille vite
In questa vita buia senza di te sento che
Ormai per me sei diventato l'unica ragione
Se c'è un confine nell'amore giuro lo passerò
E nell'immenso vuoto di quei giorni senza fine ti amerò
Come la prima volta a casa tua
Ogni tuo gesto mi portava via
Sentivo perdermi dentro di te
Non c'è..non c'è il profumo della tua pelle
Non c'è..il respiro di te sul viso
Non c'è..la tua bocca di fragola
Non c'è..il dolce miele dei tuoi capelli
Non c'è..non c'è
Non c'è..non c'è
Non c'è..non c'è

 

VESNA PISAROVIC - Da Znas

Danima vec se nismo vidjeli
a tvoje prijatelje ne pitam,
ne zelim priznati da ne znam
sto se s nama to zbilo za tren.
Svake se noci tiho pomolim,
sa zeljom da te sutra ugledam
i sve bih dala da si sa mnom
da te dotaknem samo na tren.
Da znas, da znas kako
pogled me tvoj jos boli.
Da znas kako srce te moje voli.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi kraj mene.
Da znas kol’ko suza sam isplakala.
Da znas i da nisam se pokajala.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi tu.
U mome sjecanju
pocinje sve od ovog proljeca
i ova tuga koju osjecam
slomit ce srce na pola
za tren.
U mom zivotu barem
kratko duso bio si sve
i kako vrijeme ide
vidim da mi ne ide
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam,
priznajem od tog dana sebi
ja ne pripadam.
Kao u nekom filmu cijeli
moj se srusio svijet
i cekam da se nesto
desi cekam preokret
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam.
Ne zelim biti sama zelim
samo tebi ja da pripadam.
K’o sto se pripada po prvi put
reci da nije bilo uzalud
da tvoja ljubav jos traje bar tren...

24.07.2008.

OBECANJE LUDOM RADOVANJE

 

Volim ljude, volim upoznavati, kretati se, jednostavno uzivam u ljudima, sve volim znati, sve me interesira, volim uzivati u svemu ....... po prirodi sam optimist, nekako sam odrasla uvjerena da su svi kao ja, otvoreni, cistog srca...

Kad su prijatelji u pitanju, ili meni bliske osobe, ama bas nista, nikada, nikada, nikada nista nije tesko uraditi za njih........ al ima dana kada se toliko razocaram.... i to upravo od onih od kojih to najmanje ocekujem... sto je najgore, to nije prvi put, vec imam dijagnosticiran Pavlovljev refleks, zaista znam sta me ceka... i samoj sebi obecam da se necu dat, ..... da se necu dat ulovit na mamac...

Obecanje ludom radovanje.... i jbg, svaki put progutam... ko najgluplji som! ... ama bas svaki put me pokosi spoznaja da se nista nije promjenilo..... da postoje meni bliska lica i osobe koje uvijek cine jednu te istu stvar, sa uvijek jednim te istim posljedicama, i naravno ja budem povrijedjena...

Jesam li ja veliki naivac? Ili, jeli moja bezgranicna vjera u ljude ipak limitirana u nekim pravcima? Kako to da me razocaraju bas oni najblizi? Pojma nemam, ali zaista, kako to da niko drugi nije dosad uspio?

Imam il ja dvostruka mjerila? Jedna za one najblize, kojima nista ne mogu progledat kroz prste, a druga za sve prijatelje, poznanike kojima nista ne zamjeram, sve toleriram, dozvoljavam, oprastam?

 

23.07.2008.

SOUND OF MUSIC

 

Zenski razgovori... o momcima, naravno... 

Premda su ove ovdje misli posljedica razgovora upravo s jednim momkom....

Zasto momci misle da zene vole "grubijane" ili "macho" tipove? Mozda i zele i vole, ali to je toliko kratkotrajna zelja......

Ne znam zasto je tako tesko shvatit da mi samo trazimo osobu s kojom cemo podijeliti sve svoje misli, ideje, dozivljaje, zelje, snove, i da isto to ocekujemo i od njih da svoje zelje, strahove, snove podijele s nama?

I da volimo da nas se mazi, pazi, njeguje, govore rijeci po kojima cemo odmah prepoznat ljubav? I da volimo poglede i postupke vodjene njihovom ljubavlju prema nama?

Tada apsolutno nista drugo vise nije vazno......

23.07.2008.

QUO VADIS

 

Hrvatska ulazi sama, Srbija vodi paket
Europska Unija spremna je znatno ubrzati proceduru pristupa Srbije Uniji i oni koji se za to zalažu dobili su veliki argument nakon uhićenja Radovana Karadžića. Srbiji se tako obećava brzo davanja statusa kandidata u rekordno vrijeme.

Takva obećanja Srbiji pomalo su razljutila neke druge države regije, pogotovo Makedoniju koja već godinama ima status kandidata, ali se nije mogla maknuti s mrtve točke i dobiti datum za otvaranje pregovora. 

Iako službeno nitko to ne želi potvrditi, među liderima EU postoji plan o stvaranju paketa država zapadnog Balkana koje bi zajedno, ili približno u isto vrijeme, mogle ući u EU. U tom paketu jedino je sigurno da neće biti Hrvatske i više je nemoguće primorati Hrvatsku da pričeka Srbiju. Postoji politička odluka među liderima EU da, ako ispuni iskreno svoj dio posla, Hrvatska bude primljena  2010. godine. Za Srbiju je “prekasno da se i Hrvatsku stavi u paket sa Srbijom”.   Augustin Palokaj iz Bruxellesa,

 http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2008,7,22,,127481.jl

MIslila sam,  necu komentirat uhicenje Karadzica, postoje mnogi mjerodavniji od mene,  sve dok jutros nisam procitala ovaj clanak u Jutarnjem,....  Izgleda da Europa misli da smo svi mi neuki balkanci, da ne znamo citat i redove i ono sto pise izmedju njih....

Javna je tajna da se sluzbenoj Srbiji obecavaju brda i doline, samo da se umire neki glasovi, nije uopce bitno sto se radi o zrtvama iz vukovarske bolnice i Ovcare, ili o srebrenickim majkama i zenama, .... Glavno da se relativizira, glavno da se podijeli krivica medju svima nama... Haag, farsa nad farsama..... Jer dok je taj isti Haag  dozvolio visegodisnje sudjenje Milosevicu, a znamo kako je to zavrsilo, dok se dozvoljava da Seselj vrsi nesmiljenu propagandu, dok taj isti Seselj bude prvi na listama za parlamentarne, predsjednicke ili bilo koje lokalne izbore u Srbiji, dotle taj i takav Haag nema smisla....

Ubrzo ce se dokazati da je K. boluje od sindroma podvojene licnosti, pa ne treba u zatvor, nego u bolnicu, gdje ce se lijepo lijeciti, ubrzo izlijeciti i naravno sa odsluzenom "kaznom" pustiti na slobodu.....

Ponekad mi je krivo sto Shakespeare ne zivi u ovom nasem dobu, on bi tako lijepo srocio sve ovo u tragikomediju..... ma, Komedija zabune (http://en.wikipedia.org/wiki/The_Comedy_of_Errors)  je puno bolji izbor..... braca blizanci: dr R.K. i dr D.D.D. , ili dr Jekyll and dr Hyde!?!

22.07.2008.

NECU O TOME, NE MOGU O TOME... RADIJE O MUZICI

GINO PAOLI - SAPORE DI SALE

Sapore di sale, sapore di mare
che hai sulla pelle, che hai sulle labbra
quando esci dall'acqua e ti vieni a sdraiare
vicino a me, vicino a me.
Sapore di sale, sapore di mare
un gusto un po' amaro di cose perdute
di cose lasciate lontano da noi
dove il mondo è diverso, diverso da qui.

Il tempo è nei giorni che passano pigri
e lasciano in bocca il gusto del sale
ti butti nell'acqua e mi lasci a guardarti
e rimango da solo nella sabbia e nel sol.
Poi torni vicino e ti lasci cadere
così nella sabbia e nelle mie braccia
e mentre ti bacio sapore di sale
sapore di mare, sapore di te

 

ARSEN DEDIC - SA OKUSOM SOLI

Sa okusom mora, sa okusom soli,
Na usnama zarkim, u kosi i kozi,
Ti si dosla iz vode, da se pruzis kraj mene,
Dosla si tu, pracena suncem...

U okusu mora, u okusu soli,
Ti nosis gorcinu svih onih stvari,
Sto sam volio davno i izgubio negdje,
Svega onog sto traje daleko od nas...

Ovo vrijeme i dani, sto prolaze lijeno,
Ostavljaju okus soli na usni
Ti skaces u vodu, pa me ostavljas samog,
Tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam...

A kada se vratis, ja te pustim da padnes,
U narucaj pijeska, i u moje ruke,
A onda te ljubim, sa okusom mora,
Sa okusom soli, i okusom sna

21.07.2008.

ČEŽNJA

 

Sergio Endrigo..... beskrajno volim ovog talijanskog sansonijera,

LONTANO DAGLI OCCHI, meni najdraza pjesma....  posvecena osobama koje sam voljela u raznim periodima mog zivota, i onima koje volim  jos uvijek, i sada......

Che cos'è?
C'è nell'aria qualcosa di freddo
Che inverno non è.
Che cos'è?
Questa sera i bambini per strada
non giocano più.
Non so perchè
l'allegria degli amici di sempre
non mi diverte più.
Uno mi ha det..to che
lontano dagli occhi,
lontano dal cuore,
e tu sei lontana,
lontana da me.
Per uno che torna
e ti porta una rosa,
mille si sono scordati di te.
Lontano dagli occhi,
lontano dal cuore,
e tu sei lontana,
lontana da me.
Ora so
che cos'è questo amaro sapore
che resta di te,
quando tu
sei lontana e non so dove sei,
cosa fai, dove vai.
E so perchè
non so più immaginare il sorriso
che c'è negli occhi tuoi
quando non sei
con me.
Lontano dagli occhi,
lontano dal cuore,
e tu sei lontana,
lontana da me.
Per uno che torna
e ti porta una rosa,
mille si sono scordati di te.
Lontano dagli occhi,
lontano dal cuore,
e tu sei lontana,
lontana da me.
Per uno che torna
e ti porta una rosa,
mille si sono scordati di te.
Lontano dagli occhi,
lontano dal cuore,
e tu sei lontana,
lontana da me.

 

21.07.2008.

TURIZAM

 

Protekli vikend provela sam na Rabu.... Odmarala se, suncala se, kupala se, razmisljala, prisjecala se, jednom rjecju uzivala.... apsolutno... Cijelom tom dojmu pridonijela je i cinjenica da je Rab poluprazan...

Vele sezona losa, ...... ma te sam rijeci slusala i prosle, i pretprosle.... kao kriva im Dalmatina.. ... hahahhhaha

Bas jucer se razvila diskusija kako i zasto to..... kako i ne bi kad su plaze u Barbatu iste kao i prije 30 godina kad sam ja bila dijete..... osim Igorovog restorana, na Puntici i Kastelima NISTA NOVO NIJE NAPRAVLJENO unazad 30 godina....

Jos uvijek se nudi golo sunce i more.... nema cak ni hlada! nema ni klupe da sjednes, predvece kad setas, ....  i onda se cudom cude zasto nema turista.....

SVASTA! eto odoh i ja na godisnji okolo naokolo..... pa nek se zabrinu i sto mene nema hahahahah

20.07.2008.

HIT DANA

RICHI E POVERI : MALEDETTA PRIMAVERA

 

Voglia di stringersi e poi
vino bianco, fiori e vecchie canzoni
e si rideva di noi
che imbroglio era
maledetta primavera.
Che resta di un sogno erotico se
al mattino č diventato un poeta
se a mani vuote di te
non so piů fare
come se non fosse amore
se per errore
chiudo gli occhi e penso a te.
Se
per innamorarmi ancora
tornerai
maledetta primavera
che imbroglio se
per innamorarmi basta un'ora
che fretta c'era
maledetta primavera
che fretta c'era
se fa male solo a me.
Che resta dentro di me
di carezze che non toccano il cuore
stelle una sola ce n'č
che mi puň dare
la misura di un amore
se per errore
chiudi gli occhi e pensi a me.
Se
per innamorarmi ancora
tornerai
maledetta primavera
che importa se
per innamorarsi basta un'ora
che fretta c'era
maledetta primavera
che fretta c'era
maledetta come me.
Lasciami fare
come se non fosse amore
ma per errore
chiudi gli occhi e pensa a me.
Che importa se
per innamorarsi basta un'ora
che fretta c'era
maledetta primavera
che fretta c'era
lo sappiamo io e te
Na, na, na, na , na , na,
na, na, na, na, na, na,
maledetta primavera
na, na, na, na, na, na...

19.07.2008.

MORE

More, evo me opet na Rabu, samo za vikend, nakon dva tjedna, na kratkom godisnjem, prije onog pravog, :) kojem se toliko radujem. Do onog pravog jos dva tjedna :), a onda volan u ruke i kilometri ce se samo nizati... Preko Bg do Sk, susret s rodbinom i prijateljima, pa nastavak do Mavrovskog jezera, pa natrag za Cavtat, pa Split... Da ne govorim svaki put, u svakom od navedenih mjesta imam meni drage ljude s kojima imam dogovoren susret... Jedva cekam...

18.07.2008.

JOAN BAEZ - SARAJEVO

 

Put u Sarajevo.... na koncert.... nakon predivne veceri u Zagrebu, nakon sto sam konacno vidjela umjetnicu kojoj se divim... godinama . .... desetljecima...

Susret s prijateljima s kojima cu pratiti koncert... radost zbog njihovog prisustva, radost sto ce oni dijeliti moje veselje....

Alma i Amra, drage djevojke, pomogle su mi da prisustvujem i press konferenciji..... Zelimir Altarac Cicak objerucke je prihvatio mogucnost naseg prisustva, jos kad je cuo da smo vecer prije bili na koncertu u Zagrebu, da smo iz Zagreba potegnuli za Sarajevo, samo zato da bi je vidjeli i slusali jos jednom..... Ksenija je ponijela svoju gitaru, prvu koju smo kupili, al nazalost ostecenu, jer je negdje u struku te gitare neobjasnjivo? hahaha, nastala rupa.... Na gitari se moze svirat, al tonovi nisu oni ...... jel....

Zamolili smo Amru, da zamoli Cicka da omoguci da Joan potpise Ksenijinu gitaru, sam je predlozio nekakav scenario i u kojem trenutku bi on to izveo, ... i zaista u jednom trenutku... Cicak govori, koliko je ljubav Joaninih fanova, koji su iz Zagreba, potegnuli,.cak stavise predstavio nas je kao obitelj..... mi smo se toliko tome nasmijali, jer Joan poznaje Petra, mog prijatelja, zna da je Petar neozenjen, zna da Petar nema djece, i sad odjednom.. hahhaha, evo Petrove obitelji ahahha. Da bude stvar ljepsa, u Zagrebu, prilikom slikanja Petar me predstavio kao prijateljicu.... Zaista me zanima kako ce Joan to prokomentirati iduci put kad vidi Petra...

http://www.brazda.ba/Arhiva/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/8656/Default.aspx

No, koncert....

poceo je na vrijeme, vrijeme preko dana suncano, i toplo, ali predvece zahladilo, ali meni to nije smetalo... prijatelji se skupili, sjeli, i krenuli smo, LILLY OF THE WEST.. program gotovo isti kao u Zagrebu,... Klompe se nisu skidale, u stvari niti ne znam jel imala klompe....

http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,7,17,,126822.jl

Joan Baez je definitvno osoba kojoj se najvise divim.... ono sto je ona prosla, predstavljala, ono za sto se borila cijeli svoj zivot, ljudi s kojima se druzila, ono sto danas predstavlja, ono sto ona daje, ono sto je davala, i ono sto je spremna i dalje davati.... definitivno je definicija onoga sto zelim od svog zivota....

sve njene pjesme su mi drage, volim je slusat, volim je pjevat, ali moto mog zivota... pjesma mog zivota je definitivno GRACIAS A LA VIDA.... tekst je napisala cileanska kantautorica VIOLETA PARRA

kad je negdje cujete, dobro se osvrnite, jer moguce da sam i ja tu negdje i da je upravo ja sviram sebi, mojim prijateljima, vama, svima......

