26.08.2016.

BRAD PITT I JA - 5

Nedjelja. Konačno smo se naspavali. Od pustih vozikanja po Bosni. I još me čeka povratak u Zagreb.

Stavim opcije na stol i puštam Brada da odabere. Odluka je pala da se ide kroz Jajce da vidi slapove Plive, muzej AVNOJ-a i naravno meni drag kanjon Vrbasa, da, da još jedna rijeka na tom našem putovanju.

Brad je sva tri dana za vrijeme našeg boravka u Bosni inzistirao da jede tradicionalno jelo. Naglašavajući tradicionalno kao da postoji jedno jedino. Ćevape smo obavili, u Želji. To mu naravno nije bilo dosta. Otkud da krenem, upitah ga. Koje tradicionalno želiš? Jer, njegovo poznavanje Bosne je bilo tipa tabula rasa.

Razmišljajući sva tri dana o tome palo mi na um da, eto, makar na Bijelo Tabiji, pojedemo begovu čorbu i klepe. Makar to da proba jer bosanska kuhinja je vrlo raznolika i bogata, to svi naravno znate, ali on nije znao, a odnekud treba počet i polako gradit tu kulinarsku priču.

I Brad je, baš kao i Seniorka, potpuno poslušno već prve večeri pio vodu sa česme Begove džamije, onako iz ruke, kako i treba.

Imaret i ponuda peciva mu se zaista dopala, tako da

je često kupovao sebi peciva dok je bio u noćnom životu. Ja sam se pak iznenadila promjeni koju sam zatekla.

Nema više onog malog prozorčića kroz kojeg se naručivalo. Odnosno ima, ali više nema tu funkciju. Oni koji poznaju imaret, znaju da je s desne strane bila kuhinja. Novost je da je sad na tom mjestu veliki široki stakleni prostor u kojem se može birati pecivo. Jednom riječju, imaret se modernizirao. Bilo je i vrijeme?

Dok smo tako sjedili i jeli, zazvonio mi telefon. Javlja se moj Kozmopolit. Sikteruša, koju obavezno pijemo, nije bila u planu nikako zbog njegovih obaveza, zato me taj poziv i iznenadio. Jer poziv je glasio ovako: „ne izlaziš iz Sarajeva, dok ne odeš s nama na Jahorinu“.

Svi planovi koje smo Brad i ja imali, pali su u vodu, jer smo objeručke prihvatili poziv i glasno zapjevali „aj kolika je Jahorina planina“. Dobro Brad nije pjevao, ja sam veselo zapjevala.

Za manje od pola sata bili smo u „Rajskim vratima“, na terasi ispunjenoj ljudima koji su došli, baš poput nas, uživati u planinskom zraku i tišini.

Uštipci, kafe, sokovi, i francusko-englesko-bosansko-hrvatski razgovor. Evropa u malom.

Da se Kozmopolit nije sjetio da pogleda na sat mi bi valjda i mrak tamo dočekali.

Silazak autom s Jahorine donio je jedno saznanje. Potrošnja goriva je toliko mala, do granice s Hrvatskom manje od 4 litre dizela na 100 kilometara, da ću uvesti pravilo: za povratak u Zagreb treba se popet na Jahorinu, da uhvatiš zalet, i onda sve do granice ideš inercijom i slobodnim padom.

Kao i obično, jedina prava stanica u povratku je etno selo Kotromanićevo. Nakon požara prošle jeseni, kad je glavna zgrada izgorjela, bila sam u aprilu, sa Seniorkom. Tada je na mjestu glavne zgradi bila prva deka.

Sada, danas, tu je potpuno nova zgrada, pod krovom. Nova kuhinja, novi restoran, nova terasa. Vrlo lijepo i impresivno. Iako, više mi se sviđala stara zgrada, ona koja je izgorjela. Imala je svoj rustikalno-historijski štih.

Ova je modernija, i lijepa na svoj način. Ali i dalje je mjesto kojeg svakako treba posjetiti i uživati u ljepoti prostora i prirode.

~~

Slike ovog sedmodnevnog lutanja po Hrvatskoj i Bosni su na fb. Bujrum :)

25.08.2016.

BRAD PITT I JA - 4

Kako izgleda Tjentište je postalo tradicionalno mjesto za nabavku krumpira, luka, mrkve, jaja... Brad i ja smo kupili litru šljivovice i jabukovače, nakon što smo probali i jednu i drugu. Ja nisam nikad voljela rakiju, ne pijem je, osim u zaista iznimnim i specijalnim okolnostima, ali uvijek je rado kupujem zbog višnjevače i orahovače. Tako da nisam ni sad propustila priliku.

Brad i ja smo se, u povratku za Zagreb, dotakli tog seoskog načina života. Jedva 80 kilometara od urbane sredine nalazi se potpuno drugi i drugačiji svijet.

