Posljednjih nekoliko godina bila sam Seniorkin taksist i umjesto prelaska trajektom na otok, jer to je za polusatni boravak na otoku apsolutno bačen novac, vrijeme čekanja koristila sam za kupanje na poludivljoj plaži. S vremenom je to postala tradicija. Seniorka dođe busom na kopno, provedemo sat dva na plaži i pravac kući.

Ta poludivlja plaža je na otvorenom moru koje btw najviše volim. Ne volim uvale u kojima nema morskih struja, u kojima se zbog nedostatka istih more zagrijava do temperature juhe, u kojima se skuplja sve ono što morska struja donese. Ne volim kad ne mogu otplivat u duboko more, gdje je samo površina zagrijana suncem. Volim kad me more rashladi kako treba.

Ta plaža nije samo moje mjesto, mnogi turisti tu dolaze. Na prvi pogled nije nimalo ugodna, jer se nalazi na mjestu bivšeg skladišta trupaca i dasaka koji su žičarom spuštani sa Velebita da bi bili utovareni u brodove i razvažani kud treba. Ne pamtim period kad je ta žičara radila. Njeni ostaci, viadukti na magistrali, stupovi na jugozapadnim obroncima Velebita i danas se vide. Od skladišta su ostali samo potporni stupovi i krov. Krov koji daje cjelodnevnu sjenu na prostor kao stvoren za parkiranje automobila. Prostor koji je stvoren da se tu smjesti kamping oprema za sjedenje i odmor od sunca koje nesmiljeno prži. Tu se može parkirati čini mi se petnaestak vozila. Svi ostali, a ima mjesta za stotinjak vozila, osuđeni su na sunce.

Na samoj plaži koja je dugačka i uska nema baš puno dijelova na koji se mogu staviti ručnici, suncobran, stolice. Sve u stilu one poznate „ko prvi, njegova djevojka“.

Upravo na tu i takvu plažu odvedosmo našu J. Upravo zbog hvatanja parkinga pod krovom i hvatanja ono malo ravnog prostora na samoj plaži krenuli smo rano, ali zaista rano ujutro, i autocestom. Žurili smo da sve to pohvatamo.

Vratnik, prijevoj iznad Senja, je mjesto gdje vrlo često stajem, zbog predivnog pogleda na Kvarner. Pogled je posebno divan nakon bure ili za vrijeme bure. Snažan vjetar koji puše očisti zrak od vlage i ako se ulovi taj tren, desetak otoka vidljivih okom nalaze se na dlanu. Pag, Rab, Dolin, Goli Otok, Sveti Grgur, Prvić, Krk, Cres, Lošinj ... da nabrojim ove velike... a tu su još i manji otoćići meni nepoznatih imena. Tko bi sve to popamtio.

J. se oduševila pogledom s vrha brežuljka na kojem se nalaze ostaci talijanskog bunkera. Tu vjetar neprestano puše i potrebno je zaista paziti gdje se staje, jer od jačine vjetra ponekad se i ne možeš približiti samom rubu.

Senj i Nehajska kula, udaljeni zračnom linijom možda pet-šest kilometara, upadaju svakako u oči.

Koliko god da smo žurili, ovo se jednostavno ne smije propustiti. Iako gotovo pedeset godina ovuda prolazim, stajem gotovo svaki put, ako ništa drugo da se razgibam nakon jurnjave na autocesti, a sad pogotovo jer J. nikad još nije bila na sjevernom dijelu Jadrana.

Na sam spomen Golog Otoka i Svetog Grgura, otoka na kojima su bili muški i ženski zatvor, iznenadila se njihovom blizinom kopnu. Goli Otok je sa sjeverne strane zaista gol, bez raslinja, bez šume, dok je Sveti Grgur upravo suprotno. Goli Otok je na udaru velebitske, u narodu poznatije kao Senjska bura, i stoga je sjeverna strana potpuno gola, za razliku od južne strane otoka gdje ipak ima i raslinja i šuma. Sveti Grgur je zaštićen Golim Otokom, i puno je šumovitiji. Stadoh na još jednom mjestu otkuda se pruža puno bolji pogled na ta dva otoka, a i Rajska plaža San Marino u Loparu na Rabu se puno bolje i ljepše vidi.