16.07.2008.

IKONA 20. STOLJECA

 


Joan Baez - po meni, vjerojatno i mnogima, ikona 20 stoljeca..... ikona folk muzike, i ne samo muzike....
Trebali smo biti na otvorenom prostoru, ali Tvornica je na koncu dusu dala.... Trebalo je biti samo 600 ljudi, bilo je oko 1000.... i taman toliko da u pojedinim trenucima svi zapjevamo s njom.... Petar je uzeo mjesto u trecem redu, tocno nasuprot Joan... najljepse sto je mogao, toliko blizu nje, a opet nisi u prvom redu
Jucerasnji koncert jedan od najboljih kojima sam prisustvovala, ako ne i najbolji...Prvi put sam gledala Joan uzivo, i zaista me odusevila njena prirodnost, jednostavnost, a na koncu i pristupacnost ..... 
Pocetak koncerta na vrijeme, prve rijeci na hrvatskom Dobro vece, Hvala,..., vec nakon trece pjesme, klompe odose dole, skinula ih je.... normalno jer cijeli zivot je provela bosa, bosih nogu.... 
Pocetak je donio i njeno spominjanje Boba, u "nevjerici", hahaha, da Bob nije dosao u Zagreb, vec tamo neki Varazdin, "He didn't come here? Where did he go?" Pitanje je upuceno i negdje sredinom koncerta onako u sali, jer se vidjelo da je bila potpuno zadovoljna prijemom, samom sobom i nasom reakcijom na njenu salu....
Prije svake pjesme kratki uvod, da nas uvede u atmosferu
God is God, God on Our SIde, Sweet Sir Galahad, The Day After Tomorrow, Blowing in the wind, DIamonds and Rust, meni osobno najdraza i najljepsa Gracias A La Vida, El Preso Numero Nueve, We Shall Overcome, Imagine, The Night They Drove Old Dixie Down Swing Low Sweet Chariot.... pjesmu su se samo redale, nisam upamtila redoslijed, nisam niti sve, bila je i ona od Sam Cooke-a, znate je, iz filma "Witness" (Harrison Ford) , neda mi se trazit naslov, al ide ovako
Don't know much 'bout history
Don't know much 'bout biology
Don't know much 'bout science books
Don't know much 'bout the French I took
But I do know that I love you
And I know that if you love me too
What a wonderful world this would be

ma da, Wonderful world je naslov pjesme.... haha..
anyways, na kraju Joan je ispracena pljeskom, dugotrajnim pljeskom, dva bisa,  i na kraju
a capella, s nama AMAZING GRACE...... kulminacija veceri......

Na kraju, dugo nam je trebalo da izadjemo van iz dvorane, u predvorje, a tamo guzva, prodaja cd-ova, s Petrom sam se dogovorila da cemo pricekati, naravno da ga vratim kuci, jer on je gost u mom gradu, i nema prijevoz, ali postojala je mogucnost da mene i Kseniju odvede u backstage....
Petar je pomagao Jimu koji je bio glavni za Joan's Merchandise.... negdje nakon sat i pol.. Petar je pitao Susie da li bi on mogao pozdraviti Joan, njih dvoje se znaju, i pri tom pitao i za nas, njegove prijateljice da li je moguce da je upoznamo...
Susie je odmah kazala, pratite me, idemo do autobusa, ona je vec u autobusu,... cuvarima/redarima je kazala i pokazala nas troje, "Let them through, just these three"... Joan je dosla do vrata autobusa i srdacno se pozdravila sa Petrom, rekavsi mu, vidjela sam te, malo su popricali i Petar vidjevsi da ona vec krzma da bi se okrenula, kaze "Ovo su moje prijateljice" i Joan mi pruzi ruku, ja uzvratim i u tom trenu promucam "I'm delighted to meet you at last, I'm big fan for more than 35 years, this is my daughter Ksenija" - Presretna sam sto sam vas konacno upoznala, pratim vas vise od 35 godina, ovo je moja kcer Ksenija, i iskoristim priliku i zamolim je da se slikamo...... 
Joan je bez ikakvih nedoumica sisla iz autobusa, ja s njene desne strane, Ksenija s lijeve, Petar nas je slikao..... Poslije sam i ja Petra s njom..
Kad dobijem sliku od Petra, vidjet cete tu prekrasnu osobu koja me jucer naprosto odusevila
svojom jednostavnoscu, pristojnoscu, pristupacnoscu..... 
Onoga koga interesira, koza na desnoj ruci s kojom udara po gitarama vise od pola stoljeca.. njezna, glatka, njegovana.....

Za dva sata putujem za Sarajevo, s Petrom, koncert na Bascarsijskim vecerima, organiziran mi je i posjet press conferenciji.... Toliko se veselim sto cu je ponovno i vidjeti i slusati....

15.07.2008.

JOAN BAEZ - VECERAS!!!!

 

JOAN BAEZ  VECERAS!

koncert je prebacen u Tvornicu, zatvoren prostor, prestrasili se jucer kise,...

al nema veze......

VESELIM SE

Konacno cu vidjet osobu kojoj se desetljecima divim.... slusam.... volim.....

14.07.2008.

COOLFACE

 

COOLFACE

 

Da nije bilo Nindze, ne znam bih li ikada produbila jedno poznanstvo sa bloga.

Na putu sam da stvorim prijateljstvo, da li cu i hocu li, pojma nemam.... Kad za nekog kazem da je prijatelj, onda je to meni zauvijek..... Kad nekog zavolim, a k tome postane i prijatelj onda je i to zauvijek..

Coolface je nick sa bloga, iza kojeg se skriva djevojka, ostrog jezika, brzih misli i dosjetki,... Ponekad je toliko brza, da vjerojatno sama sebe ne moze ulovit....  Znamo se preko godinu i pol dana, ali tek zadnjih 6-7 mjeseci svakodnevno komuniciramo.

Vrlo brzo se postavilo pitanje mog dolaska u Beograd. Ne mogu rec da sam izbjegavala s nekom namjerom, ali kad imas skolsko dijete, a i svakodnevne obaveze tesko je uskladit zelje . Tako da je do prvog susreta doslo tek u maju. Dosla sam u Beograd.

U stvari, mjesec dana ranije, nazvala sam je i kazala da rezervira vikend za mene i moju obitelj, da dolazimo... U prvi mah nije vjerovala, morala sam ponavljat 10 minuta da dolazim, da zaista imam namjeru doci. U subotu 10. maja, negdje oko 7.20 ujutro, nazvala sam je i kazala "Cuj mi smo jos u Zagrebu", iako smo vec bili na granici.... "LAŽEŠ" to su bile prve njene rijeci, hahaha, pustila sam je minutu da "gori", a onda sam joj kazala da smo za sat vremena kod nje...

Susret s djevojkom s kojom sam vrijeme provodila dopisujuci se, razgovarajuci na mobitel, na fiksni, pisuci mailove, jedino jos nismo otvorile prozor i vikale jedna drugoj, hahaha, dakle susret s djevojkom.... jedva sam docekala parkirat auto. Izjurila sam na plocnik,  a i ona je bila dojurila iz stana.... Zagrljaj kao da se znamo milion godina.... kao da smo se jucer rastale, kao da smo provele cijeli zivot zajedno.....

Sta da kazem o njoj.... Najvise mi se dopada njena dosjetljivost, vrckavost, britkost, humor, kojeg godinama nisam slusala i zakljucila da mi je cak i nedostajao,....Ponekad me i razljuti, isprovocira, ali...  tumacim to generacijskim jazom....

CoolFace uporno trazi da otkrijem svoje dojmove o njoj, o njenom gradu, u kojem uzgred budi receno nisam bila 26 godina,... simpaticna, draga, vrckava, fakinka, kako bi mi rekli, inteligentna, elokventna, u stvari kad si u xafsingu, to sve i moras biti da bi bio uspjesan.....

Ove godine, zahvaljujuci Nindzi, cak cemo i ljetovati zajedno, veselim se tome jako, jer mi se zaista dopada, .....

Vjerojatno cu nakon tih petnaestak dana moci puno vise reci o njoj.

Dosad me moj prvi dojam o nekom gotovo nikad nije prevario..... vidjet cemo, pitajte me po povratku...

 

14.07.2008.

A CUP OF COFFEE

 

 

When things in your life seem almost too much to handle; when 24 hours in a day are not enough;remember the mayonnaise jar and the 2 cups of coffee...

A professor stood before his philosophy class and had some items in front of him.

 When the class began, he wordlessly picked up a very large and empty

mayonnaise jar and proceeded to fill it with golf balls.

 He then asked the students if the jar was full.

 They agreed that it was.

 The professor then picked up a box of pebbles and poured  them into the jar.

He shook the jar lightly.  The pebbles rolled into the open areas between the golf balls.

 He then asked the students again if the jar was full.

 They agreed it was.

 The professor next picked up a box of sand and poured it into the jar. Of course, the sand filled up everything else.

 He asked once more if the jar was full.

 The students responded with an unanimous "yes."

 The professor then produced two cups of coffee from under the  table and poured the entire contents into the jar, effectively filling the empty space between the sand.

 The students laughed.

"Now," said the professor as the laughter subsided,

"I want you to recognize that this jar represents your life.

 The golf balls are the important things  -- your family, your children, your health, your friends and your  favourite  passions---

and if everything else was lost and only they remained;  your life would still be full.

 The pebbles are the other things that matter;  like your job, your house and your car.

The sand is everything else---the small stuff.

 "If you put the sand into the jar first," he continued,  "there is no room for the pebbles or the golf balls.

 The same goes for life.

 If you spend all your time and energy on the small stuff, you will never have room for the things that are important  to you.

 "Pay attention to the things that are critical to your happiness.

 Play with your children.  Take time to get medical checkups.

Take your spouse out to dinner.

 Play another 18.

 There will always be time to clean the house and fix the disposal.

 Take care of the golf balls first  --the things that really matter--

 Set your priorities.

 "The rest is just sand."

 One of the students raised her hand and inquired what the coffee represented.

 "I'm glad you asked."

"It just goes to show you that no matter how full your life may seem;

there's always room for a couple of cups of coffee with a friend"

 

13.07.2008.

KOPIRANO OD SENSATION, I PARAFRAZIRANO...

 

Vjeruješ li u život poslije smrti?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon smrti. Možda smo ovdje baš zato
da se pripravimo na život poslije smrti.
- To je glupost. Nema života poslije smrti. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći živjeti i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće živjeti i jesti svojim ustima.
Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije smrti nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije
smrti. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije smrti završava.
Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj
okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije smrti, ali ćemo u
svakom slučaju sresti našeg boga. On će se brinuti za nas.
- Bog?!? Ti vjeruješ u Boga! Gdje bi po tvome taj Bog bio?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njemu živimo, bez njega ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem. Boga nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo ga čuti kako
pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije smrti
zapravo tek počinje.

 

 

Živjeti, jesti svojim ustima = u ovom kontekstu predstavlja živjeti svoj život u skladu sa zakonima, zakonima prirode, poštenjem, odgovornošću, poštovanjem prema sebi i svemu oko sebe

Pupčana vrpca = u ovom kontekstu predstavlja životni vijek

 

 

Želim napomenuti da sam rodjena u rimokatoličkoj vjeri, ali i naglasiti da sam agnostik i ateist po uvjerenju.

13.07.2008.

DEAR RAYMOND

 

Raymond, my dear, dear friend died just a year ago...  He was actually more than just a simple friend..... He was one of the people whom I let to know me.. at the time.... some million years ago.... and so far the only one that dared to pop the question... with so many words...

Year ago, I just got back from my vacation, went online, among dozens of messages, one was the most important. Graham said Janet's brother just died. I was shocked for a while, didn't know what to say, I never knew he was ill in the first place. I was never told.

I remember him as a guy you just simply love, who enjoyed life at the most, loved, sorry adored bikes, his last 30 years, that's how long I had known him, were spent on the wheels, cycling around all over England, 

As I was let know, his funeral service was just the same way his life was lead:

"...
All his mates from all over Kent came on their bikes .When we came into the church We got them to play Ride like the wind .by Christopher cross and going out Bicycle race by Queen .Play them I am sure you will think they are very appropriate. I am sending you Dannys speech at the service which the preacher  said he would have a job to follow .."

and so I did, whenever I listen to these two songs, I dedicate them to my dear Raymond

Danny's speech:

A few words about my Uncle Ray.
Where shall I start:
Kind, generous, eccentric, load, loner speak his mind, troffer, character certainly a character
Let’s start with food,
Could he eat two dinners no problem sometime 3 or 4.
Deserts well chocolate he could eat this to Olympic standard
Could turn up monthly or six monthly, if we had a family event and there was a chance of good tuck in he would be there.
He would probably say something that might offend someone but never out of malice. He would then reaper weeks or more likely months later and laugh about it.
If you needed a hand with a job or task he would always be there especially if you could feed him!
His real passion and his life was cycling;
When I was 12 he rode past whilst I was playing in the park.
When I said to him that he didn’t stop to talk. He said he had been riding not stop from Plymouth, like you do!
30 years on he told me he was going camping in Yorkshire, so he cycled up there like you do in couple of days, got up there and it was too wet to camp so he fancied guest houses.
Back he cycled  to Folkestone to drop his tent back of in Folkestone and then cycled back to Yorkshire, like you do.
He travelled to Australia, Canada and New Zealand. Again travelling on his own in to bush or forests for weeks.
He certainly was a Character and lets be thankful to characters, people like Ray,  because wouldn’t  life be boring without them.
Finally when your out in a café or restaurant and your contemplating that large lump of chocolate cake, go for it, because Ray would have.
Well miss you!

Dear, dear Raymond I still do miss you! 
RIP my dear friend


13.07.2008.

JOAN BAEZ U ZAGREBU

 

Jul 12 2008

Joan Baez, ikona dvadesetog stoljeca... ikona folk muzike,... treci put dolazi u Hrvatsku....
1989 prvi put, pojma nisam imala

1993 drugi put, pjevala za Vukovarce i jednodnevni izlet u Sarajevo.... ni to nisam znala,.. a i da sam znala, nisam mogla ici, Ksenija je bila mala, bas u to vrijeme imala upalu uha.... al sam zahvaljujuci Petru, prijatelju iz Trogira dobila snimke zagrebackog nastupa, a prijatelji
http://launch.groups.yahoo.com/group/BaezFans/
 sa JOAN BAEZ FAN GROUP nasli su i video snimljen u Sarajevu 1993
http://www.youtube.com/watch?v=AkTh_oxtcbk

2008 treci put, evo je za par dana... u utorak 15.7. Cim sam saznala da dolazi, trazila sam nacin kako doci do karata. I naravno, IMAM IH!! Ovaj put nisam si smjela dozvoliti da to propustim. 
http://dnevnik.hr/showbizz/glazba/joan-baez-nastupit-ce-u-sklopu-zagrebackih-ljetnih-veceri.html

Vec 16.7. nastupa u Sarajevu. .... pronasla sam nacin kako doc i do koncerta u Sarajevu.... naravno financijski... jer treba i nociti ...
http://www.sarajevo-x.com/clanak/080707006





13.07.2008.

PRIJATELJSTVO

 

Jul 3 2008

Lipanj 2008

Od prvomajskih praznika razmisljala sam kako doci do jos jednog grada..... Sarajeva... Bila sam vec u tom gradu, ali kao dijete, naravno nista nisam upamtila......