Ljudi s kojima smo razgovarali su našli svoje mjesto za život nakon što su otišli ili bili protjerani iz svojih matičnih sredina. Način kako žive i kako se bore za kruh je nešto što bi mnogi trebali doživjeti i dozvoliti da im pronikne u duše. Da osjete bahatost svog bića i konzumerizam materijalnog svijeta koji je gotovo svima, pa i meni, postavio standarde o kojima uopće ne razmišljamo.

Ono što me se opet najviše dojmilo je tišina. Uspkros pjevu ptica i zujanju pčela iz košnica u dvorištu gdje smo sjedili, tišina je bila gromoglasna i nadasve osvježavajuća. O svježem zraku, neukaljanoj i nezaprljanoj prirodi da ne govorim.

Moja domaćica i ja smo ovaj put odlučile da ćemo sjedeći u hladu stabla podno spomenika pričekati Brada kojeg smo poslale da razgleda, vidi, uslika, pročita i uslika sve oko spomenika, a što se njemu čini interesantnim.

Kao i prošle godine, napravili smo turneju od Sarajeva, preko Tjentišta, Foče, Goražda i Višegrada ponovno do Sarajeva. U Foči skoro da smo zaglavili u zatvoru.

Dobro, nije baš tako, ali moglo je biti. Provezli smo se kroz Foču da Brad vidi i taj gradić s namjerom da se preko manjeg željeznog mosta popločenog daskama vratim na glavnu cestu za Goražde. Ali, ali , ali....

Taj most preko kojeg sam se htjela vratit je u fazi rekonstrukcije, obnove, proširenja ili šta već. Dok smo se okretale za povratak, zamolim Brada da slika taj most. Brad, kao i uvijek, poslušan.

Taman kako smo se okrenuli, vidim kućicu u kojoj sjedi policajac koji ustaje i maše prstom da je zabranjeno slikanje. Iako me ne čuje, glasno mu se ispričavam i rukama gestikuliram ispriku. Čim smo se udaljili, počeli smo se smijat i glasno razmišljat zašto nam je zabranio da slikamo most.

Tad mi je sinulo!

Most je točno ispred zatvora!!!!

Haloooo! Zatvor!!!

Brad upita, idu li za nama? Smijemo li dalje slikat? Naravno da smijemo, tamo nismo smjeli. I ne, nema ih za nama. I nastavljamo lagano vožnju i uslikavanje Foče.

Čim smo se vratili na glavnu cestu, kažem Bradu, sad ćemo doć do mosta s druge strane. Sad opet slikaj, bez brige neće nas niko sad zaustavljat, ne vide oni da mi slikamo most, tj zatvor. Jesi sigurna? Nemoj da izazovemo međunarodni incident a tebe proglase teroristom. Neće, bez brige, samo ti slikaj.

Budući da sam tu i pišem ovaj post, nitko za nama nije vozio, nitko nas nije pratio.

Do Višegrada smo brzo došli, uz sad već tradicionalno stajanje u restoranu „Almi“. I opet smo sjedili na terasi, s pogledmo na prekrasnu Drinu glatke površine na kojoj se zrcalila slika šume sa suprotne obale.

Višegrad. Ovaj put sam našla parking odmah do ćuprije, našeg cilja. Piće, sladoled, set sa snimanja Kusturičinog filma „Na mliječnom putu“, razgledavanje mnogobrojnih magneta s brojnim Andrićevim citatima, isčitavanje istih, oduzelo nam je puno više vremena nego što sam planirala. Ali, kako god okrenuli, teško nam se bilo oprostiti od Višegrada i zaputiti za Sarajevo. Već je prošlo osam kad smo konačno sjeli u auto i krenuli kući.

Stigavši u Sarajevo i nakon što smo našu domačicu odvezli do vrata njene rezidencije, svratili smo u Kuću sevdaha na kafu. Da sad u miru, spokojno, za opuštanje popijemo jednu bosanku i prošetamo do Trga Susanne Sontag, tj Pozorišnog trga kad sretoh generala Jovana Divjaka.

Pristojno sam pričekala da završi razgovor da ga pozdravim i da se uslikam s njim za sjećanje i vječnost. Čak štaviše, pozvao me da mu se javim kad ponovno dođem i obećao mi privatnu turu po Sarajevu. Rekoše mi poslije, da su rijetki ljudi kojima general Divjak ponudi svoje vodstvo u razgledavanju Sarajeva. Nije to ono turističko, već po obrambenim linijama, tako su mi barem kazali. Obećah i ja njemu da ću mu se javiti, da imam namjeru ponovno doći u oktobru. I eto, sad čekam oktobar :D

Brad je produžio u nadi da će pronaći makar jedno mjesto gdje će moći pogledati olimpijsko finale u vaterpolu, a ja umorna od vožnje i dugog dana, krenuh na Kovače, u hotel.