U skladištu sam ulovila parking, i dok su Seniorka i J. polako vadile stvari iz auta, ja sam odjurila na samu plažu da postavim ručnike i suncobran i da rezerviram mjesto. Zadatak uspješno obavljen.

More je bilo baš onako kako volim, ne hladno, ali niti toplo, bistro, toliko da se pješčano dno vidjelo i na dubini od desetak metara.

Seniorka je složila stolice i stol, opet zbog rezervacije hlada za onaj tren kad nam na plaži postane prevruće i kad ogladnimo. Sve to me podsjetilo na djetinjstvo kad smo ljetovali sa šatorom. Volim taj dio mog djetinjstva i koliko god danas odlazim u hotele i hostele, voljele bih opet jednom nekad pod šator. Imam dva nova, još neraspakirana i nekorištena šatora, svaki za dvije osobe, i možda sad, kad sam u penziji, dođe trenutak da ih ponovo koristim. Ima vremena. Zadovoljna sam što opremu imam, potrebno je samo da osvane taj trenutak.

Medvedgrad - panorama Zagreba

Vratnik - Kvarner

Goli Otok i Sveti Grgur

Od proljeća i aprilskog dolaska u Sarajevo, znala sam da će ovaj august biti pun doživljaja.

Već godinama dolazim u vrijeme SFF, ne toliko zbog samog festivala i filmova, već zbog ostalih događanja u gradu. I ljudi koje, sad već tradicionalno, srećem u ovo vrijeme.

Jedan od ljepših začina je bio dolazak J. u Zagreb, neposredno pred moj odlazak za Sarajevo. Pozvah je iz apsolutno sebičnog razloga – da se imam s kim vozit do Sarajeva, i da obje uživamo u beskrajnom lutanju Bosnom.

Ljeto u Zagrebu je moj najdraži period. Zagreb je tada prazan, raskopan, ali prazan. I možeš svuda gdje želiš bez gužve, bez ljutnje. Jedino što uvijek kvari tu ljepotu je vrelina gradskog asfalta koja pored sunčeve vreline ubija svaku želju za kretanjem. Ali... nije grof cicija...

Vrlo brzo sam napravila plan za njenih tri dana Zagreba. Otkrih i sama neke turističke atrakcije grada za koje zaista nisam znala. Ali, idemo redom.

Prvi dan smo provele u izmjenjivanju užarenog asfalta s brojnim šumovitim i osvježavajućim zagrebačkim brežuljcima.

Dotršćina – spomen područje gdje su život izgubili mnogi koji su se borili protiv NDH i ustaštva koje otvoreno ponovo buja mojim rodnim gradom. Način na koji se borim protiv toga je uporno i neprekidno čitanje, podsjećanje, posjećivanje svega onoga i svih onih koji su se borili protiv te fašističke ideologije. Na Dotršćini su streljani mnogi, među njima najpoznatiji Ognjen Prica, August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Pavao Markovac, Zvonimir RIchtmann... cvijet inteligencije tog doba.

Samo spomen područje je od moje rezidencije udaljeno nekih pet kilometara. U osmogodišnjoj smo vrlo često odlazili u spomen park, više zbog igre po šumi nego indoktrinacije, a ja, usprkos blizini, nakon osmogodišnje nisam odlazila.

U neposrednoj blizini je i mjesto gdje je uz njih još petnaestoricu obješen Bogdan Ogrizović, profesor fizike, sin Milana Ogrizovića, književnika ("Dah", "Hasanaginica", "Prokletstvo") u znak odmazde zbog podmetanja bombe u skladište oružja nedaleko Zagreba. Sa tih istih vješala, doslovce ispod samih vješala, pobjegla su dvojica. Jedan od njih je poznati arhitekt Andrija Kovačević koji je sve to opisao u knjizi "Bijeg s vješala".