Bila sam i 1985, dok sam se jos bavila nogometom.... to je bila godina nakon zimskih olimpijskih igara,.... upamtila sam zeljeznicki kolodvor.... upamtila sam Miljacku, mostove, sjedili smo negdje na nekoj obali...

E da, bila sam 1985 i u ljeto, po povratku iz Dubrovnika, neko gluho doba noci, na nekoj stanici, jel to bilo Sarajevo, ja kroz polusan vidjela ljude kako sjede, piju pivo,  autobus Dubrovnik - Zagreb....

Ova godina je krenula sa sklapanjem novih poznanstava... Sarajevo, Beograd, Split, Kanada....

Dvoje ljudi iz grada o kojem pricam, Sarajeva, Alma i Mario, posebno su mi prirasli srcu....S njima sam provodila ovo proljece jako puno vremena i najvise zbog njih, zeljela sam doci ponovo u grad zapamcen po mnogocemu.

Znala sam sto cu vidjeti, trazila sam oziljke, nasla mnoge, mnogi su vidljivi usprkos svemu, a grad sam, onako za sebe, nazvala Feniks, duboko u sebi, nasla sam stotine razloga za to.....

Kupila sam i video kameru, razlozi nevezani za ovu pricu, ali docekala sam konacno prigodu da svoj povratak u jedan dragi grad, zabiljezim, da ga mogu nebrojeno puta vrtiti, i ne samo u glavi... nego u stvarnosti....sjetila sam se i jedne razglednice,... moj deda Tonci upravo u Sarajevu je zavrsio policijsku skolu, prije ni manje ni vise nego 80 godina.... jesam li ja to na putu otkrivanja svojih korijena? Ili se vracam svojim korijenima? U mojoj ranoj mladosti gledala sam tada, jednu od kultnih serija imenom Korijeni, glavni lik Kunta Kinte, otkriva svoje korijene i nalazi ih u Africi. Jesam li i ja svojevrsni Kunta Kinte jer otkrivam svoje korijenje u Bosni?

Rezerviran hotel, na samoj Carsiji, sve, ama bas sve, nadohvat ruke, Begova dzamija, mostovi, Bascarsija, ........i prijatelji, ljudi zbog kojih sam dosla, i njihovi prijatelji, i zbog njih sam dosla...

Obostrani pokloni, samo sto sam ja dobila puno puno puno vise... nemjerljivo puno vise...

Rekose mi da se prestanem zahvaljivati, a kako drugacije izreci, izraziti ono sto osjecam?

Za te iste prvomajske praznike, s kojima sam pocela pricu, dobila sam obavijest da Joan Baez dolazi u Zagreb, ali dolazi i u Sarajevo... Konacno ce mi se ispunit zelja da je vidim, ali idem i u Sarajevo!

I ne samo zbog Joan! Za nepunih dva tjedna odlazim ponovo vidjeti ove toliko drage ljude, veselim se tome, jedva cekam, razmisljam samo o tome....

Kolovoz bi mogao donijeti jos jedan dragi susret, susret koje cekam duze vrijeme, u sijecnju je postao moguc, a kako se blizi kolovoz, ne znam vise sta da mislim.... radujem se naravno, ali hocu li biti razocarana ako ne dodje do tog susreta? Vjerojatno hocu, ali to razocaranje bit ce prikriveno jednim drugim dogadjajem, dolazi mi Marijana, iz susjedne drzave, uzivat cemo bez obzira gdje se nalazile, ... a planiram opet i u Sarajevo...

Hahaha, izgleda da kad ja negdje krenem, onda ne znam stat... da li ce me itko na to upozorit pojma nemam, ali meni je lijepo i idem za tim.... sve ostalo je samo zivot.....

13.07.2008.

CATHARSIS

 

Jun 23 2008

Da li je moguce djetetu ispricati pricu i osjecati olaksanje, osjecati da je teret skinut...? Ispricana prica nije bajka, nije nikad zeljela biti bajka, nije nikad mogla biti bajka, nije cak ni pokusala biti bajka, ....
Da li je moguce da dijete, koje slusa tu pricu, ikad shvati tu pricu? Da li je moguce da dijete shvati poantu te price?
A desilo se da je to isto dijete postavilo potpitanja i da je prica dobila svoj smisao! O da, to je vrlo lako moguce, jer neiskvarena djecja masta zna pronac odgovore na onih sedam novinarskih pitanja.. i puno lakse ce dovesti igru do cilja.
U posljednje vrijeme puno putujem, upoznajem ljude koji mi otkrivaju stvari koje sam ja izbirsala iz rama, namjerno, nenamjerno, slucajno, ne slucajno, s voljom, bez volje, svejedno je danas... putovanjima nije kraj, a ni upoznavanju novih ljudi...
Osmica je simbol za vjecnost.. ovo je osma godina.... ima li to ikakve veze nemam pojma.... al ako vjerujem u kozmos, vjerujem i u osmice.....
Postavljeno mi je pitanje, sto sam vidjela jucer, prekjucer, prije nekoliko tjedana.... odgovor je bio da gledam drugim ocima, da uzivam biti na mjestima koja su definicija zivota i miliona ljudi koji su prolazili pored tih istih lokaliteta... jer tek tada uvidjam svoju velicinu.... i tek tada uvidjam koliko smo svi mi prolazni,....i impresionira me upravo ta vjecnost tog procesa....
i kako svi, ama bas svi, gubimo vrijeme na blesave stvari, gluposti, ......
Bijele stijene Dovera, Stonehenge, Canterbury's Cathedral, Postojnska jama, Plitvicka jezera, Akropola, Meteori, Kineski zid .... zar uopce i trebam nabrajat, mjesta gdje je covjek toliko malen, a kozmos toliko velik......
Uvidjela sam da zaista postoji Feniks, i odlucila sam vjerovati u fenikse.... dosta je bilo.....
da parafraziram Djoletove rijeci.....
Dijete, nemoj se uvrijediti sto te zovem Dijete, prepoznat ces se, hvala tebi i tvojim potpitanjima, a najvise hvala osobi s kojom smo sjedili u basti ....

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me dio dos luceros, que cuando los abro,
Perfecto distingo lo negro del blanco
Y en el alto cielo su fondo estrellado
Y en las multitudes el hombre que yo amo.

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me ha dado el oído que en todo su ancho
Graba noche y día, grillos y canarios,
Martillos, turbinas, ladridos, chubascos,
Y la voz tan tierna de mi bien amado.

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me ha dado el sonido y el abecedario;
Con el las palabras que pienso y declaro:
Madre, amigo, hermano, y luz alumbrando
La ruta del alma del que estoy amando.

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me ha dado la marcha de mis pies cansados;
Con ellos anduve ciudades y charcos,
Playas y desiertos, montañas y llanos,
Y la casa tuya, tu calle y tu patio.

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me dio el corazón que agita su marco
Cuando miro el fruto del cerebro humano,
Cuando miro al bueno tan lejos del malo,
Cuando miro al fondo de tus ojos claros.

Gracias a la vida que me ha dado tanto.
Me ha dado la risa y me ha dado el llanto.
Así yo distingo dicha de quebranto,
Los dos materiales que forman mi canto,
Y el canto de ustedes que es mi mismo canto,
Y el canto de todos que es mi propio canto.
Gracias a la vida que me ha dado tanto.

13.07.2008.

VESELJE

Jun 1 2008

Nedjelja, lipanj... u Zagrebu je vec nastupilo ljeto, sudeci po temperaturi zraka, temperaturi betona koji isijava, sudeci po silnim radovima koji su poceli u gradu.....
Novine mi dolaze svaki dan, osim nedjeljom.... jer kao nece nam trebat.... tako sam slozila ugovor... a gotovo svake nedjelje svejedno odlazim do trafike.. Novine su oduvijek bile sastavni dio jutra u mojoj obitelji.... moj je otac vracajuci se iz trafike citao po cesti, prvu stranu, pa zadnju...... i ja sam to godinama, nekad davno, radila - citala hodajuci,... danas to vise ne radim... naucila sam se strpljenju...
Danas ujutro srela sam profesora iz osnovne skole, stanuje u susjednoj ulici, vidjamo se i pozdravljamo godinama, svjesna sam da me pamti, al ne vjerujem da me zna po imenu i prezimenu. Iako se vidjamo u ducanu najmanje jednom tjedno, danas sam se sjetila jedne zgode.....
Bila sam osmi razred, drugo polugodiste, opet smo promjenili skolu, ovaj put dobili smo skolu u naselju, 350 m od kuce..... Skola je bila nova, nije imala ni sve dozvole, ispostavilo se da ni voda nije bila dobra... tako da prva dva tjedna u veljaci, dok su drugi isli u skolu, mi smo imali slobodno, Danijel i ja smo provodili vrijeme na klizanju.... tih dana sam se i prvi put posteno razbila na klizanju, desni bok je tjednima bio plav....
Kad je skola konacno pocela, uvedena su "stroga" pravila, niposto nova, sve smo mi to znali, ali direktor skole je izricito trazio da se nose kute, nesto sto danasnja djeca ne poznaju, a ta je socijalisticka tvorevina bila toliko pametna... ne samo da smo radnim kutama stitili nasu odjecu od prljanja, nego i ono malo "socijalnih" razlika time je bilo prikriveno... To je toliko bilo pametno... danas zalim sto ne postoje takva pravila, demokracija u skolama nije donijela dobro, al ko sam ja da o tome sudim....
Direktor skole je bio profesor o kojem pricam, nama je predavao fiziku , ne zadugo, jer nije mogao ta dva posla obavljati istovremeno.... ili to barem ja tako pamtim.... al to na koncu nije ni bitno. Zgoda o kojoj pricam desila se na satu fizike.
Ja sam kao "dobro odgojeno dijete" oduvijek postovala pravila, al sta je bilo taj dan, danas vise ne znam... Nisam imala kutu na sebi, moguce da sam je zaboravila kod kuce, al nisam bila jedina... Bilo nas je sedam bez kute... Profesor nas je sve izvukao van pred razred....
Prvo moralna prodika, o politicko-sigurnosnoj situaciji koja nemilice ovisi upravo o tome zasto je nas sedam tog dana svjesno i nicim izazvno odlucilo da nece imati kute.... Neko bi pomislio da je zavrsetak Vijetnamskog rata upravo uzrokovan tom cinjenicom, da mi nismo imali kute.
Dakle, nas sedam u stroju, stav mirno, ruke na ledja i pocinje ispitivanje.... Kao kazna za sve nedace ovog svijeta... ko smo mi kad smo se usudili zaboraviti kutu..... meni se tada to tako cinilo....
Naravno, svaki profesor ako zeli nekom udijeliti jedinicu, moze postavljat takva pitanja, da ucenik to i dobije. Mi nista bolje nismo prosli, jedinica velika ko dnevnik..... A nas sedam, recimo elita razreda, hahahahahah
Poslije se ispostavilo da su te jedinice upisane olovkom, i poslije izbrisane, a nasa tortura je trebala posluziti samo kao primjer kako se kaznjava gradjanski neposluh.....
Danas, 34 godine nakon tog dogadjaja, profesor je jos uvijek tu, danas je dobio navijacku zastavicu kupujuci Vecernji, cak smo se i nasalili na tu temu....
I skola je jos uvijek tu, i moja Ksenija je pohadjala tu skolu, i bez obzira na sve, ta ce mi skola ostat u lijepom sjecanju iako sam je pohadjala samo nekoliko mjeseci,..... Posebno pamtim svoje profesore iz tog perioda, mnogi su nazalost vec preminuli, ali i danas se rado sjetim svih njih....
Veselim se ovom ljetu... ima vise razloga..... a cini mi se da je najvazniji susret s ljudima s kojima posljednje vrijeme provodim vrijeme...
Ono sto me najvise veseli u svemu tome je spoznaja da sam se vratila na staze...

13.07.2008.

LJUDI

 

May 12 2008

Mjesec maj, svibanj, peti u godini, unazad tridesetak godina mi je uvijek pravio probleme..... Oko prvog maja trave su visoke, u cvatu, a ja alergicna upravo na pelud trave.... kihanje, iritiranost ociju, koze, grla, suze, svrbez..... godinama sam odlazila na Rab, samo zato da izbjegnem taj dio godine... na Rabu je tada vec uglavnom sve bilo ocvalo.... i bilo mi je lakse i disat i zivjet.... Po povratku ja bi svejedno kihala i smrcala, ali puno manje .... Ova godina je bila drugacija.... Prvi odlazak iz Zagreba i izbjegavanje ovih problema najcesce je za Uskrs, a kako je ove godine Uskrs bio vrlo rano, vrijeme lose.. ostali smo kod kuce.... i sve se moralo odgoditi...
Odlazak u Sucuraj, veselje zbog odmora, mira, tisine, sunca, spokoja...... ali i ovdje me sad docekalo sisanje trave..... al ovo je drugacija i trava i dugacija obaveza... ovo moram sama, ovo ovisi o meni... rijec je o mom malenom masliniku... mladim maslinama, koje smo zasadili bratic i ja, svaki po pet komada.. svaki na svom dijelu.... ali briga oko njih je zajednicka...
Nisu se ni vidjele od trave... nisam odolila, golim rukama, bez rukavica, cupala sam travu da im dam zraka, sunca, cim prije.... pokazalo se to dobrim potezom, jer ih je Damir prilikom kosnje sutradan lakse mogao uociti.... kad smo bili gotovi... nas maslinik osvanuo prekrasan, u odnosu na visoku, bodljikavu, ostru kupinu, oko nas... kako su nam divlje svinje pojele "prvu generaciju" usadjenih maslina, stavili smo oko njih zastitnu mrezu... ruke su mi bile izgrebane, koza oko noktiju oguljena, noge su kroz trenirku bile izgrebane od kupine kroz koju smo prolazili da bi dosli do naseg maslinika.... sva sam bila izgrebana, bas onako damski.. imala sam ja rukavice, ali s njima ne mozes nista.... barem ja ne mogu...
Zadovoljstvo zbog obavljenog posla, boravka na moru... sunca, boravak s obitelji, zabava, politicke diskusije, uz ribu na gradele i vino... rasprave o povijesti....
Prvomajski praznici su mi istovremeno bili "otvorenje sezone" - upoznavanje ljudi s kojima provodim velik dio dana posljednjih 5-6-7 mjeseci , s nekima i godinu dana.... Ljudi s kojima preko interneta razmjenjujem misli, slike, fotografije, radost, veselje, ponekad i tugu, pjesme, tekstove pjesama, poeziju, iskustva, ... Prvih nekoliko dana u maju, donijeli su i putovanje u Tucepe, a upravo se jucer vratih iz Beograda...
Tucepi - mjesto gdje sam bila kao vrlo mala, ne pamtim ama bas nista, samo znam da sam bila... Ksenija i ja..... Kseniji se dopalo, prva recenica koju je izrekla kad je vidjela silne kafice na rivi: "ovdje bi se dalo ljetovat"..... znam ja to...
Susret s Almom.. djevojkom iz Sarajeva, nakon malo vise od 4 mjeseca "poznanstva", djevojkom prekrasnog izgleda.... koja u sebi ima nesto magicno... koja prsti energijom, znanjem, inteligencijom, memorijom, brzinom razmisljanja, prekrasne kose, karaktera,... djevojkom koja mi je u mnogocemu ukazala na razlicite aspekte istog problema...
A tjedan dana poslije, odlazak u Beograd... kod Marijane... djevojke s kojom takodjer provodim puno vremena... u sali, zajebanciji, zabavi, .... to je ona vrsta humora koju smo uzivali gledati...i slusati.. u raznim tv serijama... satira B. Nusica, S. Sremca, .. S Marijanom cu i ljeto provesti... kako stvari stoje,... bit ce to nevidjena zajebancija.....
A tu su i Nikola, Dora i Ana, drustvo s Ljiljinog bloga... I Alma i Marijana su sa bloga...
Nikola, student, majstor za pronalazenje starih pjesama, Dora, profesorica engleskog, lijepa, tiha, skromna, plaha djevojka, Ana, takodjer profesorica engleskog, ali i knjizevnica, ona ista Ana zbog koje je nastala prica o Rabu i ovaj blog....
Beograd, kao grad, prvi put sam bila prije 26 godina, vise nije isti.. niti ne pamtim kakav je bio, pamtim institucije koje smo u mojim studentskim danima, a i u onoj drzavi "morali" gledati, obilaziti, ....
Jucer sam u tim istim gradjevinama jednostavno uzivala, prisjecajuci se proslosti, Dom sindikata, Atelje 212, Skupstina, Kalemegdan, Sava centar, Slavija,....
Danas ga gledam drugacijim ocima.... trazim povijest svakog dijela.... Cak sam i pronasla slicnosti, ... Zeljeznicki kolodvor, Glavna posta, hoteli,...
Povijest je ovih dana bila najvazniji dio, jer trazili smo zgradu u kojoj je zivjela moja majka, razdoblje drugog svjetskog rata, od 1942 - 1947, kada su bili prisiljeni otici... Zgrada ima prekrasnu zutu fasadu, balkoni sa okruglim otvorima, jedini su u toj ulici, danas ulici I. Cankara.. broj 29... u doba kad je moja majka i njena obitelj ovdje stanovala, bilo je to izgleda kucni broj 27... I skola koju su pohadjali , jos je uvijek "ziva".... udaljeno mozda 250 m.... Deda je radio na mostu, i most je jos uvijek tu, izmedju Brankovog mosta i Gazele,.... na mjestu danasnjeg hotela Jugoslavija, u Zemunu, bila je zeljeznicka stanica,... prosetali smo Zemunom, trazeci od moje mame da se "dosjeti" jos necega.....
Proteklih desetak dana, kulminirajuci ovim vikendom, samo mi je dalo do znanja da jos uvijek postoje razlozi zasto se nekuda treba i mora ici, i da se nista nije promjenilo....
Najvaznije od svega, shvatila sam da sam zatvorila period od desetak, mozda i vise godina... otvorila sam vrata ponovno, shvatila da sam uludo potrosila toliko vrijeme....