Puna dojmova nisam uspjela odmah zaspati, već planirala kojim putem kući, do Zagreba. Složila sam u glavi nekoliko verzija povratka, a Brad je bio taj koji će odlučiti kojim ćemo putem. Ispostavilo se da će nam se plan promijeniti, ali ne bitno.

24.08.2016.

BRAD PITT I JA - 3

Za vrijeme boravka u Splitu Brad i ja smo svako malo pogledavali na mobitel proučavajući onu vremensku aplikaciju za dane koje ćemo provesti u Sarajevu i njemu i meni je pisalo da će sva tri dana našeg boravka biti kiše i grmljavine. Nismo baš bili zadovoljni, naročito ja, jer je u planu bilo još putovanja po Bosni.

Međutim, petak je osvanuo sunčan i topao. Nigdje ni k od kiše a kamoli g od grmljavine.

Oboje smo dobili narudžbe što donijeti sa Čaršije – kava, fildžani i džezvice. Kavu sam odmah ujutro kupila u jednoj privatnoj pržioni, a ostalo na Čaršiji. Koliko god se osjećam kao kod kuće, u tom sam se trenu osjećala poput Brada, poput turista koji jedino što vidi su suveniri. Brad je prvi put u Bosni, njemu je sve novo i sve interesantno. Teško ga je bilo odvojiti od svega toga. Ali, ali, ali... kafe i druženja nas čekaju.

Odjurili smo do Hadžića, opet u buregdžinicu u kojoj nema bureka, do moje blogerice s kojom uvijek u petak u podne pijem kafu. Konačno upamtih ime rijeke uz koju sjedimo na terasi – Zujevina. Koliko god puta da sam pitala, barem deset puta više sam uspjela zaboravit. Sad, nakon desetog? puta valjda ću upamtit. I slikala sam tablu s imenom rijeke, i evo tu zapisala. Valjda će to biti dovoljno.

Na redu je Vrelo Bosne. Labudi i patkice, jezero i slapovi, mostići i staze oko vodenih tokova koji se na koncu spajaju u rijeku Bosnu. Brad je opčinjeno gledao još jednu rijeku na ovom našem putovanju po Bosni. Vraćajući se za Zagreb i vozeći se uz Bosnu, gledao je zadivljeno tu količinu vode koja je prije dvije godine napravila katastrofu za niz naselja. Pričala sam i pokazivala sve to što je ostalo, što je poplavljeno, što je popravljeno, što je ostavljeno, što je napušteno... Voda koliko donosi život, toliko ga i odnosi. Njena snaga je neprikosnovena, nepobjediva. Može se zauzdat, privremeno, ali jednom kad je naljutimo, nema nam spasa.

Rimski most, koji se nalazi u sklopu parka prirode, nismo zaobišli.

Brad je poželio vidjeti i Tunel spasa. Bio je dijete za vrijeme rata, i mnogo toga nije znao, nismo dali da gleda i sluša grozne stvari koje su se dešavale. Danas je odrastao i moći će shvatiti sve što se dešavalo. U Tunelu je bilo dosta posjetilaca, dva autobusa su bila parkirana, tako da je bila, rekla bih gužva. U jednom trenu, dok sam na karti Bradu pokazivala i objašnjavala, iza leđa mi se došuljao službeni vodič, koji je pristojno sačekao da ja završim. Vidjevši ga, prekinuh i ostadosmo slušati njegovo izlaganje grupi posjetilaca. Ja ne bih bila ja, da onako ničim izazvana pomognem u odgovaranju na njihova pitanja, koja su se ticala odnosa Hrvatske prema BIH i dopunim odgovore. Ispričah mu se kasnije što sam eto upala u njegov dio posla, no on mi nije zamjerio. Dobro je, kaže, dati i viđenje „druge strane“, no oni sve to tako i onako neće moći shvatiti. Čuju, razumiju naše riječi svejedno dal' na našem ili na nekom od svjetskih jezika, ali kompleksnost naše historije, naših odnosa, matricu naših ponašanja nisu lako razumljivi strancu koji po prvi put dolazi na ove prostore.

Jedina kiša koju smo ipak osjetili krenula je taman u onom trenu kad smo sjeli u auto. Do sljedeće kafe s blogericom koja je uzela duži odmor od bloga, je i prestala.

Ulovih i Valtera. Pa makar na pola sata. Malo me iskritizirao što se uvijek javim, kaže, u nevakat. Ali drug je drug. Brzinska kafa i „catching up“, i dogovor da se opet javim kad dođem, kaže, tad neće biti „nevakat“... Ih, kod mene se nikad ne zna, vakat ili nevakat.

Dugačak dan trebao je biti završen s ćevapima kod Želje, ali.... Prošetasmo Brad i ja do pivnice, kad tamo živa muzika. Njemu svakako iznenađenje i moj zaključak da činjenica kako svoje momačke godine nije provodio na našim prostorima donosi i nemogućnost da zapjeva sa mnom. Repertoar klasičan za naše prostore, od Bacha do sevdaha. I Bogdan, i Halid, i Oliver, i Kićo, i Hanka... taman onako za dušu...