Sasvim je očito da je ponovo došlo vrijeme u kojem se jednostavno mora ponovno iskazivati i dokazivati zloćudnost, u najmanju ruku, jednog dijela hrvatskog naroda. I ja jednostavno ne želim biti dio tih i takvih. Ja to jednostavno nisam, niti ću ikad biti.

S prvog brežuljka nastavile smo na drugi – Krležin Gvozd. Smješten u samom centru grada nalazi se Memorijalni centar Miroslava i Bele Krleže. Iznenadila sam se kad sam shvatila da je centar otvoren za posjete, ali samo utorkom. Čim sam to spoznala, naručila sam moju J. da svakako dođe u utorak. Moram je pohvatili – poslušala je i ispunila moju želju, a i svoju znatiželju jer do zadnjeg trena joj nisam govorila kuda je vodim.

Memorijalni centar javnosti omogućava uvid u život Bele i Miroslava Krleže – od njihovih spavaćih soba, dnevnog boravka, salona, radnih soba... Knjige, enciklopedije, slike, razni predmeti i danas stoje kao i prije, sad već, 35 godina od njihove smrti. Poseban je užitak prolaziti tim prostorijama, odišu kulturom, odišu erudicijom. Radno vrijeme – utorkom od 11-17 – bujrum!

Do krajnjeg cilja, za utorak, prošle smo autom opet preko brojnih brežuljaka da bi došli do Medvedgrada otkuda se pruža predivan pogled na grad. Naravno, ljepši i bistriji pogled je poslije kiše kad je zrak čist i bistar. Ljetna sparina, omara, smog su ovaj donekle zamaglili pogled, ali svejedno je bio prelijep. Moja J. je ostala zatečena pogledom i ostacima tog srednjovjekovnog dvorca i legendom o Crnoj kraljici.

Žalosno je zaista da se na samom Medvedgradu osim nevelikog muzeja, apsolutno ništa ne pruža. Nema mogućnosti da se sjedne i popije piće. Postoji automat, ali to nije to... zar nije ljepše sjediti uz piće i osluhivati tišinu, udisati šumski zrak, i jednostavno u sebi, šutke, upijati historiju?

Nedaleko od Medvegrada je i Kraljičin zdenac. Tu se nalazi nedavno zatvoren restoran – jad i bijeda hrvatskog društva danas. Ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. Ne znam razloge zbog kojih je restoran zatvoren, i ne zanima me, ali... ali.... ali !!!!

Tu u šumi, sjedeći na klupi, pored potoka koji se spušla sa vrha Medvednice prema gradu, otkrih joj tajnu. Dogovarajući dolazak rekoh joj neka ponese kupaći kostim ne govoreći joj kuda i kamo planiram. Po njenom dolasku, Seniorka i ja smo nabrajale desetine raznih mjesta gdje se u široj okolici grada može čovjek okupati u bazenu, a J. nas je samo mrko gledala. Niti joj to sve poznato, niti voli bazene. Ne volim ni ja, tako da bazen nikada nije ni bio u planu. Njena znatiželja je bila beskrajna i kad joj otkrih da idemo na more, nije mogla vjerovati. „More? Kakvo more? Zar možemo tamo u jednom danu?“ uporno je ispitivala, a ja se rušila smijući se njenom iznenađenju.

Seniorka i ja smo sve isplanirale, od hrane i pića, od kamperskih stolica i stolova, od suncobrana i svih morskih potrepština.... Pravi piknik.... engleskog tipa... jedino nismo imale čaj... ali to i nije bitno....

Jedno mahanje ...

Sarajevsko :D

Sarajevo sutra dolazi k meni....

U petak ja idem Sarajevu...

p.s. bit će opet putopisa... ja se veselim, a vi?

Utorak - riješeno....

Srijeda - hm... šta bi moglo izdržat cijeli dan, a da u svakom trenu bude jestivo? S obzirom da mi nikakav štednjak neće biti pri ruci...

Četvrtak - riješeno...

Ja: "Koliko ti znaš o tom tipu? Jesi čitala il' slušala išta?"

Ona: "Ispričaj mi u kraticama."

Ja: "rk so fr st ve klj blj su zk rk....."