13.07.2008.

CEMU SLUZI LJUBAV

 

Feb 23 2008

more....

moj zivot pocinje negdje oko Uskrsa, prve prilike da mogu na more... skolski praznici, pa obavijestim nadlezne, direktore, da nestajem, gasim mobitele za javnost, iako svejedno ostaju stalno upaljeni.....

U ovo doba godine sam vec uveliko na rezervi.. sve me nervira, vrlo cesto sam i sjetna i depresivna, zeljna ljubavi, i ljuta, i gruba, lako planem, lako povrijedim meni drage ljude kao da su oni krivi za moj nespokoj, suze iz cista mira krenu same od sebe, ..... postanem laka lovina, sitnice me povrijede zacas, u obicnim rijecima, banalnim stvarima vrlo lako pronadjem razlog za prepirku, svadju... i onda mi bude poslije toliko krivo...jer ne mogu rijecima opisat gusenje....

zime u Zagrebu, znaju i po dva mjeseca bit u magli, u oblacima, niskim, teskim, kao po definiciji sivila, bez sunca, bez sunceve svjetlost... to mi je oduvijek najgori dio godine....

Al kad se sunce uspije probiti, i ja zivnem... konacno dodjem do daha.... punim plucima hvatam sunce i njegove zrake topline ... i onda zivim za skolske praznike... zadnjih desetak godina zivim za te uskrsnje praznike, jer tada jedva docekam maknut se iz grada, ureda, poslova, strke,... Krajem devedesetih to smo vrijeme provodili na Rabu. Na Rabu je tada vec pravo proljece, sve lista, cvjeta, buja, sokovi poteku iz svega zelenoga.... Zadnjih sest sedam godina ove prve praznike provodim u Sucurju, na Hvaru......

Otkrila sam mir,... mir,..... mir, spokoj,... spokoj.... i  ono najvaznije je tu  ...more, more, more.... Uzivam u tom miru, tom malenom mjestu od jedva tristotinjak stanovnika.... onih stalnih,.... vecina su mi rod, daleki, ali rod, dal po pradjedu ili prababi, svejedno....

Otkrila sam mir, spokoj, tisinu, toliko zeljeni odmor za moju dusu.. otkrila sam mjesto gdje punim plucima mogu disati bez straha da ce nesto prekinuti taj moj toliko zeljenu tisinu, toliko zeljeni odmor.....

Ove godine, more je iznenada doslo vec u veljaci, sluzbeni put u Split, moje prisustvo uopce nije bilo nuzno, ali odlucila sam, ja moram ici, moram se maknuti iz ureda, od telefona, od kompjutera, od stalnog prisustva i dezuranja uz telefon i mobitele, da mogu pocet disati, jer vise nisam mogla podnijeti to gusenje..... sijalo je sunce proteklih dana i u Zagrebu, ali to nije to....

More, to plavetnilo, oduvijek, otkad znam za sebe, punilo je moje motore, iz njega sam crpila snagu za sve svoje probleme..... more, kamen, sol, jod, miris ribe, miris motornog ulja, miris, bolje receno vonj, kanalizacije, miris brodova koji odlaze ili dolaze, miris peskarije.....sve me to svake godine navodi da se zaljubim ko djevojcurak, obnavlja se svakim mojim prijedjenim kilometrom prema moru, ta ljubav traje i drzi me kroz cijelu godinu,.........

Povratak u Zagreb donio je jednu lavinu osjecaja.... srece, ljubavi, smirenja, veselja, smjeha... Ispunilo me... sunce, more,  zasto je to ove godine bilo nesto posebno, jos ne znam, ali imala sam ogromnu zelju, potrebu, rec svim ljudima koje poznam da ih volim, grlilm i ljubim u mislima, da sam s njima, da zelim biti dio njihovog zivota...... da zelim da svi oni budu dio mog zivota....

13.07.2008.

DUBRAVA

 

Feb 15 2008

Dubrava, 1968
Uselili smo u kucu. Ulica se zvala Karlovacka. U ulici nas je bilo desetak, svi izmedju 5 i 11 godina.... Ulica, jos u zemlji, kad je bilo suho, blato kad je kisilo ili padao snijeg... Oko nas livade, potoci, žabe..... Tu kod nas na Klaki, kako nam se zove naselje, već su postojale zgrade, ja ih zovem prve četiri osnovne, jer nakon njih počelo se gradit i gradit... Dane smo provodili u igri, naganjanju po livadama... na mjestu današnjeg broja 10 složili smo si drvenu tablu i željezni ring i bjesomučno, neprestano igrali košarku. Kad smo postali svjetski prvaci u košarci, Ljubljana 1970, to je uzelo neviđenog maha.... svaki slobodni trenutak igrali smo košarku, pod je bio zemljani, trave nije ni moglo bit koliko smo je gazili i udarali loptom po zemlji.... igrali smo i bosi, jer tenisice su bile samo za školu, nismo smjeli ni mogli skakat u njima po običnoj zemlji..... Ja jedina cure među njima.. Nenad, moja prva simpatija i vječna neutažena ljubav... Kruno, Darko, Mario, Siniša, Srećko i ja.... danima, tjednima, mjesecima smo udarali po tom košu, a ako se kojim slučajem desilo da nas je previše za košarku, igrali smo nogomet, i opet ja jedina cura među njima, prava Calamity Jane,....
Škola je bila udaljena kilometar i pol.... prolazili smo pored i kroz Jadranfilm i Jugoton.... uz njihovu ogradu bio je potok.... ljeti, kreketanje žaba koje smo uporno hvatali, ja po običaju neuspješna,.... po zimi, kad je sve bilo zaleđeno bilo je super igrat se na tom zaleđenom dijelu svijeta.... mnogo puta se desilo da je led pukao, i da su najčešće dečki završavali mokrih nogu i guza....
Zadržavajuci se prolascima kroz Jugoton i igrom između njihovih pogona, tražeći njihove "otpatke", te nekakve tanke male singlice, na 45 okretaja, koje smo onda stavljali na gramofor i slušali, igrali se, a vrijeme je prolazilo,...ja sam uvijek morala na vrijeme bit doma.... Tata je znao i ranije dolazit kući, sa terena... znao nas je pronalazit svugdje i svagdje.....Izgovor koji je uvijek palio bio je da sam zaboravila papuče u školi i da sam se morala vraćat.... Nakon što je umro, godinama sam sanjala taj isti povratak iz škole i izgovore za kašnjenje, i nevjericu da sam papuče zaista zaboravila te žurbu da se vratim po papuče, kao moram trčat tih kilometar i pol do škole i isto toliko natrag, a ne mogu, ne mogu trčat, ne mogu, kasnim, šta će mi tata reć, ...... Dugo godina sam sanjala taj san.....
Kad sam bila šesti razred, ponovo sam promjenila školu. Sad je škola bila u istočnijem dijelu Dubrave, u Studentskom gradu. I ovdje mi je škola bila udaljena kilometar i pol, sad preko livade koja je kasnije postala sportski centar. Kad su ga gradili, pričalo se da ćemo dobiti pravi stadion i bazen.... Do dana današnjega dobili smo samo rasvjetu, nekakve polutribine na glavnom nogometnom igralištu, koševi na košarkaškom dijelu su odavno bez mrežica, pitam se da li ih je ikad i bilo, a sad već nema ni obruča,.... čak je i Bandić, na Danima Dubrave, prije koncerta Prljavog kazališta, prije tri godine, obećao taj bazen.... Obećanje ludom radovanje....
Zimi je bila prekrasno. Snijeg do pupka, a mi moramo preko livade koju naravno nitko nije čistio,... prvi prolaznici napravili su prolaze poput bob staza, super nam se bilo igrati lovice po tako napravljenim prolazima..... Na sanjkanje smo išli na obližnje brijegove, praktički na obližnje groblje, svaki put kad smo išli na sanjkanje, morali smo paziti da nas čuvari groblja ne vide i ulove, jer bi nas tužili roditeljima.....Sa groblja kad se spustiš sanjkama, možeš pravo do Pionirskog grada... toliki je brijeg bio... i na Pionircu smo se sanjkali, ali tamo nije bilo takvog brijega......
Grizanska ulica, glavna ulica.... Po zimi najbolje mjesto za igru... Automobila nije bilo, autobus je prolazio svaki sat, a mi smo napravili klizalište... satima smo glancali i glancali snijeg da bi bio postao pravi, bijeli, glatki prozirni led... Tu bijelu boju, bijelog, čistog, netaknutog smogom, taj prekrasni bijeli snijeg neću nikada zaboravit
Ubrzo je i naša ulica dobila asfalt..... Ljudi, eeeee, rolšue na glatkom asfaltu... ko sretniji od nas.... crni, glatki, novi, i rolšue...... danima ukrug, okolo naoko, biciklima, sve sto se koturalo bilo je u upotrebi..... Biciklima smo se vozili i do Pionirca, Studentskog grada, landrali smo okolo naokolo, bas ko pravi kauboji, ja i dalje nemam prijateljicu, ne onako jednu, bolju, najbolju, da bi bila "bolja" od neke druge, sve radim s dečkima...
Osmi razred, prvi "dečko", Danijel.... nije bio baš najbolji đak, ali je bio jako zgodan, meni tada... danas da ga vidim nemam pojma šta bi mislila... nisam ga vidjela preko 30 godina, njegova sestra je bila ona Kićina "Crna žena"....... vrijeme smo provodili na klizanju, na Šalati, .... Tim više što smo za drugo polugodište osmog, ponovno promjenili školu, izgradili su nam školu konačno u naselju, sad mi je škola udaljena manje od 500 metara..... Škola nije dobila odmah dozvolu za rad, pa smo krenuli tjedan ili dva kasnije, a to vrijeme smo provodili na klizalištu..... baš nam je bilo lijepo.... svi su imali nastavu, a mi provodili vrijeme kližući.... Škola nije imala dvoranu, pa smo tjelesni imali u holu, trčali između stupova, skakali u vis preko konopca povezanog oko dva stupa, škola nije imala ni ime, tako da onog trena kad je Mato Lovrak preminuo, moja škola je prva postavila zahtjev da bude imenovana njegovim imenom.... Za službeno otvorenje škole, mi osmi razredi morali smo premazivati fasadnu opeku iznutra, da bi razredi "bili sto ljepši" .... e to je bila smijurija.... svašta smo radili samo ne maljali.... Škola se i danas isto zove, prije četiri godine, imali smo proslavu, tridesetgodišnjicu.... u tu školu je išla i moja Ksenija....
U tim mojih osam razreda, ovo je bila šesta skola, generacijski gledano, zadnjih pet godina imala sam isto društvo, ali su se profesori uvijek mjenjali, kako smo mjenjali školu.... Nikako se ustabilit, svaki put iznova dokazivanje, prilagođavanje.... bila mi je puna kapa toga..... Zbog toga sam oko sebe postavila toliko oklopa... štitova,... nitko do mene nije mogao doprijet..... izgradila sam oko sebe tvrđavu, jer kroz prva tri razreda, kad sam stalno mjenjala i školu i društvo, naučila sam na teži način kako je to kad te netko ne prihvati, jer si "došljak", "povratnik", "padobranac", "pridošlica", "uljez"....
Tek sam na fakultetu, na prvoj godini, došla u situaciju da smo svi "uljezi", "pridošlice", "padobranci" i tek sam tu našla svoje pravo društvo..... ali oklopi su ostali, i teško su padali..
Moja najdraža profesorica bila je iz engleskog, s njom sam i dan danas u kontaktu.... Voljela sam i sve profesore iz matematike, uz engleski najdraži predmet.....
Da se ne pomisli da sam bila super đak, je, imala sam dobre ocjene, ali imala sam i ja gafove... Najveći i najbolniji je bio kad sam toj istoj najdražoj profesorici rekla da neću odgovarat! I naravno žena zatefterila takvu jedinicu, da me do kraja školske godine, puna tri mjeseca, nije više ni jednom ni pogledala, ni prozvala, ama baš ništa, "code red".... izbacila me iz grupe naprednih engleza.... i opet sam morala vrijeme provoditi u parku, da bi kasnije čula od cura šta se radilo, da eventualno znam doma reć, ako me pitaju..... Tata je ko za inat bio taj koji je otišao u školu na informacije, došao kući, nije znao pravilno prepričat, samo je rekao da sam se izgleda posvadila s njom, a mama znajući moju ljubav prema engleskom, uzela me u obranu, iako je bila potpuno u krivom.... naravno ja nikome to tada nisam rekla.... Bedasta i tvrdoglava kakva sam bila, uopće mi nije palo na pamet da se ispričam odmah idući sat, nego tek na početku osmog razreda.... kako sam bila bedasta, užas jedan... a nju sam najviše voljela od svih profesora.... Gotovo svaki put kad se nađemo, a to je jednom u 2-3 mjeseca, uvijek uz smijeh nađemo način da se toga prisjetimo i smijemo mojoj gluposti, bezobraštini, tvrdoglavosti..... Čak sam i mami rekla tek prije nekoliko godina.... ona naravno nije mogla vjerovat da sam bila takva zločestica.....
Moja najveća želja je bila da budem nastavnik, profesor engleskog jezika, zato i jesam upisala jezičnu gimnaziju gdje smo imali engleski svaki dan i to sve četiri godine..... Al na koncu, ipak nisam upisala filozofski.... nije mi žao zbog toga, ali najviše žalim što nikad neću moći biti profesor, bar na jedan dan....

 

13.07.2008.

