Krenuh s pripremama.

Golden Globe Winners i nominirani su mi odličan putokaz koje filmove trebam pogledati.

Stoga, fasten your seatbelts. Take-off time.

Korak. Još jedan u nizu.

Ovaj mi, možda, i najteže pada. A s druge strane, upravo taj, me raduje i veseli.

Dokazuje da sam prenijela sve korake koje sam znala i poznavala.

Svjesna sam da još ima koraka koje treba odradit, i veselim se trenutku kad stasam upravo za njih.

Dug je put bio do lifta koji vodi do orlovog gnijezda s kojeg se pruža pogled.

Srca ispunjena zebnjom, možda i strahom, ali hrabro ćemo kročiti jer odavde, od prvog dana, postojalo je samo naprijed. Bilo je pokatkad i po jedan ili dva unazad, ali uvijek je bilo samo naprijed.

Sad, kad o tome razmišljam, uviđam da smo uvijek hvatali zalet za ono što nas čeka i čemu se sad radujem. Uspkros svemu, i tuga uzima svoj dio kolača.

Nekad bogata knjiga spala je samo na dva slova.

To tako mora biti.

Nepisano pravilo, u kamenu uklesano.

Stara godina završila je predivnom čestitkom. Ništa od kolača, ništa od pečenja.

Hvala Bogu postoji Zepter, pa smo se za pečenje snašli. Od kolača i dalje ništa.

Nema druge nego u shopping. Nekoliko dana ćemo se strpit, dogovorili se kako ćemo dijelit troškove i s metrom u ruci razmišljamo o dimenzijama, boji, dizajnu, kvaliteti, struji, plinu...

Novogodišnje jutro, pored skuhane kave i prve cigarete, čisteći ostatke ostataka i uvidim da se grijač odvojio od svog postolja.

Operem, posušim, spremim grijač na mjesto i voila! uštedih pare. Vratih pećnicu u funkciju.

Sretna vam nova godina! Da nam svima bude ljepša i radosnija.

Prođe još jedna godina. Ni po čemu lošija, ali ni bolja od prethodnih. Ili se varam?

I jednako loša i jednako dobra. Kak’ se zeme, bi rekli Zagorci.

Da krenem redom.

Šta je bilo loše?

Sve o čemu šutim posljednjih mjeseci. Toliko bih toga mogla reći, vikati, vrištati, galamiti, psovati, a ništa promijenila ne bih. Više bih se ja iznervirala nego što bih bilo kojom riječi uspjela promijeniti. Naravno, znam i svjesna sam da bi bilo dobro priključiti se masi istomišljenika, ali njih ima na razbroj’ se!, jer jedino aktivnošću se može nešto promijenit.

Zašto nisam i zašto neću? Nađoh odgovor prije nekoliko godina. Ja sam jedina na svijetu koja mene voli najviše, i koliko god defetistički zvučalo, jednostavno nemam volje ni želje ni energije za borbu s vjetrenjačama.

Bit ću logistika, bit ću ne znam što, ali nemam namjeru vikat “naprijed, drugovi! Za mnom!”

Mislim da znam kad me ta i takva mokra krpa lupila po glavi. Upravo onog trena kad mi je krajem januara ili početkom februara crk’o maršal, pardon monitor. Kako oduvijek plivam dobrano ispod negativne nule, novca za novi monitor nema, pa odlučih uzet tv, tj monitor koji funkcionira i kao televizor. U tom je bio spas! I što se posla kojeg sam radila ticalo, ali i početak odvikavanja od televizije.

Sve što trebam mogu čut i pročitat na netu, a istovremeno, Seniorka mi svakodnevno podnosi izvještaj ko je kome šta rekao, uradio, lagao, podmetnuo, sakrio, ukrao, zapjevao, zasvirao itd itd itd.

I tako, evo, još malo pa će proći puna godina kako televizor više ne stanuje u mom svijetu.

Zašto sam to stavila u loše? To je u stvari dobra stvar. Ah, da, govorim o mojoj šutnji. Ok.

Ajmo dalje, šta je još bilo loše u ovoj godini? Hmm… ima jedna knjiga koju ganjam godinama. I u februaru dođoh na ideju. Upitam, zamolim, obećam refundirat, kažu, nije potrebno, to je od srca. Zahvalim unaprijed, i trudim se smislit način kako da se odužim dok čekam da knjiga stigne.

