Dan protiče u proslavi Dana Nila.

I sjećanjima.

Davno nekad, bila sam još studentica, provedoh, o trošku organizatora, nekih 5-7 dana u Dubrovniku, Babin Kuk, na seminaru gdje smo pokušavali učiti i naučiti kako se treba ophoditi s turistima. Dobih i neki certifikat koji je o tome svjedočio, iako danas nemam pojma gdje je niti bi li mi ičemu danas poslužio.

Ali tada dobro naučih kako se treba ophoditi s turistima i gostima hotela. Nažalost, nikada u turizmu nisam radila, ali ono što sam naučila i upamtila ostalo je u glavi.

Prije sedam godina, jedan kraći period, radila sam u restoranu i tada naučih i vidjeh kako konobari i kuhari i kuharice izgledaju s one strane šanka.

Naučih i tada davno nekad i tada prije sedam godina potpuno cijeniti taj posao i ljude koji ga obavljaju.

Taman dovoljno da prepoznam kako izgleda biti podcijenjen turist. A upravo to mi se dogodilo. Na mjestu u kojem sam provela bezbroj dana.

Prilikom rezervacije zatražila sam dvokrevetnu sobu. Ne dolazim prvi put, i zna se, javna je tajna da nemam bračnog druga, nemam ni vanbračnog, dođe mi na isto. I zna se da, kad uzimam dvokrevetnu sobu da hoću razdvojene krevete.

Ulaskom u sobu, vidim bračni krevet. Hm... ne smeta mi, ali nije u redu.

Tražila sam sobu s pogledom na zid, a dobila sam sobu s pogledom na more.

Zar nije super? Nije, jer pogled iz sobe mi nije toliko bitan, jer u njoj niti ne boravim preko dana. Ali, ovo "pogled na more" u stvari znači soba iznad kuhinje, ispunjena raznoraznim mirisima toliko jakim da i potpuno nova, čista posteljina ima miris po užeglom ulju. Divota!

Sutradan tražim novu sobu, i dobijem je. Ok. Idemo dalje.

Osigurani parking u jednom trenutku se sveo na petanestak parkiranih automobila, naguranih poput sardina u konzervi. I ja nemam gdje ostavit auto. Nije prvi put i nije problem.

Odem na recepciju tražeći savjet i ideju gdje da parkiram auto, a dobijem drsku, bezobraznu, podcjenjivačku i prepotentnu rečenicu "Parkiraj na kaldrmi!"

Nakon kraće prepirke, ostavih auto kao da ga je poplava donijela, i samo zahvaljujući komšinici, koja baš tog trena nije mogla do svoje kuće, dobih dozvolu da ostavim auto ispred njene kuće. Ispričah joj se za neugodnost koju je imala, i objasnih da će moj auto biti samo nekoliko sati tu parkiran jer već sutradan idem dalje.

Idućeg jutra imadoh raspravu s recepcijom i vlasnikom hotela. Oni su u datom trenutku već znali za "nesuglasicu" tokom prethodne noći, i paušalno se ispričaju.

Ali, upravo ta paušalnost mi je dala momentum. Očitah im sve po spisku.

Ako tražim dvokrevetnu sobu, a dobijem bračni krevet, jel ja treba da razdvajam krevete?

Ako primjetim da se soba ne može zatvoriti i propisno zaključati, jel ja da popravljam bravu i kvaku?

Ako dobijem ključ od sobe s napomenom da im je to jedini, jel ja trebam napraviti kopiju ključa?

Svjesno svih ovih godina zatvaram oči na mane hotela, jer cijenim lokaciju i položaj, jer mi odgovara blizina hotela lokalitetita u gradu koje najčešće koristim.

Znam pouzdano da se recepcioneri hotela koji međusobno nisu puno udaljeni, koriste usluge jedni drugih, međusobno se pomažu u nekim situacijama.

I umjesto da recepcionerka prozove kolege obližnjih hotela da pokuša pronać rješenje nastale situacije, dobijem rečenicu "parkiraj na kaldrmi" i "ako tu parkiraš, ovi će ti naplatit" ili, što je još najgore od svega, "parkiraš li tu, ljudi će zvati pauka".

Bezobrazluk par exellence.