DEDA TONCI I BAKA REZIKA

 

Feb 9 2008

izvadak iz knjige "ZAPISI NASTALI IZ SJECANJA, Price iz zivota Terezije i Ante Piacuna".
Dugo, zaista dugo je bila u meni, a napisana je u dve-tri noci...
Ovaj dio govori o godini dana provedenoj s mojim dedom i bakom, majcinim roditeljima... bila sam drugi osnovne... neposredno pred povratak u Zagreb, moji su jos bili u Kutini....
"....U Zagreb sam dosla u kolovozu 1967. i krenula u skolu OS "Bozidar Adzija", u Harambasicevoj ulici. Kod dede i bake mi je bilo zaista lijepo. Skola mi je bila udaljena 250-tak metara, nije me trebalo voditi u skolu. Mama me upisala na engleski i harmoniku, u Srapcevoj. Tamo me deda pratio, jer je to ipak bilo puno dalje. Trebalo je prijec Maksimirsku, to je bila najprometnija ulica u tom dijelu grada, po njoj su vozili i tramvaji. Na engleski sam redovno isla, jer tamo smo svi bili jednaki, nitko nista nije znao, svi smo kretali od nule. Ali na harmonici nije bilo tako. Tamo sam bila pocetnik, i pridoslica iz drugog grada, i nisam se osjecala ugodno, tako da na satove harmonike nisam isla. Pricekala sam da deda ode, pa sam se otisla igrati u obliznji park, na Trgu Otokara Kersovanija. Naravno da tako nije moglo dugo trajati. Profesori su iskoristili prvi mamin poziv da joj kazu da se ja ne pojavljujem na harmonici, a na engleskom da sam super redovna i da sa mnom nema problema. Jadan moj deda! Mama je osula paljbu na njega, sve u stilu kako nije primjetio da ne odlazim na harmoniku, da ja ne vjezbam i slicno. Naravno, harmoniku sam prestala potpuno, a engleski sam odradila cijelu godinu s voljom.
Svaki dan smo citali novine, prepricavali dogadjaje, ispunjavali sportsku prognozu, slusali ploce. Deda je volio Misu Kovaca, Dubrovacke Trubadure, Vicu Vukova. Vrlo cesto navecer je gulio jabuke i rezao na kriske. Jutrima mi je radio dorucak, i danas pamtim snite kruha premazane putrom i pekmezom koje je rezao na manje komade koje smo zvali vagoncici, a o tome sam pricala i Kseniji i njoj ponekad rezala takve iste vagoncice. Vrlo cesto sam dobivala mlijeko. Otkad znam za sebe, mlijeko nisam voljela, a svi su inzistirali da ga moram piti. Kad sam mogla, mlijeko je zavrsavalo u sudoperu, a ako je netko bio u kuhinji, izbjegavala sam ga piti. Dugo im je trebalo da me otkriju, hehe!
Deda me je naucio voziti bicikl na dva kotaca. Automobili su bili rijetki, pjesaka malo, pa se moglo voziti po plocnicima uzduz Skrlceve, Sulekove, Stoosove i Kuslanove, i tako bezbroj puta u krug.
Otkad pamtim deda je uvijek u kuhinji imao krletku i njoj stiglice, cesljugare, sto je uspio nabaviti. Pticice su mu nabavljali njegovi prijatelji s kojima je cesto boravio u podrumu "Vis" u Maksimirskoj 28. To je mjesto u koje je godinama odlazio, i imao stalno drustvo.
Deda i baka su vrlo cesto medjusobno govorili na njemackom ili talijanskom i to mi je uvijek bilo interesantno slusati. To se desavalo relativno cesto, ponekad su na taj nacin tajili stvari od mene, odnosno pokusavali razgovarati tako da ja to ne razumijem. A na tim jezicima su se i prepirali. Nikad nisi znao koji ce jezik upotrijebiti u kojoj situaciji. Tada sam zavoljela talijanski jezik, uvijek sam ga dozivljavala kao nekakvu melodiju.
Prve rijeci talijanskog jezika naucila me baka, i to one koje su se cesto pojavljivale u talijanskim kanconama, "prima volta", "primo amore", "paese", "come si dice", to su bile moje prve talijanske rijeci. Deda me probao uciti neke njemacke rijeci, ali nije mi islo. Talijanski mi se vise svidjao, bio je puno melodiozniji i ljepsi.
Baka me vodila i u kino, to su bile moje prve predstave, i uvijek cu pamtiti naslove prvih filmova koje sam gledala u kinu. "Funny Girl" s Barbrom Streisand i Omarom Shariffom, "Mary Poppins" i "Sound of Music" s Julie Andrews, To su i danas meni najdrazi filmovi.
Tata i mama su me posjecivali svaki vidend. Tatin poklon, kojeg najvise pamtim je knjiga Ivana Kusana "Skolska zadaca". To mi je i danas najdraza Kusanova knjiga, i jedan psic u kucici, cija se glava njihala kad si je dotaknuo. Knjigu jos uvijek imam, a psic se nakon gotovo trideset i pet godina potrgao. Jednom prilikom donijeli su loptu. Ta lopta, odnosno zelja djecaka iz ulice da igraju nogomet s mojom loptom, i moja sebicnost uzrok su mojeg izletanja pred auto. Auto me udario u glavu, u lijevu jagodicu, a deda koji se bas tada vracao od nekuda, vidio me kako lezim na cesti, uzeo me za ruku i onako bunovnu, odvukao kuci i smjestio u krevet. Nazvao je mamu u Kutinu i ona je prvom prilikom dosla, ljuta sto se to dogodilo, kao da je dedi bilo lakse. On se osjecao krivim. Sjecam se da je vozacu bilo jako krivo sto se to desilo, da mi je kupio kilu naranci, a da je mama, onako ljuta, rekla "E da sam znala ne bi ti kupila". Rijec je bila o knjizi "Svijet oko nas", II dio. Naravno da je ta recenica bila plod njene ljutnje i brige i frustiranosti oko tog dogadjaja. Ta knjiga mi je dugo vremena bila najvaznija, sto se enciklopedija tize. Danas je vise nemam, potrgala se silnim citanjem.
Baka i deda su imali i podstanare, da im bude lakse u financijskom pogledu, a s druge strane imali su dvije sobe viska. Sjecam se samo njih dvoje, Ines i Ivica, oboje studenti medicine. U to doba stigao je i rodjak iz Sucurja, Tomo Piacun, dosao je iz Sombora gdje je zavrsio vojnu srednju skolu i ovdje u Zagrebu, u Vojnoj bolnici poceo raditi. Nas troje smo bili prava ekipa. Deda je brinuo o nama, baka je kuhala za sve nas, ja sam isla u skolu, Tomo je radio. Ines i Ivica su takodjer ponekad brinuli o meni.
Skolska godina je zavrsila, kuca se dovrsila, doslo je vrijeme da se vratim roditeljima i da uselimo u kucu. Deda je bio jako zalostan, i ja takodjer, ali moje mjesto je uz roditelje. Bio je toliko zalostan da mi je rekao, "ako odes, vise se nemoj vracat". Naravno da to nije mislio, iz njega je progovarala velika tuga......"
Nakon smrti mog oca 1976, deda Tonci je bio najvaznija osoba u mom zivotu, "promovirala" sam ga u oca.... provodila s njim, kao i sa bakom, dane i dane, godine i godine...... Baka je prva umrla, 1982, a sedam godina poslije i deda.....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 9

Feb 5 2008

2000 godina
Ljeto 2000 godine pocelo je kupovinom novog auta.... Dugo sam ga cekala, a onda kad je stigao, trebalo je sve napravit, tehnicki i registraciju u roku od 24 sata,... zasto.. zato jer sam jurila na more, Ksenijin rodjendan bio je prvi razlog, drugi razlog je bio taj da je Marka sa Raba trebalo prebacit u Dubrovnik, treci razlog je bio taj sto smo bili pozvani u Podacu, na tjedan dana......
Svi na moru, ja u Zagrebu, sto stvari obavit, a ja nikad nisam bila pauk.. da imam sto ruku.....
Na koncu sve sredjeno, treba krenut....krenula ujutro, i ko za inat imam problema s autom..... dugo sam to tajila jer me bilo stid.... naime nisam svaki put pogodila u prvu, kad je trebalo krenut, pa sam vrlo cesto imala problema...kretala kokos sa trecom..heheheheh
No dobro, stigla na Rab..... a moja me obitlelj, Ksenija, majka i Marko cekaju na cesti... oni nisu ni znali kako izgleda moj novi auto, jer im fotografije iz prospekata nikako nisam htjela pokazivat.... bilo je to pravo iznenadjenje...
Odmorila dva dana, i onda krenuli na put. Naravno opet ne znam krenut kako spada... a iz Jablanca do magistrale, uzbrdica..... ljudi moji, kako sam se osjecala glupo..... najveci problem je bilo kretanja, jer sam uporno kretala iz trece... poslije kad se pokrenem, nema problema... nije za guske sijeno... hehehe
Dodjosmo u Split, nadjemo Vukovarsku ulicu i nase rodjake.... rucamo, setamo po Dioklecijanu, dodjosmo i do Sv. Grgura, obidjemo cijeli Split.... imamo vremena... i nocili smo u Splitu kod Perice i danas pokojnog Nikole...
Drugi dan krecemo dalje za Podacu... i opet ja imam problema, ali sad sam u gradu i sad sam rekla dosta, zovem ljude iz servisa.... ne moram ni spominjat kako su ferode smrdile.... to ce vozaci i mehanicari najbolje razumjet i najvise mi se smijat.... Danas se smijem i ja sama sebi.... Dodjose serviseri, pogledase taj moj autic i: "gospodjo, nemojte se ljutit, ali kako dugo vi vozite?" "15 godina, velim ja, a oni meni opet: "i svih 15 godina krecete iz trece?" Ako onda nisam propala u zemlju od stida, vjerojatno nikad necu. Cim su otisli, umrli smo od smijeha, valjali smo se sigurno pola sata, sva sreca da smo bili na nekom parkiralistu u Pazdigradu...
E sad je vec konacno bilo lakse,... vozili smo se kako spada, i ZNALA sam kako pokrenut auto...
U Podaci smo brzo nasli nase domacine, nije bilo nikakvih problema... i tu smo se odmorili cetiri dana, da bi onda konacno odvezli Marka u Dubrovnik.
Jedno poslijepodne, sjedimo na plazi, i gledamo kako brodovi voze putnike iz Gradca i Podace u Sucuraj na kupanje. I meni sine: sutradan je Ksenijin rodjendan, idemo na izlet. U Sucuraj, rodno mjesto mog dede. Auto cu ostavit u Drveniku. Necu se najavljivat rodbini, oni tako i onako zive samo zahvaljajuci turizmu.... nema smisla da im nabijam troskove... Otici cemo ih pozdravit, i to je sve.... Sutradan ujutro.. jedan od najljepsih dana, granulo je prekrasno sunce, bez imalo vjetra, trajektom ulazimo u Porat, a meni se otvori slika prekrasnog malog primorskog mjesta. Krovovi se crvene, sve od novih kupa i crijepova..... Nije me bilo 30 godina! Zadnji put bila sam kao dijete, sa roditeljima i sa satorom. Najpoznatija plaza Cesmenica 1970 bila je puna trske, sasi, prava mocvara, ne znam hocu li lagat ako kazem da se sjecam i kreketa zaba.... nisam se tada tamo voljela kupat, bile su mi draze divlje stjenovite i kamene plaze..... Cesmenica nas je docekala cista, oprana, u betonu, pjescana plaza na kojoj se djeca mogu igrati, loptati, neretvanski pjesak stoljecima nanasan napravio je prekrasnu plazu..... i nije jedina, uvale Perna, Mrtnovnik.... Obisli smo cijeli Sucuraj, pozdravili nase rodjake, a ima ih dosta, ponekad u sali kazem da mi je pola sela rod... Zaljubila sam se u Sucuraj, obecala samoj sebi da nece ostat na tome....
Krecemo za Dubrovnik, sad dolazi jedan od mojih bisera, imala sam ih puno, ali ovaj spada u bolje: ujutro skupljamo stvari, narocito Markove i pitaju me dal da ponesemo rucnike i badice... ja velim sta ce nam, idemo u Grod! I dobro. Dodjemo mi u Dubrovnik, trazimo hotel u kojem su smjesteni baletani iz Zagreba, ali treba i parkirat auto. Sve se naplacuje, a ja bas nisam raspolozena, i odlucim sparkirat se kod policije, jer tu pauk sigurno nece doc. Receno ucinjeno. Markov hotel je bio vrlo blizu, brzo smo ga pronasli, i Aleksandra Lukjanova, njihovog profesora, i mi predamo Marka. Pozdravimo se, poljubimo se i odemo u Grod na razgledavanje. Usput trazimo mjesto gdje cemo rucat, i onda mi sine, idemo brodom na Lokrum, tamo je restoran..... Super! Ksenija je uzivala na brodu. Nakon rucka imamo vremena, mozemo raditi sto zelimo, brodova ima do navecer, ne moramo nikud zurit, a gdje su nam badici! Nismo ih ponijeli, jer sam ja rekla da ne treba! Kakva idiotarija s moje strane... kako sam uopce mogla pomislit da ne trebamo badice.... Ksenija se ipak kupala, skinula sam je u civilne gacice koje su se poput badica na njoj osusile, a mama i ja ... bolje da ne pricam... namocile noge, jer naravno nemamo badice.... koja smjesna situacija.....
Povratak je donio opet probleme... puno se ljudi vracalo sa vikenda u Bosnu, vozili su se kako su htjeli, kao da su samo oni na cesti... u jednom trenutku tip mi je uletio doslovce u lice, peko pune linije, snaznim kocenjem sam uspjela stat, i stajala tri cetiri minute ne vjerujuci sta sam izbjegla.... onda mi je protutnjalo kroz glavu, e pa ja stojim, moram brzo krenut da me neko ne otpili odozada.... srecom, nikog nije bilo, inace smo zbilja mogli nastradat..... da bude stvar ljepsa... sunce je u svom zalasku bilo toliko nisko da nikakvo sjenilo nije pomagalo, sjalo mi je ravno u oci, i to je bio dodatni problem.... jednostavno ne vidis nikog, a bosanci voze kak se ko sjeti..... odonda uvijek imam siltericu u autu da mi se ne desi opet ista situacija.....
Od 2002 redovno dolazim u Sucuraj, ne po ljeti, dolazim za Uskrsnje praznike i u rujnu.....odmor za dusu....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 8

 