Način da se odužim sam smislila, ali knjiga nije došla. I vjerojatno neće ni doći. Jer, onaj kog sam zamolila, očito je odlučio knjigu zadržat sebi, koliko god nikad nije posebno mario za autora.

A ja? Ostadoh bez knjige koju sam si mogla priuštit. Jer cijene po kojima se još nudi ta ista knjiga dosežu vrijednost mojih tri ili četiri penzije. Sitnica, zar ne?!

Loše je što ove godine nisam vidjela mora. Nije mi to prva godina, neće bit ni zadnja. Osnovni razlog za to, za promjenu nije novac, već vremenske prilike i/ili neprilike. Kako se uzme.

Vodila bih ja i Seniorku, ali po onim užasnim vrućinama i sparinama, vući Seniorku okolo naokolo nije mi bila prihvatljiva ideja. Tim više što je godinu dana ranije upravo zbog istih i/ili sličnih vremenskih okolnosti došlo do situacije da sam pomislila da je doživjela moždani udar. Srećom nije, ali na osnovu tog iskustva nije mi padalo na um micat se bilo kuda.

Što je bilo dobro ili bolje ove godine?

Nakupovah knjiga i gotovo sve ih u dahu pročitah. Od Amile, Bekima, Dušana, pa do Nele, Zvonimira, nekoliko knjiga koje bi se mogle svrstati u monografije, a nisu. Trenutno čekam da izađe treća Žarkova knjiga. I njegove prve dvije sam pročitala u dahu. Iako, nisu hard copy, već pdf, al’ svejedno.

Završih konačno genealogiju moje obitelji. Bavim se time posljednjih dvadesetak godina. Najveći dio podataka našla sam na netu, ne bi čovjek vjerovao, ali da, na netu.

Matice rođenih, vjenčanih i umrlih dostupne su na netu, i tu sam našla praktički sve. Tražeći, pronađoh i neke knjige u kojima sam našla ponekad potvrdu onog što sam znala, ponekad su pokrenule lavinu informacija koje su pomogle da se sve kockice slože.

Dakle, obitelj mog dede, Seniorkinog oca, prema meni dostupnim podacima, seže do 1465. godine. Veliku ulogu u mom istraživanju odigrala je i genealogija obitelji Piacun (Piazzoni) objavljena u Enciklopediji lombardijskih obitelji. Prvi pak Piacun se u našim prostorima spominje 1734. u Makarskoj, odakle su došli u Sućuraj.

Obitelj moje bake, Seniorkine mame, seže do 1720. i opet veliku ulogu su odigrali podaci iz matica rođenih u pokrajini Trento u Italiji. Njena priča je data u postovima PRIČAM. Oni koji me duže prate, sjetit će se tih postova. Za podsjetnik, nalaze se tu izdvojeni desne strane.

Obitelj Seniorkinog pradjeda, s majčine strane, doseže čak do 1386. kad su došli iz Bosne. O tome piše i Andrija Kačić Miošić u "Razgovorima ugodnim naroda slovinskog". U navedenom djelu spominje se da su bili hajduci uz Petra i Tadiju Kulišića (to su oni isti za koje se vjeruje da su ubili Hasanagičinog muža), a s tom konotacijom su došli i do Sućurja gdje se prvi put spominju 1647.

Dedina obitelj, s tatine strane, seže do 1683. prema najstarijem poznatom zapisu, dok bakina obitelj seže do 1580. Ta obitelj je čak u tom najranijem periodu imala plemićki status, što me potpuno iznenadilo. Nikad ne bih pomislila da imam kap plave krvi.

Sve to što sam pronašla bit će složeno u knjigu koju sam započela još 2008. istražujući pradjeda s mamine strane iz sasvim prozaičnih razloga. Onda sam sve to dopunila saznanjima iz 2012. kad sam istraživala u Tuzli.

Imam ideju kako da to dovršim i napravim barem tri primjerka, maksimalno pet. To mi je želja i zadatak za 2019.

Što je još bilo dobro? Bila sam na koncertu Roda Stewarta u Zagrebu, Joan Baez u Sarajevu, neizostavne Amire u Lisinskom, Zdravka u Areni. Propustila sam Letu štuke iako sam imala ulaznicu, Đoleta jer je jednostavno bio preskup. Šlag na koncertnu tortu došao je u decembru – Amira Medunjanin u Sarajevu. Taj koncert jednostavno nisam ni mogla ni smjela propustiti.