U jednom trenutku učinilo mi se da sam možda preburno reagirala, ali kad su mi iz sjećanja izašle mnogobrojne situacije u kojima sam svjesno zatvarala oči, odlučih da su me zadnji put vidjeli.

Ne dozvoljavam da me itko podcjenjuje. Samo zato što godinama koristim njihove usluge ne znači da se sa mnom može brisat pod.

Jednom ću zanemarit, ... drugi put će još proć ali pamtim... treći put više nisam tvoja budala.

Sarajevo je ispunjeno bitno bolje opremljenim hotelima i hostelima.

Niste vi jedini u gradu.

BBI

Druga blogerska u danu.

Ja: "Ness vaniliju molim"

Maya: "Produženi macchiato"

Srebrena: "Produženu"

Konobar, provjerava tražeći potvrdu od Maye i Srebrene: "Produženi macchiato? A vama produženu?"

Srebrena: "Jes' upamtio?"

Konobar: "Kako neću, pametan sam ja!"

Tri minute docnije donosi ness vaniliju, macchiato i esspreso.

Pridjev "produženi/u" ispario negdje u tih tri minute.

Srebrena dobila talijanski espresso - kave dovoljno za vrh jezika, Maya ispod stola traži ono "produženo". Bezuspješno.

Sva sreća upamtio je moju ness vaniliju kako spada.

Pametan je on.

Nikad dosad mi se nije desilo da neko za mnom viče. Da me doziva. I, povrh svega, da ja ne čujem dozivanje.

Prvo ugledah Mayu Bosansku kako se smije na riječi "Ne ti, ova!".

I u trenutku kad sam se konačno i ja okrenula, čujem "Ja sam Pile".

Prvo što sam zaista bila šokirana da sam prepoznata i to ni manje ni više nego ali točno u ponoć, ali i da nakon toliko godina blogovanja vidim Pile.

Veselju i radosti, a nadasve smijehu nije bilo kraja.

Tu nije bio kraj iznenađenjima. Vratili smo se u prostor iz kojeg smo netom izašle, a tamo još jedan bloger s kojim se nisam susretala gotovo sedam godina.

Subota je ničim izazvana bila pravi blogerski dan. Kafa sa Bosankom, i kasno uvečer susret sa još dvoje blogera s kojima dogovorih pravu blogersku kafu za sutradan.

Eto kako se dese blogerske kafe.

Subota je inače bila sva u znaku Joan Baez i prisjećanja na njene sarajevske koncerte i mnogobrojne anegdote.

Dan drugi.

Prva stanica: Jezero Modrac.

Viđeno se toliko razlikovalo od onog upamćenog da sam se dosta razočarala. Razumijem da je rano poslijepodne, da se ljudi skrivaju od sparine i žege, ali sve je na jezeru djelovalo otužno, zaboravljeno, prazno…

Ulovio nas je pljusak i odmor je trajao više od sat vremena. S malim zakašnjenjem smo došle do Tuzle i pozorišne bašte gdje je bila dogovoreno druženje s mojim Tuzlacima.v Činjenica je da na svako dogovoreno mjesto kasnim onako damski, pristojno, akademsku četvrt. I koliko god se trudila pridržavat se plana, to je naprosto nemoguće.v Uvijek se nađu i trenutak i tema koje naprosto ne možeš prekinuti, u kojoj uživaš bez obzira razgovaraš li s dugogodišnjim prijateljima ili tek upoznatim ljudima. Genealogije tuzlanskih Talijana i njihovih obitelji, historija jednog vremena, stare obiteljske fotografije, jednostavno nepresušna tema.

Do Sarajeva smo brzo stigle. Ponovno prođoh kroz Rajlovac i Stup. Po prvi put nakon deset godina.

Moram priznati da se mnogo toga promijenilo.

Odlučile smo prošetat čaršijom, bez nekog posebnog plana. Želja nam je bila jedino da protegnemo noge nakon višesatne vožnje.

I onda, k’o da sam znala da treba prečicom do Pozorišta, jer smo se našle na koncertu Nene Murića.