Feb 2 2008

1998 godina
Od 1990 godine nije prolazio mjesec a da ja bar jednom nisam razmisljala kako otic do Folkestonea. Godinama sam sanjala da odlazim u Englesku i u tim snovima sam uvijek nesto zaboravljala, kao krenem i dodjem u London, a bez putovnice i ovi me ne pustaju, ili dodjem, ali nemam ni pennya, ili tamo sam al sam zaboravila gdje Janet i Graham zive, ili ne znam adresu, ili sad kao sve imam, a zaspim i avion ode bez mene... prave nocne more... zakljucila sam u jednom trenu, da ako mi se u snu sve poklopi, da imam i putovnicu i novce i ne zakasnim na vlak, da apsolutno sve stima, da je to onda znak da mogu pocet planirat stvari za ozbiljno.
Lady Di poginula je 1997,... neposredno nakon njene smrti, u telefonskom razgovoru sa Janet, osim o Princezi, pricale smo kako bi se bilo lijepo opet nac... ona je tad vec bila postala baka..... NIJE MI DUGO TREBALO
Ksenija je bila samo 5 godina stara, kad je onako djecji izrazila zelju da je odvedem na Princezin grob.... naravno da to nije bilo moguce, ali dovoljno da ja zaista organiziram nas put....
Pete je u medjuvremenu umro, B & B je vec davno bio prodan....
Planirala sam odlazak na 3 tjedna, moj direktor poklonio mi je avionsku kartu za mene, ja sam morala platiti samo Ksenijinu.....
jedan dio "stanovat" cu kod Janet, onda za Ksenijin rodjendan idemo tri dana u Francusku, kod moje sestre Sanje, i u kad se vratim "stanujem" kod Judy! i onda se opet "vracam" k Janet...
Dodjem na tri tjedna i selim se pet puta! Super......
Odlicno smo se zabavljali, Alexander, Janet's unuk, je bio samo 2 godine star, pa mu je Ksenija dobro dosla.... nikad necu shvatit, Graham je odveo u setnju i Alexa i Kseniju, Ksenija nije znala ni beknut, osim onog sto sam je naucila "Please", "Thank you", tek toliko da zna nesto rec... otisli su na obalu, trazili skoljke, drzali se za ruke, ko brat i sestra, Graham mi je pricao poslije, sta god da je on sam kazao, Ksenija je poslusala, kao da ga razumije, kao da mi je kcer engleski govornik.....
S to dvoje djece bilo je zgodnih scena i slika.... eno ih tamo prilozenih medju slikama....
U Francusku smo isle brodom, ovaj put nam nije trebala viza za Francusku..... U Boulogne Sur Mer docekali su nas Sanja, Michel, Tomislav i Marko..... puno toga smo vidjele, prosle, u tri dana 1500 km.....
Ono po cemu cu najvise pamtiti taj put..... let avionom bio mi je strasno vazan zbog Ksenije.... ukoliko prvi let dobro prodje, Ksenija se nikad nece bojat aviona... vec po polijetanju iz Zagreba, naravno opet BA, vidjelo se da ce put biti prekrasan... plavo nebo, Zagreb ko na dlanu, sjedile smo blize prozoru, tako da je Ksenija sve mogla vidjeti.... kompletnu Evropu, rijeke, ceste, doline, brda, snijeg u Svicarskim alpama... Iznad Pariza je bilo nesto oblaka, ali onda je osvano prekrasan English Channel...... silne jedrilice kao na dlanu, mogli smo ih dotaci prstima.... tu smo se vec poceli lagano spustat, pokazala sam mom djetetu ono o cemu mnogo ljudi slusa a vrlo rijetko ima priliku vidjeti..... BIJELE STIJENE DOVERA.....
I danas kad se sjetim 6-godisnje djevojcice koja na ledjima ima ruksak, u ruci svoju najdrazu igracku s kojom je spavala.... dodje mi milo oko srca.....
Dogovor je bio i da se nadjemo sa Andrejom i Frankom. Andreja je kcerka moje profesorice engleskog jezika iz osnovne skole, Frank je njen danasnji muz..... nasli smo se u Londonu, na Victoria Station.... Ksenija i ja smo ranije stigle, pa smo cekajuci njih, uspjele uci i u Westminster Abbey, male razgledale, naravno da dijete od 6 godina ne moze puno upamtit, ali zato smo napravile nekoliko snimaka, po kojima ce Ksenija jednog dana znat da je ipak bila u toj opatiji..... Nas cetvoro otisli smo brodom u Greenwich, prosetali nultim meridijanom... i u povratku kroz St James's Park, uzivali u vjevericama koje su bez imalo straha prilazile Kseniji, da bi na koncu dosli pred Buchkingham Palace.... Ksenija je prepoznala zgradu, jer je upamtila one tisuce buketa ostavljenih pred tom kapijom onih dana kad je Lady Di poginula....
Jedino Ksenijino razocaranje bilo je kad smo joj rekli da u toj "obicnoj" zgradi zivi Kraljica i da je zivjela i Lady Di..... jadno dijete ona je ocekivala onako dvorac, kao u crticima.....
Ksenija je vrlo rano naucila razlikovat kreditne kartice..... U Folkestone-u smo cesto znale setat i naravno kupovat..... nesto sam placala gotovinom, a nesto i karticama... kad je pala odluka da cu kupovat karticama, Kseniji sam dala u zadatak da prilikom svakog ulaska u ducan prvo na vratima provjeri da li je kupovina karticama moguca..... puno puta je bilo smjesnih situacija,.... npr. kad je i nasla neki ducan, s tenisicama naprimjer, trcala je do mene vicuci na sav glas, na hrvatskom naravno, . " maaaaammmmaaaaa, evoooooooo ih,. ....ovdje imaaaaaaju kaaaaaaartice..." naravno da su se ljudi okretali, pitajuci se sto dijete vice.... meni je to i danas toliko smjesno......
Svaki dan smo bile negdje drugdje, jedan dan izlet u Dover, u Dover Castle, drugi dan malim minijaturnim vlakicem u Dungeness, treci dan u park, pa onda Canterbury, poznat po G. Chauceru i CNATERBURY TALES, pa onda hranit ribice i patkice... uzivale smo.... a narocito Ksenija.... Kseniji se najvise dopas engleski standard: fish & chips, i danas 10 godina poslije, vrlo cesto se sjeti i pita kad cemo imat fish&chips za rucak....
Jedna od smjesnih situacija: vlakic za Dungeness je pogonjen ugljenom... ja to nisam znala.... Ksenija je htjela sjedit odma iza lokomotive, pa sam nakon nekog vremena popustila... i nije mi u prvi mah bilo nimalo cudno da smo jedine tamo..... tek poslije kad smo stigle na taj rt, postalo mi je jasno zasto..... ugljeni pepel pada na putnike u prvom vagoncicu, i zato su svi bjezali od njega.... a nas dvije ko dva rudara..... crnog lica, crnih ruku.... u povratku smo sjedile vise straga,.... a kad smo dosle kuci, prvo sto smo morale napravit je bilo temeljito pranje.... hehehe
Povratak u Zagreb isto tako prosao je bez problema...... let avionom ovaj put je bio vecim dijelom po mraku, ali najvaznije je bilo:
Ksenija nije imala ni problema ni straha......
Proslo je deset godina, a i ja danas znam sanjat odlazak u Englesku, i jos uvijek zavrsavaju kao nocne more..... cekam san kad ce mi se sve poklopit, to ce biti hint za kupovinu avionske karte.....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 7

 

Feb 2 2008

1990 godina
Vrijeme prolazi, radim, godisnji na Rabu, nostalgija za Engleskom i prijateljima..... Bile smo na moru, mama i ja same, i tako citajuci novine, pratile smo oglase za raznorazna putovanja, komentirale cijene, a ja kao uvijek jedino sto vidim je mjesto gdje pise London,.... nista vise, ali i nista manje....
U jednom trenutku mama kaze, ajde promjeni vec jednom plocu, ajde kreni po nekim evropama.... nadji drugu zanimaciju.... nije proslo brzo, bile smo vec u Zagrebu, poznanik, koji je bio profesor na Srednjoj gradjevinskoj, odlazi na maturalac u Lloret de Mar, imaju mjesta u autobusu, ako hocu mogu s njima.... jeftino.... ne trebam ni stedit nesto posebno toliko imam..
Trebalo je nabavit vizu da se moze proc kroz Francusku jer se putovalo autobusom....
Osim tog profesora i njegove zene, nisam poznavala nikog, a u toj grupi bilo je jos padobranaca poput mene.
Polazak je bio u rujnu....
Tada sam upoznala moju danas dobru prijateljicu Sanju Blazevic, koja je u to doba bila vokal country grupe "LUCKY STAR". Sanja i njena sestra Lenka, Marijana iz Pozege i ja..... kvartet zvan Sangria! Veceri, kakve veceri, noci smo provodili u jednom lokalu, gitaru je svirao Fernando, on je ujedno bio i lead vocal.... Zasto Sangria? to je bilo jedino sto smo pile.... neograniceno.... srecom bio je to sampanjac, koji je puno pitkiji, ali i laksi za podnijet... hehehe.... za razliku od pravog vina koji je jos i pitkiji, ali puno nepodnosljiviji.....
Sanja se bavila i kosarkom, i danas odlazim na utakmice njenog kluba, nakon utakmice trece poluvrijeme..... najzabavniji dio..... narocito ako dobijemo utakmicu.....
U Spanjolskoj smo dosta toga prosli, Figueras, rodno mjesto Salvadora Dalija, Barcelonu, u povratku smo zastali u Nice-i, Monte Carlu, Monacu,... usprkos nasim ocekivanjima, Princ Albert was no show..... sta je covjek propustio... doso zenski kvartet Sangria, a njega ni od korova.....
Preksrasnih tjedan dana.......
Povratak je donio ruznu stvarnost....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 6

 

Jan 29 2008

1982. godina
Bila sam treca godina fakulteta, ljeto 1982, ispitni rokovi su dobro prosli, pocela sam raditi preko student servisa u Ini.... Radila sam cijelo ljieto i pripremala ispite za jesen, na moru sam bila mozda tjedan, dva... tek toliko da se malo odmori.
U rujnu, su poceli ispiti, ja sam i dalje radila, jer gradili smo vikendicu u Kasini, i trebali smo novce. A osim toga, cetvrta godina fakulteta i nije tesko pocela, pa sam imala vremena za sve.....
Krajem listopada, mama mi je dala ideju da sa dijelom zaradjenog novca odem u Englesku.. Onog treba kad mi je dala bubu u uho, nije bilo tesko sve organizirati.... Ovaj put nisam isla kod Janet i Grahama.
Generalturist je imao krasne sedmo-dnevne aranzmane, s boravkom u hotelu, usred Londona, nocenje i dorucak....meni vise niti ne treba.....
Grupa s kojom sam putovala nije bila velika, i svi su barem jednom vec bili u Londonu, tako da smo svi znali sve procedure.
Ovu grupu cu pamtiti po samo jednoj osobi: S nama je putovao i glumac Mustafa Nadarevic sa svojom suprugom. Po dolasku u London, kad se htio javiti svojima kuci, nije imao sitnog, raspitivao se po grupi, i ispalo je da sam jedino ja imala kovanice. Mustafu poslije nisam vidjala. Covjek je noci provodio po kazalistima u Sohou, a njegova supruga je po danu razgledavala muzeje....
Vrijeme u Londonu provodila sam secuci po muzejima, obilazeci vec poznata mjesta. Jedan dan sam provela i kod mojih prijatelja Janet i Grahama. Nravno da sam ih prvo nazvala, da im najavim svoj dolazak, da se ne slucajno desilo da ih nema kod kuce kad ja dodjem....
Posjetila sam i jednu od najvecih knjizara na svijetu u to doba. Poznati FOYLES. Setajuci knjizarom razmisljala sam sto bi si mogla kupiti, i tad mi je sinulo, trebala sam jednu knjigu za fakultet, PODZEMNA HIDRAULIKA iz koje su nam bili zadavani zadaci, i to uglavnom na kolokvijima.... Sa sobom sam ponijela sveukupno 100 funti za tih tjedan dana, imala sam plan kupiti si traperice, nekoliko majica, i ostatak potrositi na hranu. Medjutim, knjiga koju sam htjela kostala je 25 funti!
Nisam se puno premisljala, kupit cu knjigu, a izdrzat cu valjda nekoliko dana na dva sendvica dnevno i salicom caja. Kad se vratim kuci u Zagreb, onda cu jest. Knjiga je bila vaznija.....
Povratak nije bio sretan. U Zagreb nismo mogli sletjeti zbog magle, a ni u Ljubljanu. Morali smo ici za Beograd. U avionu su nam vec dali do znanja da svi putnici koji nastavljaju put za Split i Sarajevo imaju organizirano spavanje, a putnici za Zagreb neka izvole na vlak! Kvragu! Zasto mi moramo na vlak? I kartu kupujemo svojim novcima! Zasto? A ja nema ni prebijene pare!
Nije me bilo sram pitat nekog da mi posudi. Zarko Music, covjek kojeg nisam dotad poznavala, zaposlen u INA-Naftaplinu, koji je takodjer morao za Zagreb, posudio mi je novac. Cak mi je platio i taxi do kuce.
Novac sam mu vratila vec drugi dan..... Zarka vise nikad nisam srela, iako sam cesto boravila u Naftaplinu, najcesce poslom....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 5

 

Jan 28 2008

 

Evo nas u 1988....
Vrijeme je prolazilo, a meni su nedostajali moji prijatelji Janet i Graham, Judy i Pete. Culi smo se telefonom svaka dva-tri mjeseca, ali meni to nije bilo dosta...... S druge strane nisam imala obitelj, pa sam godisnji mogla provoditi kako sam i gdje sam htjela.....
Negdje 1986 ili 1987 moji prijatelji su zajedno kupili jednu kucu, sa nizom soba i postali Bed & Breakfast Owners.... Kuca se nalazila na samoj obali, petstotinjak metara od luke u koju su pristajali brodovi iz Boulogne Sur Mer, iz Francuske..... To je bila dobra pozicija za njih, jer tokom ljeta su turisti dolazili, prolazili, i svako malo je netko trebao prenociste, ponekad i za duzi period od tjedan dana.....
U proljece 1988 godine, u jednom telefonskom razgovoru, Pete je natuknuo onako u sali da trebaju jednu "francusku" sobaricu te da bi ja dobro dosla, jer francuski uopce ne govorim. Meni je bila dovoljna samo jedna stvar: Pete je rekao da ja mogu doc! Hej! Pozvali su me da dodjem! Nakon prospavane noci, i nakon sto se adrenalin vratio na normalnu razinu, nazvala sam ponovo i provjerila jel to bila sala ili ne. Ovaj put je bio Graham na telefonu i potvrdio Pete-ove rijeci.
"A kad vec dolazim, koliko mogu ostat?" pitala sam, Graham odgovara "A koliko bi ti ostala?" Financijski gledano, kad sam vec kupovala avionsku kartu, svejedno je bilo da li idem na tjedan ili cetiri tjedna, stoga sam odgovorila "Cetiri tjedna". Graham je pristao, rekao nema problema, a troskovi pitam ja, "radices za stan i hranu". "Dogovoreno, odgovorim.
Ope sam na putu za moj Folkestone! Great!
Nije dugo trebalo, sve se brzo organiziralo, avionska karta nije bila problem, ovaj put sam odlucila ici British Airwaysom...... Bili su puno bolje nego JAT, pristojniji, u najmanju ruku....
Dobila sam sobu u potkrovlju, poljski krevet, ali to me nije smetalo, spavala bi ja i na podu da je trebalo.... Pogled iz sobe bio je na luku, skroz lijevo, disco bar La Parisienne, polulijevo, zabavni park Rotonda, ispred i poludesno, i skroz desno, subotom i nedjeljom na parkiralistu, odrzavao se flee xafs. Kao da gledas seriju ONLY FOOLS AND HORSES... svaki cas si mogao ocekivate Del Boy da se pojavi....
Moj posao nije bio tezak: morala sam za dorucak pripremiti stolove, sloziti salice, tanjure, salvete, secere, sol, kao u pravom restoranu.... kad su gosti pojeli, trebala sam ocistiti stolove, oprati sudje, promijeniti stolnjake i nadstolnjake, usisati, oprati sudje,... apsolutno sve ono sto i kod kuce radim.... nista novo, nista tesko....
u TV lounge i dnevnom boravku trebalo je svaki dan usisati, obrisati prasinu sa koznih fotelja i trosjeda, pripremiti grickalice, jer se tv-lounge otvarao svaki dan u 19 h za goste....
preko dana slobodno, ako zvoni telefon, javiti se ako sam sama u kuci, uzeti eventualnu rezervaciju.....
Izlasci su bili uvijek zajednicki, a ako sam htjela mogla sam s njima ili ne, nije bilo problema... Jedne subote sam odlucila otici u Francusku, brodom iz luke. Jedini problem je bio sto nisam imala francusku vizu. Englezi su uglavnom isli u Francusku da u duty-free shopovima kupuju alkohol, bolje cigarete, ali naglasak je bio na alkoholu koji je u Engleskoj bio strasno skup i uopce nije bio isplativ. Kad smo pristali, svi Englezi su se razbjezali po duty-free shopovima kojih je u Boulogne Sur Mer bilo puno, a ja sam ostala na brodu, jer nisam smjela sici. No to me nije sprijecilo da napravim par snimaka, kao dokaz da sam ipak bila u Francuskoj.
Svako jutro budili su me galebovi koji su setali po krovu i olucima, kliktajuci 24 sata. Jednom prilikom popela sam se kroz prozor na krov i uslikala mlade galebice, koji su bjezali od mene....
Vrijeme je brzo prolazilo i blizio se povratak kuci.... Ali nisam propustila da dogovorim jos jednu istu takvu posjetu.
Moji prijatelji su pristali, i trebalo mi je godinu i po dana da ustedim ponovo novac za odlazak na mjesec dana.
Prosinac 1989, moj ponovni odlazak u Folkestone, ovaj sam put izrazila zelju da s njima provedem Bozic i Novu Godinu. Nije bilo nikakvih problema, kad god mi pase.
Polazak je bio iz Ljubljane, 18.12.1989. onog dana za koji je najavljen skup u Ljubljani, jer se vec naveliko pripremalo ono sto se desilo dvije tri godine kasnije....
Do Ljubljane smo putovali vlakom, mama i njen prijatelj Luka su me pratili. Imali smo dosta vremena da rucamo, pa po tome najvise pamtim boravak u Ljubljani. U zivotu nisam jela veci becki snicl, velicine danasnjih pica.....
Boravak je bio jednako ugodan kao i prethodne godine, vrijeme nije bilo hladno. Bozic i Novu Godinu docekali smo po pubovima s njihovim poznanicima, ispijajuci pinte piva, na ulici, setajuci, plesuci.... super nam je bilo......
Povratak u Hrvatsku donio je jedno veliko iznenadjenje: u sijecnju 1990 godine, predsjednik vlade A. Markovic donio je odluku o onim novim novcima, koje ja nikako nisam uspjela shvatit. Trebalo mi je dva tri tjedna da shvatim da su oduzeli silne nule, i da ono sto je bilo vise ne vrijedi... nisam znala koliko kosta kava u Ini-nom kaficu, koliko su cigarete.... strasno me to zbunjivalo.
Vratila sam se 14. sijecnja, a vec 28. sijecnja u Zagrebu su gostovali SPANDAU BALLET, grupa koju sam voljela slusat.... koje li uzivancije za zavrsetak tog mog "engleskog" razdoblja.....

