Gracias a la Vida

BALAŠEVIĆ ON REPEAT 

edit: kad se otvori stranica, treba kliknuti na ex-yu....

Kako si Đole,šta ima

Jel gore stvarno sve štima

Dal u istom redu svi stoje

Jel im grijehe praštaju il pošteno broje

Imal Bože Puba gore na vrh neba

Vuče li kartu koju treba

Jesul gore naši svi

Sretneš li možda protinu kći

Ima li prepirki i svađa

Viđaš li Saleta Nađa

Onoga što je otišo u snu

Dal mu se snovi ostvaruju tu

Dal se Vasa otrijeznio

Pa imanje silno ostavio

I pronašao u novom životu

Svoju ljubav, lepu al sirotu

Jel se Bane bori za funkciju

Znaju li za prvi rat...Vislu, Galiciju

Opisuje li braca ratne rane

Jel prestao voljeti konje vrane

E,sad ćeš reći da sam poludio skroz

Al...da nije tu negdje i maršal Broz

Il na drugoj strani sjedi ljut

I moli Boga da te vidi četvrti put

Dal gore netko zna

Zašto se od sreće tuga tka

Il je sve satkano od sreće

Pa se ringišpil uvijek lagano okreće

Ma pitao bih te još svašta

I to dal se boljima teško prašta

Kakvi su stvarno pravda i poštenje

Gdje se nikad ne lomi tuđe bagrenje

Da, pitaš me Đole

Što ima kod nas dole...

Ma, imo bi ja svašta kasti...ali neću

Neću da kvarim našu sreću

Bio si poseban, volio ljude

I mi ćemo te voljeti dok nas bude

I znamo da si duši našao spas

Zbogom, doviđenja...računaj na nas

Pavo Garić

FB me podsjetio da sam OVO VIDI OVDJE  napisala prije šest godina.

Nasmijah se do suza svojoj inspiraciji.

Došlo ono doba godine kad htjela-ne htjela, moram kosit. Trave još nema, niti može bit, još službeno traje zima. A ja moram kosit.

Imam pet grmova pampas trave. Naučili su me - kosiš u januaru, februaru i onda si mirna cijelu godinu. yeeey

I tako krenem ja. Upalim motor, vidim možda ću u povratku morat po gorivo (pamti, DIESEL, DIESEL, DIESEL!). Pustim muziku. Mario Frangoulis. Super!

Već sam na autocesti. Mario još uvijek pjeva, iako nije na repeat, ili opet. Kako se uzme. I ja s njim.

I u tom trenu mi sine. Hopscotch. I Martin Landau u filmu vozi i vozi, a sluša i pjeva operne arije.

Aaaa koje li slučajnosti. I ja vozim i vozim i pjevam i pjevam.

Još uvijek ne vjerujem!

Znam da smo svi smrtni, znam da je to jedina neminovnost, a opet nikad, nikad, nikad nisam razmišljala o tome.

Sjetih se jučer i mog prvog Balaševog koncerta.

Dom sportova, Zagreb, 1985.

Kao poklon za rođendan, dobih ulaznicu na koncert. Nisam išla s momkom kojeg bih mogla zvati mojim, već s momkom koji je živio s nama maltene kao podstanar. A nije čak ni plaćao podstanarstvo. Ne u klasičnom smislu riječi.

Dakle, taj Siniša, student šumarstva, nemam danas pojma gdje je on, i šta je s njim, pokloni mi ulaznicu za koncert, koji se, srećom, održavao nekoliko dana prije mog odlaska u London u kojem ću raditi.

To je bio period mog života u kojem fotoaparat još uvijek nije bio produžetak desne ruke, tako da ni nemam nikakvih memorabilija. Jedine memorabilije su u mojoj glavi. I sjećanjima koja lagano blijede. Od tada je prošlo punih 36 godina. Cijeli životni vijek.

Moj drugi Balašev koncert bio je u martu 2009. Dugo vremena se najavljivalo da će u Zagrebu, u kazalištu KEREMPUH  održavati koncerte, sam sa Sašom Dujinom. Koncerti za intimno društvo, koncerti za glas i klavir.

Znala sam da će se karte prodavati i rasprodati warp brzinom. Znala sam da moram biti brza. Znala sam, intuitivno, da će prodaja krenuti onog trena kad napustim Zagreb i odem za Sarajevo.

