U Zagrebu sam punih 24 sata, a u glavi mi još uvijek odzvanjaju zvuci gitare Joan Baez, udaraljki njenog sina Gabriela i gomile intrumenata koje svira Dirk Powell.
Koncert za pamćenje. I za sve generacije koje tek trebaju doći.
Kažu (mi), sarajevski koncert je bio potpuno drugačiji od svih ostalih dosad u sklopu ove svjetske turneje Joan Baez. Rumorus has it, posljednje svjetske turneje. Joan nikad nije kazala da će prestat s pjevanjem, ali svjetskih turneja, poput ove, više neće biti.
Stoga, a i ne samo stoga, sarajevski koncert je za mene bio imperativ.
Prije više od mjesec i po dana, tj od trenutka kad je koncert oglašen, javile su mi se i dvije obožavateljice s pitanjima kako doći do Sarajeva. Nisam dugo razmišljala. Preko Zagreba je najbolje, dođete do mene, i idemo zajedno.
Što je i logično. Njih dvije bile su u Beogradu i Zagrebu na koncertima Joan Baez, i tada smo se i upoznale, ono za ozbiljno, jer preko fb smo se znale puno duže.
Ne znam tko je bio više zahvalniji, one meni što sam vozila, što sam im pokazala Hrvatsku i Bosnu i Sarajevo, ili ja, jer sam imala društvo. Kako god bilo, završilo je na obostrano uživanje.
Po dolasku u Sarajevo, imale smo svega tri sata vremena do početka koncerta i u tom kratkom vremenu, koje je kiša dodatno skratila, pokazala sam sve što sam mogla, ispričala historiju svega što sam mogla. Jer, vrijeme i kiša su se jednostavno urotili protiv nas.
BKC, ispunjen do zadnjeg mjesta, željno je isčekivao koncert. I svima nama, koji volimo Joan i njenu muziku, ispunio je dušu zvucima njene gitare i njenog, sada zrelog, glasa.
Dirk, Gabriel i dvije djevojke istog imena, Grace, zaokružili su sliku dešavanja na sceni. Zavidim sretnicima koji su uspjeli pronaći mjesto gdje se održavao afterparty.
Kiša koja je očito padala za vrijeme koncerta, po završetku se još i pojačala, a mi, društvo upotpunjeno Petrom i Blažom iz Trogira, naravno bez kišobrana. Uspjeli smo polumokri doći do hotela Bosna gdje smo uz piće sređivali utiske.
Petru i Blažu je bilo lako, oni su imali smještaj u hotelu, a nas tri smo trebale dobacit do Kovača. I tu, tog trena, počinje komedija.
Zamolih konobara da nam pozove taksi. Vratio se s informacijom da taksi dolazi za deset minuta. Super. Uskoro smo se spremile i pojavile na vratima hotela, no taksija nema. Sedam, ako ne i osam, slobodnih taksija jednostavno je prošlo pored nas. Vratim se na recepciju i zamolim da ponovo pozovu taksi. Nakon minutu djevojka izlazi govoreći mi da dolazi crveni taksi.
Ok, hvala, kažem.
U tom se trenu zaustavlja crveni auto, muškarac upita jeste vi zvali, odgovaram čekam crveni, on će meni “a koje je boje moj auto”? Dobro, kažem ja, evo nas.
Okrenem se i pozovem cure da krenu za mnom. Sjedam na mjesto suvozača, i čekam(o) da se njih dvije smjeste pozadi.
Čekamo minutu, njih nema, gledam na kišu, nema ih ni vani. Izađem iz auta, nema ih nigdje. Kud su kvragu nestale?
U tom trenu vidim da, paralelno s taksijem u kojeg sam ja sjela, stoji drugi taksi i također čeka. Nešto ili nekoga.
Vani pljušti.
Vratim se u auto i govorim taksisti kako nemam pojma gdje su mi prijateljice. Ne znam šta da radim. Da li da krenemo? Njih dvije imaju adresu hotela na Kovačima, a pouzdano znam da imaju samo eure. Hoće li znati reći kuda treba? Hoće li imati dovoljno povjerenja? I dok se ja tako premišljam šta da radim, vidim kako iz tog paralelnog taksija izlaze njih dvije i ulaze u taksi u kojem ja sjedim.
v
Čim su sjele, kažemo možemo, na Kovače.
U međuvremenu je nastala strka. Dispečer viče na sav glas “hotel Bosna dva vozila”, naš vozač pita ima li vas još, rekoh nema, samo smo nas tri, pa zašto onda dva vozila, rekoh nemam pojma, može bit da je do toga da smo dva puta zvali. Vozač javi dispečeru neka otkaže drugi auto, kaže nastala je greška.
Prođe minuta, dispečer opet viče “Hotel Bosna, prestanite zvat.” Kažem vozaču, mislim da je sad greška dispečera, jer u hotelu je bilo još oko petnaestak ljudi, i vjerojatno sad oni zovu taksi. Vozač mi odgovara, ma neka ga, snaći će se oni.
Hajd dobro, rekoh ja :D, šta ću drugo. Mi smo došle kući, baš nas briga za ostale.
Kako smo ušle u hotel, popadale smo na pod od smijeha, jer ovakvih scena nema ni u filmovima.
Dva taksija, jedan pored drugog, s putnicima u vozilu, stoje i ne miču se.
Pitam zašto su ušle u onaj taksi, kažu pomislile su da mi je to prijatelj pa da sam ga otišla pozdraviti, jer, iako crvene boje, nije imao oznaku taxi, pa su sjele u prvi koji im se ukazao na putu. I dok su sjedile, čekajući mene, a to je trajalu punu minutu, shvatile su da nešto ne štima. Rekle čovjeku doviđenja i pristojno izašle van, i sjele u crveni.
Smješnije mislim da ne može biti.
ps. snimci su na mom youtube channel. bujrum