I za prekrasan završetak još ljepšeg dana....

23.08.2016.

I NAJDUŽI TUNEL IMA KRAJ

Marc je našao svoj put i to saznanje me ispunilo i srećom i radošću i strepnjom i zebnjom i čežnjom da čujem detalje. Trebalo je znati čekati, trebalo je znati biti strpljiv. A ja to, kad si ti u pitanju, nikad nisam.

Od prvog dana, od kad se znamo, hoću sve i hoću odmah. Ta je ulica bila dvosmjerna, ti to vrlo dobro znaš, i ta je želja bila obostrana. I to vrlo dobro znaš.

Gorjela sam od želje da čujem detalje, da mi se ispriča tvoja reakcija, tvoj pogled, da mi se prenesu tvoje riječi.

Da je u pitanju moj poklon, čujem, nije bilo teško pogoditi. S osmijehom na licu razmišljam da li je možda i bio očekivan, ali znam da ti je srce zaigralo, koliko god masaka bilo na tvom licu. Slušala sam strpljivo dok mi je puls svakom rječju rasao, dok mi je srce lupalo sve jače i jače, dok nisam sakrila ruke da se ne vide valovi ljubavi koji su prolazili mojim tjelom.

Da mi je samo....

Kad bih samo mogla...

Da si tu...

Tvoja reakcija, kažu, nagovještava promjenu u tebi... da ti je žao.... da možda postoji šansa... čekala sam tolike godine, čekat ću i dalje, a sve oko mene mi daje nade ...

Znaš, i dalje, iako svjesna činjenice da nisi tu, svaki put kad prolazim pogledam u Izlog, očekujući da te vidim i usprkos svemu što znam, usprkos tome što znam da je nemoguće, barem zasada, poželim da se stvoriš ovdje...

Ne živim više u nikakvoj zabludi.. sve je to tu i kristalno i jasno, i čisto i nevino...

Ako napravim prvi korak, a kad si ti u pitanju, nikad mi neće biti teško uraditi ga, hoćeš li prihvatiti...?

Samo mi daj znak... znat ću ga prepoznat...

23.08.2016.

BRAD PITT I JA - 2

Brad Pitt me dočekao ispred rezidencije i bio vrlo galantan. Apsolutno džentlemenski se ponio prenijevši moj kofer i ostale stvari do sobe u kojoj sam spavala.

Upitah ga, onako domaćinski, što bi volio za večeru i brzo smo se dogovorili. Želio je isto što i ja, salata od hobotnice. Poželio je razgledati Split, onako inkognito, poželio je i na plažu. Imali smo dva dana da mu se želje ispune, vremena dosta za sve njegove želje.

Prvi odlazak na plažu bio je nevjerojatan – nad Splitom, ne samo nad plažom, već cijelim gradom razvila se nevjerojatna magla. Granicu mora i kopna od magle, ali doslovce, nije bilo moguće vidjeti. Ispijali smo kavu, sjedeći u kafiću na plaži i čekajući da se magla povuče. Kad se povukla, uletili smo u more i nismo izlazili van. Drugi dan našeg boravka osvanuo je bez magle i ponovo smo cijelo prijepodne proveli na plaži. Razgledavanje Splita, ono dnevno jer noćno je obavio sam zamaskiran sunčanim naočalama i bandanom, ostavili smo za poslijepodne drugog dana. Četvrtak, dan planiran za put do Sarajeva, osvanuo je pun oblaka i sparan, nagovještavajući kišu. No mi smo krenuli jugoistočno prema Hercegovini ususret suncu i vrelini hercegovačkog kamena ostavljajući oblake iza sebe.

Prva stanica – slapovi Kravice.

Mnogobrojne grupe stranaca ali i domaćih ljudi silazile su stazom prema slapovima i jezeru, dok su se grupe na odlasku dovozile vlakićem na početnu stanicu.

Prvi put sam na slapovima Kravice, pa tako i Brad. Treba li posebno naglašavati da je to mjesto kojeg svakako treba posjetiti na duži period? Sunčanje, kupanje, veslanje, restorani – sve je tu nadohvat ruke. Voda je zelena i topla, a zvuk slapova čuje se sve do parkirališta. Teško smo se rastali od ovog prelijepog mjesta obećavši da ćemo se vratiti i iskoristiti sve blagodati slapova Kravice.

Moj plan, napravljen sedmicama ranije, vodi nas kroz Čapljinu do Nekropole Radimlja. Sunce i dalje prži, a mi se oboje, nakon razgledavanja i uslikavanja, namjestili pored prskalice da nas osvježi i rashladi.

