Jučer smo Seniorka i ja bile kod Mile Ajzenštajn Stojić, kćerke vlasnika nekadašnje tuzlanske ljekarne "Zvijezda".

To je ona djevojčica, danas 96-godišnja žena, o kojoj sam već pisala i koju je, između ostalih poslova u kući, čuvala moja baka.

Kroz razgovor dotakle smo se i Tuzle. Nažalost, Mila nema nekih uspomena iz Tuzle, prvenstveno mislim na fotografije, razglednice i slično. Jer, kad su ih ustaše protjerale iz Tuzle, dozvoljeno im je bilo uzeti samo najosnovnije... što to konkretno znači, mislim da ne moram posebno naglašavat.

Ipak, jedan predmet je uspio preživjeti i progonstvo, i logore, i partizane....

Zvonce, uspomena od bake, očeve mame Pauline Ajzenštajn, preživjelo je svašta i danas se nalazi u dnevnoj sobi, u vitrini.

Sve što se dešavalo s tim zvoncem, Mila je opisala u priči koju je objavio online-časopis Kvaka http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/06/mila-ajzenstajn-stojic-ispovijed-jednog.html

Uskoro će biti objavljene i ostale priče i poezija, čim saznam detalje, javim :D

Bajram Mubarek Olsun!

Želim vam da Ramazanski Bajram provedete u krugu svojih najmilijih u ozračju mira, sreće i nade.

Intervju iz prošle godine....

Odličan intervju!

http://bosnor.com/bosna-je-veliki-srpski-grijeh-dodik-je-postao-lud-ima-glavobolju-pa-odlijepi/

Koliko ono treba muškaraca da promijene žarulju? :D

Onaj osjećaj kad dnevnu sobu isprazniš u dvorište....

Kako ono ide? Put do raja popločen trnjem?

Krenuh jučer u jagode. Onako paušalno, da ne ispadne da nikad ne ulazim u vrt.

I stigne me kazna.

Hoću ubrat jagodu, a opari me kopriva.

I k'o mačka oko vruće kaše, pletoh rukama oko kopriva da dođem do jagoda i zasladim ovaj penzionerski život.

Postoje dani kad me knjiga, kao objekt, obuzme. Ali potpuno.

Biografije raznih ljudi, najčešće suvremenih, u čijim pričama pronalazim ljude koje volim ili sam voljela, su najčešće knjige koje mi izmame hrpu emocija.

Od smijeha preko tuge do suza. Od empatije do bijesa. Kompletan spektar.

Nedavno pročitah knjigu Amile Sulejmanović "Ključ bubnja Tama", u posljednjih nekoliko dana pročitah prvu knjigu glumca Rob Lowe-a "Stories I Only Tell My Friends", pa zatim Andre Agassija "Open". Na redu je Sophia Loren.

Činjenica da sve o čemu pišu mogu, ne provjeriti, nego pronaći na internetu, da mogu uživati u detaljima o kojima govore, je više nego krucijalna.

Činjenica da se čitajući njihove priče vraćam u neka mirnija, sretnija, razuzdanija vremena, možda najviše govori o mojoj zrelosti, nostalgiji, sjećanjima.

Kako god bilo, znam da su te i takve knjige nešto iz kojih se može, treba, mora naučiti mnogo toga.

Kad će zima?