13.07.2008.

PRICE O LJETU 4

 

Jan 25 2008

ljeto 1985 - jedno od najljepse provedenih ljetnih praznika, ali i kasne jeseni
U maju 1985, saznala sam da moji Janet i Graham dolaze u Dubrovnik! Wow!!! Pa ja moram biti dole s njima! Ja to moram! Oni dolaze u sedmom mjesecu, a ja sam kao i uvijek trebala bit na Rabu. Kako sve to organizirati?! Kako doc do Dubrovnika?! Gdje cu spavat u Dubrovniku?! Pa sve je vec odavno rezervirano!
Kad sam dosla kuci s posla, danas pokojni susjed, koji je radio na Radio Zagrebu, dosao je na dobru ideju: Nazvao je Baldu Cupica, poznatog novinara, i sjor Baldo mi je pronasao smjestaj! Ej, kojeg li veselja! I to govoto u Starom Gradu! Cim se izadje sa Ploca, u Obodskoj ulici, nemam pojma da li se ta ulica i danas tako zove. Jedan problem rijesen! Ali kako sa Raba doc do Dubrovnika! Opet je moj susjed upetljao svoje prste, pronasao je opet drugog kolegu, ovaj put iz Rijeke koji mi je odmah rezervirao kabinu na brodu, redovna linija Rijeka-Rab-Split-Hvar-Dubrovnik! Ej pa mom veselju nema kraja! Kako smo to uspjeli organizirat u relativno kratkom vremenu ni danas mi nije jasno.
Anyway, vrijeme prolazi, ja na Rabu. Brod sa Raba polazio je u sedam navecer, u 6 ujutro smo bili u Splitu, u osam i po u Hvaru, i oko cetiri, pola pet poslijepodne u Dubrovniku. U Turistickom uredu cekala me poruka od Balde Cupica s adresom. Zao mi je sto tu poruku nisam sacuvala.
Pronasla sam adresu, usla u svoju sobu i odjurila prema hotelu Commodor na Babinom Kuku, gdje su bili moji prijatelji.
Na recepciji su mi kazali broj sobe, kad sam dosla gore, pokucala, vrata su mi otvorili neki nepoznati ljudi. Upitam za Janet i Grahama, a oni kazu da tu su, zamijenili smo se....
Njih sam upoznala u Dubrovniku, Judyth i Pete Winsor... i istog trena smo postali prijatelji. Nisu mogli vjerovati da sam dosla s otoka Raba, da provedem vrijeme s njima, nepoznatim ljudima.... Toliko su to cijenili, da sta god da sam rekla ili napravila, oni bi za mnom....
Ja Dubrovniki nisam uopce poznavala, stoga sam molila gospodju Zitu Vigjen, kod koje sam spavala, da mi prica kud i gdje da vodim moje prijatelje koji osim jednog izleta na Mljet, nisu imali apsolutno nista organizirano....
Obisli smo kompletan Dubrovnik, pokazala sve sto se moglo, bili smo i u Cavtatu..... U Cavtatu nam je bilo jako lijepo, pronasla sam brod-konobu, tu smo rucali, narucila sam i predjelo, prvoklasan prsut, kojeg oni nisu dotad nikad probali.... sir, masline, sve sto ide ..
Jednu stvar im ipak nikako nisam mogla "utuviti" u glavu, da probaju dalmatinske specijalitete, od ribe pa nadalje. Oni su uporno narucivali steak i chips, sto ce rec kotlet s pecenim krumpirom.... Ni dan danas mi nije jasno cega su se bojali? Cime su im to napunili glave?
Sjecam se da je bila velika vrucina, sparina, taman kad se ujutro istusiras, cim izadjes na ulicu, mozes hodat sa hamperima, toliko se cijedi sa tebe.....
Tri dana su zaista brzo prosla. Vracala sam se autobusom za Zagreb, ispratili su me, zahvalili......
Nekoliko mjeseci poslije, sredinom desetog mjeseca, direktori su me pozvali i ponudili da odem u London na mjesec dana! YYYYYYYYUUUUUUUUPPPPPPPPPEEEEEEEEEEEEEEE
Niko sretniji od mene! Naravno ni to nije proslo bez problema, oko putovnice, oko podizanja kofera na Heathrow Terminal 2. Kao prvo putovnicu nisam imala, vazecu, nadalje, morala sam odgodit operaciju umnjaka, po slijetanju, nisam uzela svoj nego tudji kofer, taj tudji bio je "diplomatska" posta Ambasade Jugoslavije, ako je i bila diplomatska, sta je radila s nasom, obicnih smrtnika? No dobro, recimo da to i preskocimo i zaboravimo, na koncu konaca sve je dobro svrsilo. Oni s dobili svoj "diplomatski" kofer s bozicnom sunkom, a ja moj "smrtnicki", hehehe.
Bili smo smjesteni u Hotelu Forum. Imala sam broj sobe 1214, znaci dvanaesti kat. Moj sretan broj u mnogim slucajevima pokazao se broj 13, a sad sam dobila sobu 1214. Kako super!
Nekoliko dana sam se dvoumila, da li da nazovem Janet i kazem joj da sam tu, ili da se samo pojavim na njihovim vratima? Ako se ne javim i jednostavno odem do njih, mozda ne budu bili kod kuce? Prevagnulo je nazivanje. Janet je bila totalno iznenadjena i odusevljena da sam u Londonu, kako, zasto , s kim, s cim, koliko dugo, otkad, dokad, pitanja nisu prestajala. Dosao je vikend, vlakom sa Charing Cross Station treba oko 80 minuta, znaci brzo. Kad sam dosla Janet nije mogla vjerovati!. Trebali smo napraviti plan kako doci do Judy i Pete-a i njih totalno iznenaditi! Sjecam se ko danas, gulila sam krumpir za rucak, a Janet se telefonski raspitivala sto Judy i Pete rade to poslijepodne, najavila nas dolazak, ali mene nisu spominjali....Nista im nije bilo jasno, a Janet nikako nije htjela rec o cemu se radi. Kad smo konacno dosli, Judy i Pete su skoro dobili infarkt! Po drugi put sam im banula na vrata! Hehehehe
Bilo nam je toliko lijepo!. Bila sam cetiri tjedna u Londonu, i sva cetiri vikenda provela sa mojim prijateljima....
U Londonu sam radila u uredima Brown & Roots, uredi su bili smjesteni u Wimbledonu, na dokumentaciji za izgradnju podmorskih proizvodnih platformi, za lokacije koje se danas i koriste u Sjevernom Jadranu, a sastavni su dio plinskog polja Ivana

13.07.2008.

PRICE O LJETU 3

 

Jan 24 2008

Ljeto 1976 - moje prvo putovanje u Englesku
Bila sam drugi razred srednje, rano proljece 1976, moj otac je nakon dugog lezanja u splitskoj Vojnoj bolnici dosao kuci, i dalje nije mogao hodati, i za vrijeme posjete jednog od kolega s posla, spomenuli su moj interes za engleski. Od jednog do drugog kolege, dobili smo adresu jedne ljetne skole ucenja engleskog jezika u Engleskoj. Ja sam bila jako zainteresirana, napisali smo pismo, dobili potvrdan odgovor sa formularima koje je bilo potrebno ispuniti, odabrati ponudjene izlete vikendom. I naravno platiti....
U tom dopisivanju, javila se odmah i obitelj kod koje sam trebala stanovati, objasnjavajuci kako doci do njih. To su danas moji jako dobri prijatelji Janet i Graham Frost. Moje prvo putovanje u Folkestone, England bilo je 4. srpnja 1976. To je bio jedan od mojih do tada najzanimljivijih dana.... Nisam putovala sama, sa mnom su u istu skolu isle i tri studentice engleskog jezika.... ja sam imala nepunih 17 godina, one preko dvadeset. Jedna je dobila smjestaj u obitelj nasuprot mene..... Vec je sam put pokazao da godine nista ne znace, te studentice nisu znale kako na Charing Cross Station, London uopce pitati za jednosmjernu ili povratnu kartu do Folkestone-a, pa su mene poslale! Naravno ja najmladja, moram slusat, ali zar to nije sramota?
Janet i Graham su me docekali kao da sam njihova... U pocetku smo imali dosta smjesnih situacija, jer ja sam govorila prebrzo i nerazgovijetno, a oni pokusavajuci govoriti "stokavski" engleski, mucili su i sebe i mene.... Ali to je trajalo svega dva tri dana, dok nismo shvatili da se razumijemo i bez "stokavskih" i "sekspirijanskih" rijeci...
Njihova djeca Danny i Sara bili su 12 i 10 godina, u to doba.
Imala sam svoju sobu, koju sam redovno morala spremati, vise manje iz pristojnosti, ali i da nisam nista se ne bi desilo, jer oni u nju nisu ulazili....Nastava nam je bila i ujutro i poslijepodne, od 9-12, i 2-5, i ostalo slobodno. Vikendom smo isli na ranije odabrane izlete razgledavanje Londona i okolice.
Kod svojih domacina nista nismo bili duzni raditi, ali ako smo htjeli pomoci u domacinstvu, onda je to bila nasa dobra volja. Janet je bila vrlo zahvalna sto sam brisala sudje....tu i tamo pokupila ves sa susenja.....
Danny jos uvijek pamti moje prve recenice vezane za nacin pripreme hrane. Npr, zelena salata se ne jede zacinjena kao kod nas, nego samo i jednostavno oprana. U pocetku sam bila ljuta sto tako moram jesti, pa sam uvijek sebi u bradu brundala "pa nisam ja konj, da jedem salatu ko travu". Nakon nekoliko dana Danny je primjetio moje mrgodjenje i pitao me sto govorim, a ja, onako iskrena i bedasta, odgovorila pravu istinu. Kad su oni culi moj komentar, svi zajedno smo umrli od smjeha. "HORSES FOOD, ALL I EVER EAT IS HORSE'S FOOD"
Otada je proslo vise od 30 godina, a Danny i danas, kad se cujemo telefonom, izgovara upravo te iste rijeci "HORSE'S FOOD, HORSE'S FOOD".....
U pocetku sam pruzala otpor svemu na sto nisam navikla, pa tako ni caj s mlijekom nisam pila prva dva tjedna, od cetiri koliko sam ostala. Kad sam se konacno okurazila, i kad mi je taj isti caj s mlijekom, bez secera, prijatno odgovarao, shvatila sam koliko covjek moze biti budalast pruzajuci otpor necemu sto uopce ne pozna. Od tada, caj s mlijekom je moje jedino pice koje pijem kad sam u Engleskoj, cak i ovdje, u Zagrebu, evo ima vec skoro godina dana kako ga pijem neizostavno. Ako ne popijem kavu ujutro, onda se zna: "Vrijeme je za Cajkovskog", tako danas nazivam svoju potrebu za cajem i mlijekom......
Jedna od smjesnijih scena bila je kad su me upitali da li znam plivati! Kakvo pitanje! Dolazim iz mediteranske zemlje! Ali nisu mi vjerovali. Natjerali su me, a tesko zabi u vodu, zar ne, da zaplivam u Atlantskom oceanu, odnosno u English Channel...... Gdje je to od naseg mora! Voda je bila hladna, no dobro to me nije smetalo, ali smedja, nekako zuto-smedja. No to me nije sprijecilo da zaplivam. Valovi su bili visoki gotovo metar i pol, malo sam se i nagutala vode, ali .... nije bilo problema, nije ona slana kao nas Jadran.... bez posljedica....
Janet je u slobodno vrijeme radila frizure. Gospodje su dolazile k nama kuci, i ona im je prala kosu i radila frizure u kuhinji. Jedna od gospodja koju posebno pamtim, i koju sam u posjetama slijedecih godina cesta sretala bila je Mrs Green. Zena je bila odusevljena nasim Jadranom, najvise puta je bila u Zadru, posebno joj se svidio, ali bila je i u Splitu i u Dubrovniku...imali smo o cemu pricati.
Graham se interesirao za zivot u "komunistickoj" Jugoslaviji... vec tada smo imali "politicke" diskusije, sva sreca da me deda, majcin otac, dotada dobro "skolovao" svojim pricama, tako da smo zaista imali o cemu razgovarati. I danas kad se cujemo telefonom Graham i ja prvo razglabamo svjetsku politiku i sport, nogomet naravno, a tek onda one normalne, obicne stvari....
Za ta cetiri tjedna upoznala sam kompletnu obitelj Frost i Parker. Raymond Parker, Janet's brat, i ja postali smo jako dobri prijatelji, preminuo je prosle godine. Najsretniji je bio na biciklu....Vrlo cesto ga se sjetim, nedostaje mi, kao i cijela obitelj Frost i Parker.
Vratila sam se u Zagreb, nakon cetiri tjedna. Moja prva recenica koju sam izrekla mojoj majci bila je: "Mama, ja bi opet. Iduce godine, ponovo. Molim te!".
Ova cetiri tjedna, prva cetiri tjedna koja sam provela ikad igdje bez svojih roditelja, donijela su mi jednu veliku ljubav: Engleska, engleski, priroda, mir, stalozenost, nacin zivota..... Jednostavno sam se zaljubila u jednu drzavu, ako se to uopce moze tako nazvati...
Majka mi je ispunila zelju, ovaj put je to bila samo njena zrtva, jer otac je umro u prosincu 1976.
Bila sam u Folkestone-u i 1977, ponovo cetiri tjedna, ponovo kod Janet i Grahama... potpuno sve isto... sretna..... bila sam u Engleskoj....
Nakon sto sam upisala fakultet, godinama sam tokom ljeta radila da bi mogla u rujnu, prije ispitnih rokova, ponovo odlaziti u Folkestone. I uvijek kod Janet i Grahama....
Postali smo dozivotni prijatelji...
u iducoj epizodi ljeto 1985!

13.07.2008.