Do vrela rijeke Bune i Tekije nije nam trebalo dugo. Sve je to tu, ne treba puno vremena. Cesta je u vrlo dobrom stanju, promet ne previše gust.

Buna, rijeka koja izvire iz planine ispod Blagajske utvrde, je gotovo ledena u odnosu na Trebižat i slapove Kravice. Ipak je Trebižat već površinska rijeka i zagrijana.

Brad nije bio previše zainteresiran da uđe u Tekiju, no ja svakako jesam. Nisam bila prikladno obučena, ali na samom ulasku se može posuditi suknja i marama.

S obje strane ceste do Tekije nalaze se štandovi na kojima se nudi sve i svašta, od fildžana, džezvi, marama, čokanja, magneta.... nema šta nema. Razgledali jesmo, no nismo ništa kupili. Premda sad kad razmišljam o tome, mogla sam barem jedan magnet kupit.... Razlog da ponovo dođem, zar ne?

Mostar. Ne znam da li je Angelina Brada vodila do Mostara, ali ja svakako jesam. Autom smo razgledali Mostar do centra, a onda pješice do i preko Starog mosta.

Trebalo je negdje parkirat auto. U jednom dvorištu nadomak Starog mosta tražili su me ni manje ni više nego 10 KM, odnosno 40 Kn s obzirom da imam zagrebačke tablice, za cjelodnevno parkiranje. Rekoh momku „ma bježi, kakvih 40 kn“ i ubrzo našla mjesto za parkiranje u hladu i bez plaćanja. S obzirom da smo „uštedili“ 10 KM, obilato smo se nagradili sladoledom po povratku s mosta. Brad je bio vidno iznenađen veličinom mase ljudi koja je most prelazila s jedne na drugu stranu. S koje god strane da se pogleda, nepregledna masa ljudi i kolona koja počinje s prvim štandom čaršije, kako s jedne tako i s druge strane mosta. Neretva je ispunjena kupačima i skakačima s obalnih stijena, a ljudi na mostu gledajući njih očekivali su i skakače s mosta. Bilo ih je, naravno, ali za svaki skok je trebalo prikupiti novac, pretpostavljam da momci ne skaču ispod 50 eur. Nismo zastali da pitamo koliko se očekuje od svakog turista, da li 5 ili 10 KM, ali nismo ni čekali da se novac skupi da bi momak skočio.

Sad već dobrano gladni, požurili smo prema Sarajevu uz neizostavno stajanje i okrepu u Zdravim vodama. Jagnjetina, naravno, i pivo. Brad pravo Sarajevsko pivo, ja bezalkoholno. I ovdje dva autobusa puna ljudi istrčala desetak minuta prije nas i zauzeli sve stolove. Ipak, nismo dugo čekali da sjednemo. Kad smo već tu, u Jablanici, i srušeni most na Neretvi je naravno neizostavan. Kratka lekcija iz historije uz obavezno slikanje.

Po dolasku u Sarajevo dan ni izdaleka nije pri kraju.

Čeka nas Internations. Druženje stranih državljana koji žive i rade u Sarajevu odvija se jednom mjesečno. Nerijetko se datumi održavanja tih druženja poklope s mojim dolascima, pa smo tako i ovaj put požurili da budemo dio tog eventa. Domaćin, kao ambasador Internations druženja, je Kozmopolit, moj prijatelj, kao i Bjanka, također ambasadorica.

Gilles, prijatelj s kojim unazad nekoliko godina zajedno s Kozmopolitom provodim najčešće zadnji dan mog boravka u Sarajevu, zbog svojih obaveza otišao je s druženja nekoliko minuta prije našeg dolaska. U tom sam trenu mislila kako će se ta tradicija družena na dan mog odlaska prekinuti, no vrijeme će pokazati da sam bila u krivom.

Brad je iskoristio priliku da s novim poznanicima produži u noćni život Sarajeva, ovih dana bogatiji zbog SFF-a, a ja sam poput prave Pepeljuge krenula u krevet u ponoć.

Umorna od cjelodnevnog puta i vožnje ipak nisam uspjela zaspati do gotovo ranojutarnjih sati.

22.08.2016.

BRAD PITT I JA

Dugo sam čekala ovaj dan. Pripremala se gledajući karte, planirajući kojim putem do Splita.

Najjednostavniji i najbrži put nije dolazio u obzir. Znala sam da ću do Splita preko Bosne, baš kao nekad dok nije bilo autoceste. Odluka je pala na put preko Velike Kladuše, Cazina, Bihaća, Bosanskog Grahova do Knina, pa preko Kistanja i Muća do Splita. To je bio generalni pravac, sa stajanjima u, ovdje gotovo svakom navedenom mjestu.

Velika Kladuša. Po prvi puta ovdje. Prva asocijacija na samo mjesto, Agrokomerc i Fikret Abdić. Možda i ne previse lijepa asocijacija, imajući u vidu događanja iz rata.