Juniorka je jučer proslavila četvrt stoljeća I jedna od čestitki u fb inbox mi dala razmišljati.

Činjenica je da je diplomirala u roku na dvopredmetnom studiju, da ima dvije titule i dvije profesije. Činjenica je da je dobila posao u državnoj firmi. Činjenica je da je položila vozački i kupila auto. I sve to prije dvadesetpetog rođendana.

Činjenica je da je Juniorka dobila posao zahvaljujući svom obrazovanju, sposobnostima i potencijalu, a ne zahvaljujući prezimenu. Moje, naše, prezime je poznato uskom, tehnički obrazovanom, projektantskom krugu ljudi. Činjenica je da je naše prezime apsolutno nepoznato u okruženju u kojem je Juniorka dobila posao.

Pustimo na stranu to što ja, kao majka, pucam od ponosa, sreće, ljubavi jer... koliko god je ovo sve Juniorkin uspjeh, mnogi, upravo oni koji znaju moje borbe i bitke, i meni pripisuju velike zasluge.

Poruka o kojoj govorim kazala je ovako, verbatim: „U kojoj to ona državi živi?“

Vrli nam premijer bi, sav ushićen, nadasve ponosan što se ovo desilo za vrijeme njegovog mandata, ali i prepun ignorancije za sve ono što je prehodilo njemu, poput Arhimeda uzviknuo „Sustav djeluje!“.

I da, ovako gledano, izvana, sustav djeluje. Ali fasada je poput Potemkinovog sela. Jer sve ono što se, izvana, čini toliko lijepim, u svojoj suštini je nadasve trulo.

Sustav, Juniorki kao osobi i pojedincu, ama baš ništa i nikako i nikada nije pomogao. Juniorka je sve što ima, sve za što danas prima nebrojene čestitke odradila sama, boreći se sama. I protiv tog sustava (koji djeluje) i protiv društva postavljenog na više nego klimave temelje.

Danas kad sve sagledam i zbrojim, jedino što joj je taj „sustav“ dao, zahvaljujući činjenici da živi u metropoli i da je gradonačelnik te metropole, oept zahvaljujući ogromnom prirezu kojim oporezuje stanovnike te iste metropole, omogućio da kroz cijelo osnovno i srednjoškolsko obrazovanje sva djeca njene generacije dočekaju udžbenike na svojim školskim klupama. Samo to i jedino to.

Sustav joj ničime drugim nije pomogao. Počevši od činjenice da je dijete samohranog roditelja.

Ali da... sustav djeluje jer joj je, kao i svoj djeci njene generacije, omogućio da iskoristi svoje potencijale, ambicije, interese... Naravno, ako roditelji plate. Sve je dostupno i sve je moguće. Ako i jedino ako možeš platiti.

U odnosu na moje djetinjstvo i školovanje ovaj i ovakav sustav je nula bodova. U ovom sustavu se školske knjige štampaju svake godine, jer eto desilo se da je autor knjige uspio kroz 365 dana naučiti da se pojedine riječi kažu na (novo)hrvatskom ovako ili onako, da se prostoproširena rečenica slaže ovako ili onako... pa je potrebno štampati svake godine iznova jedne te iste knjige. Jedina promjena je možda u č,ž,š... ili tamo neka slika je bila s lijeve strane, a potrebno je s desne... ili tamo neka slika nema dobru ekspoziciju ili kompoziciju.... ili, u skladu s današnjim trendom, povijest nije dovoljno krivotvorena, pardon, ne kaže se krivotvorena, već u udžbenike treba ugraditi alternativne činjenice...

Da, sustav djeluje, jer ja, kao roditelj, kao majka mogu biti sretna što je eto mom djetetu to sve omogućeno, a na meni je da se snađem za financijsku i svaku drugu logistiku.

Da, sustav djeluje, jer sve ovo što sam postigla, uz svesrdnu podršku i pomoć Seniorke i mojih na prste nabrojanih kolega i prijatelja, ipak je ostvareno.

Bože, kojih li notornih laži i obmana.

Sustav djeluje.

Zaista, u kojoj državi mi to živimo?

Dvadesetpet ti je godina tek :D