Našoj radosti nije bilo kraja. Provele smo više od dva sata plešući i pjevajući s Nenom koji me zaista oduševio. Repertoarom, ogromnim brojem otpjevanih pjesama, bez pauze, barem u onom periodu otkad smo se nas dvije pridužile masi pod šatorom.

Moja emotivna kulminacija je bila s prvim taktovima Oliverove Cesarice.

Kad je otkucala ponoć, moji tabani su rekli: dosta! Dosta je bilo skakanja, plesanja, noge su jednostavno otkazivale poslušnost. Iskoristih priliku na Slatkom Ćošetu da sjednem makar na pet minuta i da odmorim.

Čaršija još uvijek puna ljudi, šetačima, turistima, temperatura zraka se konačno spustila da se može disati, al’ ja jednostavno više nisam mogla.

Istovremeno i beskrajno začuđujuće, bez ikakvih problema, onako umorna i iscrpljena, bez poteškoća prođoh Kovačima.

Bit će da tih nekoliko skinutih kilograma ipak nešto znače.

Turneja završena.

Bi lijepo.

Bi kratko.

Bi divno.

Ponovo prođoh mjestima gdje mi noga, tj. gume od auta još nisu kročile.

Prva stanica Gradačac. Izabrah put kojim, u njegovom posljednjem dijelu, još nisam vozila.

Modriča. Gradić kojeg pamtim po industriji, jer koji još vozač ne zna za ulja iz Modriče?!

Htjela sam do Dobor grada, ali nisam našla gdje treba skrenut. I može li ikako skrenut i doći autom do njega? Kako god bilo, uslikah dio vidljiv s ceste.

Domaćicu i njen dom sam lako pronašla, iako nisam bila sigurna koja je to točno kuća. I dok sam se ovrtala oko sebe, uočih je na prozoru.

Kliknula je na svoju otključ-zaključ stvarčicu i eto me u dvorištu i u garaži. U kuću mi nije dala dok nisam ispucala desetak lopti na koš.

Nije mi to teško palo. Ima skoro dvadeset godina da sam zadnji put pucala na koš, i priznajem da sam uživala. Ne samo zbog košarke, već zbog činjenice da je bilo potrebno razgibat guzicu nakon četiri sata vožnje bez stajanja. Sjedenju u autu, na mostu, čekajući da me Bosna primi i pusti u svoj svijet ne računam. Na koncu nisam se ni makla iz auta, čak i da sam htjela.

Vrijeme čekanja kratila sam slikajući rode na starom dimnjaku ciglane.

Uskoro nam se pridružila i prijateljica iz Sarajeva. Susret nakon gotovo godine dana za sve tri. Vrijeme je nastavilo tamo gdje je stalo lani u augustu.

Prisjećanja na prošlogodišnju turneju bila su uvod u ovogodišnju.

Po prvi put sam bila na kuli Gradašćevića, po prvi put prošetala čaršijom. Kao i uvijek, fotoaparat je bio produžena desna ruka.

Hazna mi se posebno svidjela. Vrijeme nas je poslužilo koliko god bilo vuklo na kišu, kišobrani su bili samo nužnost ali i smetnja.

Ipak, iskoristih momenat kad sam se popela na obrambeni zid kule, otvorivši kišobran, da makar na tren budem Mary Poppins.

Večer smo provele u komšiluku uživajući u noćnom svježem zraku kupujući voće i povrće. I domaćini i mi sjedili smo na ćilimu, uživajući u razgovoru, i uporno izbjegavajući potvrdno odgovoriti na upite domaćina da uđemo u kuću. Da smo kojim slučajem ušli, uvjerena sam da bi se izgubila čarolija u kojoj smo svi uživali.

Kako po dolasku, tako sam i pri odlasku morala ispucati desetak lopti na koš.

To je takva domaćica. Ne možeš ni u kuću ni iz kuće a da ne zaigraš košarku.

Od petka sam na turneji po Bosni... Bit će me svuda... od Gradačca preko Srebrenika, Tuzle, Bugojna i Sarajeva....

Kako koji dan i kako gdje...

Ima li zainteresiranih za kafu?

Ko nema moj broj? :D

Nema više Olivera....

Ne pamtim kad sam se zbog nekog tako lako rasplakala..

Oliver - legenda! Bio i bit će!