KATARZA
Ako sam “Argentinski roman” pročitala u dahu, “Povratak Adolfa Pilsela” sam pročitala u pola daha.
Ako je “Argentinski roman” pisan kao autobiografija s posebnim naglaskom na, rekla bih, radikalnu I dijamentralnu promjenu čovjeka koji je odrastao pod štitom i slikom jedne (propale) ideologije, onda je “Povratak Adolfa Pilsela” pisan kao biografija s posebnim naglaskom na ukorijenjenost te iste ideologije i njenu nepromjenljivost u čovjeku koji je cijeli svoj život (ne)svjesno podvrgnut toj istoj ideologiji.
No, da li je to baš sve i baš tako?
Adolf Pilsel, i da je htio, promijenit se više ne može. Prevelik je jaz između zabačenog sela u Paragvaju i koliko-toliko civilizirane, sređene, tehnički i tehnološki uznapredovale Evrope i Hrvatske.
Nemogućnost protoka informacija uzrokovana nizom faktora je korito, temelj, kolijevka beskrajno dubokog klanca na čijim stranama se nalaze Pilseli, s jedne strane Drago, s druge Adolf.
Njihovi međusobni susreti tokom gotovo proteklih pedeset godina liče mi na viseće mostove napravljene od užadi iz doba Inka koji povezuju litice. Vise, tu su, ali ne omogućuju siguran kontakt dviju strana, a ako do kontakta i dođe, opasnost od pucanja užadi i trulost dasaka na visećim mostovima uslijed opterećenja garantiraju jedino pucanje i apsolutni raskid, kako mostova tako i veze između dviju strana.
Drago je učinio sve što je u njegovoj moći da bi se našao s ocem na istoj strani. Svakako njegovoj, Draginoj, jer Drago se vratiti na očevu stranu klanca i da želi, više ne može. Ne zbog sebe, već zbog “Argentinskog romana”, zbog promjene u njemu samom, koju je htio omogućiti i svom ocu.
Činjenica je da je pokušao i učinio sve da ocu u njegovoj starosti pruži sigurnost i toplinu doma. Da li to Adolf zaslužuje ili ne, nebitno, Drago je pokušao. I najvažnije od svega, neće se nikad dovesti u situaciju da zažali što nije pokušao. Jer, pokušao je, uspio nije. Ali, to možda i više nije bitno.
“Povratak Adolfa Pilsela” ne treba gledati kao Dragin poraz, već kao tragediju jedne obitelji.
“Povratak Adolfa Pilsela” istovremeno pokazuje kako i na koji način žive ljudi, u konkretnom slučaju u Argentini, koji su ostali zarobljeni u nekom prošlom vremenu, u iluziji njihove pravovjernosti i čistokrvnosti.
Momci iz Norvala, usprkos tehničkoj i tehnološkoj razvijenosti i kulturi, informiranosti globalnog sela, žive u istoj ljušturi poput Adolfa. I iz nje, usprkos svemu, neće, niti mogu, niti znaju i na koncu niti žele izaći. Važnija im je sigurnost i komfor kojeg osjećaju unutar ljušture.
Katarza kojom odiše “Argentinski roman” dobila je nastavak u “Povratku Adolfa Pilsela” I čini mi se da samo potvrđuje smjer i kvalitetu Draginog puta.
I kao čovjeka i kao novinara.