Juniorka je u januaru imala promociju i za studij sociologije.

U julu je, na deseti rođendan mog prisustva na ovom blogu, došla Bosanka u Zagreb. Proveli smo beskrajno lijep dan iako nam vrijeme i vremenske prilike nisu išle na ruku. Al’ na koncu, sunce, kiša, vjetar, ništa nam nije smetalo. Vrijeme provedeno s Bosankom i njenom obitelji je daleko bitnije i ljepše.

U augustu sam, kao i posljednjih nekoliko godina, godišnji provela s Mayom Bosanskom u lutanjima i tumaranjima Bosnom. Bile u Bugojnu, provele divan dan s Kurtizmamom. Susret nakon pet godina obilovao je smijehom, veseljem, radošću. Kurtizmama, nemoj da čekamo opet pet godina.

Dnevnu sobu smo, u stilu tv reality emisija potpuno obnovili. Totalni make-over.

Rekoše mi da sam smršavila. I ja vidim da jesam, ali nemam recept. Ili imam?

Eto… za 2019. imam želje i zadatke.

A sad je vrijeme da konačno počnem razmišljat o kolačima za novogodišnje praznike.

Eno kliknem da se otvori stranica.... i ostanem zapanjena!

Čudo neviđeno!

Balkanskom ulicom prolazim

dobar dan tvojima pozelim

tebe ne zelim ni da vidim

jer se opet zaljubim

Slegnuli se utisci. Uživah na koncertu kojeg sam kao i mnogi jedva čekala.

Jedno je slušat Amiru u Zagrebu, a nešto sasvim drugo je slušat Amiru u Sarajevu.

Repertoar je isti, pjesme su iste, šale i vicevi su isti, a opet sarajevski je koncert nešto sasvim drugo.

Lako je "prodat" sevdah u sredinama kojima je ta muzika egzotična, ili gdje publika ili ne poznaje tu muziku ili gdje je publika došla na tren vratit se u mladost ili sretnije dane.

U Sarajevu, u Bosni, u koljevci sevdaha to ne ide baš tako. Ili, u najmanju ruku nije nimalo lagano.

Da bi uspio, moraš biti najbolji. A Amira je to u Sarajevu svakao učinila.

Koncert nabijen emocijama od prvog do posljednjeg takta trebalo je doživjeti. U dubini duše sam znala da će taj i takav koncert biti poseban i znala sam da ću, kad god taj dan došao, biti u Sarajevu. To se jednostavno ne propušta.

Pet godina je prošlo od zadnjeg Amirinog nastupa na SSF - Sarajevo Sevdah Fest. Manifestacija koja je, tko zna zašto, prije pet godina vidjela svoje zadnje dane.

U Sarajevo sam stigla na sam dan koncerta. Vrijeme prelijepo za početak decembra. Sunčano i prohladno. Prognoza vremena za cijeli vikend je bila slična. To me posebno veselilo, jer negdje u podsvijesti stalno se vraćala slika povratka iz Sarajeva prije šest godina u istom ovom periodu.

Zahvaljujući radovima u tunelima Vranduk, provozah se po prvi put predjelom od Nemile preko Vranduka do Zenice.

U Zenici prođoh sve do jednog kružne tokove. Zavrtilo mi se u glavi koliko ih ima.

Po prvi put spavah na Skenderiji, i kako mi se čini, ta će lokacija za dulje vrijeme biti moj dom u vrijeme mojih boravaka u Sarajevu.

Kuća sevdaha od ovog augusta više nije ista. Nema više u njoj meni dragog momka, za mene zaštitnog znaka Kuće sevdaha. Na moju veliku radost, momak je navratio, kratko smo popričali i dogovorili da ćemo ostat u kontaktu.

Nađoh novo mjesto za trošit vrijeme. Može se pojest i popit kafa, muzika trešti, uglavnom ona koja mi nije mrska.

Nakon deset godina nađoh konačno Tavernu, mjesto gdje smo slavili jedan rođendan. Na žalost, više nije otvorena. Očigledno već dugo je tako.

Pogledah i predstavu "Državni lopov" Fadila Hadžića. U Jelićevoj. Nasmijah se do suza. Amel Tuka će mi dugo biti asocijacija na tu predstavu.