Znajući to, nisam imala drugog izbora nego uraditi nešto što nikad nisam. U tom sam trenu bila, i danas sam još uvijek, beskrajno ponosna na laž koju sam izrekla.

Nemilice sam trošila impulse i mobitelom uspjela dobiti blagajnu. I lažnim sarajevskim naglaskom uspjela nagovoriti ženu da mi rezervira dvije ulaznice na ime moje "prijateljice" iz Zagreba, "prijateljice" s mojim imenom i prezimenom.

I zaista, žena mi je ostavila dvije ulaznice, u zadnjem redu i kako sam ustanovila na samom koncertu, na dvije netom dodatno postavljene stolice. Taman za Juniorku i mene, nas dvije "Sarajke koje jednostavno moramo biti na tom koncertu".

Prvi koncert u nizu koncerata u "Kerempuhu", moj prvi poslijeratni koncert u kojem sam se ponovno, beskrajno i najsmrtnije zaljubila u Đorđa Balaševića.

Najvažnije, navela sam i Juniorku da se zaljubi u to stvorenje.

Svih sljedećih godina koristila sam svaku priliku da ga slušam i uživam u pjesmi, plesu, smijehu, tuzi, suzama... Zagreb, Split ili Sarajevo, svejedno.. tako dugo dok mogu financijski podnijet.

Vrlo često bila s Juniorkom, bila i s Mayom, bila i sama. Biti sama na Balaševom koncertu mi nikad nije predstavljalo problem. Jer na koncu, uvijek ostaneš sam sa svojim emocijama. Sam sa svojim suzama.

Smijeh je uvijek lagano podijeliti, i tada nije bitno jesi li sam na koncertu ili ne. Upoznaš prvog do sebe i smiješ se zajedno.

I kad su suze u pitanju, upoznaš prvog do sebe i plačete zajedno. Zaista je nebitno dođeš li sam na koncert ili ne.

Ono što me čini ponosnom je činjenica da sam živjela u njegovo vrijeme, od "Panonskog mornara" kad je na sceni s rukama u džepovima glavom hvatao mikrofon koji klizi, i "Prve ljubavi" i "Razdjeljka". Da sam uspjela doživjeti svu magiju i moć riječi pjesnika.

Žalim što nisam uspjela odvesti Brad Pitta i brata mu na Balašev koncert.

Veseli me činjenica da imam sve njegove knjige. Veseli me činjenica da imam brdo snimljenog materijala. Veseli me činjenica da ću uvijek iznova moći i slušati i gledati sve ove godine zabilježene na mom fotoaparatu, vrlo često prokrijumčarenom, jer posljednjih godina na njegovim koncertima snimanje i slikanje nije bilo dozvoljeno.

Da, bilo je trenutaka u mom životu kada sam sumnjala u tebe. Ali da, bilo je i trenutaka kad sam shvatila da sam ja pogrešna, a ti prav.

Nadam se da sam uspjela popraviti sve što sam u jednom dijelu mog života pokvarila.

Đole, hvala ti za sve ove godine mog odrastanja i sazrijevanja.

Bio si i ostat ćeš najbolji, upamćen i zabilježen, i trajan i beskrajan.

Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ružmarin

Ne dozvoli tad da naprave od toga tužni treći čin

Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore

ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu

Nama je sve vezano uz broj 13.

I 13.02.2021. je 13.

Jučer navečer, direktor, mobitel. Zapleli se u diskusiju o instalacijama na trasi plinovoda.

Zaključak: danas idem na teren.

Nitko sretniji od mene. I jurilice. Nakon 5 mjeseci pomaknut ćemo guzice i brojat kilometre.

Nije daleko, nema puno vožnje, ali je teren. Al' je izlazak iz kuće. Al' je činjenica da ću uživat za volanom, da ću raspalit muziku. Da ću, naleti li dobra pjesma, jednu te istu slušat svih 100 kilomentara koje sam danas napravila.

Jurilica jedva dočekala da se pomaknemo! Da ubacimo u petu, da razvalimo šta treba razvalit.

Ni kiša nas nije omela.

I onda, došla je prava pjesma. Luna Rossa. I meni omiljeni Mario Frangoulis.

Jedan klik za repeat. Svih 50 kilometara povratka.