Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando....Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio....
Sva sreća da postoji. Kum Gugl. A i kuma Wiki. Fino svaku riječ koju ne znam ukucam i oni mi fino odgovore. Što je pametan!! A i ja ću se s njima opametit 
(ja, ja)
A kad dođe da nešto ne znaju, onda fino odem na prevoditelja. I odma znam sve jezike svijeta. Tako da sad konačno shvatih i naučih (tek sad, to mi bilo dosadno u osnovnoj.. eto nikad ne reci nikad) da sve ide iz povijesti.
I iz duše. Točka.
"Aleksa, vrati se doma!
Skuvala sam ti paštašutu!"
- Olimpijske igre bi za mene u ovom trenutku bile bonus. Ne gledajte to tragično, postoji toliko težih sudbina od moje. Ljudi se jutri bude i zahvaljuju Bogu što su živi, a ja imam problemčić u obliku infekcije. Nadam se da ću se vratiti korak po korak, motiviranija sam nego ikad. Uopće ne sumnjam da drugi dio moje karijere slijedi i sve planiram proživjeti kao da mi je prvi put.
"Svi puno bolje govore engleski nego što mi govorimo drugi strani jezik" rekla je Michelle Obama uzvanicima kojima je pokazala svoj rodni grad - Podnaslov je tiskanog izdanja JL. Koliko znam to je notorna činjenica. Ne znam čemu se onda novinari čude k'o pura dreku (pardon my french).
Nekad davno, prilikom mog prvog boravka u Engleskoj, i moji domaćini su izjavili tu istu rečenicu dajući meni, a i svma u školi, poticaj. Čak i one gramatičke greške koje smo u strahu od boravka u stranoj sredini, činili, su zanemarive s obzirom da se mi trudimo govoriti njihov jezik, a oni naš niti znaju niti ikada misle naučiti. Naravno da je sa količinom komunikacije učestalost gramatičkih grešaka padala, i naša sigurnost bivala tim veća.
Danas, u ovim našim prostorima, znanje engleskog je imperativ. Gotovo poput materinjeg, bez obzira jesmo li B ili H ili S verzija. Moraš ga znati već u maternici. Minus je ako ga ne znaš, ali nije plus ako ga znaš.
Možda je ova činjenica dobila na važnosti samo zato što ju je izgovorila Prva dama, no njenu vjerodostojnost i relevantnost nije nikako povećala. Sve je to samo pitanje o svijesti i licemjernosti s druge strane.
Svjesna sam ja da je engleski svjetski jezik, i koliko god da ga volim, naročito British English, i koliko god da sam htjela svoj život vezati uz njega, toliko sam i protiv toga da taj isti jezik bude jedini svjetski jezik. Ne prihvaćam tu i takovu univerzalnost.
Jer, zašto baš taj jezik? Zašto ne španjolski, talijanski, francuski, mandarinski, ruski, arapski, njemački? Toliko jezika na svijetu postoji i svaki je jednako vrijedan. Možda, ne možda nego sigurno, nijedan nije toliko rasprostranjen poput engleskog, ali nijednog više ljudi na svijetu ne govori nego španjolskog, nijedan nije toliko melodiozan (barem meni) kao talijanski... Tako možemo unedogled....
Na koncu ne kaže se zabadava "koliko jezika govoriš, toliko vrijediš".
Ulazim u zgradu i zapuhne me topli zrak. Oni griju!! Na plus 15 oni griju. Komotno mogu u badiću na posao. Ih, to bi bila scena 
Ulazim u lift. "Dobro jutro" odzvanja liftom. Šest nas je. Pogledam gumbe. Svaki kat je upaljen. Znači, imamo razgledavanje zgrade. Da nam ne bi bilo dosadno, imamo i marketing = psihoterapiju u toj pokretnoj prostoriji. Čitamo svako jutro "imaš ideju?", "Vrijeme je za vaše ideje!" i tako slično. Neko bi kazao da je to motivacijski. Meni se više čini obratnim. A i osjećam se poput paradajza iz onog vica. Ono malo crveno što ide gore-dole. "Doviđenja" odzvanja sa svakim otvaranjem lifta.
......
S mladim inženjerom imam dogovor. Jedan tjedan ja plaćam kavu, jedan tjedan on. Ovaj tjedan je moj red. On svaki dan nosi. To mu je u opisu radnog mjesta. Ako ništa drugo, ja mu zadala. Kad me već vratio jutarnjem ispijanju kave, neka onda i donese.
Kaže on meni: "Dobro jutro. Ponedjeljak ujutro, a vi već ovdje. Kakav to samo primjer dajete mladim inženjerima!" i prasne u smijeh. "Da, i ja se to pitam" odgovorim.