Nisam imala nikakva očekivanja. Prepustila sam se slikama koje će me dočekati ne razmišljajući previse o prošlosti.

Gledala sam sadašnjost iako sam znala da ću do utvrde i s njom u prošlost. Bez obzira na pripremu, ipak sam morala upitati kako do utvrde.

Prošetah utvrdom. Mene je izgleda vrlo lako fascinirati. Svidjela mi se zaista, pristup, uređenost, čistoća… u samu utvrdu nisam pokušavala, zadovoljila sam se šetnjom oko nje same i stablima zaklonjenim pogledom na grad.

Gužva u centru Kladuše ostavlja dojam većeg mjesta nego što možda zaista je, jer rekonstrukcije glavnih prometnica i ovdje se obavljaju ljeti. Trebalo je relativno dosta vremena da uopće izađem iz Kladuše. A možda je bio i sajmeni dan pa su se svi sjatili u Kladušu.

Sljedeća stanica Cazin.

U samom centru napravih dva kruga po sistemu nek’ se nađe. Cilj je bio pronaći rodnu kuću Nurije Pozderca, kažu tamo je muzej. Nisam je pronašla, kao ni samu ulicu, pa stoga i jesam napravila još jedan krug. I tek u tom drugom krugu shvatih da sam od prve pogodila traženu ulicu. Regulacija prometa me sama dovela do nje. Gledajući google maps teško možeš pogoditi regulaciju prometa, tako da ona moja zamišljena linija kretanja ni u kom slučaju nije mogla biti ispunjena.

Tek po isteku tog drugog kruga shvatih da se jesam provezla traženom ulicom i vjerojatno jesam uslikala traženu kuću, iako vozeći i pazeći na pješake nisam stigla uočiti koja je to kuća. Možda drugom prilikom.

Naravno, na putu do Bihaća neizostavan je Ostrožac. Samo naselje nije problem pronać, ali opet ne uočih na vrijeme, ako ih je i bilo, one smeđe table koje pokazuju kuda treba. Opet, nisam bila lijena i stidljiva. Upitah jednu ženu, koja je sa svojom unukom, jela te se punih usta ispričavala što jede baš u tom trenu kad je ja upitah za pravi smjer. Prije bih se ja trebala ispričat što sam im uletila u tanjur.

Pokazalo se da sam na pravom mjestu upitala za pravac, jer samo skretanje je bilo upravo tu gdje stadoh da upitam. Zahvalim, okrenem se autom, i smijući se u sebi svojoj gluposti, nastavim do same utvrde.

Slike na netu, informacije koje se mogu skupiti čitajući i pretražujući jesu dovoljne da se stekne utisak o ljepoti prostora, ali vidjeti to sve u živo je potpuno druga priča. Izložba kamenih skulptura raznih ljudskih i životinjskih bića, kao i stećaka, je nešto što zaista treba vidjeti.

Usprkos upozorenju o oštećenosti i svojevrsnoj zabrani uđoh u dvorac. Veličina dvorca je impozantna, kao i oštećenost. Dvoje djece je također htjelo ući, no roditelji im nisu dozvolili, iako je otac ušao. Zajedno smo prošli prizemljem i katom. U pojedine prostorije on sam se nije usudio, te je ubrzo izašao. Ja sam ostala i preko daščanog, nesigurnog, mostića stupila sam na nešto što bi se moglo nazvati balkonom. Zaštitne ograde naravno nema, no sam je prostor dovoljno velik da se može prošetati i fotografirati.

Dan je sunčan, zrak je još uvijek jutarnje britak, ali čist i svjež i pogled na kanjon Une i okolne planine je prekrasan. Kao i uvijek dosad, ne znam imena planina koje okružuju prostor u kojem se nalazim, ali to me ne brine i za sve to ima vremena. Bitno je pogledati, razgledati, vidjeti.

Do same Une i Kostelskog Buka nema puno. Iako sam već imala dvije stanice, to me nije spriječilo da ponovo zastanem na Buku i uz prvu bosansku kafu uživah u huku Une i slapovima. No ne dugo… dalek me put još čeka i dosta stanica.

I ovaj put, kroz Bihać sam prošla bez puno zadržavanja. Po samom izlasku iz grada gust promet, dosta kamiona, ali brzo sam ja njih preskočila i bez većih problema prošla kroz Bosanski Petrovac i Drvar.

Okljaj je moja sljedeća stanica. I rodna kuća Gavrila Principa. Malena kuća, koja je tri puta zapaljena, svjesno i namjerno, u postupku je obnove. Vanjski dio je moglo bi se reći završen. Unutrašnjost koja će u skorije vrijeme ličiti na vrijeme djetinjstva Gavrila polako se puni alatom i namještajem koji će biti donekle istovjetan vremenu kojeg predstavlja. Iako… ima naravno nelogičnosti i nedosljednosti, no to ću ostaviti samim vlasnicima kuće.