PRICE O LJETU 2

 

Jan 21 2008

Jos jedno ljeto mi je ostalo u posebnom sjecanju, 1974, zavrsila sam osmi razred.....
Sanja i je smo provele dva tjedna u Grbasevcu, malom selu pored Koprivnice. Selo je toliko malo, da danas u sali govorim da ima tri kuce, pet pasa, vatrogasni dom i potok Gliboki....
tih godina u selu je zivjelo puno vise ljudi nego danas.
Bile smo kod bakine sestre bake Kate i teceka Rudjia...... Ljeto je bilo suho, suncano, ni traga kisi, cak ni u potoku vise nije bilo vode koja je tekla, tu i tamo neka lokvica, dovoljna za zabe..... danima smo ih pokusavali uhvatit, ja nisam uspjela ni jednu......
Dane smo provodili na prasnjavoj cesti ispred kuca, igrali se loptom, .... najsmjesnije situacije su bile kad smo bili na cesti, a guske i gusani za nama.... njih sam se oduvijek jako bojala.... jer kad te taj jednom zakvaci..... imali smo i bicikle, naganjali smo se kroz polja, vozikali se po okolnim selima..... Imala sam onaj Poni, zeleni, prva generacija, i tu sam prvi put pala s bicikla onako posteno, razbila koljena, iskrivila kotace, tata je bio jako, jako ljut.... jer je bicikl bio nov.....
Sanja i ja smo imale svoju sobu u kojoj smo spavale, tuhice i perine, tri na svakom krevetu, kad si legao u njih potonuo si ko Titanic.... a tek jastuci, svaka tri, ja sam ih micala, jer su mi smetali, otkad znam za sebe, volim spavat potrbuske, mogu spavat bez jastuka, ne volim kad mi je glava "visoko" a ako spavas potrbuske, onda je to i fizicki nemoguce postic.... ode ti kicma....
Vatrogasni dom je bio malo izvan sela, nekih 250 m, posebna zgrada, u vatrogasnom domu bio je gramofon... i ploce, singlice, 45 okretaja, Damir Mraz iz Donje Dubrave, kod Cakovca, moja druga ljubav, i ja stalno smo vrtili jednu te istu pjesmu Thin Lizzy, Whiskey in the Jar..... svako poslijepodne, svaki dan, cijela dva tjedna..... sto glasnije tim bolje... mislim da su nas culi i u Kuzmincu....
Posebno pamtim zadnji vikend, odnosno rucak kad su roditelji dosli po nas... meni se nije dalo ici, jer morala sam "ostaviti" Damira..... pa kad je bilo vrijeme rucka pobjegla sam s Damirom, na visnju, popeli se gore i jeli do iznemoglosti...... kad vise nismo mogli ni on ni ja, a i on je morao na rucak... spustili smo se na zemlju, i svak svojoj kuci... a tamo meni oduvijek najdraza juha, kokosja juha s domacim rezancima, a ja vise ne mogu zinut..... da sam gurnula prst u grlo, nasla bi visnje, toliko smo se najeli visanja, doslovce do vrha.... o problemima na zahodu poslije nemam potrebe pricat, heheheheh
U Grbasevac smo dolazili i kasnije, uvijek jednodnevna posjeta, ali Damira Mraza vise nikad nisam srela.......

13.07.2008.

PRICE O LJETU


Jan 17 2008

Ana me zamolila da joj opisem Rab ..... pocela sam onako dokumentaristicki, ali me prica odvela u drugom smjeru i.... sjecanja na prekrasna ljeta, puna veselja, radosti, bezbriznosti, jednostavno su iscurila.... kao kroz razbijenu gustirnu.....
Na otok Rab se dolazi trajektom iz Jablanca... najkraci put, najbrzi....
Prvi susret s otokom moze gadno prevariti. Ono sto se vidi sa trajekta je samo goli kamen, i nista drugo. Poput mjeseceve povrsine, nigdje nicega....
Trajektna luka je u Misnjaku. Kad sidjes sa trajekta, krenes autom, cesta te vodi kroz taj kamen, a onda odjednom krene grmlje, zbunje, trava, gle pa ima i stabala..Prolazimo pored stare trajektne luke Pudarica, koja se nalazi u kanalu izmedju otoka Raba i Dolina,.... i odjednom stvori se oko tebe jedna velika zelena oaza. E toga vec na Mjesecu nema....
Stari Rimljani dali su otoku ime ARBA, upravo zbog silnih raslina, suma, polja.... Ako je Mljet najsumovitiji otok, onda Rab je odmah do njega....
Do prvih kuca od trajekta ima otprilike 5 i pol kilomentara. Na Rab sam prvi put dosla 1971 godine, i tada je to prvo mjesto Barbat bilo relativno malo, stare kamene kuce s desne strane ceste, vrlo cesto do njih moras uzbrdo, Grpe, tako se zove taj dio, a u njemu su opet grupe kuca koje se nazivaju po prezimenima koja su tu stanovala... Nas dio zove se Zigo, pa kad govorimo gdje imamo kucu, samo kazemo u Grpama, u Ziga. To je oduvijek bila dovoljna adresa za sve koji su nas trebali.....Stariji mjestani i njihova djeca gradili su kuce ispod ceste, blize moru, da bi se bavili turizmom, i svoje stare kuce najcesce prodavali, jer su im bile samo opterecenje za odrzavanje, a i mislili su da ih nece nikad vise trebat. Tako su i moji djed i baka, majcini roditelji, kupili jednu staru kucu, u kojoj mi od 1971 godine, ljetujemo.... vise-manje svake godine...
Prvih nekoliko ljeta na Rabu pamtim po danas smjesnim i neshvatljivim stvarima: prvi, najblizi, ducan bio je udaljen 300-400 metara, kad si dosao morao si znat sta ces sutradan trebat, na primjer, kad se kupuje kruh, moras najavit koliko ces sutra trebat, vlasnik je to zapisao i sutradan kad si dosao nisi mogao uzeti vise od onoga sto si prethodnog dana mislio, mogao si uzet manje, ali ne vise. Nitko od nas unucadi nije volio ici u ducan, iz jednog jedinog razloga, po kruh si morao ici rano ujutro, a mi smo svi htjeli spavat.... ili, na Rabu u to doba nije bilo pitke vode, ali ni nasa kuca nije imala gustirnu, po vodu smo isli mi, unucad, preko kamenjara, svaki sa po 5 litara vode u svakoj ruci, a bratici Cico i Damir po 10 litara u svakoj ruci....i tako svaki drugi dan..... i tako gotovo 4 godine, jer smo 1974 izgradili svoju gustirnu..... mi djeca konacno smo se spasili.....
Danas je Barbat, jedno moderno naselje, s obje strane ceste nicu kuce, sve blize i blize prema Misnjaku. Nekad smo imali kucni broj 292, danas imamo 543, ali u Barbatu ima preko 700 kucnih brojeva. Barbat se proteze uzduz ceste prema samom gradu Rabu. Nema praznog hoda, na Barbat se odmah nadovezuje Banjol, na Banjol odmah dodje grad Rab.
Grad je najvise poznat po svoja 4 crkvena zvonika.... Rimskim ostacima, parku izmedju hotela Imperijal i Varosa, jezgre starog grada.
Novi urbani centar Raba, izgradjen neposredno iza rata, popularno zvan Sarengrad, jer su za vrijeme domovinskog rata u hotelima grada Raba boravili izbjeglice iz Sarengrada, a mozda i nije dobio ime po tome, mozda i zbog toga sto u njemu vlada sarenilo.....
Rab je ljeti pun turista, njihov broj se najbolje vidi za vrijeme Rapske Fiere, krajem sedmog mjeseca kad se slavi i dan Sv. Kristafora, zastitnika grada...... Odrzavaju se viteske igre, prikazuju stari zanati, gostuju razni umjetnici, najpoznatiji gosti su iz San Marina, samostrelicari... Legenda kaze da je osnivac danasnje drzave San Marino, bio Rabljanin, pa su se davno ta dva grada pobratimila. U pocast toj legendi, najpoznatija plaza na otoku Rabu, pjescana plaza, pogodna za manju djecu, gdje je more toliko plitko da gotovo da mozes hodati do prvog otoka... udaljenog 500-tinjak metara.....nazvana je SAN MARINO. Svi gosti otoka sjate se u grad za vrijeme Fiere, najveca guzva je naravno navecer, kad su hoteli, restorani, kafici puni.....
Otok Rab je prije nekoliko godina slavio i 100-godisnjicu turizma....Najpoznatiji gost koji je bio tridesetih godina 20 stoljeca, bio je bivsi engleski kralj Edward VIII koji je abdicirao sa prijestolja, jer je htio ozeniti ne-plemkinju, razvedenu zenu, Mrs Wallis Simpson..... Engleski kralj je prema legendi bio jedan od prvih koji su otvorili nudisticku plazu na otoku Rabu.....
Rapska ljeta najcesce su suha, vruca, kamenjar gori, isijava..... na plazama uz more u Barbatu nema stabala koja bi mogla raditi sjenu, pa je stoga vrlo opasno u podne biti na plazi, jer sunce przi svom snagom.....
Za vrijeme lijepog vremena, poslije bure, sa svake uzvisine, a narocito sa vrha Sv. Damjana, najvise tocke otoka Raba, mogu se vidjeti otoci Jadranskog Kvarnera, a tu po pricama starih pocinje i Dalmacija.....Sjora Matija, draga, domaca zena, pokazala mi je razglednice iz perioda prije II svjetskog rata, gdje je adresirano: Rab, Dalmacija... Dakle, poslije bure, kao na dlanu vide se otoci redom - Dolin, Pag, Cres i Losinj.....
U Supetarskoj Dragi, u sumi, sedamdesetih godina izgradjeni su hoteli, u kojima su tada boravili uglavnom americki turisti, a mi smo subotom tamo isli na ples, naravno ako smo imali prijevoz.
Inace smo znali, kao grupa do dvadesetak, pjesice ici u Rab, na ples, i pjesice se vracati. Kad si u grupi, tih gotovo 6 kilometara, prolazili smo za sat vremena.....Nije bilo prometa, mogao si hodat na rukama.... Kad smo preko dana trebali ici u Rab, ako si krenuo pjesice, jer autobusa nije bilo kao danas gotovo svaki sat, vrlo cesto smo stopirali...... Uvijek nam je netko stao, bez ikakvih problema su nas povezli.... I danas kad sam ja s autom, vidim li da netko od domacih ljudi stopira, a njih se lako prepoznaje, uvijek ih povezem..... vracam uslugu....danasnja mladez koja ide na ples uglavnom vec ima svoje aute......
Jedno od meni najdrazih mjesta u gradu Rabu bio je hotel Beograd, gdje je svirala prekrasna starogradska muzika, sa ruskim romansama, mogao si i zaplesati, meni ljepseg mjesta nije bilo.... Pred rat hotel je zatvoren, poslije rata netko je otkupljivao i kupovao, i sad cujem ponovo se prodaje,.....ali onakve muzike vise tamo nema.... niti ce biti.....
U Barbatu i Banjolu najpoznatiji restorani su bili Kordic, Grce, Aco, Leut.... to su bila mjesta gdje smo odlazili na ples, na pice, u drustvo.... U mom Barbatu, skupljali smo se kod odmaralista Elektrotehne, na rivi, tu smo satima znali sjediti, pricati, zafrkavati se, svirati gitaru, pjevati.... Isto i u Kastelu....i kod Mladena na Puntici.....
Mladenova plaza, tako smo je zvali, jer je on stanovao nasuprot nje, bila je nase mjesto gdje smo se kupali, provodili vrijeme svaki dan. Mladen je prijatelj, jedinac u obitelji, koja se bavila turizmom, i dok smo se mi zabavljali, Mladen je morao raditi, spremati apartmane, stolove za svoje goste, prao sudje, spremao sudje.... Vrlo cesto svi smo mu znali pomagati da cim prije zavrsi, jer je imao auto pa smo mogli ici u Rab na ples.....Imao je Renault 4, jednom prilikom je u taj auto stalo 17 ljudi...... Njegova plaza mnogim je generacijama bila odskocna daska.....Na njoj smo odrasli moja sestra i ja, Sanjini sinovi Tomislav i Marko i moja Ksenija tu su naucili plivati.... Na Puntici je i danas more najljepse, jer je otvoreno prema Pagu, morska struja donosi svjezinu.... bistra plava voda, onako prohladna pocetkom sedmog mjeseca najljepsi je dio ljeta..... i danas kad idemo na kupanje, iako smo gotovo svi odrasli, idemo na Mladenovu plazu..... Mladen je danas odrastao covjek, ozenjen, ima 3 prekrasna sina, moj dobar prijatelj..... Pored Mladenove plaze nalazi se i restoran "Bepo" Igora i Jasminke, odnosno njenog pokojnog oca, ali danas ga oni vode.....Svaki dan po povratku s plaze odemo kod Igora na sladoled.....Ksenija najcesce uzme dvije kuglice, a ja .....dva deci tocenog...... ponekad kad sam raspolozena i tri deci tocenog .... piva naravno.....
U rujnu, u miru i tisini nakon burnog ljeta, bonaca, ulje pliva na vodi, mir, spokoj, plivanje satima, sunce ugodno grije.......
1978 godine nakon moje mature, moja prijateljica Gordana i ja dosle smo na Rab, odmarale, dosla je i Sanja, imala gitaru, svako vece Goga i ja smo izlazile van. Kad nam se Sanja pridruzila sa svojom gitarom, onda smo sjele u "Beatrice", restoran, sjecam se kao danas, pile smo rum-colu, u to doba jedno od najpopularnijih pica.... odjednom Sanja je pocela svirati, Goga i ja pjevati, pjesme Buce i Srdjana, stare poznate klapske pjesme, Ibricu Jusica, poznate talijanske kancone Umberto Tozzi-a, sve sto smo znale pjevati, i tada nam je vlasnik dosao sa tri porcije liganja i rekao: "Ovo ste zaradile, a sutra mi dodjite ranije". Tako je i bilo, mi smo 4 veceri kod njega svirale, pjevale, sjedile, vecerale, a njegovi su gosti ostajali duze, placali nama veceru, pice, bile smo presretne.... sve tri......
Jedno od najljepsih sjecanja na to ljeto.. Gordana danas zivi u Svicarskoj i kad god se cujemo, sjetimo se naseg prekrasnog ljeta.... Goga pamti i moju baku i djeda kojima se cijela ova epizoda nije previse svidjela, ali nama je bilo prekrasno... preko dana kupanje, a navecer svirka...

<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram

SVAKAKO PROČITATI

“vAlter Ego“ - naručite svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5
BRAD PITT I JA
BRAD PITT I JA - 2
BRAD PITT I JA - 3
BRAD PITT I JA - 4
BRAD PITT I JA - 5
ŠETNJA ZAGREBOM
ŠETNJA SAMOBOROM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM
ŠETNJA HRVATSKIM ZAGORJEM - 2
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI
SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI - 2
BLOGERSKA TURNEJA
BLOGERSKA TURNEJA - 2
BLOGERSKA TURNEJA - 3
BLOGERSKA TURNEJA - 4
OD BACHA DO SEVDAHA
OD BACHA DO SEVDAHA - ŠUGAMAN
OD BACHA DO SEVDAHA – POKONDIRENE TIKVE
OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ
OD BACHA DO SEVDAHA - KULTURA
OD BACHA DO SEVDAHA - CURRY
FINILI SU MARE BALI
GLUHO KOLO
MEETING POINT
TURNEJA 2018
TURNEJA 2018 - 2
TURNEJA 2018 - 3
TURNEJA 2018 - 4
TURNEJA 2018 - 5
TURNEJA 2018 - 6
SEVDAH
PENZIONERSKE AVANTURE - LOŠA
PENZIONERSKE AVANTURE – UPOZNAJ SARAJEVO
PENZIONERSKE AVANTURE – SUNCE, KAMEN, VODA
PENZIONERSKE AVANTURE – UMJETNOST I LANDRANJE
BUONGIORNO, COME STA?

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
1143313