Za one koji nisu gledali predstavu: radnja se odvija u zatvorskoj ćeliji u kojoj su dvojica zatvorenika i naravno, tu je i neizostavni stražar. U jednom trenu scena k'o iz crtanog filma. Jedan zatvorenik progoni drugog trčeći oko ležaja, u trku se uključuje i stražar, da bi u jednom trenu obojica zatvorenika stala i gledala kako stražar i dalje trči oko kreveta, progoneći sad samog sebe. U jednom trenu, zatvorenik zaviče "Mirno!", stražar stane i na to će zatvorenik: "Jes' l' ti stražar il' Amel Tuka?". Do suza smo se nasmijali, i ne samo ovoj sceni.

Kao i obično, iz Sarajeva ne izlazim dok sa Kozmopolitom ne popijem kafu. Iako smo dva dana ranije bili na piću i razgovoru, kafa nedjeljom je jednostavno must-do.

Pozvao me Kozmopolit da obiđem studio u kojem radi, kafu, bosansku, skuhao nam ton majstor. Ton majstor je jedan dio života proveo u Zagrebu, pa smo se prisjećali raznih dvorana, disko klubova, pivnica, iz perioda naše mladosti.

Po prvi puta izađoh iz Sarajeva kroz tunele.

Koliko god da trajalo, svaki put mi povratak dođe prebrzo...

E da, kako imam novi auto radio, uživah u muzici koju sam stavila na usb. Čak sam i zapjevala!

Da se pohvalim: danas, 1.12.2018., postala sam penzioner po svim mogućim kriterijima.

Oni službeni kriteriji važe više od dvije godine. A sad sam postala i dio penzionerske statistike.

Ako kojim slučajem netko naiđe na fotografiju u novinama gdje iz kontejnera viri samo guzica, nek se zna da je to moja guzica.

Po čemu ćete prepoznati kontejner? Po žutom poklopcu.

Lokacija kontejnera raskršće Grižanske i Kolakove. Vrijeme prohladno, poluoblačno, s laganim sjevernim vjetrom, oko 10 sati prijepodne.

Moj prvi kontejner, ovaj sa žutim poklopcem, na moju i sreću i žalost bio je prazan. Sreću jer, tako prazan, je vrlo lagan za manipuliranje. Sreću jer je prazan i od ulova sam vrlo lako došla.

Žalost, jer je prazan. Jer ništa nisam mogla uloviti osim jednog bordo novčanika. Novčanik je bio dobrano ispunjen, s dokumentima i nešto malo manje od 100 kn gotovine. Ali, ulov je ulov. I sreća je ubrzo zamijenila tugu.

U trenutku kad sam uočila novčanik na dnu kontejnera, jedna misao mi je prostrujila sivim ćelijama: kako se ono forenzičari penju u kontejner? Osvrtala sam se oko sebe da pronađem pomoćnika i suučesnika, ali ko za vraga nikog nije bilo. Ubrzo je prošao jedan bitno stariji muškarac, s beskrajno smeđim rukama, da li od prljavštine ili od iskustva kopanja po kontejnerima nije mi poznato, ali bezobzirno i prezirno je odmahnuo glavom na moju molbu da mi pomogne.

Šta je, tu je. Očito moram sama.

Još jučer ujutro sam doručkovala puru i osjetila sam se dovoljno snažnom da cijeli kontejner prevalim. Lako sam ga spustila ali tu je opet nastao problem.

Nisam pauk, nemam tri ruke, i kako god otvorim kontejner, poklopac se vraća i ja ne mogu do mog ulova. Dosjetih se i novom rješenju zadane situacije: odmaknem poklopac, ubacim jednu nogu, podmetnem leđa da spriječim zatvaranje poklopca i dohvatim ulov.

OK. Problem riješen. Ali sad imam novi problem: Kako van?!?!

Duboko udahnem, napunim pluća zrakom, izvijem leđa, izvučem nogu, rukama pridržim poklopac, izađem i potpuno nezainteresirana za buku koja će nastat, pustim da poklopac zatvori kontejner.

Osvrnem se još jednom oko sebe. I dalje nigdje nikoga, barem ja ne vidim nikoga zainteresiranog za moja dešavanja.

Pospremim novčanik u džep. Podignem kontejner na njegovo mjesto i jednostavno odem.

Sretna i zadovoljna i nadasve ponosna.

Odradila sam moj prvi kontejner. Uvjerena sam da sad imam dovoljno iskustva za sve druge kontejnere.