Od dvije prostorije na katu, jedna je ispunjena fotografijama Gavrila iz nekoliko perioda njegovog kratkog života, od rane mladosti, preko vremena kad je počinio atentat, do suđenja i zatvora. Tu su i slike ubijenih prijestolonasljednika i njegove žene, karte koje pokazuju kretanje kolone i mjesta na kojima su stajali atentatori.

Kroz sve to vodio me osmogodišnji dječak. Dozvolila sam mu da mi sve to priča iako znam dosta o Gavrilu i atentatu. Bilo je užitak slušati ga kako mi sve to govori. Pitam kako on to sve zna, kaže moj tata to priča, pa ja upamtio.

Zahvalih mu se i dadoh mu 4 KM za sladole, za trud i volju i želju da mi priča o svakoj pojedinoj slici i svakom pojedinom predmetu.

Šta god mi mislili o Gavrilu, kao heroju ili teroristi, ušao je u historiju i vrijedi vidjeti to malo zdanje koje je zvao domom. Zadržala sam se dulje nego što sam planirala, ali vrijedilo je. Do Knina i izvora rijeke Krke nije daleko. Jesu serpentine, jeste granica, ali vrlo brzo se stiže do Krke i ljeti presušenog slapa Krčić koji se na samom izvoru rijeke Krke ulijeva u nju. Hladnoća vode, njena bistrina i boja, šum njenog toka učinile su da i ovdje provedem više vremena od planiranog.

Kroz Knin sam samo prošla da bih potražila skretanje za Kistanje. Na putu do Kistanja nalazi se Burnum, odnosno cesta koja je tko-to-zna kad izgrađena, prolazi kroz ostatke rimskog vojnog logora. Kad se vozi prema Kistanju, gotovo do same ceste, s lijeve strane, nalaze se ostaci vrata u vojni logor, a petstotinjak metara dalje, sa desne strane, nalazi se ulaz u dio nacionalnog parka Krka u kojem se nalazi amfiteatar.

Arheolozi još uvijek ovdje iskopavaju, istražuju. Prije samog amfiteatra proteže se poredanim i pomalo isklesanim stjenama ograđen prostor u kojem su rimski vojnici vježbali svoje konje, ili možda čak i samo ratovanje.

Amfiteatar je, kao i gotovo svi amfiteatri, pravilnog ovalnog oblika, i sam u toku rekonstrukcije i obnove. Jednom završen, bit će divan prostor za koncerte, pozorišne predstave, recitale. Ne znam kakva će biti akustika tog prostora, ali čini mi se da će prostor zaista biti adekvatan za upravo takva događanja.

Vrijeme neumitno curi, moram za Split. Dosta sam se vozikala i razgledavala. Već je gotovo pet, a mene čeka moja prijateljica.

I da... čeka me i Brad Pitt. I on je najavio svoj dolazak u Split i želju da zajedno provedeno dva-tri dana u Splitu i zadnje dane sarajevskog filmskog festivala.

22.08.2016.

JA STIGLA!

Sedam dana, 1700 kilometara, dvije države, more, magla, sunce, vrućina, sparina, omorina....

Napravih novi rekord, više od 900 slika...

ispunjena, odmorena, umorna, puna impresija, ...

21.08.2016.

J.D.

Večeras upoznah čovjeka kojeg dugo, dugo poštujem i divim mu se.

Dobih poziv da mu se prvom prilikom kad opet u Sarajevu javim da me provede Sarajevom i okolinom.

Kako dočekat oktobar....


Stariji postovi

<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

ZUKINIM STOPAMA

Instagram
“vAlter Ego“ ovdje možete naručiti svoj primjerak

FERESHTEH ROSHAN: "ANOTHER SKY"
FERESHTEH ROSHAN: "DRUGO NEBO"

ŠEHER HANUMA
OCT 13, 2013
FEB 27, 2013
DRUGO NEBO
SEP 28 ANNO DOMINI
PETAK TRINAESTI.....
DAN TREĆI
DAN
LJUDI
CATHARSIS
PRIJATELJSTVO
MOJA RAJA
FAKTOR IZNENAĐENJA
JOŠ SAM TAMO
KAKO DOĆI DO HRVATSKE
KAKO DOĆI DO HRVATSKE - NASTAVAK
NA KRILIMA OVOG LJETA
GOST A.
IMA LI IŠTA LJEPŠE
BITI NAŠ
NOUVELLE VAGUE – DANCING WITH MYSELF
SKAPINO
2008
KAZNA
KONFERENCIJA
TRG RATNIKA
SARAJEVO
JA
DODIR SVILE
ŠEHERGRAD
409, 410, 411, 412…
ILIDŽA
MAČAK U ČIZMAMA
ZENICA
SUBOTNJE BAKANALIJE
O SARAJEVU
KOKOŠKA
KAO RANI MRAZ
E SAD… DA KRENEM NATRAG?
SIMIN HAN
PROSLAVA UZ SARAJEVSKO
BEZ ODGOVORA
SLIKE
THE VOICE
MILJACKA
THE SARAJEVO HAGGADAH
HABEAS CORPUS
POKLON POD BOROM
BRDO
ĆIRO
ĆIRO 2
ĆIRO 3
PRIČAM
PRIČAM 2
PRIČAM 3
PRIČAM 4
PRIČAM 5
PRIČAM 6
PRIČAM 7
PRIČAM 8
PRIČAM - ODGOVORI
DOČEKUŠA, RAZGOVORUŠA, SIKTERUŠA
THE LIST
PRVI DAN
DAN DRUGI
DAN TREĆI
DAN ČETVRTI
DAN PETI
OBLACI I MEŠTROVIĆ
LJUBAV
SVUDA POĐI U ŠEHER DOĐI
MICHAEL SCHUMACHER vs TIME
MALI OD SCHUMACHERA
24 – DRUGI DIO
KRUG
24 – PRVI DIO vs KUNTA KINTE
DUŠA
ANGELINA JOLIE I JA….
ČETRDESET
PUNA USTA
REPORT
POZDRAV
ZA
RAZGOVORUŠA
INDIJA I DIVOTA PRAŠINE
WALTER, UDAJA,… GROUNDHOG DAY
DAN ŠTIKLI
TEX-MEX STYLE
VOZ
GRAD OD PESKA
MIRIS DUŠE
KOKOŠKA
OD BACHA DO SEVDAHA
ZELENA SI RIJEKA BILA
KESTENI I KOTROMANIĆ
HOR GAZEL
MARATON
ROĐENDANI
TRENUTAK
GODOT I JA
BOGATSTVO 2012
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 2
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 3
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 4
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 5
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 6
CRTICE IZ NENAPISANOG DNEVNIKA - 7
PET DANA - TUZLA
PET DANA - ZVORNIK
PET DANA – TUZLA (još uvijek)
PET DANA – GORAŽDE
PET DANA – SARAJEVO - ČARŠIJA
PET DANA – SARAJEVO – DOBRINJA – VOGOŠĆA
KIŠA IZNAD SARAJEVA
KIŠA IZNAD SARAJEVA - 2
PODRINJE 7/2013 – FATIMA broj 403
PODRINJE 7/2013 – ZVORNIK I DIVIČ
PODRINJE 7/2013 – SLIKE
PODRINJE 7/2013 – PET MINARETA
PODRINJE 7/2013 – SVADBARSKIM SOKAKOM
CRTA OKO PRAZNINE
SVE NEŠTO PRVO
KLAUSTROFOBIJA
STRADUN NA DRINI
AUGUST I DRINA
MERAK
GDJE JE PROMING
GDJE JE PROMING -2
GDJE JE PROMING -3
TAKSI - 1
TAKSI - 2
TAKSI - 3
TAKSI - 4
TAKSI – 4 a
U ZNAKU BROJA 13
TEBI PRIJATELJICE MOJA
NE DAJ DA TE DIRA
NE DAJ DA TE DIRA - 2
NE DAJ DA TE DIRA - 3
NE DAJ DA TE DIRA - 4
NE DAJ DA TE DIRA - 5
NE DAJ DA TE DIRA - 6
OGLEDALO GODINA
OGLEDALO GODINA - 2
OGLEDALO GODINA - 3
OGLEDALO GODINA - 4
I TAKO.....
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -2
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -3
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -4
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -5
KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA -6
IMA NEKA TAJNA VEZA
IMA NEKA TAJNA VEZA - 2
IMA NEKA TAJNA VEZA - 3
IMA NEKA TAJNA VEZA – 3a
IMA NEKA TAJNA VEZA – 4
PUN PJAT
PUN PJAT - 2
PUN PJAT - 3
PUN PJAT - 4
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.....
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT.... - 2
AL TEBE VOLEM... TO JE FAKAT..... - 3
TURNEJA BROJ JEDAN
TURNEJA BROJ DVA
TURNEJA BROJ TRI
DAN BEZ KRAJA
O UMJETNOSTI I MLADOSTI
GALEBOVI
TURNEJA BROJ ČETIRI
TURNEJA BROJ ČETIRI -2
LJETO I DUGI RUKAV
NERAZLIVENE BOJE
IVO ANDRIĆ, ENES KARIĆ I PENELOPE CRUZ
GLAS
KAKO SE OPET (NISAM) UDALA :D
SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE
GRBAVICA
ANDRIĆU U POHODE
ANDRIĆU U POHODE - 2
ANDRIĆU U POHODE - 3
ANDRIĆU U POHODE - 4
ANDRIĆU U POHODE - 5

SVETOM SMO SE RASIPALI K'O ĐERDANI .free counters
Whirling Dervish





website counter


BROJAC POSJETA
441801